NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 24. Glasanje

Go down 
AuthorMessage
Edward's honey
Glavni Administrator
Glavni Administrator
avatar

Posts : 56
Join date : 2010-06-26
Age : 25
Location : Tree Hill ^^

PostSubject: 24. Glasanje   Sat Jun 26, 2010 7:42 am

Nije mu bilo drago, toliko mu se barem jasno vidjelo
iz lica. Ali podigao me u naručje bez daljnje rasprave i
okretno skočio s mog prozora, te se dočekao na noge bez
i najmanjeg trzaja, kao mačka. Visina je bila malčice veća
nego što sam zamišljala.
“Dobro, onda”, rekao je glasom prepunim negodovanja.
“Penji se.”
Pomogao mi je da mu se popnem na leđa, a onda je
potrčao. Čak i nakon sveg ovog vremena, to mi je bilo
nešto prirodno. Lako. Očito, ovo se nikad nije moglo
zaboraviti, poput vožnje bicikla.
Dok je trčao šumom, dišući polako i ujednačeno, sve je
bilo tako tiho i tamno – dovoljno tamno da se drveće što je
prolijetalo oko nas praktički nije vidjelo, pa je samo hujanje
zraka oko mog lica doista odavalo našu brzinu. Zrak je
bio vlažan; nije mi pekao oči kao vjetar na velikom trgu, a
483
to me smirivalo. Smirivala me i noć, nakon onog strašnog
blistanja sunca. Poput debele deke pod kojom sam se igrala
kao mala, tama mi je bila nešto poznato i sigurno.
Sjetila sam se da me ovakvo trčanje šumom nekoć
plašilo tako da sam morala žmiriti. Sada mi je takva reakcija
bila blesava. Držala sam otvorene oči, brade oslonjene
na njegovo rame, obraza uz njegov vrat. Brzina
me ispunjavala ushitom. Bilo mi je stoput bolje nego na
motociklu.
Okrenula sam lice prema njemu i prislonila usne na
hladnu kamenu kožu njegovog vrata.
“Hvala”, rekao je, dok su mutne siluete stabala jezdile
kraj nas. “Znači, ipak smatraš da si budna?”
Nasmijala sam se. Smijeh mi je zvučao lako, prirodno,
neusiljeno. Zvučao je kako treba. “Ne baš. Prije da
se, kako god bilo, više neću truditi probuditi. Ne noćas.”
“Nekako ću ja već opet zaslužiti tvoje povjerenje”,
promrmljao je, uglavnom sebi u bradu. “Pa sve ako mi
to bude i zadnje što ću učiniti.”
“Imam ja povjerenja u tebe”, potvrdila sam mu.
“Samo sebi ne vjerujem.”
“Objasni mi to, molim te.”
Usporio je i počeo hodati – razabrala sam to tek po
prestanku vjetra – i pretpostavila sam da nismo daleko
od kuće. Zapravo, učinilo mi se da razaznajem klokotanje
rijeke, negdje blizu u mraku.
“Pa – ”, pokušala sam se izraziti na pravi način. “Ne
vjerujem da ću ti biti... dovoljna. Da ću te zaslužiti.
Nema ničega u meni što bi te moglo zadržati.”
Zaustavio se i skinuo me s leđa. Nije me pustio iz
svojih nježnih ruku; nakon što me opet postavio na
noge, čvrsto me zagrlio, privijajući me uz grudi.
484 “Držiš me trajno i neraskidivo”, šapnuo mi je. “Nikad
ne sumnjaj u to.”
Ali kako da ne sumnjam?
“Nisi mi još rekla...”, promrmljao je.
“Što?”
“Što je tvoj najveći problem.”
“Imaš pravo jedanput pogađati.” Uzdahnula sam i
dotakla mu vršak nosa kažiprstom.
Kimnuo je glavom. “Gori sam od Voltura”, rekao je
mračno. “Zaslužio sam to, nego što.”
Zakolutala sam očima. “Volturi me mogu ubiti, i to
je najgore što mi mogu učiniti.”
Napetih je očiju pričekao što ću reći.
“Ti me možeš ostaviti”, pojasnila sam mu. “Volturi,
Victoria... oni su ništavni u usporedbi s tim.”
Čak i u mraku, vidjela sam kako mu se lice izobličuje
od boli – to me podsjetilo na izraz kakav je imao kad ga
je Jane mučila pogledom; obuzela me mučnina, i požalila
sam što sam rekla istinu.
“Nemoj”, šapnula sam i dotaknula mu lice. “Nemoj
biti tužan.”
Slabašno je podigao kut usana, ali osmijeh mu nije
dotaknuo lice. “Kad bih ti samo nekako mogao pokazati
da te ne mogu ostaviti”, šapnuo je. “Vrijeme će te, nadam
se, uvjeriti u to.”
Sviđao mi se pojam vremena. “Okej”, složila sam se.
Lice mu je još bilo sve na mukama. Pokušala sam mu
odvratiti pažnju nebitnim sitnicama.
“Onda – kad već ostaješ, možeš mi vratiti moje stvari?”,
upitala sam ga najopuštenije što sam mogla.
Pokušaj mi je uspio, utoliko što se nasmijao. Ali oči
su mu ostale žalosne. “Nisam ti ni odnio stvari”, rekao
485
mi je. “Znao sam da to nije u redu, jer sam ti obećao mir
bez podsjetnika. Bilo je to glupo i djetinjasto od mene,
ali htio sam ostaviti nešto svoje uz tebe. Onaj CD, fotografije,
karte – sve je to pod tvojim parketom.”
“Stvarno?”
Kimnuo je glavom, pomalo bolje volje jer sam se vidljivo
razdragala zbog te trivijalne činjenice. Ipak, to nije
bilo dovoljno da posve ukloni bol na njegovu licu.
“Mislim”, polako sam rekla, “nisam sigurna, ali pitam
se... nekako sam to cijelo vrijeme znala.”
“Što si to znala?”
Samo sam htjela ukloniti patnju iz njegovih očiju, ali
kad sam izgovorila te riječi, zvučale su istinitije nego što
sam očekivala.
“Nešto u meni, možda podsvijest, nikad nije prestala
vjerovati da je tebi i dalje stalo oko toga jesam li živa ili
mrtva. Vjerojatno sam zbog toga i čula glasove.”
Na trenutak je nastala vrlo duboka tišina. “Glasove?”,
upitao me ravnim glasom.
“Dobro, samo jedan glas. Tvoj. Duga priča.” Kad
sam vidjela kako me oprezno gleda, bilo mi je krivo što
sam to uopće spominjala. Hoće li pomisliti da sam luda,
kao što bi svi drugi? Jesu li svi drugi u pravu kada to
misle? Ali barem je nestao onaj izraz – izraz kao da je na
plamenim mukama.
“Imam vremena.” Zvučao je neprirodno smireno.
“Priča je prilično bijedna.”
Čekao je.
Nisam bila sigurna kako da mu objasnim. “Sjećaš se
kad je Alice spomenula ekstremne sportove?”
Izgovorio je riječi bez naglašavanja ili isticanja.
“Skočila si s litice jer ti je to bilo zabavno.”
486 “Ovaj, tako je. A prije toga, na motociklu – ”
“Motociklu?”, upitao me. Znala sam ga toliko da
opazim kako nešto vrije ispod tog mirnog glasa.
“Alice ti očito nije i to spomenula.”
“Nije.”
“Pa, što se toga tiče... Vidiš, otkrila sam da se... dok
radim nešto opasno ili glupo... mogu jasnije prisjetiti
tebe”, priznala sam mu, osjećajući se potpuno poremećeno.
“Mogla sam se prisjetiti kako ti zvuči glas kad se
ljutiš. Čula sam ga kao da stojiš tik do mene. Uglavnom
sam se trudila ne misliti o tebi, ali ovo me nije tako boljelo
– bilo mi je kao da me opet štitiš. Kao da ne želiš
da nastradam.
I, eto, pitam se jesam li te tako jasno čula upravo
zbog toga što sam u dubini duše oduvijek znala da me
nisi prestao voljeti.”
I opet, dok sam ih izgovarala, riječi su me ispunile
osjećajem da su tačne. Da su valjane. Nešto u dubini
mene prepoznalo je istinu.
S mukom je protisnuo riječi. “Ti si... stavljala... svoj
život na kocku... da čuješ – ”
“Psst”, prekinula sam ga. “Strpi se malo. Mislim da
upravo proživljavam prosvjetljenje.”
Sjetila sam se one večeri u Port Angelesu kad sam
doživjela prvu obmanu. Tada sam zaključila da postoje
dvije opcije. Ludost, ili ispunjavanje želje. Tada nisam
vidjela i treću mogućnost.
Ali što ako...
Što ako si uvjerena da je nešto istinito, ali sasvim se
varaš? Što ako si tako tvrdoglavo sigurna da si u pravu da
istinu ni ne uzimaš u obzir? Bi li istina tada umuknula,
ili ipak pokušala izaći na vidjelo?
487
Treća opcija: Edward me voli. Sponu koju smo sazdali
ne mogu prekinuti ni izbivanje, ni daljina, ni vrijeme.
I ma koliko on posebniji, ljepši, darovitiji i savršeniji od
mene bio, promijenio se jednako nepovratno kao i ja.
Kao što ću ja uvijek pripadati njemu, tako će on zauvijek
biti moj.
Jesam li to cijelo vrijeme pokušavala sebi dati do znanja?
“Oh!”
“Bella?”
“Oh. Okej. Shvaćam.”
“Tvoje prosvjetljenje?”, upitao me nestalnim, napetim
glasom.
“Ti me voliš”, začudila sam se. Opet me oblio onaj
osjećaj tačnosti i valjanosti.
Premda su mu oči još bile zabrinute, na licu mu je
bljesnuo onaj izvijeni osmijeh koji sam najviše voljela.
“Iz dna duše.”
Srce mi je nabujalo kao da će mi prsnuti kroz rebra.
Ispunilo mi je grudi i zagušilo grlo, tako da ništa nisam
mogla reći.
Doista me želi onako kako ja njega želim – zauvijek.
On doista samo iz straha za moju dušu, za sve ono
ljudsko od čega me ne želi odvojiti, tako očajnički hoće
da ostanem smrtna. U usporedbi sa strahom da me ne
želi, ova mi se prepreka – moja duša – učinila gotovo
nebitnom.
Čvrsto mi je uhvatio lice hladnim rukama i stao me
ljubiti dok se cijela šuma nije počela vrtjeti oko mene.
Zatim je naslonio čelo o moje, i više nisam bila jedina
koja diše jače nego inače.
“To ti je išlo bolje nego meni, znaš”, kazao mi je.
488 “Što mi je išlo bolje?”
“Preživljavanje. Ti si, barem, uložila napor. Ustajala
si ujutro, nastojala biti normalna za Charlieja, slijedila
si ritam svog života. A ja sam, dok se nisam bavio praćenjem,
bio... potpuno beskoristan. Nisam mogao biti sa
svojom obitelji – nisam mogao biti ni sa kim. Sramota
me to priznati, ali više-manje sam se samo sklupčao i
prepustio jadu da me odnese.” Plaho se nasmiješio. “To
je bilo daleko jadnije nego da čujem glasove. A ti, naravno,
znaš da to i ja mogu.”
Duboko mi je laknulo što me on, izgleda, zaista shvaća
– smirilo me što njemu sve to ima smisla. U svakom
slučaju, nije me gledao kao da sam luda. Gledao me
kao... da me voli.
“Ja sam čula samo jedan glas”, ispravila sam ga.
Nasmijao se, a onda me čvrsto privio uz svoj desni
bok i poveo dalje.
“Samo ti udovoljavam ovime.” Širokim pokretom
ruke obuhvatio je mrak pred nama u hodu. Ondje je
stajalo nešto blijedo i golemo – kuća, shvatila sam. “Nije
ni najmanje bitno što će oni reći.”
“To se sada tiče i njih.”
Nehajno je slegnuo ramenima.
Uveo me kroz otvorena vrata u mračnu kuću i upalio
svjetlo. Soba je izgledala isto onako kako sam je pamtila
– s glasovirom, bijelim kaučevima i blijedim, masivnim
stubištem. Ni prašine, ni plahti.
Edward je pozvao njihova imena ništa glasnije nego
što bih ih ja izrekla u razgovoru. “Carlisle? Esme? Rosalie?
Emmette? Jaspere? Alice?” A oni će ga čuti.
Carlisle se odjednom našao kraj mene, kao da tu cijelo
vrijeme stoji. “Drago mi je da si nam se vratila, Bella.”
489
Osmjehnuo se. “Možemo li ti kako jutros pomoći? Pretpostavljam,
s obzirom na doba dana, da ovo nije tek posjet
iz pristojnosti?”
Kimnula sam. “Htjela bih razgovarati sa svima odjednom,
ako je to u redu. O nečemu važnom.”
I preko volje sam pogledala Edwarda u lice kad sam to
rekla. Izgledao je kao da se ne slaže, ali se pomirio s tim. Kad
sam opet pogledala Carlislea, i on je promatrao Edwarda.
“Naravno”, rekao je Carlisle. “Predlažem da porazgovaramo
u susjednoj sobi.”
Carlisle nas je kroz svijetlu dnevnu sobu odveo iza
ugla, do blagovaonice, usput paleći svjetla. I tu su zidovi
bili bijeli, a strop visok. Nasred sobe, pod niskim lusterom,
stajao je velik, uglačan ovalni stol, okružen s osam
stolica. Carlisle mi je pridržao stolicu na čelu.
Nikad još nisam vidjela da se Cullenovi služe blagovaonicom
– bila im je samo rekvizit. Nisu nikad objedovali
u kući.
Čim sam se okrenula da sjednem u stolicu, opazila
sam da nismo sami. Esme je došla za Edwardom, a za
njom je ušao i ostatak obitelji.
Carlisle je sjeo meni zdesna, a Edward slijeva. Svi
ostali sjeli su šutke na svoja mjesta. Alice mi se široko
smiješila, već upućena u spletku. Emmett i Jasper izgledali
su znatiželjno, a Rosalie mi se oprezno smiješila.
Uzvratila sam joj jednako plahim osmijehom. Na to sam
se tek trebala naviknuti.
Carlisle mi je kimnuo. “Dajem ti riječ.”
Progutala sam slinu. Bila sam nervozna od njihovih
intenzivnih pogleda. Edward me uhvatio za ruku pod
stolom. Virnula sam prema njemu, ali on je gledao u
ostale, odjednom pun žestine.
490 “Eto.” Zastala sam. “Nadam se da vam je Alice već
ispričala sve što se dogodilo u Volterri?”
“Sve”, potvrdila mi je Alice.
Značajno sam je pogledala. “A putem?”
“I to”, kimnula mi je glavom.
“Dobro”, uzdahnula sam s olakšanjem. “Onda svi
znamo o čemu se tu radi.”
Strpljivo su pričekali dok sam pokušavala dovesti misli
u red.
“Dakle, preda mnom je problem”, započela sam.
“Alice je obećala Volturima da ću postati poput vas. Oni
će poslati nekoga da to provjeri, a ja sam sigurna da to
nije dobro – da bi to trebalo izbjeći.
I tako ste, sada, svi vi uključeni u ovo. Žao mi je
zbog toga.” Pogledala sam u svako od njihovih lijepih
lica, čuvajući ono najljepše za kraj. Edwardu su usne bile
izvijene u grimasu. “Ali, ako me ne želite, onda vam se
neću nametati, bila Alice voljna ili ne.”
Esme je zaustila da nešto kaže, ali ja sam podigla prst
da je u tome spriječim.
“Molim te, dopusti da završim. Svi znate što ja želim.
A siguran sam da znate i kako Edward gleda na to. Mislim
da bi jedini pošten način donošenja odluke bio taj
da svi daju svoj glas. Odlučite li da me ne želite, onda
ću... pa, valjda ću se sama vratiti u Italiju. Ne mogu dopustiti
da oni dođu ovamo.” Čelo mi se naboralo kad
sam razmislila o tome.
Iz Edwardovih grudi doprlo je tiho režanje. Zanemarila
sam ga.
“Dakle, uzmemo li u obzir to da neću dovesti nikoga
od vas u opasnost, kako god bilo, htjela bih da glasate s
da ili ne da li da me pretvorite u vampira.”
491
Blago sam se osmjehnula pri toj zadnjoj riječi i pokretom
ruke predala riječ Carlisleu.
“Samo malo”, umiješao se Edward.
Oštro sam ga pogledala stisnutim očima. Pogledao
me podignutih obrva i čvršće mi stisnuo ruku.
“Htio bih nešto dodati prije glasanja.”
Uzdahnula sam.
“O opasnosti koju Bella spominje”, nastavio je. “Mislim
da se ne trebate previše zabrinjavati.”
Lice mu je postalo uživljenije. Stavio je slobodnu
ruku na sjajni stol i nagnuo se.
“Znate”, pojasnio je, gledajući pritom okupljene,
“postoji više razloga iz kojih se na kraju nisam htio rukovati
s Arom. Ima nešto čega se nisu sjetili, a ja im to
nisam htio natuknuti.” Iscerio se.
“A to je?”, potpitala ga je Alice. Bila sam sigurna da
mi je izraz lica sumnjičav kao i njezin.
“Volturi su previše samouvjereni, i to s dobrim razlogom.
Kad odluče naći nekoga, to im nije nikakav problem.
Sjećaš se Demetrija?” Pogledao je prema meni.
Stresla sam se. Shvatio je to kao potvrdan odgovor.
“On pronalazi ljude – to je njegov dar, zato ga drže.
E, sad, cijelo vrijeme dok je bilo ko od njih bio kraj
nas, proučavao sam im misli u potrazi za bilo čime što
bi nas moglo spasiti, uzimajući od njih koliko god informacija
mogu. I tako sam vidio kako Demetrijev dar
djeluje. Tragač je – tisuću puta darovitiji tragač nego što
je James bio. Njegovo umijeće pomalo je srodno onome
što ja mogu, ili što Aro može. On hvata... okus? Ne
znam kako bih to opisao... narav... nečijeg uma, te je
slijedi. To funkcionira na golemim razdaljinama.
Ali nakon Arovih malih pokusa, eto...” Edward je slegnuo
ramenima.
492 “Misliš da me neće moći pronaći”, kazala sam suho.
Bio je sav samodopadan. “Siguran sam u to. On se
potpuno pouzdaje u to drugo čulo. Kada ne bude imao
uspjeha u tvom slučaju, svi će oni biti slijepi.”
“I kako će to išta riješiti?”
“Očito, Alice će nam na vrijeme dati do znanja kad
nas odluče posjetiti, a onda ću te ja sakriti. Bit će bespomoćni”,
kazao je sa žestokom nasladom. “Bit će im kao
da traže slamku u stogu sijena!”
On i Emmett razmijenili su pogled i posprdan osmijeh.
To mi uopće nije imalo smisla. “Ali mogu pronaći
tebe”, podsjetila sam ga.
“A ja se za sebe mogu pobrinuti.”
Emmett se nasmijao, i ispružio šaku preko stola prema
bratu.
“Izvrstan plan, braco”, oduševljeno je rekao.
Edward je ispružio ruku i vlastitom šakom udario u
Emmettovu.
“Ne”, prosiktala je Rosalie.
“Ne dolazi u obzir”, složila sam se.
“Lijepo.” Jasper je zvučao pohvalno.
“Kreteni”, promrsila je Alice.
Esme je samo prostrijelila Edwarda pogledom.
Uspravila sam se u stolici i usredotočila se. Ovo je
moj sastanak.
“Dobro, onda. Edward vam je pružio alternativnu
mogućnost”, rekla sam hladno. “Glasajmo.”
Ovaj put sam pogledala prema Edwardu; bit će mi
bolje da odmah izvedem njegovo mišljenje na čistac.
“Želiš li da se pridružim tvojoj obitelji?”
Oči su mu bile tvrde i crne kao kremen. “Ne na taj
način. Ostat ćeš čovjek.”
493
Kratko sam kimnula, zadržavajući profesionalan
izraz lica, te krenula dalje.
“Alice?”
“Da.”
“Jaspere?”
“Da”, rekao je ozbiljnim tonom. Malo sam se iznenadila
– nisam bila nimalo sigurna u to kako će on glasati
– ali potisnula sam svoju reakciju i krenula dalje.
“Rosalie?”
Oklijevala je, grizući si punu, savršenu donju usnu.
“Ne.”
Zaadržala sam prazan izraz lica i blago okrenula glavu
dalje, ali ona je podigla obje ruke, dlanovima prema van.
“Dopusti da objasnim”, zamolila me. “Ne mislim
time da se iole libim tebe kao sestre. Stvar je samo u
tome da... ovo nije život koji bih za sebe odabrala. Voljela
bih da je postojao neko ko bi niječno glasao za mene.”
Polako sam kimnula, a onda se obratila Emmettu.
“Da, nego što!” Iscerio se. “Možemo mi već nekako
zapodjenuti kavgu s tim Demetrijem.”
Još mi je na licu bila grimasa zbog toga kad sam pogledala
u Esme.
“Da, naravno, Bella. Već te smatram članom svoje
obitelji.”
“Hvala ti, Esme”, promrmljala sam i okrenula se prema
Carlisleu.
Odjednom su mi proradili živci. Požalila sam što nisam
prvo zatražila od njega da glasa. Bila sam sigurna
da je njegov glas najbitniji, da ima veću težinu od svake
većine.
Carlisle nije gledao u mene.
“Edwarde”, rekao je.
494 “Ne”, zarežao je Edward. Čeljust mu je bila čvrsto
napeta, usne zadignute iznad zuba.
“Jedino to ima smisla”, ostao je uporan Carlisle.
“Odlučio si ne živjeti bez nje, a to mi ne ostavlja mogućnost
izbora.”
Edward mi je pustio ruku i odgurnuo se od stola.
Dugim je koracima izašao iz blagovaonice, režeći sebi u
bradu.
“Pretpostavljam da znaš kako ću glasati”, uzdahnuo
je Carlisle.
Još sam gledala za Edwardom. “Hvala”, promrmljala
sam.
Prodoran tresak odjeknuo je iz susjedne prostorije.
Lecnula sam se i brzo progovorila. “Samo mi je to
trebalo. Hvala vam. Zato što me želite zadržati. I ja gajim
potpuno jednake osjećaje prema svima vama.” Glas
mi je pri kraju podrhtavao od emocija.
Esme se u tren oka našla pokraj mene i zagrlila me
svojim hladnim rukama.
“Najdraža Bella”, izgovorila je tiho.
I ja sam nju zagrlila. Krajičkom oka opazila sam da
Rosalie gleda u stol, i shvatila da se moje riječi mogu
protumačiti na dva načina.
“Eto, Alice”, rekla sam kad me Esme pustila. “Gdje
želiš da to obavimo?”
Alice se zagledala u mene, a oči su joj se raširile od
užasa.
“Ne! Ne! NE!”, zaurlao je Edward i uletio natrag u
sobu. Nisam stigla ni trepnuti prije nego što mi se, sav
izbuljen, unio u lice. “Jesi li ti luda?”, viknuo je. “Jesi li
sasvim sišla s uma?”
Ustuknula sam od njega i prekrila uši dlanovima.“Ovaj, Bella”, ubacila se Alice glasom punim tjeskobe.
“Ne bih rekla da sam spremna za to. Trebala bih se
pripremiti...”
“Obećala si mi”, podsjetila sam je, oštro je gledajući
ispod Edwardove ruke.
“Znam, ali... Mislim, zbilja, Bella! Pojma nemam
kako da te ne ubijem.”
“Možeš ti to”, ohrabrila sam je. “Imam povjerenja u
tebe.”
Edward je ljutito zarežao.
Alice je brzo odmahnula glavom, sva u panici.
“Carlisle?”, okrenula sam se prema njemu.
Edward mi je zgrabio lice jednom rukom, sileći me
da ga pogledam. Drugu je ispružio dlanom prema Carlisleu.
Carlisle se nije osvrnuo na to. “Ja to mogu učiniti”,
odgovorio je na moje pitanje. Bilo mi je krivo što mu
ne mogu vidjeti izraz lica. “Sa mnom ti ne bi prijetila
opasnost da izgubim kontrolu.”
“Zvuči dobro.” Nadala sam se da me razumije; bilo
mi je teško govoriti jasno dok mi je Edward onako držao
vilicu.
“Samo malo”, procijedio je Edward kroz zube. “Ne
mora to biti sada.”
“Nema razloga da to ne bude sada”, kazala sam, a
riječi su mi zvučale izobličeno.
“Mogu se sjetiti pokojega.”
“Naravno da možeš”, rekla sam kiselo. “A sada me
pusti.”
Oslobodio mi je lice i prekrižio ruke na prsima. “Za
oko dva sata Charlie će doći ovamo da te potraži. Ne bi
me čudilo da pritom obavijesti policiju.”
496 “Svu trojicu.” Ali namrštila sam se.
Oduvijek sam znala da će to biti najteže. Charlie, Renée.
A sada i Jacob. Ljudi koje ću izgubiti, ljudi koje ću
povrijediti. Bila bih voljela da barem postoji način da
ja ostanem jedina koja će patiti, ali znala sam da je to
nemoguće.
U isti mah, nanosila sam im veće zlo dokle sam god
i dalje bila čovjek. Dovodila Charlieja u stalnu opasnost
svojom blizinom. Dovodila Jakea u još goru opasnost
privlačeći njegove neprijatelje na zemlju koju se smatra
dužnim štititi. A Renée – ne mogu se čak ni usuditi na
posjet vlastitoj majci iz straha da sa sobom ne dovedem
svoje smrtonosne probleme!
Ja sam magnet za opasnost; prihvatila sam to kao činjenicu
o sebi.
A kad sam to prihvatila, znala sam da moram biti u
stanju pobrinuti se za sebe i zaštititi one koje volim, čak i
ako to znači da ne mogu biti s njima. Morat ću biti jaka.
“Kako bismo ostali neupadljivi”, rekao je Edward, i
dalje govoreći kroz stisnute zube, ali sada gledajući u
Carlislea, “predlažem da odgodimo ovaj razgovor barem
do nakon što Bella završi srednju školu i iseli se iz Charliejeve
kuće.”
“To je razuman zahtjev, Bella”, istaknuo mi je Carlisle.
Pomislila sam kako će Charlie reagirati kad se jutros
probudi, ako – nakon udarca koji mu je život ovaj tjedan
nanio Harryjevim gubitkom, i nakon udarca koji
sam mu zatim ja nanijela svojim neobjašnjenim nestankom
– otkrije da mi je krevet prazan. Charlie to ne zaslužuje.
Samo bih se trebala još malo strpjeti; do mature
nije ostalo još dugo...
497
Naškubila sam usne. “Razmislit ću o tome.”
Edward se opustio. Prestao je stiskati vilicu.
“Bolje da te odvedem kući”, rekao je, sada smireniji,
ali očito jedva čekajući da me odvede odavde. “Čisto za
slučaj da se Charlie ranije probudi.”
Pogledala sam u Carlislea. “Nakon mature?”
“Dajem ti riječ.”
Duboko sam udahnula, nasmiješila se, i opet obratila
Edwardu.
“U redu. Možeš me odvesti kući.”
Edward me brzo izveo iz kuće, da mi Carlisle ne stigne
još ko zna što obećati. Izveo me na stražnja vrata,
tako da nisam uspjela vidjeti što je to slomio u dnevnoj
sobi.
Put do kuće protekao je mirno. Osjećala sam se pobjednički
i pomalo samodopadno. A i premirala sam od
straha, naravno, ali nastojala sam ne misliti na to. Ništa
mi nije vrijedilo zabrinjavati se oko boli – tjelesne kao i
emotivne – pa sam odustala od toga. Sve dok apsolutno
ne budem morala.
Kad smo stigli do moje kuće, Edward nije zastao. Jurnuo
je uza zid i prošao kroz moj prozor u pola sekunde.
Zatim mi je skinuo ruke sa svoga vrata i stavio me na
krevet.
Mislila sam da imam prilično jasan pojam o njegovu
razmišljanju, ali njegov me izraz lica iznenadio. Umjesto
da bude ljutit, bio je proračnat. Stao je nečujno hodati
tamo-amo po mojoj mračnoj sobi dok sam ga sve sumnjičavije
promatrala.
“Što god da ti je na umu, neće ti upaliti”, rekla sam
mu.“
Psst. Razmišljam.”
498 “Gah”, prostenjala sam, bacila se natrag na krevet i
prebacila jorgan preko glave.
Nije bilo zvuka, ali odjednom se našao tu. Odgrnuo
je pokrivač, da me vidi. Ležao je pokraj mene. Ispružio
je ruku i odmaknuo mi kosu s obraza.
“Ako ti to ne smeta, bilo bi mi mnogo draže da ne
skrivaš lice. Živio sam bez njega onoliko koliko sam
uopće mogao. A sada... reci mi nešto.”
“Što?”, nevoljko sam ga upitala.
“Kad bi mogla imati bilo što na svijetu, baš bilo što,
što bi to bilo?”
Osjećala sam da ga sumnjičavo gledam. “Ti.”
Nestrpljivo je odmahnuo glavom. “Nešto što već nemaš.”
Nisam bila sigurna na što to cilja, pa sam pažljivo
razmislila prije nego što ću mu odgovoriti. Smislila sam
nešto u isti mah istinito, a i vjerojatno nemoguće.
“Željela bih... da to ne mora učiniti Carlisle. Željela
bih da me ti promijeniš.”
Oprezno sam gledala kako će reagirati, očekivajući
opet onu srdžbu koju sam vidjela kod njega doma. Iznenadilo
me što mu se izraz nije promijenio. I dalje je bio
proračunat, zamišljen.
“Što bi bila voljna dati za to?”
Nisam mogla vjerovati što to čujem. Blenula sam u
njegovo sabrano lice i istrtljala odgovor prije nego što
sam stigla razmisliti o njemu.
“Bilo što.”
Blijedo se osmjehnuo, a onda stisnuo usne. “Pet godina?”
Lice mi se iskrivilo u izraz na pola puta između žalosti
i užasnutosti.
499
“Rekla si bilo što”, podsjetio me.
“Da, ali... ti ćeš iskoristiti to vrijeme da smisliš kako
ćeš se izvući. Željezo se mora kovati dok je vruće. Uostalom,
jednostavno je preopasno biti čovjek – barem
meni. Dakle, sve osim toga.”
Namrgodio se. “Tri godine?”
“Ne!”
“Zar to tebi baš ništa ne vrijedi?”
Razmislila sam koliko ja to zaista želim. Bolje je zadržati
pokeraško lice, zaključila sam, i ne dopustiti ga
da sazna koliko je to doista. Tako ću imati bolje adute.
“Šest mjeseci?”
“Nedovoljno.”
“Onda jednu godinu”, rekla sam. “To je moja granica.”
“Daj mi barem dvije.”
“Nema šanse. Devetnaestu ću još i podnijeti. Ali ne
želim prići ni blizu dvadesetoj. Ako ćeš ti za sva vremena
biti tinejdžer, onda ću i ja.”
Razmislio je malo. “U redu. Zaboravi vremenska
ograničenja. Ako želiš da ja budem taj – onda ćeš jednostavno
morati udovoljiti jednom uvjetu.”
“Uvjetu?” Glas mi je postao plošan. “Kakvom uvjetu?”
Gledao me oprezno – progovorio je polako. “Prvo se
udaj za mene.”
Zagledala sam se u njega, čekajući... “Okej. U čemu
je fora?”
Uzdahnuo je. “Ranjavaš mi ego, Bella. Upravo sam te
zaprosio, a tebi je to šala.”
“Edwarde, molim te, budi ozbiljan.”
“Ja sam sto posto ozbiljan.” Pogledao me bez tračka
podsmijeha na licu.
500 “Ma daj, molim te”, rekla sam s tračkom histerije u
glasu. “Tek mi je osamnaest godina.”
“A čuj, meni je gotovo sto deset. Bilo bi krajnje vrijeme
da se skrasim.”
Pogledala sam u stranu, kroz mračni prozor, ne bih li
obuzdala paniku prije nego što me izda.
“Slušaj, brak mi nije naročito visoko na popisu prioriteta,
znaš? Za Renée i Charlieja to je bio svojevrstan
poljubac smrti.”
“Zanimljivo si se to izrazila.”
“Znaš što želim reći.”
Duboko je udahnuo. “Molim te, nemoj mi reći da se
bojiš predanosti.” Glas mu je bio pun nevjerice, a ja sam
shvatila na što misli.
“Nije baš stvar u tome”, kazala sam oprezno. “Bojim
se... Renée. Ona ima vrlo snažno mišljenje o stupanju u
brak prije tridesete.”
“Jer bi ona prije htjela da postaneš vječno prokleta,
nego da se udaš.” Mračno se nasmijao.
“Ti misliš da se šališ.”
“Bella, usporediš li razinu predanosti između bračne
veze i prodavanja vlastite duše kako bi mogla dovijeka
biti vampir...” Odmahnuo je glavom. “Ako se nemaš
hrabrosti udati za mene, onda – ”
“Dobro”, upala sam mu u riječ. “Što ako imam? Što
ako ti kažem da me iz ovih stopa odvedeš u Vegas? Bih li
postala vampirica za tri dana?”
Osmjehnuo se, bljesnuvši zubima u mraku. “Naravno”,
rekao je i prokazao mi blef. “Idem po auto.”
“Dovraga”, promrsila sam. “Dat ću ti osamnaest mjeseci.”
“Ništa od toga”, kazao je, cereći se. “Ovaj mi se uvjet
sviđa.”
501
“Dobro onda. Dogovorit ću se s Carlisleom da to
obavi nakon moje mature.”
“Ako tako zaista želiš.” Slegnuo je ramenima, a osmijeh
mu je postao apsolutno anđeoski.
“Stvarno si nemoguć”, prostenjala sam. “Pravo čudovište.”
Zahihotao se. “Zbog toga se ne želiš udati za mene?”
Opet sam prostenjala.
Nagnuo se prema meni; noćno mračnim očima rastopio
je, spalio i razorio svu suvislost u meni. “Molim
te, Bella”, kazao je dahom.
Načas sam zaboravila kako disati. Kad sam došla
sebi, brzo sam odmahnula glavom, ne bih li si razbistrila
odjednom smućeni um.
“Bi li ovo prošlo uspješnije da sam imao vremena nabaviti
prsten?”
“Ne! Bez prstenja!” Malo mi je trebalo da počnem
vikati.
“Sad je gotovo”, prišapnuo mi je.
“Ups.”
“Charlie se budi; bolje da ja odem”, rezignirano je
rekao Edward.Srce mi je prestalo kucati.
Na trenutak mi je odmjerio lice. “Bi li, onda, bilo
djetinjasto od mene da se sakrijem u tvoj ormar?”
“Ne bi”, željno sam mu šapnula. “Ostani. Molim te.”
Edward se osmjehnuo i nestao.
Ostala sam jalovo kiptjeti u mraku dok sam čekala
da me Charlie dođe pogledati. Edward je tačno znao
što radi, a ja sam bila spremna okladiti se da je svo to
njegovo povrijeđeno iznenađenje bilo dio igre. Naravno,
Carlisle mi je i dalje preostajao kao mogućnost, ali sad
502 kad sam znala da postoji prilika da me Edward osobno
promijeni, žarko sam to željela. Koji je on varalica.
Vrata su mi se odškrinula.
“Dobro jutro, tata.”
“O, bok, Bella.” Bilo mu je neugodno što sam ga ulovila
na djelu. “Nisam znao da si budna.”
“Aha. Baš sam čekala da se probudiš, pa da se odem
otuširati.” Počela sam ustajati.
“Samo malo”, rekao je Charlie i upalio svjetlo. Zatreptala
sam od iznenadna sjaja i potrudila se da ne pogledam
prema ormaru. “Daj da prvo malo popričamo.”
Nisam mogla obuzdati svoju grimasu. Potpuno sam
zaboravila zatražiti dobru izliku od Alice.
“Znaš da ti se crno piše.”
“Aha, znam.”
“Malo mi je trebalo da ne siđem s uma u ova tri dana.
Vratim se kući s Harryjeva pogreba, a tebe nema. Jacob mi
je samo znao reći da si pobjegla nekamo s Alice Cullen,
i da misli da si u nevolji. Nisi mi ostavila broj telefona,
i nisi me nazvala. Nisam znao ni gdje si, ni kada ćeš se
vratiti – a ni hoćeš li se uopće vratiti. Imaš li ti i najblažeg
pojma koliko... koliko...” Nije bio u stanju dovršiti
rečenicu. Oštro je udahnuo i nastavio. “Možeš li mi reći
makar jedan jedini razlog da te iz ovih stopa ne pošaljem
u Jacksonville?”
Stisnula sam oči. Znači, odlučili smo se za prijetnje,
je li? Nisi ti jedini koji zna tu igru. Uspravila sam se u
krevetu, privijajući jorgan. “Jer ne bih otišla.”
“Ma čekaj samo malo, gospođice draga – ”
“Slušaj, tata, prihvaćam punu odgovornost za svoje
postupke, a ti mi imaš pravo zabraniti izlaske koliko god
dugo želiš. Također ću obavljati sve kućne poslove i prati
503
rublje i suđe koliko god bude potrebno da naučim lekciju,
prema tvom sudu. A valjda me imaš pravo i istjerati
iz kuće – ali to me neće prisiliti da odem na Floridu.”
Sav je pocrvenio. Nekoliko puta je duboko udahnuo
prije nego što će mi odgovoriti.
“Bi li mi htjela objasniti gdje si to bila?”
O, kvragu. “Imala sam... hitan slučaj.”
Podigao je obrve, da čuje kakvo ću mu to genijalno
objašnjenje dati.
Napuhala sam obraze zrakom, a onda ih glasno ispuhala.
“Ne znam što bih ti rekla, tata. Bio je to uglavnom
nesporazum. Rekla-kazala. A otelo se kontroli.”
Čekao je i dalje, nepovjerljiva lica.
“Eto, Alice je rekla Rosalie da sam skočila sa stijene...”
Grozničavo sam nastojala smisliti nešto što će imati glavu
i rep, a pritom biti što je moguće bliže istini, da svojom
nesposobnošću uvjerljivog laganja ne upropastim izliku,
ali prije nego što sam stigla nastaviti, izraz Charliejeva lica
podsjetio me da on pojma nema o mom skoku sa stijene.
Teški gaf. Kao da već nisam kuhana i pečena.
“Očito ti nisam to spomenula”, nekako sam protisnula.
“Ma, bez veze. Samo sam iz fore otišla plivati s
Jakeom. Uglavnom, Rosalie je to rekla Edwardu, a on
se uzrujao. Nekako mu je to slučajno uspjela kazati kao
da sam se pokušala, ne znam, ubiti. A on mi se nije htio
javiti na telefon, pa me Alice odvukla u... L.A., da mu
osobno objasnim.” Slegnula sam ramenima, očajnički se
nadajući da ga moj propust neće toliko smesti da propusti
genijalno objašnjenje koje sam mu pružila.
Charliejevo lice bilo je led ledeni. “Jesi li se ti to pokušala
ubiti, Bella?”
504 “Ne, naravno da nisam. Samo sam se malo zezala s
Jakeom. Skakala sam stijena. Dečki iz La Pusha to rade
cijelo vrijeme. Kao što kažem, bez veze.”
Charlie se sav zajapurio – iz leda ledenog prešao je u
gorljivu srdžbu.
“A što se to uopće tiče Edwarda Cullena?”, graknuo
je. “Cijelo ovo vrijeme puštao te da veneš bez i jedne
jedine riječi – ”
Prekinula sam ga. “I to je bio nesporazum.”
Opet se zacrvenio. “Znači, on se vratio?”
“Nisam sigurna kakav im je tačan dogovor. Mislim da
su se svi vratili.”
Odmahnuo je glavom, dok mu je žilica u čelu nabijala.
“Ne želim da se viđaš s njim, Bella. Nemam povjerenja
u njega. Ne valja ti on. Neću mu dati da te opet
onako upropasti.”
“U redu”, kazala sam mu odsječno.
Charlie se zaljuljao na petama. “Oh.” Načas se sav
zbunio, a onda je glasno odahnuo od iznenađenja. “Mislio
sam da ćeš praviti probleme oko toga.”
“Pa i pravim ih.” Zagledala sam mu se ravno u oči.
“Htjela sam reći: ‘U redu, iselit ću se.’”
Iskolačio je oči; lice mu je pomodrilo. Odlučnost
mi se pokolebala kad sam se počela brinuti za njegovo
zdravlje. Harry nije bio stariji od njega...
“Tata, ja se ne želim iseliti”, rekla sam blažim tonom.
“Volim te. Znam da se brineš, ali moraš mi vjerovati
u ovom pitanju. I morat ćeš se malo smekšati prema
Edwardu ako želiš da ostanem. Hoćeš li ti da živim ovdje
ili nećeš?”
“To nije fer, Bella. Dobro znaš da želim da ostaneš.”
“Onda budi uljudan prema Edwardu, jer on će biti
505
tamo gdje sam i ja”, rekla sam sa sigurnošću. Još sam u
sebi nosila čvrstu spoznaju iz svog prosvjetljenja.
“Ne pod mojim krovom”, grmnuo je Charlie.
Teško sam uzdahnula. “Slušaj, neću ti noćas više davati
ultimatume – jutros, tačnije rečeno. Samo razmisli
dan-dva o tome, u redu? Ali imaj na umu da ti Edward i
ja sada dolazimo u paketu.”
“Bella – ”
“Dobro razmisli”, ostala sam uporna. “A kad si već
kod toga, možeš li mi dati malo intime? Stvarno se trebam
otuširati.”
Charliejevo lice sad je imalo čudnu ljubičastu nijansu,
ali otišao je, zalupivši vratima za sobom. Čula sam
kako ljutito gazi stubama u prizemlje.
Zbacila sam jorgan sa sebe, a Edward se već našao
kraj mene. Sjedio je u stolici za ljuljanje kao da je tu bio
cijelim trajanjem razgovora.
“Oprosti zbog ovoga”, šapnula sam mu.
“Zaslužujem ja i mnogo gore”, promrsio je. “Ne započinji
ništa s Charliejem zbog mene, molim te.”
“Ništa ti ne brini”, tiho sam rekla, uzimajući stvari
za kupaonicu i čistu odjeću. “Započet ću samo ono što
bude nužno, i ništa više. Ili mi ti to želiš reći da nemam
kamo?” Složila sam zgranutu facu.
“Uselila bi se u kuću punu vampira?”
“To je vjerojatno najsigurnije mjesto za nekoga poput
mene. Uostalom...” Iscerila sam se. “Ako me Charlie
istjera, onda neće biti potrebe ograničavati vrijeme do
mature, zar ne?”
Čvršće je stisnuo vilicu. “Jedva čekaš vječno prokletstvo”,
promrsio je kroz zube.
“Znaš i sam da zapravo ne vjeruješ u to.”
506 “Ma je li? Ne vjerujem?”, kiptio je.
“Ne, ne vjeruješ.”
Prostrijelio me pogledom i zaustio da nešto kaže, ali
preduhitrila sam ga.
“Da si zaista vjerovao da si izgubio dušu, onda bi
smjesta shvatio što se zbiva kad sam te pronašla u Volterri,
umjesto da pomisliš kako smo oboje mrtvi. Ali nisi
– rekao si ‘Čudesno. Carlisle je imao pravo’”, pobjedonosno
sam ga podsjetila. “Ipak u tebi ima nade.”
Edward je, bar jedanput, ostao bez riječi.
“Imajmo onda oboje nade, u redu?”, predložila sam
mu. “Makar to nije ni bitno. Ostaneš li, što će mi uopće
raj?” Polako je ustao, prišao mi, uhvatio mi lice objema
rukama i zagledao mi se u oči. “Zauvijek”, zavjetovao mi
se, i dalje pomalo ošamućen.
“Samo to i tražim”, rekla sam mu i podigla se na prste
da prislonim usne na njegove.

_________________
"Ja, duša zvana Lutalica, volim tebe, ljudsko biće Ijana. I to se nikad neće promeniti, bez obzira na to šta ću možda postati."

Back to top Go down
View user profile http://newmoon-balkan.forumotion.net
 
24. Glasanje
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: New Moon-
Jump to: