NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 5. Otok Esme

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 5. Otok Esme    Sat Jun 26, 2010 6:16 am

Houston?" upitala sam, podigavši obrve kad smo stigli na ukrcaj u Seattleu.
"Samo jedna od postaja na putu", primirio me Edvvard i široko se osmjehnuo.
Imala sam dojam da sam jedva oka sklopila kad me probudio. Vukao me
bunovnu kroz terminale dok sam se trudila prisjetiti kako otvoriti oci
nakon svakog treptaja. Trebalo mi je nekoliko minuta da pohvatam što se
zbiva kad smo za ukrcaj na sljedeci let došli na medunarodni pult.
"Rio de Janeiro?" upitala sam ga s malcice više strepnje.
"Još jedna postaja", kazao mi je.
Let za Južnu Ameriku bio je dug, ali udoban u širokom sjedalu prve klase i
mekom Edvardovu narucju. Naspavala sam se i probudila neobicno svježa i
pozorna dok smo kružili prema zracnoj luci, a svjetlost zalazeceg sunca
koso je padala kroz prozore zrakoplova. Nismo se zadržali u zracnoj
luci da presjednemo na novi let, kao što sam ocekivala. Umjesto
toga, odvezli smo se taksijem kroz nocnu vrevu ulica Rija, punih života. Kako
nisam uspijevala razumjeti ni rijeci Edvvardovih uputa vozacu na
portugalskom, pretpostavila sam da smo krenuli pronaci hotel prije
sljedece etape svoga putovanja. Oštar ubod necega vrlo slicnog
tremi žacnuo me u dnu želuca dok sam razmišljala o tome. Taksije nastavio
kroz rojeve ljudi sve dok se gužva nije donekle prorijedila jer smo se,
izgleda, približili krajnjem zapadnom rubu grada, na putu prema oceanu.
Zaustavili smo se na pristaništu.
Edvard me poveo niz dugi red bijelih jahti usidrenih u crnoj nocnoj vodi.
Brodica pri kojoj je zastao bila je manja i oštrijih crta, ocito
namijenjena brzini, a ne prostranosti. Svejedno je bila luksuzna, a
i elegantnija od ostalih. Lagano je skocio u nju, usprkos teškoj
prtljazi koju je nosio. Odložio ju je na palubu i okrenuo se da mi
pažljivo pomogne prijeci ogradu. Šutke sam promatrala kako priprema
brodicu za isplovljavanje, iznenadena vještinom i lakocom kojom je
odisao, jer nikad prije nije ni spomenuo da ga plovidba zanima. Ali, s
druge strane, njemu je prakticki sve išlo od ruke. Kad smo zaplovili
ravno na istok prema oceanskoj pucini, prošla sam kroz elementarne
zemljopisne odnose u glavi. Koliko sam se sjecala, istocno od Brazila
nema baš neceg narocitog... sve do Afrike. Ali Edvard je hitao dalje
dok su svjetla Rija blijedjela i napokon nestajala iza nas. Na licu mu
je bio poznati, ushiceni osmijeh, kakav bi mu donosio svaki oblik
brzine. Brodica je prosijecala valove, a mene je oblijevala morska
pjena. Naposljetku me nadvladala radoznalost koju sam tako dugo
potiskivala.
"Koliko još ima?" upitala sam ga.
Nije bilo njemu
slicno smetnuti s uma da sam ljudska, ali vec sam se pitala planira li
on to da mi živimo na ovoj brodici neko znacajnije vrijeme.
"Još otprilike pola sata." Primijetio je da su mi šake stisnute na sjedalu,
i iscerio se. A što sad, pomislila sam. Vampir je, napokon. Možda idemo
u Atlantidu. Nakon dvadeset minuta, pozvao me imenom kroz urlik motora.
"Bella, gledaj ono." Pokazao je ravno pred nas. Isprva sam vidjela samo crnilo,
uz bijeli Mjesecev trag na vodi. Ali pregledavala sam prostor
koji mi je pokazao sve dok nisam ugledala nisko, crno oblicje što zasijeca
sjaj mjesecine na valovima. Dok sam škiljila u mrak, silueta je postala
razgovjetnija. Oblicje je izraslo u zdepast, nepravilan trokut, jedne
strane istegnutije od druge prije tocke poniranja u pucinu. Kad smo mu
prišli bliže, opazila sam da mu je silueta paperjasta i njiše se na
blagom lahoru. A onda sam promijenila nacin gledanja i sve su mi
pojedinosti dobile smisla: pred nama se to malen otok uzdizao iz vode i
mahao krošnjama palmi, a blijedi mu je žal blistao na Mjesecevoj
svjetlosti.
"Gdje smo?" promrmljala sam u cudu dok je mijenjao
smjer, obilazeci otok prema sjevernoj strani. Usprkos buci motora, cuo
me i uputio mi širok osmijeh koji je zablistao na mjesecini.
"Ovo je otok Esme."
Brodica je dramaticno usporila, precizno prilazeci uz kratak mol sagradjen od
greda i dasaka, obijeljen svjetlošcu Mjeseca. Motor se ugasio, te je
zavladala istinska tišina. Nije se culo ništa osim valova što lagano
oplakuju brodicu i šuštanja lahora u palmama. Zrak je bio topao,
vlažan i mirisan - poput pare zaostale nakon vruceg tuša.
"Otok Esme?" Kazala sam to tiho, ali i dalje je zvucalo preglasno kad je proparalo nocnu tišinu.
"Esme gaje dobila na dar od Carlislea - i ponudila nam ga na posudbu."
Na dar. Tko još daje otok na dar? Namrštila sam se. Nije mi dotad bilo
jasno da je Edvardova krajnja velikodušnost naucena navika.
Prenio je prtljagu na mol i zatim se opet okrenuo i osmjehnuo svojim savršenim
smiješkom kad je ispružio ruke prema meni. Umjesto da me pridrži za
ruku, cijelu me podigao u narucje.
"Ne bi li ti možda trebao pricekati prag?" upitala sam ga bez daha kad je lako iskocio iz brodice.
Iscerio se. "U svakom slucaju, temeljit sam."
Primivši jednom rukom drške obaju golemih parobrodskih kovcega i ponijevši mene
drugom, odnio me duž mola i ponio blijedom pješcanom stazom kroz tamno
raslinje. Nakratko je u tom prašumskom okružju bilo mracno kao u rogu,
a onda sam opazila toplu svjetlost pred nama. Otprilike negdje u
trenutku kad sam shvatila da je ta svjetlost kuca - da su ta dva
sjajna, savršena kvadrata široki prozori oko ulaznih vrata - ponovno me
napala trema, silovitije nego prije, gore nego dok sam mislila da
putujemo u hotel. Srce mi je cujno tuklo o rebra, a dah kao da mi je
zapeo u grlu. Osjecala sam Edvardov pogled na svome licu, ali odbijala
sam da nam se oci susretnu. Buljila sam ravno preda se, u prazno.
Atipicno za njega, nije me upitao što mislim. Pretpostavila sam da to
znaci kako osjeca nervozu jednaku ovoj koju sam odjednom sama osjetila.
Odložio je kovcege na duboki trijem kako bi otvorio vrata - nisu bila
zakljucana. Edvard me pogledao, cekajuci da nam se oci susretnu prije
nego što ce prekoraciti prag. Oboje smo se vrlo primirili dok me nosio
kroz kucu i putem palio svjetla. Moj nejasni dojam o kuci bio je da je
prilicno velika za tako sitan otocic, a i nekako neobicno poznata. Vec
sam se naviknula na Cullenovima najdraži kolorit blijedoga na blijedom;
djelovao mi je poput doma. Samo, nisam se mogla usredotociti ni
na što konkretno. Silovito bilo što mi je tuklo iza ušiju sve je pomalo
mutilo. Zatim je Edvard zastao i upalio posljednje svjetlo. Prostorija
je bila široka i bijela, a suprotni zid bio je uglavnom staklen -
standardna dekoracija za moje vampire. Vani je Mjesec blistao na
blijedome pijesku i, tek nekoliko metara dalje od kuce, svjetlucavim
valovima. Ali taj dio jedva da sam primijetila. Pažnju mi je mnogo više
zaokupio apsolutno pregolem bijeli krevet nasred sobe, optocen oblacima
mreža protiv
kukaca. Edvard me postavio na noge.
"Ja cu... po prtljagu."
U sobi je bilo pretopio, sparnije nego vani u tropskoj noci. Kapljica
znoja skupila mi se na zatiljku. Polaganim sam koracima prišla
pjenastim mrežama i dotaknula ih. Iz nekog razloga osjecala sam potrebu
da se uvjerim kako je sve to stvarno. Nisam cula kad se Edvard vratio.
Odjednom me njegov zimski hladni prst pomilovao otraga po vratu,
obrisavši odande kap znoja.
"Ovdje je malo vruce", rekao je, ispricavajuci se. "Mislio sam... da bi tako bilo najbolje."
"Temeljit si", promrmljala sam ispod glasa, a on se zahihotao. Zvucao je nervozno, što je za Edvarda bila prava rijetkost.
"Nastojao sam se sjetiti svega što bi nam ovo... olakšalo", priznao je.
Glasno sam progutala, i dalje okrenuta ledima njemu. Je li ikad još postojao ovakav medeni mjesec?
Znala sam odgovor na to. Ne. Nije.
"Nešto sam te htio pitati", polako je rekao Edvvard. "Bi li... najprije...
možda htjela otici sa mnom na ponocno kupanje?" Duboko je udahnuo, a
glas mu je bio opušteniji kad je ponovno progovorio. "Voda ce biti vrlo
topla. Ovakve su plaže tebi po volji."
"Zvuci lijepo." Glas mi je prepukao.
"Siguran sam da bi voljela dobiti i ljudsku minutu-dvije... Putovanje je dugo trajalo."
Drveno sam kimnula. Jedva da sam se osjecala ljudski; možda bi mi koristila
koja minuta samoce. Usnama mi je dotaknuo vrat, tik ispod uha. Kratko
se zahihotao, a njegov me studeni dah poškakljao po pregrijanoj koži.
"Nemojte predugo, gospodo Cullen."
Malcice sam poskocila na zvuk svoga novog imena. Usnama mi je sišao niz vrat do vrha ramena.
"Cekat cu te u vodi."
Otišao je pokraj mene do francuskog prozora koji je vodio ravno na pješcanu
plažu. Putem je skinuo košulju i bacio je na pod, te kliznuo u noc punu
mjesecine. Sparan, slan zrak puhnuo je u sobu za njim.
Je li mi koža uto planula? Morala sam spustiti pogled da provjerim. Ne, nigdje ne
gori. Barem nigdje gdje je vidljivo. Podsjetila sam se da dišem, a onda
oteturala prema divovskom kovcegu koji je Edvard otvorio na niskoj,
bijeloj komodi. Zacijelo je pripadao meni, jer je na samom vrhu ležao
moj poznati neseser, a unutra je bilo i obilje ružicastih stvari, ali
ni jedan jedini komad odjece nisam prepoznala. Dok sam prekapala po
uredno presavijenim hrpama - tražeci nešto poznato i udobno, možda
stari donji dio trenirke - razaznala sam da mi se u rukama vrlo cesto
zatjece glatka cipka i oskudni saten. Izazovno donje rublje. Izuzetno
izazovno donje rublje, s francuskim etiketama. Nisam znala ni kako ni
kada, ali Alice ce mi jednoga dana platiti za ovo. Odustavši, otišla
sam u kupaonicu i virnula kroz duge prozore s pogledom na istu plažu
kao i oni francuski u sobi. Nisam ga ugledala; pretpostavila sam da
je tamo negdje u vodi i ne želi se gnjaviti izranjanjem da udahne.
Gore, na nebu, Mjesec je bio naopak, gotovo pun, a pijesak se bjelasao
pod njegovim sjajem. Malena mi je kretnja zapala za oko - preko pregiba
jedne od palmi na obodu žala visio je ostatak njegove odjece i
lelujao se na laganom lahoru. Nalet vreline ponovno mi je prožeo kožu.
Par puta sam duboko udahnula i onda prišla zrcalima iznad dugog poteza
ormarica. Izgledala sam upravo kao da sam cijeli dan spavala u avionu.
Pronašla sam svoju cetku i pocela je nemilosrdno provlaciti kroz uzlove
na potiljku, sve dok ih nisam raspetljala, a cetka je ostala puna kose.
Oprala sam zube pedantno, dvaput. Zatim sam se umila i pljusnula vodom
po zatiljku, koji mi je bio sav u groznici. To mi je bilo tako ugodno
da sam si oprala i ruke do ramena, a onda sam na koncu odlucila ipak
popustiti i otuširati se. Znala sam da je smiješno tuširati se prije
plivanja, ali morala sam se smiriti, a topla voda bila je jedini
pouzdan nacin za
to. Takoder, ucinilo mi se da bi bilo prilicno uputno opet obrijati noge.
Kad sam završila, dohvatila sam golemi bijeli rucnik s ormarica i obavila
se njime ispod ruku. Zatim sam se suocila s dilemom koja mi prije toga
nije pala na pamet. Sto bih trebala obuci? Ne kupaci kostim, jasna
stvar. Ali djelovalo mi je glupo ponovno obuci staru odjecu. A na
stvari koje mi je Alice spakirala nisam htjela ni pomisliti. Disanje mi
je ponovno pocelo ubrzavati, a ruke podrhtavati - toliko o smirujucem
djelovanju
tuša. Pocela sam osjecati blagu vrtoglavicu, ocito zbog
toga što mi se sprema sveobuhvatan napad panike. Sjela sam na hladne
plocice poda u svome velikom rucniku i stavila glavu medju koljena.
Usrdno sam se pomolila da on ne odluci svratiti da vidi što je sa mnom
prije nego što
se uspijem pribrati. Bilo mi je vrlo jasno što bi
pomislio kad bi me vidio kako se ovako raspadam. Ne bi mu bilo teško
uvjeriti sebe kako je sve ovo jedna velika greška. A ja nisam šizila
zato što sam mislila da nam je ovo greška. Nipošto. Šizila sam zato što
pojma nisam imala kako da ovo izvedem, a bojala sam se izaci iz
prostorije i suociti s nepoznatim. Narocito u izazovnom francuskom
rublju. Znala sam da za to sigurno nisam spremna.Dojam mi je bio upravo kao da moram izaci na pozornicu pred kojom sjede
tisuce gledatelja, a da nemam ni najblaže veze koji to tekst moram
izgovoriti. Kako ljudima to polazi za rukom - kako uspijevaju progutati
sve svoje strahove i tako prešutno povjeriti nekom drugom svako
nesavršenstvo i strah koje u sebi nose - dok imaju manje od one
apsolutne predanosti koju je Edvard meni podario? Da to tamo vani nije
bio Edvard, da nisam svakom stanicom tijela znala da me voli onoliko
koliko ja volim njega -bezuvjetno i bespogovorno i, ruku na srce,
iracionalno - nikada ne bih uspjela ustati s ovog poda. Ali to vani je
bio Edvard, pa sam prošaptala rijeci: "Ne budi kukavica" sebi u bradu i
nekako se osovila na noge. Pritegnula sam rucnik cvršce pod rukama i
odlucnim korakom otišla iz kupaonice. Mimoišla sam kovceg pun cipke i
veliki krevet a da nisam pogledala niti u jedno od toga. Izašla sam
kroz otvorena staklena vrata na pijesak sitan poput praška. Sve je bilo
crno-bijelo, lišeno boja podno mjeseca. Polaganim koracima prošetala
sam toplim praškom i zastala pokraj svijena stabla na kojem je ostavio
odjecu. Položila sam ruku na grubu koru i provjerila disanje, da se
uvjerim kako je ravnomjerno. Ili barem dovoljno ravnomjerno. Prešla sam
pogledom preko niskih valica, crnih u tami, tražeci njega. Nije ga bilo
teško pronaci. Okrenut ledima prema meni, stajao je do struka u
ponocnoj vodi i gledao uvis, u ovalni Mjesec. Pri blijedoj svjetlosti
Mjeseca koža mu je bila savršeno bijela, poput pijeska, poput samoga
Mjeseca, a mokra kosa crna poput oceana. Bio je nepomican,
dlanova
položenih na površinu vode, a niski su se valovi razbijali o njega kao
da je stijena. Stala sam promatrati glatke crte njegovih leda, njegovih
ramena, ruku, vrata, cijelu njegovu besprijekornu priliku... Plamen mi
više nije bio nagli požar na površini kože - sada je gorio sporo i
duboko; proždro je svu moju nespretnost, svu stidljivu nesigurnost. Bez
oklijevanja skinula sam rucnik, ostavila ga na drvetu pokraj njegove
odjece i krenula prema bijeloj svjetlosti; pod njom sam i ja postala
bijela
poput snježnoga pijeska. Nisam cula zvuk svojih koraka dok sam hodala
prema rubu vode, ali pretpostavila sam da ih on cuje. Edvard se nije
okrenuo. Pustila sam da mi blago mreškanje vode dotakne stopala, i
otkrila
da je imao pravo u pogledu temperature - bila je vrlo topla, kao u
kadi. Ušla sam i oprezno krenula toplim dnom oceana, ali briga mi je
bila bespotrebna; pijesak se protezao savršeno ravno, blago se
spuštajuci prema Edvardu. Gazila sam kroz bestežinsku struju sve dok se
nisam našla uz njega, a onda sam blago položila dlan na njegovu hladnu
ruku
postavljenu na vodu.
"Prelijepo", rekla sam, i sama pogledavši prema mjesecu.
"Uredu je", odgovorio je, ne baš zadivljen. Polako se okrenuo prema meni;
mali valovi stvoreni njegovom kretnjom zapljusnuli su mi kožu. Oci su
mu izgledale srebrne na licu boje leda. Podigao je šaku naviše tako da
nam može ispreplesti prste pod površinom vode. Bila je tako topla da mi
se ruke nisu naježile od njegova dodira.
"Ali ne bih upotrijebio rijec prelijepo", nastavio je. "Ne dok mi tu stojiš za usporedbu."
Šturo
sam se osmjehnula, a onda podigla slobodnu ruku - više nije drhtala - i
stavila je preko njegova srca. Bijela na bijelom; odgovarali smo si,
barem ovaj put. Prožeo gaje najsitniji drhtaj na moj topli dodir.
Disanje mu je postalo grublje.
"Obecao sam ti da cemo pokušati",
prošaptao je, odjednom napet. "Ako... ako ucinim nešto što ne bih
trebao, ako te ozlijedim, moraš mi smjesta kazati."
Svecano sam
kimnula glavom, ne odmicuci oci od njegovih. Primaknula sam mu se korak
bliže kroz valice i naslonila glavu na njegova prsa.
"Ne boj se", promrmljala sam. "Pripadamo jedno drugome."
Odjednom
me preplavila istinitost vlastitih rijeci. Trenutak je bio tako
savršen, tako pravi, da nije bilo nacina da posumnjam u njih. Obujmio
me rukama i privio uza se, ljeto uza zimu. Imala sam dojam da mi je
svaka živcana stanica u tijelu žica pod naponom.
"Zauvijek", složio se, a onda nas nježno povukao u dublju vodu.

* * *
Vrucina
sunca na goloj koži leda probudila me ujutro. Ili prijepodne, možda cak
popodne, nisam bila sigurna. Ipak, bilo mi je jasno sve osim doba dana;
znala sam tocno gdje se nalazim - ovu svijetlu sobu s velikim bijelim
krevetom, blistavo sunce što sja kroz otvorena vrata. Oblaci mreža
ponešto su prigušivali svjetlost. Nisam otvorila oci. Od prevelike
srece ništa nisam htjela promijeniti, ma koliko sitno. Culi su se
jedino valovi izvana, naše disanje, otkucaji mojega srca...
Osjecala
sam se ugodno, cak i uz suncevu žegu. Njegova hladna koža tvorila je
savršenu protumjeru vrucini. Bilo mi je vrlo lako i prirodno ležati
preko njegovih studenih prsa, dok me on grli. Dokono sam se upitala
zbog cega sam sinoc toliko panicarila. Sva su mi strahovanja sada
djelovala blesavo. Prstima je meko prešao obrisima moje kralježnice, i
shvatila sam da zna da sam budna. Nisam otvorila oci, samo sam ga
cvršce obujmila oko vrata, privijajuci se uz njega. Ništa nije rekao;
prsti su mu prelazili amo-tamo po mojim ledima, jedva ih dodirujuci dok
je lagano iscrtavao oblike po mojoj koži. Drage bih volje tako
ležala zauvijek i nikad ne pokvarila ovaj trenutak, ali moje tijelo
imalo je
drugih potreba. Nasmijala sam se svome nestrpljivom želucu.
Bilo mi je pomalo prozaicno osjetiti glad nakon svega što se sinoc
zbilo. Kao da se spuštam natrag na zemlju s neke silne uzvisine.
"Sto je smiješno?" promrmljao je, i dalje mi milujuci leda. Njegov mi je
glas, ozbiljan i promukao, donio poplavu prisjecanja na proteklu noc, i
osjetila sam kako mi rumenilo oblijeva lice i vrat. U odgovor na
njegovo pitanje, želudac mi je zakrulio. Opet sam se nasmijala. "Covjek
ne može zadugo pobjeci cinjenici da je covjek."
Pricekala sam,
ali nije se nasmijao sa mnom. Kroz mnoge slojeve blaženstva što su mi
mutili glavu, polako je prodrlo shvacanje da izvan moje osobne sfere
blistave srece vlada jedno drugacije ozracje.
Otvorila sam oci; prvo
sam ugledala blijedu, gotovo srebrnkastu kožu njegova vrata i lucni
potez njegove brade iznad mog lica. Celjust mu je bila napeta. Podigla
sam se na lakat da mu vidim lice.
Zurio je u pjenasti baldahin nad
nama, i nije me pogledao dok sam mu proucavala ozbiljno lice. Šokirao
me njegov izraz - tijelo mi se doslovce protreslo kad sam ga razabrala.
"Edvarde," rekla sam, dok mi se grlo cudno, kratko stezalo, "što je bilo? Što nije u redu?"
"Moraš me to pitati?" Glas mu je bio grub, cinican.
Moj
prvi poriv, plod života provedenog u manjku samopouzdanja, bio je
upitati se u cemu sam to pogriješila. Provrtjela sam u glavi sve što se
dogodilo, ali nisam mogla pronaci nijedan ružni tren u pamcenju. Sve je
prošlo jednostavnije nego što sam ocekivala; pristajali smo jedno uz
drugo
poput sukladnih dijelova, izradenih tako da se spoje. To mi je pružilo
tajno zadovoljstvo - pristajali smo si i tjelesno, kao i na sve druge
nacine. Vatra i led, nekako sposobni supostojati tako da se medusobno
ne potiru. Daljnji dokaz da mi je mjesto uz njega. Nije mi padalo na
pamet ništa zbog cega bi on ovako izgledao - tako strogo i hladno. Što
mi je to promaknulo?
Prstom je izgladio bore brige na mome celu.
"Što sad misliš?" prošaptao je.
"Uzrujan
si. Nije mi jasno. Zar sam...?" Nisam mogla dovršiti. Stisnuo je oci.
"Koliko si ozbiljno ozlijedjena, Bella? Reci istinu - ne pokušavaj je
umanjiti."
"Ozlijedena?" ponovila sam; glas mi je zvucao više nego
inace, jer me ta rijec tako iznenadila. Podigao je obrvu, usana
stisnutih u cvrstu crtu.
Na brzinu sam procijenila, automatski
protežuci tijelo, napinjuci i opuštajuci mišice. Istini za volju, bilo
je ukocenosti, kao i mnogo tupe boli, ali uglavnom sam imala cudan
dojam da su mi se sve kosti rastavile u zglobovima, a moja se gustoca
približila tijelu meduze. Osjecaj nije bio
neugodan. A onda sam se
malo razljutila, jer mi je svojim pesimisticnim pretpostavkama zasjenio
ovo najsavršenije jutro u životu.
"Zbog cega naprecac donosiš takve zakljucke? Nikad mi nije bilo bolje nego što mi je sada."
Sklopio je oci. "Prekini s tim."
"S cim da prekinem?"
"Prekini se ponašati kao da nisam cudovište zato što sam pristao na ovo."
"Edvarde!"
prošaptala sam, sada stvarno uzrujana. Provlacio je moju vedru uspomenu
kroz mrak, prljajuci je. "Da to nikad nisi rekao."
Nije otvorio oci; bilo je kao da me ne želi vidjeti.
"Prvo se pogledaj, Bella. A onda mi reci da nisam cudovište."
Ranjena,
zgranuta, poslušala sam njegov nalog bez razmišljanja, a onda zinula u
cudu. Što mi se to dogodilo? Nisam mogla shvatiti otkud taj našušureni
bijeli snijeg što mi se lijepi za kožu. Protresla sam glavom, a slapic
bjeline stresao mi se iz kose. Primila sam jedan od tih mekih bijelih
komadica. Bilo je to perce paperja.
"Zašto sam sva prekrivena perjem?" zbunjeno sam ga upitala. Nestrpljivo je izdahnuo.
"Pregrizao sam jastuk. Ili dva. Nisam na to mislio." "Ti si... pregrizao jastuk? Zašto?"
"Gledaj, Bella!" maltene je zarežao. Primio me za ruku - vrlo oprezno - i protegnuo je. "Gledaj to."
Ovaj put sam uocila na što misli. Pod pokrovom paperja, krupne, ljubicaste
modrice pocinjale su cvasti po blijedoj koži moje ruke. Oci su mi
ispratile trag koji su tvorile sve do moga ramena, a zatim niže, preko
rebara. Izvukla sam ruku da pipnem mjesto na lijevoj podlaktici
izmijenjene boje, i gledala kako blijedi na dodir i zatim se ponovno
stvara. Osjetila sam blagu, tupu bol. Tako lako da me jedva dotaknuo,
Edvard je položio ruku preko modrica na mojoj ruci, preko jedne po
jedne, prekrivajuci njihov oblik svojim dugim prstima.
"O", rekla sam.
Pokušala
sam se prisjetiti toga - prisjetiti se boli - ali nisam mogla. Nisam se
uspijevala prisjetiti trenutka kad je njegov stisak bio prejak, njegove
ruke precvrste na meni. Samo sam se sjecala kako sam željela da me drži
cvršce, i kako mi je bilo drago kad je to i ucinio..."Tako... tako mi je žao, Bella", prošaptao je dok sam zurila u modrice.
"Znam da sam bio pametniji. Nisam smio—" Ispustio je potmuo, zgaden
zvuk iz dubine grla. "Ne mogu ti reci koliko mi je žao."
Prekrio je
lice laktom i potpuno se umirio. Jedan dugi trenutak samo sam sjedila,
krajnje zaprepaštena, i nastojala se saživjeti s njegovim jadom - sad
kad sam ga shvatila. Toliko se protivio mojim osjecajima da mi je teško
išao u glavu.
Šok je polako kopnio, ostavljajuci za sobom ništavilo.
Prazninu. Um mi je bio prazan. Nije mi padalo na pamet što bih rekla.
Kako da mu to objasnim na pravi nacin? Kako da mu pružim onoliku srecu
koliku sama osjecam - ili sam barem osjecala trenutak prije?
Dotaknula
sam mu ruku, a on nije reagirao. Obujmila sam mu zapešce prstima i
pokušala odmaknuti njegovu ruku s lica, ali od toga je bilo vajde kao i
od potezanja isklesanog kipa.
"Edvarde."
Nije se pomaknuo.
"Edvarde?"
Ništa. Znaci, ovo ce biti monolog.
"Meni
nije žao, Edvarde. Ja sam... ne mogu ti to ni reci. Tako sam sretna. I
to je još najblaže receno. Ne ljuti se. Nemoj. Stvarno mi je d—"
"Da nisi samo rekla dobro." Glas mu je bio ledeno hladan. "Ako cijeniš moju mentalnu pribranost, nemoj mi reci da ti je dobro."
"Ali dobro mi je", prošaptala sam.
"Bella", gotovo je jauknuo. "Nemoj."
"Ne. Ti nemoj, Edvvarde."
Pomaknuo
je ruku; njegove su me zlacane oci pocele oprezno promatrati. "Nemoj mi
ovo upropastiti", kazala sam mu. "Ja. Jesam. Sretna." "Vec sam ti ovo
upropastio", prošaptao je.
"Daj dosta", brecnula sam se. Zacula sam kako mu zubi škrgucu.
"Gah!"
prostenjala sam. "Daj mi više pocni citati misli! Tako je nezgodno biti
mentalno nijema!" Oci su mu se malcice raširile, smetene i preko volje.
"Ovo još nisam cuo. Pa ti obožavaš to što ti ne mogu citati misli."
"Ne danas."
Zagledao se u mene. "Zašto?"
Podigla
sam ruke od nemoci, osjetivši pritom bol u ramenu koju sam zanemarila.
Dlanovi su mi pali natrag na njegova prsa s oštrim pljeskom. "Zato što
bi sve ove jadikovke bile potpuno nepotrebne kad bi vidio kako se u
ovom trenutku osjecam! Ili, u svakom slucaju, prije pet
minuta. Bila sam savršeno sretna. Totalno i potpuno blažena. A sad - da ti pravo kažem, zapravo sam pomalo ljuta."
"I trebala bi se ljutiti na mene."
"Pa, ljutim se. Je li ti sada lakše?"
Uzdahnuo je. "Ne. Mislim da me sada više ništa ne bi moglo oraspoložiti."
"Evo, upravo to je razlog moje ljutnje. Ubijaš me u pojam, Edvvarde."
Zakolutao
je ocima i odmahnuo glavom. Duboko sam udahnula. Sada sam jace osjecala
tupe bolove, ali nisu bili tako strašni. Otprilike
kao dan poslije
dizanja utega. Radila sam to s Renee u jednoj od njezinih faza
opsjednutosti fitnesom. Šezdeset pet iskoraka s pet kila u svakoj ruci.
Sutradan nisam mogla hodati. Ovo iskustvo nije bilo ni upola bolno
poput tadašnjega. Progutala sam ozlojedenost i pokušala progovoriti
pomirljivim glasom. "Znali smo da ce ovo biti pipavo. Mislila sam da se
to podrazumijeva. A onda - pa, bilo je daleko lakše nego što sam
mislila da ce biti. A ovo stvarno nije ništa." Prešla sam prstima duž
ruke. "Mislim da nam je za prvi put, kad nismo znali što bismo
ocekivali, ispalo fenomenalno. Uz malo prakse—"
Lice mu je odjednom poprimilo tako uspjenjen izraz da sam se prekinula u pol recenice.
"Podrazumijeva?
Jesi li ti ovo ocekivala, Bella? Jesi li predvidala da cu ti nauditi?
Jesi li mislila da ce biti gore? Smatraš li pokus uspjelim jer si u
stanju sama otici od njega? Nema slomljenih kostiju - to je tebi isto
što i pobjeda?"
Cekala sam, puštajuci ga da sve to izbaci iz sebe.
Zatim sam još malo pricekala da mu se disanje ujednaci. Kad su mu se
oci smirile, odgovorila sam mu, polako i precizno.
"Nisam znala što
da ocekujem - ali nipošto nisam ocekivala da ce... da ce... biti baš
tako cudesno i savršeno." Spustila sam glas do šapta, a oci su mi
skliznule s njegova lica na moje šake. "Hocu reci, ne znam kako je bilo
tebi, ali menije bilo tako."
Hladan mi je prst ponovno podigao bradu.
"Zar to tebe brine?" izgovorio je kroz stisnute zube. "Da ja nisam uživao?"
Nisam
podigla pogled. "Znam da to nije isto. Ti nisi covjek. Samo bih ti
htjela objasniti da, kad si covjek, eto, ne mogu zamisliti da život
ikako može biti bolji od toga."
Šutio je tako dugo da sam ga napokon morala pogledati. Lice mu je sad bilo mekše, zamišljeno.
"Cini
se da ti dugujem još isprika." Namrštio se. "Nisam ni sanjao da bi ti
protumacila moj stav prema onome što sam ti ucinio kao izraz stava da
sinoc nije... pa, da nije bila najbolja noc u mome postojanju. Ali ne
želim tako razmišljati o tome, nakon što si ti..." Blago sam izvila
kutove usana uvis. "Stvarno? Najbolja uopce?" upitala sam ga tankim
glasicem.
Primio mi je lice dlanovima, i dalje zamišljen.
"Razgovarao sam s Carlisleom nakon što smo ti i ja sklopili svoju
pogodbu, u nadi da bi mi on mogao pomoci. Naravno, upozorio me da bi ovo
moglo
biti vrlo opasno po tebe." Sjena mu je prešla preko lica. "Samo, imao
je povjerenja u mene - povjerenja koje nisam zaslužio."
Krenula sam prigovoriti, a on mi je stavio dva prsta na usne prije nego što sam stigla išta reci.
"Takoder
sam ga upitao što bih ja trebao ocekivati. Nisam znao kako ce to biti
meni... kad sam vec vampir." Usiljeno se osmjehnuo. "Carlisle mi je
rekao da je to vrlo snažno iskustvo kojemu nema ravna. Kazao mi je da
tjelesnu ljubav nipošto ne smijem uzimati olako. S obzirom da
nam se
naravi tako rijetko mijenjaju, snažni osjecaji mogu nas promijeniti na
trajne nacine. Ali rekao je da me taj dio ne treba brinuti - kad si me
vec tako potpuno promijenila." Ovaj put je smiješak bio istinskiji.
"Razgovarao
sam i s bracom. Kazali su mi daje to izuzetno zadovoljstvo. Samo je
ispijanje ljudske krvi jace." Na celu mu se stvorila bora. "Alija sam
okusio tvoju krv, a ne može biti krvi jace od te... Ne bih rekao da
nisu bili u pravu, znaš. Samo da je nama bilo drugacije. Da je bilo
nešto više."
"Bilo je više. Bilo je sve."
"To ne mijenja cinjenicu da nije bilo u redu. Cak i ako je moguce da si se doista tako osjecala."
"Što ti sad to znaci? Misliš da ja ovo izmišljam? Zašto?"
"Da mi olakšaš grižnju savjesti. Ne mogu zanemariti dokaze, Bella. Kao ni
tvoju dokazanu sklonost da me lišavaš krivnje kada nešto pogriješim."
Šcepala
sam ga za bradu i unijela mu se u lice, tako da smo se našli na razmaku
od svega nekoliko centimetara. "Slušaj ti mene, Edvvarde Cullenu. Ništa
ja ne izmišljam tebi za ljubav, okej? Nisam ni znala da te imam potrebe
tješiti sve dok mi se nisi poceo toliko jadati. Ja u životu nisam bila
tako sretna - nisam bila tako sretna kad si odlucio da je tvoja ljubav
prema meni jaca od tvoje potrebe da me ubiješ, kao ni onog prvog jutra
kad sam se probudila, a ti si bio uz mene i cekao... Ni kad sam zacula
tvoj glas u baletnom studiju" - lecnuo se na staru uspomenu na
vampira-lovca koji me zamalo stajao glave, ali nisam zastala - "pa cak
ni kad si rekao 'uzimam', a ja sam shvatila da te, nekako, sada smijem
imati zauvijek. To su mi najsretnije uspomene koje imam, a ova je bolja
od svih njih. Pa si ti misli."
Dotaknuo mi je namrštenu boru izmedu obrva. "Sad sam ti pokvario srecu. Ne bih to želio."
"Onda nemoj ti biti nesretan. To je jedino što ovdje nije kako treba."
Oci su mu se stisnule, a onda je duboko udahnuo i kimnuo glavom. "Imaš
pravo. Prošlost je prošlost i nikako je ne mogu promijeniti. Nema
smisla da ti moje raspoloženje pokvari ovu prigodu. Ucinit cu sve što
mogu da te sada usrecim."
Sumnjicavo sam mu odmjerila lice, a on mije uputio spokojan smiješak.
"Sve što možeš da me usreciš?"
Želudac mi je zakrulio u isti mah kad sam postavila pitanje.
"Gladna si", brzo je rekao. Hitro je izašao iz kreveta, nadižuci oblacic perja. Sto me podsjetilo.
"Nego,zašto si zapravo odlucio upropastiti Esmine jastuke?" upitala sam ga,
sjedajuci uspravno i tresuci ostatak paperja iz kose. Vec je navukao na
sebe široke kaki hlace i zastao na vratima, mrseci si kosu, izbacujuci
i sam poneko perce iz nje.
"Ne znam jesam li išta sinoc odlucio",
promrmljao je. "Samo smo imali srece da su to bili jastuci, a ne ti."
Duboko je udahnuo, a onda protresao glavom kao da se želi otresti te
mracne misli. Licem mu se raširio vrlo uvjerljiv osmijeh, ali
pretpostavila sam da je u njega morao uložiti velik napor. Pažljivo sam
sišla s visokog kreveta i opet se protegnula, sada svjesnija tupih boli
i natucenih mjesta. Zacula sam njegov zgranuti uzdah. Okrenuo mi se
ledima i stisnuo šake tako da su pobijeljele.
"Zar izgledam tako
odvratno?" upitala sam ga, nastojeci zadržati opušten ton. Dah mu je
zastao, ali nije se okrenuo, vjerojatno da prikrije svoj izraz od mene.
Otišla sam u kupaonicu da sama vidim.
Zagledala sam se u svoje golo tijelo u zrcalu do poda iza vrata.
Svakako,
znala sam i za gore. Preko jedne jagodice pružala se blaga sjena i usne
su mi bile pomalo natecene, ali izuzev toga lice mi je bilo u redu.
Ostatak mene resile su modre i ljubicaste mrlje. Usredotocila sam se na
modrice koje ce biti najteže prikriti - na rukama i ramenima. Nisu bile
tako strašne. Koža mi se lako podlijevala. Kad bi se na njoj stvorila
modrica,
obicno bih vec zaboravila odakle mi. Jasno, ove su tek izbijale. Sutra
cu izgledati još gore. Sto mi nece olakšati život.
Tada sam si pogledala kosu i prostenjala.
"Bella?" Našao se odmah iza mene cim sam ispustila taj zvuk.
"Nikad
necu sve ovo ispetljati iz kose!" Pokazala sam mu svoju frizuru, slicnu
kokošjem gnijezdu. Pocela sam cupkati perje iz nje.
"Mogao sam si i
misliti da ceš se uzrujavati zbog kose", promrsio je, ali stao mi je
iza leda i poceo daleko brže vaditi paperje.
"Kako si uspio ne prasnuti u smijeh zbog ovoga? Pa gledaj kakva sam."
Nije mi odgovorio; samo je cupkao i dalje. A ja sam ionako znala odgovor -
da nema toga što bi njemu bilo smiješno dok je ovako raspoložen.
"Ništa od ovoga", uzdahnula sam minutu poslije. "Sve se skorilo. Morat cu je pokušati isprati."
Okrenula sam se i obujmila ga rukama oko prohladna struka. "Želiš li mi pomoci?"
"Bolje da ti nadem hrane", rekao je tiho i nježno odmaknuo moje ruke sa sebe.
Uzdahnula sam kad je nestao s vidika, krecuci se prebrzo.
Cinilo mi
se da je medeni mjesec prošao. Ta mi je pomisao stvorila veliku knedlu
u grlu. Kad sam se uglavnom riješila perja i obukla nepoznatu bijelu
pamucnu haljinu što mije prikrila one najgore ljubicaste mrlje, bosa
sam otišla prema izvoru mirisa jaja, slanine i tvrdog sira.
Edvard je stajao pred štednjakom od nehrdajuceg celika i prebacivao omlet na
svijetloplavi tanjur postavljen na radnu plohu. Ošamutio me miris
hrane. Imala sam dojam da bih mogla pojesti i tanjur i tavu; želudac mi
je zarežao.
"Evo", rekao je. Okrenuo se s osmijehom na licu i stavio
tanjur na poplocani stolic. Sjela sam na jednu od dvije metalne stolice
i pocela trpati vruca jaja u sebe. Pržila su mi grlo, ali bilo me baš
briga.
Sjeo je prekoputa mene. "Ne hranim te dovoljno cesto."
Progutala sam i zatim ga podsjetila: "Spavala sam. Usput, ovo je jako ukusno. Svaka cast, s obzirom na to da ti ne jedeš."
"Gledam
Food Netvvork", rekao je i zabljesnuo me onim prekrasnim izvijenim
osmijehom. Razveselilo me što to vidim, što opet djeluje onako kao
inace.
"Gdje si nabavio jaja?"
"Zamolio sam spremace da napune
kuhinju namirnicama. Sto je presedan u ovoj kuci. Morat cu ih zamoliti
da pociste perje..." Ušutio je, pogleda uprta u prostor iznad moje
glave. Nisam mu odgovorila, ne bih li izbjegla kazati išta što bi ga
ponovno moglo uzrujati. Sve sam pojela, premda je pripremio dovoljno za
dvoje.
"Hvala ti", kazala sam mu. Nagnula sam se preko stola da ga
poljubim. Automatski mi je uzvratio poljubac, a onda se odjednom
ukrutio i odmaknuo. Zaškrgutala sam zubima, a pitanje koje sam mu
mislila postaviti dobilo je prizvuk optužbe. "Ti me više uopce ne
misliš dotaknuti dokle god smo tu, je li?"
Oklijevao je, a onda se
šturo osmjehnuo i podigao ruku da me pomiluje po obrazu. Prsti su mu se
meko zadržali na mojoj koži, a ja se nisam mogla ne osloniti licem na
njegov dlan.
"Znaš da nisam tako mislila."
Uzdahnuo je i spustio
ruku. "Znam. I imaš pravo." Zastao je i blago podigao bradu. Zatim je
ponovno progovorio, cvrsto odlucan. "Necu više voditi ljubav s tobom
sve dok se ne promijeniš. Nikada te više necu ozlijediti."

Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
5. Otok Esme
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Breaking dawn :: Prva knjiga-
Jump to: