NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 3. Fenomen

Go down 
AuthorMessage
Edward's honey
Glavni Administrator
Glavni Administrator
avatar

Posts : 56
Join date : 2010-06-26
Age : 24
Location : Tree Hill ^^

PostSubject: 3. Fenomen   Sat Jun 26, 2010 7:38 am

Kad sam ujutro otvorila oči, nešto je bilo drugačije.
Stvar je bila u svjetlu. I dalje je to bila ona sivozelena
svjetlost oblačnoga dana u šumi, ali nekako je bila jasnija.
Shvatila sam da nema magle koja bi mi zastirala prozor.
Skočila sam da pogledam van, a onda prostenjala od
užasa.
Tanak pokrov snijega prekrivao je dvorište, zastirao
krov moga kamioneta i bijelio asfalt. Ali to nije bilo najgore.
Sva se jučerašnja kiša sasvim zaledila – optakala je
iglice na drveću u fantastičnim, prekrasnim oblicima, a
prilazni put pretvarala u kobnu ledenu plohu. Već mi je
bio dovoljno velik izazov ne spoticati se po suhom tlu; sad
bi mi možda bilo najsigurnije vratiti se ravno u krevet.
Charlie je otišao na posao prije nego što sam sišla. Na
mnogo načina, život uz Charlieja bio mi je kao da imam
vlastiti stan, i otkrila sam da uživam u samoći, umjesto da
se osjećam osamljena.
52 Na brzinu sam pojela zdjelicu pahuljica i popila sok
od naranče iz tetrapaka. Bila sam uzbuđena zbog odlaska
u školu, a to me plašilo. Znala sam da ne iščekujem
poticajno okružje za učenje, a ni susret sa svojim novim
krugom prijatelja. Ruku na srce, znala sam da jedva čekam
da odem u školu zato što ću tamo vidjeti Edwarda
Cullena. A to je bilo vrlo, vrlo glupo.
Morala bih ga potpuno izbjegavati nakon mog bezumnog
i sramotnog jučerašnjeg brbljanja. A i bio mi
je sumnjiv; zbog čega laže o svojim očima? Još sam se
plašila neprijateljstva koje bih katkad osjetila u njemu,
i još mi se vezivao jezik kad god bih sebi predočila njegovo
savršeno lice. Dobro sam znala da su moja razina i
njegova razina skupovi bez presjeka. I zato uopće ne bih
trebala biti željna da ga danas vidim.
Trebala mi je svaka trunka opreza da živa prijeđem
zaleđeni prilazni put od cigle. Gotovo sam izgubila ravnotežu
kad sam napokon stigla do kamioneta, ali uspjela
sam se pridržati za bočni retrovizor i tako se spasiti. Današnji
dan očito će biti prava noćna mora.
Dok sam se vozila u školu, odvraćala sam misli od
straha od padanja i neželjenih špekulacija o Edwardu
Cullenu razmišljanjem o Mikeu i Ericu, te o očitoj razlici
u načinu na koji moji ovdašnji muški vršnjaci reagiraju
na mene. Bila sam sigurna da izgledam posve isto
kao i u Phoenixu. Možda je samo stvar u tome da su me
doma dečki promatrali kako polako prolazim sve one
nezgrapne faze adolescencije i još me gledali na taj način.
Možda se radi o tome da sam nova ovdje, u mjestu
gdje su novine malobrojne i rijetke. Moguće je i da se
moja sakata nespretnost tu smatra simpatičnom, umjesto
jadnom, i daje mi svojstvo djeve u nevolji. Koji god
53
razlog bio, Mikeovo ponašanje odanog šteneta i Ericovo
vidljivo suparništvo s njim nije mi ugodno padalo. Nisam
bila sigurna da mi ne bi bilo draže da me ignorišu.
Moj kamionet nekako uopće nije imao problema s
crnim ledom koji je prekrivao ceste. Ipak, vozila sam
vrlo polako, jer nisam htjela ostaviti trag uništenja kroz
glavnu ulicu.
Kad sam izašla iz kamioneta pred školom, vidjela sam
zašto sam imala tako malo problema. Nešto srebrnkasto
zapalo mi je za oko, pa sam otišla do stražnje strane kamioneta
– pažljivo se pridržavajući za bok da ne padnem
– da pregledam gume. Bile su optočene tankim lancima
iskrižanim u obliku romba. Charlie je ustao ko zna kako
rano da mi stavi lance za snijeg na kamionet. Grlo mi
se odjednom stegnulo. Nisam bila naviknuta da drugi
paze na mene, pa me Charliejeva neizgovorena brižnost
ulovila nespremnu.
Stajala sam kraj stražnjeg kuta kamioneta i nastojala
se othrvati iznenadnom naletu emocija potaknutih lancima
za snijeg, kad sam začula neki čudan zvuk.
Bilo je to resko cviljenje, i naglo je postajalo bolno
glasno. Prepadnuto sam podigla pogled.
Vidjela sam nekoliko stvari u isti mah. Ništa se nije
kretalo usporeno, kao na filmu. Umjesto toga, od naleta
adrenalina moj mozak kao da je proradio mnogo brže,
pa sam uspjela sagledati nekoliko stvari odjednom u jasnim
pojedinostima.
Edward Cullen je stajao četiri auta niže od mene i
užasnuto me gledao. Lice mu se izdvajalo iz mora drugih
lica, svih skamenjenih u isti šokirani izraz. Ali od neposrednije
važnosti bio je tamnoplavi kombi koji je proklizavao
blokiranih kotača što škripe o kočnice i silovito
54 okretao po zaleđenu parkiralištu. Samo što nije udario u
stražnji kut moga kamioneta, a ja sam stajala u sredini.
Nisam imala vremena ni da zažmirim.
Tik prije nego što sam začula razorno drobljenje
kombija koji se ovija oko šasije kamioneta, nešto me
udarilo, snažno, ali ne iz smjera iz kojeg sam to očekivala.
Glava mi je udarila o ledeni asfalt i osjetila sam kako
me nešto čvrsto i hladno pribija uza tlo. Našla sam se na
tlu iza smećkastoga auta pokraj kojeg sam se parkirala.
Ali nisam imala priliku išta drugo uočiti, jer se kombi
još približavao. Zavinuo se škripeći oko kraja kamioneta
i sad se, i dalje se vrteći i klizeći, spremao opet sudariti
sa mnom.
Prigušena psovka dala mi je do znanja da je neko uz
mene, a bilo je nemoguće ne prepoznati taj glas. Dvije
duge, bijele ruke zaštitnički su se ispružile pred mene, i
kombi je zadrhtao i zaustavio se na dva pedlja od moga
lica, dok su se ti krupni dlanovi nekom nebeskom slučajnošću
našli tačno u dubokom utoru u boku kombija.
Zatim su mu se ruke pokrenule tako brzo da su se zamutile.
Jedna je iznenada primila kombi odozdo, a nešto
me povuklo, zanijevši mi noge kao da sam krpena lutka,
sve dok nisu udarile u gumu smećkastoga auta. Potmuli
metalni tresak proparao mi je uši, a kombi se svalio, tako
da su mu se stakla razbila, na asfalt – tačno onamo gdje
su sekundu prije bile moje noge.
Jedan dugi trenutak vladala je posvemašnja tišina prije
nego što je počelo vrištanje. U nagloj gunguli čula
sam kako više ljudi u isti mah izvikuje moje ime. Ali
jasnije od sve te vike, čula sam duboki, grozničavi glas
Edwarda Cullena u svome uhu.
“Bella? Jesi li dobro?”
55
“U redu sam.” Glas mi je zvučao čudno. Pokušala
sam uspravno sjesti i shvatila da me on drži u čeličnom
zahvatu sebi uz bok.
“Samo pazi”, upozorio me dok sam se opirala. “Mislim
da si se prilično jako udarila u glavu.”
Shvatila sam da mi iznad lijevoga uha dobuje tupa
bol. “Au”, rekla sam iznenađeno.
“To sam i mislio.” Glas mu je, za divno čudo, zvučao
kao da suspreže smijeh u sebi.
“Ma kako si…”, ušutjela sam, nastojeći pročistiti misli
i orijentirati se. “Kako si uspio tako brzo stići ovamo?”
“Stajao sam odmah pokraj tebe, Bella”, rekao je, ponovno
ozbiljnim tonom.
Okrenula sam se da sjednem, a ovaj put mi je to i
dopustio, popustivši mi stisak oko struka i odmaknuvši
se što je dalje mogao od mene u tom ograničenom prostoru.
Pogledala sam njegovo zabrinuto, nedužno lice i
opet izgubila orijentaciju zbog siline njegovih zlaćanih
očiju. Što sam ga to upitala?
A onda su nas pronašli, gomila ljudi suznih lica, što
viču jedni na druge, viču na nas.
“Ne mičite se”, neko nam je naložio.
“Vadite Tylera iz kombija!”, viknuo je neko drugi.
Oko nas se sve uskomešalo. Pokušala sam ustati, ali
Edward mi je hladnom rukom spustio rame.
“Samo ostani tu gdje jesi, zasad.”
“Ali hladno mi je”, potužila sam se. Iznenadilo me
kad se zahihotao sebi u bradu. Bilo je neke oštrine u
tom zvuku.
“Bio si ondje”, odjednom sam se sjetila, a njegovo je
hihotanje zamrlo. “Bio si kod svog auta.”
56 Izraz mu je postao strog. “Ne, nisam.”
“Vidjela sam te.” Svuda oko nas vladao je kaos. Čula
sam grublje glasove odraslih koji su stizali na mjesto događaja.
Ali tvrdoglavo sam se držala svoje tvrdnje; bila
sam u pravu, a on mi je to morao priznati.
“Bella, stajao sam s tobom i povukao sam te s puta.”
Upro je punu razornu moć svojih očiju u mene, kao da
mi pokušava priopćiti nešto presudno važno.
“Ne.” Isturila sam bradu.
Zlato mu se zažarilo u očima. “Molim te, Bella.”
“Zašto?”, zanimalo me.
“Vjeruj mi”, molećivo je rekao, nadjačavši me svojim
blagim glasom.
Sad sam već čula sirene. “Obećavaš da ćeš mi sve naknadno
objasniti?”
“U redu”, prasnuo je, naglo iznuren.
“U redu”, ljutito sam ponovila.
Bilo je potrebno šest bolničara i dva učitelja – gospodin
Varner i trener Clapp – da se kombi odmakne dovoljno
daleko od nas da se mogu unijeti nosila. Edward
je žestoko odbio da i njega stave na njih, a ja sam pokušala
postupiti kao i on, ali izdajnik im je rekao da sam
se udarila u glavu i da vjerojatno imam potres mozga.
Gotovo sam umrla od sramote kad su mi stavili šancov
ovratnik. Izgledalo mi je kao da se oko nas okupila cijela
škola i sad ozbiljno gleda kako me stavljaju odostraga u
kola hitne pomoći. Edward je ušao u kabinu sprijeda.
Pucala sam od bijesa.
Da stvar bude još gora, načelnik Swan stigao je onamo
prije nego što su me stigli odvesti na sigurno.
“Bella!”, panično je viknuo kad me prepoznao na nosilima.
57
“Sasvim sam dobro, Char – tata”, uzdahnula sam.
“Ništa mi nije.”
Okrenuo se prema najbližem bolničaru da čuje njegovo
mišljenje. Zanemarila sam ga i posvetila se zbrci
neobjašnjivih prizora što su mi se kaotično smjenjivali
u glavi. Kad su me podigli od auta, opazila sam duboko
ulegnuće u braniku smećkastog automobila – vrlo
upadljivu ulubinu koja odgovara obrisima Edwardovih
ramena… kao da je on to upro o automobil s dovoljno
siline da mu ošteti karoseriju…
A tu je sad bila i njegova obitelj. Gledali su nas izdaleka
s izrazima lica u rasponu od negodovanja do srdžbe,
ali bez i tračka zabrinutosti za sigurnost vlastitog brata.
Pokušala sam smisliti logično rješenje koje bi moglo
objasniti to što sam upravo vidjela – rješenje koje bi isključilo
pretpostavku da sam sišla s uma.
Naravno, hitna je pomoć dobila policijsku pratnju
do kotarske bolnice. Osjećala sam se debilno cijelo vrijeme
dok su me iskrcavali. Bilo mi je još gore zato što
je Edward jednostavno otklizio kroz ulaz u bolnicu na
vlastitim nogama. Zaškrgutala sam zubima.
Stavili su me u hitnu službu, dugačku sobu s nizom
kreveta razdvojenih zastorima s pastelnim uzorcima.
Jedna mi je sestra stavila bandažni zavoj na ruku i toplomjer
pod jezik. Budući da se niko nije potrudio navući
zastor da mi da bar malo intime, odlučila sam da više nisam
dužna nositi glupu šancu. Kad je sestra otišla, brzo
sam raskopčala čičak i bacila je pod krevet.
Bolničari su se još jednom uskomešali i donijeli još jedna
nosila do kreveta pokraj moga. Pod krvavim zavojima
čvrsto ovijenim oko glave prepoznala sam Tylera Crowleyja
s mog sata državne uprave. Tyler je izgledao stoput gore
58 nego što je meni bilo. Ali tjeskobno me gledao.
“Bella, strašno mi je žao!”
“U redu sam, Tylere – izgledaš grozno, jesi li dobro?”
Dok smo to govorili, sestre su mu počele odmatati uprljane
zavoje, otkrivši pregršt plitkih posjekotina na čelu
i lijevom obrazu.
Prečuo me. “Mislio sam da ću te ubiti! Vozio sam
prebrzo i nisam prešao na led kako treba…” Lecnuo se
od boli kad mu je jedna sestra tuferom počela čistiti lice.
“Ne razbijaj glavu oko toga; promašio si me.”
“Kako si se uspjela tako brzo maknuti? Stajala si preda
mnom, a onda te više nije bilo…”
“Amm… Edward me sklonio u stranu.”
Izgledao je zbunjeno. “Ko?”
“Edward Cullen – stajao je pokraj mene.” Laganje mi
je oduvijek grozno išlo; nisam uopće zvučala uvjerljivo.
“Cullen? Nisam ga vidio… opa, sve je tako brzo
prošlo, valjda. Je li on dobro?”
“Mislim da je. Tu je negdje, ali nisu ga tjerali da legne
na nosila.”
Znala sam da nisam luda. Što se to zbilo? Nije bilo
načina da objasnim to što sam vidjela.
Zatim su me odnijeli na kolicima da mi rendgenski
slikaju glavu. Rekla sam im da mi nije ništa, i bila sam
u pravu. Čak bez i najmanjeg potresa mozga. Pitala sam
smijem li otići, ali sestra mi je rekla da prvo moram razgovarati
s doktorom. Tako sam zapela na čekanju u hitnoj
službi, dok me Tyler gnjavio neprestanim isprikama
i obećanjima da će mi se odužiti. Koliko god puta da
sam ga pokušala uvjeriti da sam u redu, on je nastavljao
mučiti samoga sebe. Naposljetku sam samo sklopila oči
i zanemarila ga. Nastavio je pokajnički mrmljati.
59
“Spava li ona?”, upitao je nečiji pjevni glas. Oči su mi
se strelovito otvorile.
Edward je stajao u podnožju moga kreveta i smješkao
mi se. Ošinula sam ga pogledom. Nije mi to bilo lako –
bilo bi mi prirodnije da ga krenem zaneseno mjerkati.
“Hej, Edwarde, zbilja mi je žao – ”, zaustio je Tyler.
Edward je podigao ruku da ga ušutka.
“Nema krvi, nema zlodjela”, rekao je uz bljesak svojih
blistavih zubi. Prišao je Tylerovom krevetu i sjeo na
rub, okrenut prema meni. Opet se nasmiješio.
“Dakle, kako glasi presuda?”, upitao me.
“Sa mnom je sve potpuno u redu, ali ne žele me pustiti”,
potužila sam se. “Kako to da ti nisi privezan za
bolnički krevet kao mi ostali?”
“Sve je to pitanje veza i poznanstava”, odgovorio je.
“Ali, ne brini, došao sam te izbaviti.”
Zatim je iza ugla naišao doktor, a ja sam zinula. Bio
je mlad, bio je plav… i bio je zgodniji od bilo kojeg
filmskog ljepotana kojeg sam u životu vidjela. Samo, bio
je blijed i izgledao je umorno, s podočnjacima. Prema
Charliejevu opisu, to je morao biti Edwardov otac.
“Pa, gospođice Swan”, rekao je doktor Cullen iznimno
ugodnim glasom, “kako se osjećate?”
“U redu”, rekla sam, nadajući se da mi je to posljednji
put.
Prišao je fluorescentnom panelu na zidu iznad mog
uzglavlja i uključio ga.
“Tvoje rendgenske snimke izgledaju dobro”, rekao
je. “Boli li te glava? Edward je rekao da si je prilično
jako udarila.”
“U redu je”, ponovila sam, uzdahnuvši i načas se namrštivši
prema Edwardu.Doktor mi je hladnim prstima opipao lubanju. Opazio
je kad sam se trgnula.
“Osjetljivo mjesto?”, upitao me.
“Nije naročito.” Već sam doživjela i gore udarce.
Čula sam hihotanje i bacila pogled, ugledavši Edwardov
nadmoćni osmijeh. Suzila sam oči.
“Dakle, otac ti je u čekaonici – možeš sada otići kući
s njim. Ali vrati se budeš li imala vrtoglavicu ili bilo kakve
probleme s vidom.”
“Zar ne mogu natrag u školu?”, upitala sam, zamislivši
kako bi Charliejeva briga izgledala.
“Možda bi bilo bolje da se danas ne naprežeš.”
Načas sam pogledala Edwarda. “Smije li on natrag u
školu?”
“Neko mora proširiti radosnu vijest da smo preživjeli”,
rekao je Edward samodopadno.
“Zapravo”, ispravio ga je doktor Cullen, “imam dojam
da se većina škole nalazi u čekaonici.”
“O, ne”, prostenjala sam i prekrila si lice rukama.
Doktor Cullen je podigao obrve. “Želiš li ostati ovdje?”
“Ne, ne!”, kazala sam usrdno, prebacila noge preko
ruba kreveta i brzo skočila na pod. Prebrzo – zateturala
sam, a doktor Cullen me pridržao da ne padnem. Izgledao
je zabrinuto.
“U redu sam”, pokušala sam ga još jednom uvjeriti.
Nema potrebe da mu objašnjavam kako moje poteškoće
s ravnotežom nemaju nikakve veze s time što sam se
udarila u glavu.
“Uzmi Tylenol protiv bolova”, predložio mi je kad
me uravnotežio.
“Ne boli me naročito”, uporno sam ponovila.
61
“Koliko čujem, imala si izuzetno puno sreće”, rekao
je doktor Cullen, smješkajući se dok mi je kićenim rukopisom
potpisivao karton.
“Imala sam sreće što je Edward slučajno stajao kraj
mene”, dopunila sam ga, bacivši strog pogled prema
osobi koju sam spomenula.
“A, čuj, da”, složio se doktor Cullen, odjednom se
udubivši u papire pred sobom. Zatim je pogledao u stranu,
prema Tyleru, i otišao do susjednog kreveta. Intuitivno
sam spojila dva i dva: doktor zna u čemu je tajna.
“Nažalost, ti ćeš morati ostati s nama malo duže od
nje”, rekao je Tyleru i počeo mu pregledavati posjekotine.
Čim mi je doktor okrenuo leđa, prišla sam Edwardu.
“Možemo malo popričati?”, oštro sam prošaptala ispod
glasa. Ustuknuo je od mene, odjednom stisnuvši
čeljust.
“Otac te čeka”, rekao je kroza zube.
Bacila sam pogled prema doktoru Cullenu i Tyleru.
“Voljela bih porazgovarati nasamo s tobom, ako nemaš
ništa protiv”, ostala sam uporna.
Oštro me pogledao, a zatim mi okrenuo leđa i dugim
koracima pošao dugačkom prostorijom. Skoro sam
morala potrčati da ne zaostanem. Čim smo zašli u kratki
hodnik, okrenuo se na peti i naglo mi se obratio.
“Što ti hoćeš od mene?”, upitao me srdito. Oči su mu
bile hladne.
Zastrašila me njegova neprijaznost. Riječi su mi zvučale
manje strogo nego što sam namjeravala. “Duguješ
mi objašnjenje”, podsjetila sam ga.
“Spasio sam ti život – ništa ti ne dugujem.”
Ustuknula sam od prezira u njegovu glasu. “Obećao
si mi.”
62 “Bella, udarila si se u glavu pa pričaš koješta.” Zvučao
je jetko.
Na to me ispunio bijes, pa sam ga prkosno prostrijelila
očima. “Moja glava je sasvim u redu.”
Uzvratio mi je istim pogledom. “Što ti to hoćeš od
mene, Bella?”
“Hoću saznati istinu”, rekla sam. “Hoću saznati zbog
čega lažem za tvoj račun.”
“Što ti to misliš da se dogodilo?”, prasnuo je.
Riječi su u bujici navrle iz mene.
“Samo znam to da mi nisi bio ni blizu – ni Tyler te
nije vidio, pa mi nemoj sad pričati da sam se prejako
udarila u glavu. Onaj kombi samo što nas oboje nije
zgnječio – ali nije, a tvoje ruke ostavile su udubinu na
njegovom boku – a ti si ostavio i udubinu na onom drugom
autu, a da sâm nisi nimalo nastradao – a kombi mi
je trebao smrskati noge, ali ti si ga podigao…” Jasno sam
čula kako suludo sve to zvuči, pa nisam mogla nastaviti
dalje tako. Bila sam tako bijesna da sam osjećala kako
mi naviru suze; pokušala sam ih suspregnuti škrgućući
zubima.
Buljio je u mene u nevjerici. Ali lice mu je bilo napeto,
spremno da mi se suprotstavi.
“Misliš da sam podignuo kombi s tebe?” Zvučao je
kao da sumnja u moj zdravi razum, ali zbog toga sam
postala samo još sumnjičavija. Kao da sam čula vješta
glumca kako savršeno izgovara svoju repliku.
Samo sam mu kimnula jedanput, ukrućene vilice.
“Niko ti neće u to vjerovati, znaš.” U glasu mu se sad
čula nota prezira.
“Neću to nikome ni reći.” Svaku sam riječ izgovorila
polako, pažljivo obuzdavajući bijes.
63
Iznenađenje mu je zatitralo licem. “Zašto je to onda
bitno?”
“Meni je bitno”, uporno sam nastavila. “Ne volim
lagati – tako da bi ti bolje bilo da postoji dobar razlog
zašto to radim.”
“Zar mi se ne možeš samo zahvaliti i prijeći preko
toga?”
“Hvala ti.” Pričekala sam, zapjenjena i nestrpljiva.
“Baš ne želiš popustiti, je li?”
“Ne.”
“U tom slučaju… nadam se da uživaš u razočaranju.”
Šutke smo se mrštili jedno na drugo. Prva sam se
oglasila, ne bih li se zadržala na temi. Bila sam u opasnosti
da me smete njegovo srdito, veličanstveno lice.
Kao da sam to pokušavala izvojevati pobjedu u borbi
pogledima s anđelom uništenja.
“Zašto si se onda uopće trudio?”, ledeno sam ga upitala.
Z
astao je, a njegovo zadivljujuće lice na tren je postalo
neočekivano ranjivo.
“Ne znam”, prošaptao je.
I zatim se okrenuo od mene i otišao.
Bila sam tako ljuta da mi je trebalo nekoliko minuta
da se uspijem pomaknuti. Kad sam smogla snage da
prohodam, polako sam otišla do izlaza u dnu hodnika.
U čekaonici je bilo još neugodnije nego što sam se
bojala. Kao da je svako lice koje sam znala u Forksu došlo
onamo kako bi moglo buljiti u mene. Charlie mi je
pritrčao; podigla sam ruke.
“Ništa mi nije”, nadureno sam mu objasnila. Još sam
bila srdita, nimalo raspoložena za priču.
“Što ti je doktor rekao?”“Doktor Cullen me pregledao i kazao da sam u redu i
da mogu kući.” Uzdahnula sam. Sad su stigli i Mike i Jessica
i Eric, i sad su nam se počeli približavati. “Idemo”,
zamolila sam ga.
Charlie mi je stavio jednu ruku iza leđa, ne dodirujući
me sasvim, i odveo do staklenih vrata izlaza. Stidljivo
sam mahnula prijateljima, nadajući se da im time
dajem do znanja da se više ne moraju brinuti. Silno mi
je laknulo – prvi put u životu – kad sam ušla u policijski
automobil.
Vozili smo se šutke. Bila sam tako obuzeta mislima
da sam jedva shvaćala da je Charlie pokraj mene. Bila
sam posve sigurna da je Edwardov obrambeni gard u
hodniku bio potvrda bizarnih stvari za koje je i meni
bilo teško vjerovati da sam ih vidjela vlastitim očima.
Kad smo došli kući, Charlie je napokon progovorio.
“Ovaj… Morat ćeš nazvati Renée.” Spustio je glavu,
znajući da je kriv.
Bila sam zapanjena. “Rekao si mami!”
“Oprosti.”
Zalupila sam vrata automobila na izlasku malo snažnije
nego što je bilo nužno.
Mama mi je, naravno, bila sva histerična. Morala sam
joj bar trideset puta reći da sam u redu prije nego što se
smirila. Preklinjala me da se vratim kući – zaboravljajući
činjenicu da je kuća trenutačno prazna – ali lakše sam
se othrvala njezinim molbama nego što bih mislila. Bila
sam obuzeta zagonetkom koju je Edward postavio preda
me. I nemalo opsjednuta samim Edwardom. Glupo,
glupo, glupo. Nisam bila toliko željna bijega iz Forksa
koliko bih trebala biti, koliko bi svaka normalna, prisebna
osoba bila.
65
Odlučila sam da bih noćas baš i mogla ranije otići
u krevet. Charlie me i dalje promatrao sa strepnjom, a
to mi je išlo na živce. Usput sam svratila u kupaonicu i
uzela tri Tylenola. Doista su mi pomogli, a kako se bol
počela smirivati, utonula sam u san.
Te sam noći prvi put sanjala Edwarda Cullena.

_________________
"Ja, duša zvana Lutalica, volim tebe, ljudsko biće Ijana. I to se nikad neće promeniti, bez obzira na to šta ću možda postati."

Back to top Go down
View user profile http://newmoon-balkan.forumotion.net
 
3. Fenomen
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Twilight-
Jump to: