NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 21. Tragovi

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 21. Tragovi    Sat Jun 26, 2010 7:42 am

Bilo mi je grozno utrošiti čak i mrvicu noći na san, ali to je bilo
neizbježno. Sunce je sjalo kroz stakleni zid kad sam se probudila, a
oblačići su prebrzo hitali nebom.
Vjetar je njihao krošnje, sve dok mi se nije učinilo da će se cijela šuma raspasti.
Ostavio
me da se obučem, a meni je bilo drago što mi je tako dao priliku da
razmislim. Moj se sinoćnji plan nekako uspio sasvim izjaloviti, pa sam
se morala suočiti s posljedicama. Premda sam mu vratila onaj prsten iz
druge ruke u prvoj prilici kad sam to mogla izvesti tako da ga pritom
ne povrijedim, imala sam dojam da mi je lijeva šaka teža, kao da je
prsten i dalje na njoj, samo nevidljiv.
To mi ne bi smjelo smetati,
uvjeravala sam se. Nije to ništa – kratki put do Vegasa. Nadmašit ću i
stare traperice – obući ću donji dio stare trenerke. Ceremonija svakako
ne bi smjela potrajati naročito dugo; ne više od petnaest minuta, u
najgorem slučaju, je l’ tako? A to mogu izdržati.
A on će, kada to prođe, morati ispuniti svoju stranu pogodbe. Usredotočit ću se na to i zaboraviti ostalo.
Rekao
je da nikome to ne moram povjeriti, pa sam ga namjeravala držati za
riječ. Naravno, bila sam vrlo glupa što se nisam sjetila Alice.
Cullenovi su stigli kući oko podneva, uživljeni u zadatak.
To me vratilo u silinu onoga što se sprema.
Činilo
mi se da je Alice neobično loše volje. Pripisala sam to njezinom
uzrujavanju zbog toga što se normalno osjeća, jer prvo što je rekla
Edwardu bila je pritužba na suradnju s vukovima.
“Mislim” – složila
je facu kad je priznala da nije sigurna – “da biste se morali spremiti
za hladno vrijeme, Edwarde. Ne vidim gdje ste tačno, jer popodne
odlazite s onim psom. Ali oluja koja stiže djeluje mi naročito ozbiljna
upravo u tom cijelom području.”
Edward je kimnuo glavom.
“U brdima će padati snijeg”, upozorila ga je.
“Jao, snijeg”, promrsila sam sebi u bradu. Pa juni je, za ime svega.
“Obuci
jaknu”, rekla mi je Alice. Zvučala je neprijazno, što me iznenadilo.
Pokušala sam iz njezinog lica otkriti što joj je, ali okrenula mi je
leđa.
Pogledala sam Edwarda, a on se smješkao; to što je tištalo Alice njega je zabavljalo.
Edward
je imao više nego dovoljno velik izbor planinarske opreme – rekvizita
kojima je oponašao ljude; Cullenovi su bili dobri kupci u Newtonovoj
trgovini.
Stavio je u naprtnjaču vreću za spavanje punjenu paperjem,
mali šator i nekoliko paketa dehidrirane hrane – iscerivši se kad sam
se namrštila na njih.
Alice je dolutala u garažu dok smo bili tamo, šutke gledajući Edwardove pripreme. Nije hajao za nju.
Kad se spakirao, Edward mi je pružio svoj mobitel.
“Hajde, nazovi Jacoba i kaži mu da ćemo biti spremni za njega otprilike za sat vremena. Zna gdje se trebamo naći.”
Jacob
nije bio kod kuće, ali Billy mi je obećao da će zvati po kućama sve dok
ne uspije naći vukodlaka koji bi mogao prenijeti poruku.
“Ne brini se ti za Charlieja, Bella”, rekao je Billy. “Ja svoj dio u ovome držim pod kontrolom.”
“Da, znam da će Charlie biti u redu.” Nisam bila jednako sigurna za njegovog sina, ali nisam to dodala.
“Da bar mogu sutra biti s ostalima”, zahihotao se tužno Billy. “Nije lako biti starac, Bella.”
Potreba za borbom očito je ključna karakteristika Y- -kromozoma. Svi su oni isti.
“Lijepo se provedi s Charliejem.”
“Sretno, Bella”, odgovorio mi je. “I... prenesi to i, ovaj, Cullenovima u moje ime.”
“Hoću”, obećala sam mu, iznenađena tom gestom.
Kad
sam vratila mobitel Edwardu, opazila sam da on i Alice vode nekakav
nijemi razgovor. Zurila je u njega molećivim očima. On se mrštio prema
njoj, nezadovoljan onime što ona traži.
“Billy vam je poželio sreću.”
“Velikodušno od njega”, rekao je Edward, odmičući se od nje.
“Bella, molim te, možemo li nasamo porazgovarati?”, hitro me zamolila Alice.
“Spremaš
mi se otežati život više nego što je neophodno, Alice”, upozorio ju je
Edward kroz zube. “Stvarno bi mi bilo draže da nije tako.”
“Ne radi se tu o tebi, Edwarde”, otpovrnula mu je.
Nasmijao se. Nešto mu je u njezinom odgovoru bilo smiješno.
“Pa nije”, ostala je uporna Alice. “To je ženska stvar.”
Namrštio se.
“Pusti je da porazgovara sa mnom”, kazala sam mu.
Zanimalo me o čemu se radi.
“Eto ti ga na”, promrsio je. Opet se nasmijao – napola ljutito, napola posprdno – i išetao iz garaže.
Okrenula sam se zabrinuto prema Alice, ali nije me ni pogledala. Još uvijek je bila loše volje.
Otišla je do svog poršea i sjela na haubu, sva snuždena.
Otišla sam za njom i naslonila se na branik.
“Bella?”,
upitala me Alice tihim glasom, primaknuvši mi se i sklupčavši kraj
mene. Zvučala je tako zdvojno da sam je obgrlila oko ramena da je
nekako utješim.
“Što je bilo, Alice?”
“Zar me ne voliš?”, upitala me istim tim tužnim tonom.
“Naravno da te volim. Dobro to znaš.”
“Zašto te onda vidim kako krišom odlaziš u Vegas i udaješ se a da me nisi pozvala?”
“O”, promrsila sam, a obrazi su mi se zarumenjeli.
Bilo mi je jasno
da sam je ozbiljno povrijedila, pa sam se brže-bolje stala pravdati.
“Znaš da ne volim veliku pompu. A ionako je to Edward predložio.”
“Ne
zanima me ko je to predložio. Kako si mi to mogla napraviti? Takvo što
očekujem od Edwarda, ali ne od tebe. Volim te kao da si mi rođena
sestra.”
“Alice, ti meni i jesi sestra.”
“Riječi!”, zarežala je.
“Pa dobro, slobodno pođi i ti. Neće ti biti naročito zanimljivo.”
Na licu joj je i dalje bila grimasa.
“Što sad?”, oštro sam je upitala.
“Koliko me voliš, Bella?”
“Zašto?”
Molećivo
me pogledala. Duge, crne obrve podigle su joj se u sredini i skupile, a
kutovi usana zadrhtali. Srce mi se slamalo što je vidim takvu.
“Molim
te, molim te, molim te”, prošaptala je. “Molim te, Bella, molim te –
ako me stvarno voliš... Molim te, daj da ti organiziram vjenčanje.”
“Ajoj, Alice!”, prostenjala sam, odmaknula se od nje i stala uspravno. “Ne! Nemoj mi to raditi.”
“Ako me stvarno, iskreno voliš, Bella.”
Prekrižila sam ruke na prsima. “To je tako nepošteno.
A Edward mi je već prodao jednu takvu foru.”
“Kladim
se da bi Edwardu bilo draže da to izvedeš na tradicionalan način, makar
ti on to nikada ne bi rekao. A Esme – pomisli samo što bi to njoj
značilo!”
Prostenjala sam. “Radije bih se nasamo suočila s novorođenima.”
“Cijelo bih ti desetljeće bila dužnik.”
“Cijelo bi mi stoljeće bila dužnik!”
Oči su joj zasjale. “Ti to pristaješ?”
“Ne! Ne želim da bude tako!”
“Od tebe će se samo tražiti da prijeđeš nekoliko metara i onda ponoviš svećenikove riječi.”
“Gah! Gah, gah!”
“Molim te?” Stala je poskakivati u mjestu. “Molim te, molim te, molim te, molim te, molim te?”
“Ovo ti, nikada, nikada neću oprostiti, pa čak ni tada, Alice.”
“Jej!”, ciknula je i pljesnula ručicama.
“Nisam pristala!”
“Ali pristat ćeš”, zapjevala je.
“Edwarde!”, viknula sam i ljutito krenula iz garaže.
“Znam da nas slušaš. Dolazi ovamo.” Alice je išla odmah za mnom, plješćući i dalje.
“Baš
ti hvala, Alice”, rekao je jetko Edward, pojavivši se iza mene.
Okrenula sam se da mu kažem što ga ide, ali bio je sav tako zabrinut i
uzrujan da nisam mogla izreći svoje prigovore. Umjesto toga, samo sam
mu se bacila u zagrljaj, skrivajući lice, da zbog ljutitih suza u očima
ne pomisli da plačem.
“Vegas”, obećao mi je Edward u uho.
“Ne
dolazi u obzir”, rekla je Alice, likujući. “Bella mi to nikada ne bi
napravila. Znaš, Edwarde, koji put me razočaraš kao brat.”
“Ne budi zločesta”, prigovorila sam joj. “On me pokušava usrećiti, za razliku od tebe.”
“I
ja te pokušavam usrećiti, Bella. Samo što ja bolje znam što će tebe
usrećiti... dugoročno. Zahvalit ćeš mi se na ovome. Možda ne u idućih
pedeset godina, ali jednog dana, definitivno.”
“Nisam mislila da ću doživjeti dan kad ću se htjeti kladiti protiv tebe, Alice, ali svanuo je.”
Nasmijala se onim svojim srebrnkastim smijehom.
“Onda, hoćeš li mi pokazati prsten?”
Sva sam se zgrozila kad mi je uhvatila lijevu ruku, a onda je jednakom brzinom ispustila.
“Ha.
Vidjela sam ga kako ti ga stavlja... Zar mi je nešto promaknulo?”,
upitala se. Usredotočila se na pola sekunde, mršteći se, prije nego što
je odgovorila na vlastita pitanja. “Ne. Vjenčanje i dalje vrijedi.”
“Bella ne voli nositi nakit”, objasnio je Edward.
“Kao da je još jedan dijamant bitan? Dobro, na prstenu ih je mnogo, ali kad već nosiš jedan – ”
“Dosta, Alice!”, naglo ju je prekinuo Edward. Prostrijelio ju je... baš vampirskim očima. “Žuri nam se.”
“Nije mi jasno. Što si to rekla o dijamantima?”, upitala sam je.
“Poslije
ćemo o tome”, rekla je Alice. “Edward ima pravo – bolje da krenete.
Morate postaviti zamku i podići šator prije nego što naiđe oluja.”
Namrštila se, a lice joj je bilo zabrinuto, gotovo uplašeno. “Ne
zaboravi ponijeti kaput, Bella. Izgleda da će biti... nepojmljivo
hladno za ovo doba godine.”
“Već sam ga ponio”, potvrdio joj je Edward.
“Lijepo se provedite noćas”, rekla nam je na rastanku.
Do
čistine smo išli dvaput dulje nego inače; Edward je pošao zaobilazno,
da moj miris ne bude ni blizu traga koji će Jacob prikrivati. Nosio me
u naručju, s kabastom naprtnjačom na mom starom mjestu.
Zastao je na najdaljem kraju čistine i postavio me na noge.
“U
redu. Samo se prošetaj na sjever i dodiruj što više toga možeš. Alice
mi je pružila jasnu sliku puta kojim će oni proći, pa nam neće trebati
dugo da naiđemo na njega.”
“Na sjever?”
Osmjehnuo se i pokazao mi pravi smjer.Odlutala sam u šumu, ostavljajući bistru žutu
svjetlost neobično sunčanog dana na čistini. Možda se Alicino mutno
viđenje prevarilo u pogledu snijega. Nadala sam se da jest. Bilo je
dosta vedro, iako je vjetar silovito hujao na otvorenome. Među drvećem
je bilo mirnije, ali uvelike prehladno za juni – ruke su mi se ježile
čak i u majici dugih rukava s debelim džemperom preko nje.
Hodala sam polako, povlačeći prste preko svega u blizini: grube kore drveća, rosne paprati, kamenja obraslog mahovinom.
Edward je ostao uz mene, hodajući naporedo sa mnom na razdaljini od dvadesetak metara.
“Je li dobro ovako?”, doviknula sam mu.
“Savršeno je.”
Nešto
mi je palo na pamet. “Je li ovako bolje?”, upitala sam ga kad sam
prošla rukom kroz kosu i uhvatila nekoliko otpalih vlasi. Položila sam
ih preko paprati.
“Da, to će doista pojačati trag. Ali ne moraš čupati kosu, Bella. Bit će dovoljno.”
“Imam malo viška.”
Pod krošnjama je bilo tmurno, pa mi je bilo krivo što ne mogu ići bliže Edwardu i držati ga za ruku.
Uglavila sam još jednu vlas u slomljenu granu koja mi se ispriječila na putu.
“Ne moraš pustiti Alice da bude po njezinom, znaš”, kazao je Edward.
“Bez brige. Ipak te neću ostaviti pred oltarom.”
Mračno
sam slutila da će sve ispasti kako Alice hoće, zato što je bila
bezobzirna kad bi nešto željela, a i zato što me uvijek mogla dobiti na
grižnju savjesti.
“Ne brinem se ja zbog toga. Htio bih da ovo bude ono što ti želiš.”
Suspregnula
sam uzdah. Povrijedila bih ga kad bih mu rekla istinu – da mi zaista
nije bitno, jer se tu ionako radi o različitim stupnjevima grozote, što
se mene tiče.
“Pa, čak i da bude po njezinom, ne mora to biti ništa
veliko. Samo mi. Emmett može dobiti svećenički certifikat preko
interneta.”
Zahihotala sam se. “To stvarno zvuči bolje.” Ne bi mi se
činilo naročito službeno kad bi Emmett čitao bračne zavjete, a to bi
bila prednost. Ali teško bih se suzdržavala od smješkanja.
“Vidiš”, rekao je sa smiješkom. “Uvijek postoji kompromis.”
Trebalo
mi je neko vrijeme da stignem do mjesta gdje će vojska novorođenih
nedvojbeno naići na moj trag, ali Edward ni jednog trenutka nije
izgubio strpljenje zbog moje sporosti.
Morao me malo više voditi pri povratku, da prijeđem isti put. Meni je sve to izgledalo isto.
Stigli
smo gotovo do čistine kad sam pala. Vidjela sam široki prostor pred
sobom, pa sam vjerojatno zato previše požurila i zaboravila paziti kamo
stajem. Uspjela sam se pridržati prije nego što sam zveknula glavom u
prvo drvo, ali pod lijevom rukom mi se slomila grančica i zarila ravno
u dlan.
“Ajoj! Ma, prekrasno”, promrsila sam.
“Jesi li dobro?”
“Bez brige. Ostani tamo. Krvarim. Odmah će prestati.”
Nije me poslušao. Stvorio se kraj mene prije nego što sam stigla dovršiti rečenicu.
“Imam pribor za prvu pomoć”, rekao je, skidajući naprtnjaču. “Slutio sam da bi mi mogao zatrebati.”
“Nije strašno. Mogu se sama snaći – ne moraš se dovoditi u neugodnost.”
“Nije mi neugodno”, smireno je rekao. “Evo – daj da ti je dezinficiram.”
“Čekaj malo, upravo mi je nešto drugo palo na pamet.”
Ne gledajući krv i dišući na usta, čisto da mi želudac ne reagira, pritisnula sam dlan o obližnji kamen.
“Što ti to radiš?”
“Jasper
će se oduševiti”, promrmljala sam u bradu. Krenula sam natrag prema
čistini, pritišćući dlan o sve na putu. “Kladim se da će ih ovo stvarno
izbezumiti.”
Edward je uzdahnuo.
“Zadrži dah”, kazala sam mu.
“Bez brige. Samo mislim da pretjeruješ.”
“Ovo je jedino što mi dopuštate. Pa da bar to izvedem kako treba.”
Uto smo prošli kroz posljednje drveće. Puštala sam da mi ozlijeđena ruka prelazi preko paprati.
“Pa,
i jesi”, potvrdio mi je Edward. “Novorođeni će biti sasvim izvan sebe,
a Jaspera će tvoja predanost itekako zadiviti. A sad, daj mi da ti se
pobrinem za dlan – uprljala si ozljedu.”
“Pusti, ja ću, molim te.”
Uhvatio mi je ruku i pregledao je sa smiješkom. “Ovo mi više ne smeta.”
Pažljivo
sam ga promatrala dok je čistio brazgotinu, ne bih li opazila neki znak
nelagode. Nastavio je ravnomjerno udisati i izdisati, s istim blagim
smiješkom na usnama.
“Zašto ti ne smeta?”, napokon sam ga upitala, kad mi je zagladio zavoj preko dlana.
Slegnuo je ramenima. “Prevladao sam to.”
“Ti si to... prevladao? Kada? Kako?” Pokušala sam se prisjetiti kad je posljednji put zadržavao dah u mojoj blizini.
Uspjela sam se samo sjetiti nesretne proslave svojeg rođendana prošlog septembra.
Edward
je stisnuo usne, kao da traži prave riječi. “Proživio sam puna dvadeset
četiri sata uvjeren da si mrtva, Bella. To je promijenilo moje gledanje
na mnogo toga.”
“Je li to promijenilo i način na koji ti mirišem?”
“Nipošto. Ali... nakon što sam doživio kako je to kad mislim da sam te izgubio... reakcije su mi se promijenile.
Cjelokupno moje biće kloni se svakog postupka koji bi opet mogao izazvati takvu bol.”
Nisam znala što bih mu rekla na to.
Osmjehnuo se na izraz mog lica. “Valjda bi se to moglo nazvati vrlo poučnim iskustvom.”
Vjetar je tada prohujao čistinom, tako da mi je kosa zavijorila oko lica, i sva sam se stresla.
“U redu”, rekao je i opet zavukao ruku u naprtnjaču.
“Obavila
si svoje.” Izvukao je moju debelu zimsku jaknu i pridržao mi je da
uvučem ruke u rukave. “Sada to više nije do tebe. Idemo kampirati!”
Nasmijala sam se hinjenom oduševljenju u njegovom glasu.
Uhvatio me za previjenu ruku – druga mi je bila još gora, i dalje u udlazi – i poveo na drugi kraj čistine.
“Gdje ćemo se naći s Jacobom?”, upitala sam ga.
“Upravo ovdje.” Mahnuo je prema drveću pred nama upravo kada je Jacob oprezno iskoračio iz tmine.
Ne znam zašto me iznenadilo što je u ljudskom liku.
Ne znam zašto sam očekivala velikog riđeg vuka.
Jacob
mi je opet izgledao krupniji – bez sumnje zato što sam to očekivala;
zacijelo sam se nesvjesno nadala vidjeti manjega Jacoba iz svojih
uspomena, opuštenog prijatelja koji nije sve tako komplicirao. Držao je
ruke prekrižene na golim prsima, i jaknu u jednoj ruci. Promatrao nas
je bezizražajnim očima.
Edwardu su se usne spustile u kutovima. “Sigurno je postojao bolji način da ovo izvedemo.”
“Sada je prekasno”, mračno sam promrsila.
Uzdahnuo je.
“Hej, Jake”, pozdravila sam ga kad smo se približili.
“Bok, Bella.”
“Zdravo, Jacobe”, rekao je Edward.
Jacob je zanemario pristojnost, uživljen u zadatak.
“Kamo da je odvedem?”
Edward je izvadio kartu iz džepića na boku naprtnjače i pružio mu ga. Jacob ga je rasklopio.
“Sada
smo tu”, rekao je Edward i ispružio ruku da mu pokaže tačno mjesto.
Jacob je nagonski ustuknuo od njegove ruke, a onda se primirio. Edward
se pretvarao da
to ne primjećuje.
“A vodiš je tamo”, nastavio je Edward, zavijajući prstom po izohipsama. “Ima petnaestak kilometara.”
Jacob je kratko kimnuo glavom.
“Otprilike kilometar i pol odavde naići ćete na moj put. To će vas odvesti onamo. Treba ti karta?”
“Ne, hvala. Dosta dobro znam ovo područje. Mislim da znam kamo trebam stići.”
Činilo mi se da održavanje pristojnog tona Jacobu teže pada nego Edwardu.
“Ja ću otići zaobilazno”, rekao je Edward. “Pa se vidimo za nekoliko sati.”
Edward me nesretno pogledao. Nije mu se milio ovaj dio plana.
“Vidimo se”, šapnula sam mu.
Edward se izgubio među drvećem, krenuvši u suprotnom smjeru.
Čim se izgubio, Jacob je postao sav vedar.
“Što ima, Bella?”, upitao me s osmijehom od uha do uha. Zakolutala sam očima. “Sve po starom, sve po starom.”
“Aha”, složio se. “Hrpetina vampira pokušava te ubiti.
Kao i obično.”
“Kao i obično.”
“Pa”, rekao je oblačeći jaknu da oslobodi ruke. “Da krenemo.”
Složila sam facu i primaknula mu se za jedan mali korak.
Sagnuo
se i opalio me odostraga po koljenima, izmaknuvši mi noge. Prihvatio me
drugom rukom prije nego što sam glavom udarila u zemlju.
“Debilu”, promrsila sam.
Jacob
se zahihotao, već trčeći šumom. Išao je postojanim tempom, hitrim trkom
s kojim bi čovjek u dobroj kondiciji mogao održavati korak... po
ravnini... da nije opterećen s više od pedeset kila, kao on.
“Ne moraš trčati. Umorit ćeš se.”
“Trčanje
me ne umara”, rekao je. Disao je postojano – kao maratonac, ustaljenim
ritmom. “Uostalom, uskoro će zahladiti. Nadam se da će šator biti na
mjestu prije nego što stignemo.”
Uprla sam prstom u njegovu debelo podstavljenu jaknu.
“Mislila sam da ti više nikad nije hladno.”
“I nije. Jaknu sam ponio za tebe, ako je slučajno nemaš.”
Pogledao
me kao da mu je krivo što je imam. “Ne sviđa mi se ovo vrijeme. Sav sam
napet zbog njega. Jesi li opazila da nigdje nema životinja?”
“Ovaj, baš i nisam.”
“Nisam to ni očekivao. Osjetila su ti preslaba.”
Prešla sam preko toga. “Alice se također brinula zbog oluje.”
“Samo će od velike promjene šuma ovako utihnuti.
Izabrala si vrašku noć za boravak u prirodi.”
“Izbor nije bio sasvim do mene.”
Bespuće
kojim je krenuo počelo se sve strmije uzdizati, ali to ga nije
usporilo. S lakoćom je skakao sa stijene na stijenu, vješto kao
divokoza. Pritom kao da mu ruke nisu ni bile potrebne.
“Kakav ti je to dodatak na narukvici?”, upitao me.
Pogledala sam zapešće i shvatila da mi se se kristalno srce okrenulo naviše na njemu.
Slegnula sam ramenima, znajući da sam kriva. “Još jedan maturalni poklon.”
Frknuo je. “Kamen. Mogao sam si i misliti.”
Kamen?
To me odjednom prisjetilo Alicine nedovršene rečenice pred garažom.
Zagledala sam se u blistavi bijeli kristal i pokušala se sjetiti onoga
što je Alice prije rekla... o dijamantima. Da nije to pokušala reći kad
već nosiš jedan njegov? U smislu da mi je Edward već dao jedan dijamant?
Ne, to bi bilo nemoguće. U ovo bi srce stalo pet karata, ili neki tako suludi iznos! Edward ne bi –
“Onda, već te neko vrijeme nema u La Pushu”, rekao je Jacob, prekidajući moje nelagodne zaključke.
“Bila sam zauzeta”, kazala sam mu. “A... vjerojatno ti ionako ne bih došla u posjet.”
Napravio je grimasu. “Mislio sam da si ti ta koja voli praštati, a ja sam zlopamtilo.”
Slegnula sam ramenima.
“Često misliš o onome što se prošli put dogodilo, je l’ tako?”
“Nije.”
Nasmijao se. “Ili lažeš, ili si najtvrdoglavija osoba na svijetu.”
“Ne znam za ovo drugo, ali ne lažem.”
Nije
mi bilo drago voditi ovaj razgovor u takvim okolnostima – dok me čvrsto
drži prevrućim rukama, a ja tu ništa ne mogu. Lice mu je bilo bliže
nego što sam htjela. Da sam se barem mogla odmaknuti.
“Pametna osoba sagleda svoju odluku sa svih strana.”
“To sam i učinila”, otpovrnula sam mu.
“Ako uopće nisi pomislila na naš... eh, razgovor kad si posljednji put bila dolje, onda to nije istina.”
“Taj razgovor nije bitan za moju odluku.”
“Ima ljudi koji ne prezaju ni od čega, samo da sami sebi zamažu oči.”
“Primijetila sam da vukodlaci naročito često tako griješe – misliš li da je to nešto nasljedno?”
“Znači li to da se on bolje ljubi nego ja?”, upitao me Jacob, odjednom potišten.
“Stvarno ti ne bih mogla reći, Jake. Edward je jedina osoba koju sam u životu poljubila.”
“Osim mene.”
“Ali to ne računam kao poljubac, Jacobe. Prije bih to nazvala napadom.”
“Jao! Kako bešćutno.”
Slegnula sam ramenima. Nisam imala namjeru povući tu riječ.
“Pa ispričao sam ti se zbog toga”, podsjetio me.
“A ja sam ti oprostila... uglavnom. To ne mijenja moju uspomenu na taj događaj.”
Promrsio je nešto nerazumljivo.
Šutjeli
smo neko vrijeme; čulo se samo njegovo odmjereno disanje i zavijanje
vjetra u krošnjama visoko iznad nas. Izbili smo pred strmu liticu od
grubog, sivog kamena. Pošli smo uz podnožje što se izvijalo iz šume.
“Još uvijek smatram da je to prilično neodgovorno”, odjednom je rekao Jacob.
“Ne znam o čemu ti to pričaš, ali nisi u pravu.”
“Razmisli
malo, Bella. Sama kažeš da si se u životu poljubila samo s jednom
osobom – s tim da to i nije osoba – a već ti je dosta? Kako znaš da
upravo to želiš? Zar ne želiš provjeriti što ti se još nudi?”
Zadržala sam smiren ton glasa. “Ja tačno znam što želim.”
“Onda
ti provjera ne može škoditi. Možda da samo pokušaš nekoga poljubiti –
čisto za usporedbu... jer se onaj dan ne računa. Poljubi mene, recimo.
Neću se buniti ako izabereš mene za pokusnog kunića.”
Privio me uza se, približivši moje lice njegovome.
Smješkao se svojoj šali, ali nisam kanila riskirati.
“Ne igraj se sa mnom. Kunem ti se da ga neću spriječiti ako ti odluči slomiti čeljust.”
Od
natruhe panike u mom glasu osmjehnuo se još jače. “Ako me zamoliš da te
poljubim, neće imati razloga da se ljuti. Rekao je da bi to bilo u
redu.”
“Samo nemoj bez daha čekati na to, Jake – ne, čekaj,
predomislila sam se. Samo ti daj. Samo zadrži dah sve dok ne čuješ da
te molim da me poljubiš.”
“Danas si nešto loše volje.”
“Pitam se zašto.”
“Koji put mi se čini da sam ti draži kao vuk.”
“Koji put i jesi. Vjerojatno zato što tada ne možeš govoriti.”
Zamišljeno
je stisnuo široke usne. “Ne, mislim da nije stvar u tome. Mislim da ti
je lakše biti uz mene dok nisam u svom ljudskom liku, jer se tada ne
moraš praviti da te ne privlačim.”
Usta su mi se objesila, pritom čujno kvrcnuvši. Smjesta sam ih zatvorila, zaškrgutavši zubima.
Čuo je to. Usne su mu se razvukle od uha do uha u pobjedonosan osmijeh.
Polako sam udahnula prije no što ću progovoriti.
“Ne. Ipak mislim da je to zato što ne možeš govoriti.”
Uzdahnuo je. “Dokad ćeš sama sebi mazati oči? Sigurno znaš koliko si me svjesna. Tjelesno, mislim.”
“A
kako da neko ne bude tjelesno svjestan tebe, Jacobe?”, otpovrnula sam
mu. “Kad si ogromna neman koja odbija poštovati intimni prostor bilo
koga oko sebe.”
“Uznemiravam te. Ali samo u ljudskom liku. U vučijem ti je ugodnije biti uz mene.”
“Uznemiravanje i živciranje nisu jedno te isto.”
Zagledao
se u mene, usporivši korak, a posprdnosti mu je nestalo s lica. Oči su
mu se stisnule, postavši crne u sjeni obrva. Disanje, koje je bilo tako
smireno pri trku, ubrzalo mu se. Polako mi se unio u lice.
Uzvratila sam mu pogled, tačno znajući što to namjerava.
“Tvoje je lice u pitanju”, podsjetila sam ga.
Glasno
se nasmijao i opet potrčao. “Večeras mi nije do svađe s tvojim vampirom
– hoću reći, bilo koje druge večeri, vrlo rado. Ali obojica sutra imamo
posla, a ne bih htio da Cullenovima jedan uzmanjka.”
Lice mi se iskrivilo od iznenadnog, neočekivanog naleta stida.
“Znam, znam”, odgovorio mi je, ne shvaćajući. “Misliš da bi me mogao dobiti.”
Nisam mogla ništa reći. Zbog mene će im manjkati jedan. Što ako neko nastrada samo zbog moje slabosti?
Ali što bi bilo da sam hrabra, a Edward... Nisam mogla ni pomisliti na to.
“Što
je sad s tobom, Bella?” Zafrkantsko junačenje nestalo mu je s lica,
otkrivajući mog Jacoba, kao da mu je neko strgnuo masku. “Ako sam rekao
nešto što te povrijedilo, znaš da sam se samo šalio. Nisam ništa
ozbiljno mislio – hej, jesi li dobro? Ne plači, Bella”, usrdno me
zamolio.
Pokušala sam se pribrati. “Neću plakati.”
“Pa što sam rekao?”
“Nije stvar u tome što si ti rekao. Nego, eto, u meni. Napravila sam nešto... ružno.”
Zbunjeno je blenuo u mene.
“Edward sutra neće u borbu”, objasnila sam mu šapatom.
“Natjerala sam ga da ostane uz mene. Kad sam strahovita kukavica.”
Namrštio se. “Misliš da ovo neće upaliti. Da će te tu pronaći? Znaš možda nešto što ja ne znam?”
“Ne,
ne. Ne bojim se toga. Samo... ne mogu ga pustiti od sebe. Kad se ne bi
vratio...” Zadrhtala sam i zažmirila, samo da nekako pobjegnem od te
misli.
Jacob je šutio.
Nastavila sam šaptati, žmireći i dalje.
“Ako bude nastradalih, samo ću ja biti kriva. Čak i ako ne bude... Bila
sam grozna. Morala sam biti, samo da ostane sa mnom.
On mi to neće
zamjeriti, ali uvijek ću znati za što sam sposobna.” Malčice mi je
laknulo što sam to mogla nekome povjeriti. Pa makar i Jacobu.
Frknuo je. Polako sam otvorila oči i rastužila se, vidjevši da se tvrda maska vratila.
“Ne mogu vjerovati da je pustio da ga nagovoriš da ne ode. Ja to ne bih nizašto propustio.”
Uzdahnula sam. “Znam.”
“Samo, to ništa ne znači.” Odjednom se počeo pravdati.
“Ne znači da te on voli više nego ja.”
“Ali ti ne bi ostao uz mene, čak i da te preklinjem.”
Načas je stisnuo usne, a ja sam se upitala hoće li to pokušati poreći. Oboje smo znali kako stvari zaista stoje.
“Ali
samo zato što te ja bolje poznajem”, napokon je rekao. “Sve će proći
kao po loju. Čak i da si me zamolila da ostanem, a ja sam odbio, ne bi
se poslije ljutila na mene.”
“Ako sve stvarno prođe kao po loju,
vjerojatno imaš pravo. Ne bih se ljutila. Ali cijelo vrijeme dok te
neće biti, bit ću izvan sebe od brige, Jake. Silazit ću s uma.”
“Zašto?”, grubo me upitao. “Zašto bi tebe bilo briga da se meni nešto dogodi?”
“Nemoj
to govoriti. Znaš koliko mi značiš. Žao mi je što to nije onako kako bi
htio, ali naprosto je tako. Ti si mi najbolji prijatelj. Barem si mi
bio. A i još uvijek si, ponekad... kad spustiš taj svoj gard.”
Osmjehnuo se onim starim smiješkom koji sam voljela.
“Uvijek sam ti to”, obećao mi je. “Čak i kad se... ne ponašam onako lijepo kako bih trebao. Ispod svega toga, uvijek sam ti tu.”
“Znam. Misliš da bih inače trpjela sve te tvoje kretenizme?”
Nasmijao se sa mnom, a onda su mu se oči rastužile.
“Kad ćeš više shvatiti da si zaljubljena i u mene?”
“Bez greške znaš pokvariti trenutak.”
“Ne kažem da ga ne voliš. Nisam glup. Ali može se voljeti više ljudi u isti mah, Bella. Vidio sam to.”
“Nisam ti ja nekakav munjeni vukodlak, Jacobe.”
Digao je nos, a ja sam mu se mislila ispričati za taj ubod, ali promijenio je temu.
“Nismo više daleko. Njušim ga.”
Uzdahnula sam s olakšanjem.
Pogrešno je to protumačio. “Rado bih usporio, Bella, ali bolje da si u zaklonu dok ono nije stiglo.”
Oboje smo pogledali u nebo.
Debela zidina ljubičastocrnih oblaka nailazila je sa zapada, zavijajući šumu pod sobom u mrak.
“Opa”, promrsila sam. “Bolje požuri, Jake. Da stigneš kući prije nego što još nije stiglo dovde.”
“Ne idem kući.”
Prostrijelila sam ga pogledom, umorna od svega toga.
“Nećeš kampirati s nama.”
“Neću formalno – ono, u smislu da sam s vama u šatoru.
Draža
mi je oluja od smrada. Ali siguran sam da će tvoj krvopija htjeti vezu
s čoporom zbog koordinacije, a tu ću mu uslugu velikodušno pružiti.”
“Mislila sam da je Seth zadužen za to.”
“Sutra će preuzeti moje mjesto, za vrijeme borbe.”
Ušutjela sam načas kad me na to podsjetio. Zagledala sam se u njega, odjednom opet silno zabrinuta.
“Zar
nema načina da jednostavno ostaneš, kad si već tu?”, predložila sam.
“Kad bih te baš preklinjala? Ili ti, ne znam, zauzvrat obećala
doživotno ropstvo?”
“Primamljivo, ali ne. S druge strane, bilo bi zanimljivo vidjeti to preklinjanje. Samo izvoli, ako hoćeš.”
“I stvarno te nikako, baš nikako ne bih mogla nagovoriti?”
“Nikako. Osim ako mi ne obećaš bolju borbu. Uostalom, Sam odlučuje o tome, a ne ja.”
To me podsjetilo na nešto.
“Edward mi je neki dan rekao jednu stvar... o tebi.”
Nakostriješio se. “Vjerojatno ti je lagao.”
“Ma, je li? Znači, ti nisi zaista drugi u zapovjednom lancu čopora?”
Trepnuo je, očiju tupih od iznenađenja. “A. To.”
“Kako to da mi nikad nisi rekao?”
“Zašto bih? Jaka stvar.”
“Ne znam. Zašto ne? Zanimljivo je. Onda, kako to ide? Kako to da je Sam postao Alfa, a ti... Beta?”
Jacob se zahihotao na moj izmišljeni naziv. “Sam je bio prvi, najstariji. Ima smisla da on bude glavni.”
Namrštila sam se. “Ali zar onda ne bi Jared ili Paul trebali biti drugi? Oni su se sljedeći promijenili.”
“Pa... teško je to objasniti”, rekao je Jacob, izbjegavajući odgovor.
“Pokušaj.”
Uzdahnuo je. “Stvar je u nasljedstvu, znaš? Malo staromodno.
Kao da je bitno ko ti je djed, je l’ tako?”
Sjetila sam se nečega što mi je Jacob davno rekao, prije nego što smo i on i ja znali išta o vukodlacima.
“Zar nisi svojedobno rekao da je Ephraim Black bio zadnji poglavica kojeg su Quileutei imali?”
“Aha,
tako je. Jer on je bio Alfa. Znaš da je Sam sada, formalno gledano,
poglavica cijelog plemena?” Nasmijao se. “Suluda tradicija.”
Malo
sam razmislila o tome, nastojeći složiti sve djeliće u glavi. “Ali
također si rekao da ljudi slušaju tvoga tatu više nego bilo koga
drugoga u vijeću, jer je on Ephraimov unuk?”
“Što s tim?”
“Pa, ako je stvar u nasljedstvu... zar ne bi onda ti trebao biti poglavica?”
Jacob mi nije odgovorio. Zagledao se u sve mračniju šumu, kao da odjednom mora paziti kuda ide.
“Jake?”
“Ne.
To je Samov posao.” Nastavio je gledati u naš put kroz divlje bespuće
“Zašto? Njegov pradjed je bio Levi Uley, tačno? Je li i Levi bio Alfa?”
“Samo je jedan Alfa”, automatski mi je odgovorio.
“Pa što je onda bio Levi?”
“Beta, recimo to tako.” Frknuo je na moj pojam. “Poput mene.”
“To mi nema smisla.”
“Nije bitno.”
“Samo bih htjela shvatiti.”
Jacob me napokon pogledao u zbunjene oči, te uzdahnuo.
“Da. Ja sam trebao biti Alfa.”
Namrgodila sam se. “Sam ti nije htio ustupiti mjesto?”
“Teško. Ja nisam htio stupiti na njegovo mjesto.”
“Zašto ne?”
Namrštio se. Nije mu bilo ugodno moje ispitivanje.
Pa, na njemu je bio red da se osjeća neugodno.
“Nisam
htio imati veze s tim, Bella. Nisam htio nikakve promjene. Nisam htio
biti nekakav legendarni poglavica. Nisam htio biti u čoporu vukodlaka,
kamoli njihov vođa. Kad je Sam ponudio, odbio sam.”
Dobro sam razmislila o tome. Jacob me nije prekidao.
Opet je samo gledao u šumu.
“Ali mislila sam da si tako sretniji. Da ti tako odgovara”, napokon sam mu šapnula.
Jacob
mi je uputio smirujući osmijeh. “Aha. Stvarno nije strašno. Ponekad
bude i uzbudljivo, kao kod ovoga sutra. Ali isprva mi je bilo kao da se
odjednom borim u ratu za koji nisam ni znao. Nisam imao izbora, znaš? A
nije mi bilo druge.” Slegnuo je ramenima. “Uglavnom, mislim da mi je
sada drago zbog toga. To se mora učiniti, a mogu li se pouzdati u
druge? Ne, bolje da sam to obavim kako treba.”
Samo sam ga gledala,
puna neočekivanog divljenja prema svome prijatelju. Bio je zreliji nego
što sam mu ikada htjela priznati. Kao i Billy one večeri uz krijes,
odisao je velebnošću koju nisam ni slutila.
“Poglavica Jacob”, prošaptala sam, osmjehnuvši se zvuku tih dviju riječi zajedno.
Prevrnuo je očima.
Uto
je vjetar silovitije puhnuo krošnjama oko nas, hladan kao da puše ravno
s ledenjaka. Oštro pucanje drveta odjeknulo je od obronka planine.
Premda se svjetlost dana gubila dok je sumorni oblak zakrivao nebo,
ipak sam mogla razabrati sitne tačkice bjeline što su počele
provijavati oko nas.
Jacob je udario u trk, pogleda uprta u zemlju. Voljnije sam se privila uz njega, da me zaštiti od snijega.
Već
za minutu-dvije izbio je pred zaklonjenu stranu kamenitog vrha, uz koju
smo opazili mali šator. Pahuljice su se sad jače kovitlale oko nas, ali
vjetar je bio prejak da se igdje zadrže.
“Bella!”, doviknuo je Edward u silnom olakšanju.
Dotad je uzrujano hodao amo-tamo po livadici.
Pritrčao
mi je, zamutivši se od brzine pokreta. Jacob se lecnuo, a onda me
osovio na noge. Edward je zanemario njegovu reakciju i uzeo me u čvrst
zagrljaj.
“Hvala ti”, rekao je Edward preko moje glave. U glasu mu
se čula nepatvorena iskrenost. “Stigli ste brže nego što sam očekivao,
a na tome sam ti istinski zahvalan.”
Okrenula sam se da vidim Jacobovu reakciju.
Jacob
je samo slegnuo ramenima, bez i najmanjeg tračka prijaznosti na licu.
“Vodi je unutra. Ovo će biti ružno – kosa mi se ježi na tjemenu. Je li
taj šatorčić siguran?”
“Praktički sam ga zavario za stijenu.”
“Dobro.”
Jacob je pogledao u nebo – sada crno od oluje, prošarano kovitlanjem pahulja. Raširio je nosnice.
“Idem se ja promijeniti”, rekao je. “Zanima me što se događa kod kuće.”
Objesio je jaknu na nisku, zatupastu granu, i otišao u mračnu šumu, nijedanput se ne osvrnuvši.

Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
21. Tragovi
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Eclipse-
Jump to: