NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 10. Ispitivanja

Go down 
AuthorMessage
Edward's honey
Glavni Administrator
Glavni Administrator
avatar

Posts : 56
Join date : 2010-06-26
Age : 24
Location : Tree Hill ^^

PostSubject: 10. Ispitivanja   Sat Jun 26, 2010 7:34 am

Ujutro je bilo vrlo teško oponirati onome dijelu
mene koji je čvrsto držao da je sve ono sinoć bilo san.
Logika nije bila na mojoj strani, a ni zdrav razum. Držala
sam se onih dijelova koji su morali biti stvarni – poput
njegova mirisa. Bila sam sigurna da ga ni u snu nisam
mogla izmisliti.
Kroz prozor sam vidjela da je vani maglovito i tmurno,
apsolutno savršeno. Danas neće imati razloga da ne
dođe u školu. Obukla sam se u debelu odjeću, prisjetivši
se da nemam jaknu. Daljnji dokaz da su mi uspomene
stvarne.
Kad sam sišla u prizemlje, Charlieja opet nije bilo –
kasnila sam više nego što mislim. U tri sam zalogaja pojela
prutić od žitarica s grožđicama, zalila ga mlijekom
ravno iz tetrapaka i onda požurila iz kuće. Nadala sam se
da kiša neće početi prije nego što nađem Jessicu.
189
Bilo je neuobičajeno maglovito; zrak je izgledao gotovo
zadimljeno. Na izloženim dijelovima mog lica i vrata
osjećala sam da je izmaglica ledeno hladna. Jedva sam
čekala da uključim grijanje u kamionetu. Magla je bila
tako gusta da sam odmaknula nekoliko koraka prilazom
prije nego što sam shvatila da na njemu stoji jedan auto:
jedan srebrni auto. Srce mi je zabubnjalo, zakašljucalo i
onda se opet pokrenulo dvostrukom brzinom.
Nisam vidjela odakle je došao, no odjednom se stvorio
pokraj mene i otvorio mi vrata.
“Želiš li se danas voziti sa mnom?”, upitao me, smješkajući
se izrazu mog lica nakon što me opet ulovio nespremnu.
U glasu mu se osjećala nesigurnost. Doista mi
je davao priliku – slobodno sam mogla odbiti, a on se
tome djelomično i nadao. Uzalud se nadao.
“Da, hvala”, rekla sam, nastojeći zvučati smireno.
Dok sam ulazila u topli auto, opazila sam da je prebacio
svoju smećkastu jaknu preko naslona za glavu na suvozačkom
sjedalu. Vrata su se zatvorila za mnom, a on je,
brže nego što bi to trebalo biti moguće, sjeo do mene i
upalio auto.
“Ponio sam jaknu zbog tebe. Nisam htio da se razboliš,
znaš.” Govorio je suzdržano. Opazila sam da sâm
ne nosi jaknu, samo svijetlosivi pulover dugih rukava s
V-izrezom. Tkanina je i ovaj put prianjala uz njegova savršeno
mišićava prsa. Divovski je kompliment njegovome
licu bila činjenica da zbog njega nisam imala potrebu
spustiti pogled na njegovo tijelo.
“Nisam baš tako osjetljiva”, rekla sam, ali sam povukla
jaknu u krilo i ugurala ruke u preduge rukave,
pitajući se može li joj miris uopće biti onako dobar kako
pamtim. Bio je bolji.
190 “Nisi li?”, usprotivio mi se tako tihim glasom da nisam
bila sigurna bih li ga trebala čuti.
Vozili smo se maglom obavijenim ulicama, uvijek
prebrzo, s osjećajem nelagode, barem što se mene tiče.
Sinoć su svi zidovi pali… gotovo svi. Nisam znala hoćemo
li i danas biti tako otvoreni. Jezik mi se zavezao od
toga. Čekala sam da on prvi nešto kaže.
Obratio mi se s posprdnim smiješkom. “Što je, danas
nemaš svojih dvadeset pitanja?”
“Moja ti pitanja smetaju?”, upitala sam ga s olakšanjem.
“Ne toliko kao tvoje reakcije.” Izgledao je kao da se
šali, ali nisam mogla biti sigurna u to.
Namrštila sam se. “Loše reagiram?”
“Ne, u tome i jest problem. Sve prihvaćaš tako smireno
– to je neprirodno. Nagoni me da se upitam što
zaista misliš.”
“Uvijek ti kažem što zaista mislim.”
“Izostavljaš ponešto”, optužio me.
“Ne puno.”
“Dovoljno da izludim od toga.”
“Bolje da to ne čuješ”, promumljala sam, gotovo šapatom.
Čim sam rekla te riječi, požalila sam zbog njih.
Bol u mome glasu bila je vrlo slaba; mogla sam se samo
nadati da je nije zapazio.
Nije mi odgovorio, a ja sam se upitala jesam li upropastila
atmosferu. Lice mu je bilo nečitko kad smo ulazili
na školsko parkiralište. Nečega sam se zakašnjelo
prisjetila.
“Gdje ti je ostatak obitelji?”, upitala sam ga – više
nego sretna zbog toga što sam sama s njim, ali imajući
sad na umu da mu je auto inače pun.
191
“Povezla ih je Rosalie u svome autu.” Slegnuo je ramenima
dok je parkirao pokraj sjajnog crvenog kabrioleta
s podignutim krovom. “Razmetljiv je, zar ne?”
“Au, opa”, kazala sam bez daha. “Ako ima taj auto,
zašto se onda vozi s tobom?”
“Kao što kažem, razmetljiv je. Nastojimo biti neupadljivi.”
“Ne uspijeva vam.” Nasmijala sam se i odmahnula
glavom dok smo izlazili iz auta. Više nisam kasnila; zbog
njegove luđačke vožnje stigla sam u školu više nego dovoljno
rano. “Zašto ih je onda Rosalie danas vozila, ako
je to upadljivije?”
“Zar nisi primijetila? Sada kršim sva pravila.” Dočekao
me pred autom i ostao mi vrlo blizu dok smo ulazili
u školski krug. Htjela sam prijeći tu malu razdaljinu,
ispružiti ruku i dotaknuti ga, ali bojala sam se da mu to
ne bi bilo drago.
“Zašto uopće imate takve aute?”, upitala sam se naglas.
“Ako vam je stalo do privatnosti?”
“Mali užitak”, priznao je s vragolastim osmijehom.
“Svi mi volimo brzu vožnju.”
“To sam si i mislila”, promrsila sam u bradu.
Zaklonjena nadstrešnicom krova kantine, Jessica me
čekala iskolačenih očiju. Blažena bila, preko ruke je nosila
moju vjetrovku.
“Hej, Jessica”, rekla sam joj kad smo prišli na nekoliko
koraka. “Hvala ti što si se sjetila.” Predala mi je vjetrovku
ne rekavši ni riječi.
“Dobro jutro, Jessica”, rekao je pristojno Edward.
Zaista nije bio kriv zbog toga što mu je glas tako neodoljiv.
Ili zbog svega što su mu oči kadre učiniti.
“Ovaj… bok.” Blenula je zatim u mene, nastojeći sa192
brati zbrkane misli. “Valjda se vidimo na trigonometriji.”
Značajno me pogledala, a ja sam suspregnula uzdah.
Pa što da joj kažem?
“Može, vidimo se tamo.”
Udaljila se, zastavši dvaput da bi se osvrnula prema
nama.
“Što ćeš joj kazati?”, promrmljao je Edward.
“Hej, mislila sam da mi ne možeš čitati misli!”, prosiktala
sam.
“Ne mogu”, zapanjeno je rekao. Zatim su mu oči zasjale
kad je shvatio o čemu se radi. “Međutim, mogu čitati
njezin – čekat će te u zasjedi kad dođeš na nastavu.”
Prostenjala sam dok sam skidala njegovu jaknu i pružala
mu je, te umjesto nje oblačila svoju. Prebacio ju je
preko ruke.
“Onda, što ćeš joj kazati?”
“Može mala pomoć?”, zamolila sam ga usrdno. “Što
bi ona htjela saznati?”
Odmahnuo je glavom i zločesto se iscerio. “To nije fer.”
“Ne, to što mi ti ne želiš reći ono što znaš – e, to nije fer.”
Premišljao se na trenutak dok smo šetali. Stali smo
pred učionicom gdje sam imala prvi sat.
“Zanima je jesmo li počeli izlaziti potajice. I zanima
je što misliš o meni”, napokon je rekao.
“Ajoj. Što bih joj trebala reći?” Nastojala sam to kazati
što nevinije. Ljudi su prolazili pokraj nas i ulazili u
razred, vjerojatno nas znatiželjno mjerkajući, ali jedva
da sam ih bila svjesna.
“Hmmm.” Prekinuo se da ulovi uvojak koji mi se
oteo iz gumice na zatiljku i zatakne ga natrag gdje mu je
mjesto. Srce mi je počelo hiperaktivno štucati. “Valjda
bi se moglo dati potvrdan odgovor na prvo… ako nemaš
193
ništa protiv – to bi objašnjenje bilo jednostavnije od bilo
kojeg drugog.”
“Nemam ništa protiv”, rekla sam slabašnim glasom.
“A što se drugog pitanja tiče… pa, pažljivo ću slušati
da i sâm saznam odgovor.” Jedna mu se strana usta podigla
u onaj izvijeni osmijeh koji sam obožavala. Nisam
uspjela dovoljno brzo doći do daha da mu odgovorim na
tu opasku. Okrenuo se i pošao od mene.
“Vidimo se na ručku”, dobacio mi je preko ramena.
Troje učenika koji su upravo ulazili na nastavu zastali su
na vratima i zagledali se u mene.
Požurila sam u razred, zajapurena i srdita. Takav je
prevarant. Sad sam se još više brinula oko toga što ću kazati
Jessici. Sjela sam na uobičajeno mjesto, ozlojeđeno
bacivši torbu na klupu.
“Jutro, Bella”, rekao mi je Mike sa susjednog mjesta.
Pogledala sam ga i opazila mu čudan, gotovo rezigniran
izraz na licu. “Kako je bilo u Port Angelesu?”
“Bilo je…” Nije postojao pošten pridjev za to. “Super”,
naposljetku sam smislila jadan pridjev. “Jessica je
nabavila zbilja zgodnu haljinu.”
“Je li spomenula naš izlazak u ponedjeljak?”, upitao
me, a oči su mu zasjale. Osmjehnula sam se, jer je razgovor
pošao tim smjerom.
“Rekla je da joj je bilo jako lijepo”, potvrdila sam mu.
“Zbilja?”, oduševljeno je rekao.
“Nego što.”
Gospodin Mason je nato počeo nastavu, zamolivši
nas da predamo lektire. Engleski, a zatim i državna uprava,
prošli su mi u magnovenju, jer sam se brinula kako
da objasnim Jessici što se dogodilo i uzrujavala oko toga
hoće li Edward zaista prisluškivati moje riječi putem Jes194
sinih misli. Kako li samo nezgodan taj njegov mali dar
može biti – kad mi njime ne spašava život.
Pri kraju drugog sata magle već gotovo da i nije bilo,
ali dan je i dalje bio mračan od niskih, nadvijenih oblaka.
Uputila sam osmijeh nebu.
Edward je bio u pravu, naravno. Kad sam ušla na trigonometriju,
Jessica je sjedila u stražnjem redu i gotovo
skakutala na stolici od uzbuđenja. Nevoljko sam otišla
do klupe pokraj nje, nastojeći uvjeriti samu sebe da bi
bilo najpametnije da se to što prije riješi.
“Sve mi ispričaj!”, naredila mi je prije nego što sam
uopće stigla sjesti.
“Što bi ti da ti kažem?”, ustobočila sam se.
“Što se sinoć dogodilo?”
“Počastio me večerom, a zatim me odvezao doma.”
Prostrijelila me pogledom, lica ukočenog od nevjerice.
“Kako si tako brzo stigla kući?”
“Kad vozi kao manijak. Srce mi je sišlo u pete.” Nadala
sam se da će to čuti.
“Je li to bilo kao izlazak – jesi mu rekla da te tamo
dočeka?”
Nije mi to palo na pamet. “Ne – jako sam se iznenadila
kad sam tamo naišla na njega.”
Razočarano je naškubila usne kad je čula bjelodanu
iskrenost u mome glasu.
“Ali danas te odbacio do škole?”, postavila mi je potpitanje.
“Da – to me također iznenadilo. Sinoć je uočio da
nemam jaknu”, objasnila sam joj.
“Onda, hoćete li opet izaći skupa?”
“Ponudio se da me odvede u Seattle u subotu, jer misli
da moj kamionet nije dorastao tome – to se računa?”
195
“Da.” Kimnula je glavom.
“Pa, onda, da.”
“O-pa-la.” Istegnula je riječ u tri sloga. “Edward Cullen.”
“Znam”, složila sam se. “Opala” nije bilo ni izbliza
dovoljno.
“Čekaj!” Naglo je podigla dlanove prema meni, kao
da zaustavlja promet. “Je li te poljubio?”
“Ne”, promumljala sam. “Nije to tako.”
Izgledala je razočarano. Sigurna sam da je isto vrijedilo
i za mene.
“Misliš da bi u subotu…?” Podigla je obrve.
“Zbilja sumnjam.” Slabo sam prikrila nezadovoljstvo
u svome glasu.
“O čemu ste razgovarali?” Šapatom je pokušala izvući
još više iz mene. Nastava je već počela, ali gospodin
Varner nije naročito pazio, a nismo ni bile jedine koje i
dalje razgovaraju.
“Ne znam, Jess, o koječemu”, odvratila sam joj šapatom.
“Malo smo popričali o lektiri.” Vrlo, vrlo malo.
Mislim da ju je usput spomenuo.
“Molim te, Bella”, usrdno me zamolila. “Reci mi nešto
konkretno.”
“Pa… u redu, reći ću ti jednu stvar. Trebala si vidjeti
kako je konobarica očijukala s njim – skroz napadno.
Ali nije baš nimalo mario za nju.” Pa neka misli što sam
time htjela reći.
“To je dobar znak”, kimnula je. “Je li bila zgodna?”
“Jako – i rekla bih da joj je devetnaest ili dvadeset
godina.”
“Još bolje. Sigurno mu se sviđaš.”
“Može biti, ali teško je reći. Uvijek je tako zaguljen”,
dodala sam za njegov račun i uzdahnula.
196 “Ne znam odakle ti hrabrost da budeš nasamo s
njim”, kazala je ispod glasa.
“Zašto?” To me šokiralo, ali nije joj bilo jasno zašto
sam tako reagirala.
“Kad je tako… zastrašujući. Ne bih znala što da mu
kažem.” Složila je facu, vjerojatno se prisjetivši kako je
jutros ili sinoć upro neodoljivu snagu svojih očiju u nju.
“Imam izvjesnih problema da dokučim smisao u njegovom
društvu”, priznala sam joj.
“A, čuj. Kad je nevjerojatno prelijep.” Jessica je slegnula
ramenima, kao da to može opravdati ijednu manu.
Što se nje tiče, vjerojatno je i moglo.
“Ima u njemu puno više toga od ljepote.”
“Zbilja? Kao na primjer?”
Poželjela sam da to nisam rekla. Gotovo u istoj mjeri kao
što sam se nadala da se šalio kad je rekao da će prisluškivati.
“Ne mogu to objasniti kako treba… ali još je nevjerojatniji
iza tog lica.” Vampir koji bi htio biti dobar – koji
spašava ljudske živote kako ne bi bio neman… zagledala
sam se prema ploči.
“Je li to uopće moguće?” Zahihotala se.
Zanemarila sam je, trudeći se izgledati kao da slušam
što govori gospodin Varner.
“Znači, sviđa ti se, je li?” Nije imala namjeru odustati.
“Da”, šturo sam rekla.
“Hoću reći, zbilja ti se sviđa?”, ostala je uporna.
“Da”, ponovila sam, porumenjevši. Nadala sam da
joj se ta pojedinost neće usjeći u misli.
Bilo joj je dosta jednosložnih odgovora. “Koliko ti se
sviđa?”
“Previše”, uzvratila sam joj šapatom. “Više nego što
se ja njemu sviđam. Ali ne vidim kako si tu mogu po197
moći.” Uzdahnula sam, a jedan nalet rumenila pretopio
mi se u drugi.
Zatim je, na svu sreću, gospodin Varner prozvao Jessicu.
Nije više dobila priliku to spomenuti do kraja sata, a
čim je zvonilo, ja sam promijenila temu.
“Mike me na engleskom pitao jesi li spomenula vaš
izlazak u ponedjeljak”, rekla sam joj.
“Ma šališ se! Što si mu rekla?!”, zinula je u čudu, potpuno
smetena.
“Rekla sam mu da si kazala da ste se jako dobro proveli
– imam dojam da mu je bilo drago.”
“Reci mi tačno što ti je rekao i kako si mu odgovorila,
od riječi do riječi!”
Ostatak šetnje provele smo u raspravi o strukturi rečenica,
a najveći dio španjolskog u pomnoj analizi pojedinih
izraza Mikeova lica. Ne bih joj pomogla da to
tako rastegne da me nije brinulo da bi se tema razgovora
mogla vratiti na mene.
A zatim se oglasilo zvono za veliki odmor. Kad sam
skočila sa stolice i grubo natrpala knjige i bilježnice u
torbu, ozaren me izraz vjerojatno izdao pred Jessicom.
“Nećeš danas sjeti s nama za vrijeme ručka, je l’
tako?”, pretpostavila je.
“Ne bih rekla.” Nisam mogla biti sigurna u to da mi
opet neće onako nezgodno nestati.
Ali pred vratima me španjolskoga, naslonjen na zid –
i sličniji grčkom božanstvu nego što bi to iko smio biti –
čekao Edward. Jessica je bacila jedan pogled, zakolutala
očima i izgubila se.
“Vidimo se, Bella.” Glas joj je bio pun primisli. Možda
ću morati isključiti zvono na mobitelu.
198 “Zdravo.” Glas mu je istodobno bio prpošan i srdit.
Prisluškivao je, očito.
“Bok.”
Nije mi palo na pamet što bih zatim rekla, a on je
šutio – čekajući svoju priliku, pretpostavila sam – tako
da smo do kantine otišli u tišini. Hodanje s Edwardom
kroz gužvu velikog odmora bilo mi je uvelike slično prvom
danu koji sam provela ovdje; svi su zurili u nas.
Odveo me da stanemo u red, i dalje šutke, iako su
mu se oči svakih nekoliko sekundi vraćale na moje lice, s
pogledom punim premišljanja. Učinilo mi se da srditost
nadvladava prpošnost kao glavni osjećaj na njegovu licu.
Počela sam nervozno potezati cif na vjetrovki.
Prišao je pultu i natovario pladanj hranom.
“Što to radiš?”, prigovorila sam mu. “Nisi valjda sve
to uzeo za mene?”
Odmahnuo je glavom i otišao platiti jela koja je izabrao.
“Pola je za mene, naravno.”
Podigla sam obrvu.
Poveo me do onog mjesta gdje smo već sjedili skupa.
Sa suprotnog kraja dugoga stola skupina maturanata zapanjeno
je gledala kako sjedamo jedno preko puta drugoga.
Edward nije mario.
“Uzmi što god hoćeš”, rekao je i gurnuo pladanj prema
meni.
“Baš me zanima”, rekla sam, uzela jabuku i počela je
okretati u rukama, “što bi učinio da te neko izazove da
pojedeš hranu?”
“Uvijek tebe nešto zanima.” Složio je grimasu i odmahnuo
glavom. Oštro me pogledao ravno u oči, podigao
komad pice s pladnja i namjerno odgrizao zalogaj,
199
brzo ga prožvakao i zatim progutao. Promatrala sam ga
razrogačenih očiju.
“Da tebe neko izazove da pojedeš zemlju, mogla bi,
zar ne?”, upitao me snishodljivo.
Frknula sam nosom. “Jednom sam to učinila… za
okladu”, priznala sam. “Nije bilo strašno.”
Nasmijao se. “To me valjda ni ne čudi.” Nešto iza
mog ramena privuklo mu je pažnju.
“Jessica analizira svaki moj pokret – kasnije će ti podnijeti
izvještaj.” Gurnuo je ostatak pice prema meni. Na
spomen Jessice, u lice mu se uvukao tračak one ranije
srditosti.
Spustila sam jabuku i odgrizla zalogaj pice, gledajući
u stranu, znajući da se sprema početi.
“Znači, konobarica je bila zgodna, je li?”, oprezno
me upitao.
“Zbilja to nisi primijetio?”
“Ne, nisam obraćao pažnju. Štošta mi je bilo na pameti.”
“Sirotica.” Sada sam mogla sebi dopustiti da budem
velikodušna.
“Nešto što si rekla Jessici… pa, to me smeta.” Odbio
je dopustiti da mu odvučem pažnju. Glas mu je postao
hrapav, a sad me načas zabrinuto pogledao ispod trepavica.
“Ne čudi me da si čuo nešto što ti se ne sviđa. Znaš
kako se kaže za one koji prisluškuju”, podsjetila sam ga.
“Upozorio sam te da ću je slušati.”
“A ja sam tebe upozorila da bi ti bilo bolje da ne znaš
sve što ja mislim.”
“Jesi”, složio se, ali glas mu je i dalje bio grub. “Samo,
nisi posve u pravu. Doista želim znati što misliš – sasvim.
Samo bih volio… da ne misliš ponešto od toga.”
200 Mrko sam ga pogledala. “To nipošto nije ista stvar.”
“Ali trenutačno to zapravo nije ono što ti hoću reći.”
“A što je to onda?” Sad smo se primaknuli jedno prema
drugome preko stola. Preklopio je krupne bijele šake
pod bradom; ja sam se prignula s desnom rukom oko
vrata. Morala sam se podsjetiti da se nalazimo u blagovaonici
punoj ljudi, gdje su vjerojatno mnoge radoznale
oči uprte u nas. Bilo mi je odviše lako zanemariti sve
osim naše male, intimne, napete ovojnice.
“Zar zaista vjeruješ da je tebi stalo do mene više nego
meni do tebe?”, promrmljao je, nagnuvši se još više prema
meni dok je to govorio, žestoko me promatrajući
zlaćanim očima.
Pokušala sam se sjetiti kako da izdahnem zrak. Morala
sam odvratiti pogled da se prisjetim.
“Opet mi to radiš?”, promrsila sam.
Oči su mu se raširile od iznenađenja. “Što to?”
“Zasljepljuješ me”, priznala sam mu, nastojeći se
usredotočiti kad sam mu uzvratila pogled.
“O.” Namrštio se.
“Nisi ti kriv”, uzdahnula sam. “Ne možeš si pomoći.”
“Hoćeš li mi odgovoriti na pitanje?”
Spustila sam pogled. “Da.”
“Da, odgovorit ćeš mi, ili da, zaista tako misliš?”
Opet se rasrdio.
“Da, zaista tako mislim.” Nisam podizala pogled sa
stola, promatrajući crte lažnih drvenih godova otisnute
na laminatu. Šutnja se otegnula. Tvrdoglavo sam odlučila
ne biti prva koja će je ovaj put prekinuti, iz petnih se žila
odupirući iskušenju da virnem prema njegovom licu.
Naposljetku je progovorio baršunasto mekim glasom.
“Nisi u pravu.”
201
Pogledala sam ga i opazila da su mu oči blage.
“Ne možeš to znati”, usprotivila sam se šapatom.
Sumnjičavo sam odmahnula glavom, premda mi je srce
poskočilo od njegovih riječi, kojima sam tako silno željela
vjerovati.
“Zbog čega tako misliš?” Prodorno me gledao očima
boje rastopljena topaza – uzalud nastojeći, pretpostavila
sam, iščupati istinu ravno iz mojega uma.
Uzvratila sam mu pogled, dajući sve od sebe da jasno
razmišljam usprkos njegovu licu, da nađem nekakvo
objašnjenje. Dok sam tragala za riječima, vidjela sam da
postaje nestrpljiv; ozlojeđen mojom šutnjom, počeo se
mrštiti. Odmaknula sam ruku s vrata i podigla jedan prst.
“Dopusti mi da razmislim”, zatražila sam. Lice mu se
smirilo, sad kad sam mu dala do znanja da namjeravam
odgovoriti. Spustila sam ruku na stol i primaknula joj lijevu,
spojivši im dlanove. Zurila sam u svoje ruke, petljajući
i raspetljavajući prste, kad sam konačno progovorila.
“Pa, izuzev onog očitog, ponekad…” Načas sam oklijevala.
“Ne mogu biti sigurna – ja ne znam čitati misli
– ali ponekad mi se čini kao da želiš reći zbogom dok
govoriš nešto drugo.” Nisam mogla bolje opisati osjećaj
strepnje koji su njegove riječi katkad poticale u meni.
“Dobro opažaš”, prošaptao je. I strepnja se opet javila,
izbivši na površinu kad je potvrdio moje strahovanje.
“Samo, upravo zato si u krivu”, počeo je objašnjavati, ali
onda su mu se oči suzile. “Kako to misliš, ‘onog očitog’?”
“Pa, pogledaj me”, rekla sam, posve nepotrebno, jer je
ionako već buljio. “Posve sam obična – pa, ako se izuzmu
mane, poput sklonosti pogibanju i nespretnosti od koje
sam praktički bogalj. A gledaj sebe.” Mahnula sam prema
njemu i cijelom njegovom zapanjujućem savršenstvu.
202 Čelo mu se načas ljutito naboralo, a onda izgladilo.
Pogledao me s razumijevanjem. “Ne vidiš se vrlo jasno,
da znaš. Priznajem, posve si u pravu što se mana tiče”,
crno se zahihotao, “ali ti nisi čula što je svako muško
ljudsko biće u ovoj školi pomislilo onoga dana kad si
došla amo.”
Zaprepašteno sam zatreptala. “Ne vjerujem…”, promrmljala
sam sebi u bradu.
“Vjeruj mi barem kad ti ovo kažem – ti si sve samo
ne obična.”
Bilo mi je daleko više neugodno nego što mi je prijalo
vidjeti pogled koji mu se pojavio u očima kad je to
rekao. Brzo sam ga podsjetila na moj prvotni argument.
“Ali ja tebi ne govorim zbogom”, istaknula sam.
“Zar ti nije jasno? Upravo to dokazuje da sam u pravu.
Najviše mi je stalo, jer ako ja to mogu” – odmahnuo
je glavom, kao da se bori s tom mišlju – “ako bi jedino
ispravno bilo da odem od tebe, onda ću nanijeti sebi bol,
samo da tebe ne povrijedim, samo da ti ostaneš sigurna.”
Ošinula sam ga pogledom. “A ne misliš da bih ja to
isto učinila za tebe?”
“Nikad nećeš biti primorana donijeti takav odabir.”
Njegovo se nepredvidljivo raspoloženje naglo opet
promijenilo; zločest mu je, neodoljiv smiješak presložio
crte lica. “Naravno, imam sve jači dojam da mi briga za
tvoju sigurnost postaje stalno zanimanje koje će tražiti
moju neprestanu prisutnost.”
“Niko me danas nije pokušao srediti”, podsjetila sam
ga, zahvalna na tome što je prešao na lakšu temu. Nisam
htjela da mi više spominje rastanke. Kad bih morala,
valjda bih se mogla namjerno dovesti u opasnost ne bi li
on ostao uz mene… Otjerala sam tu misao od sebe prije
203
nego što mi je hitrim očima stigne pročitati na licu. To
bi mi nedvojbeno donijelo nevolje.
“Zasad”, dodao je.
“Zasad”, složila sam se; inače bih se usprotivila, ali
sad sam htjela da očekuje nesreće.
“Imam još jedno pitanje za tebe.” Lice mu je i dalje
bilo opušteno.
“Samo daj.”
“Zaista ove subote moraš u Seattle, ili ti je to samo
bila izlika kojom si elegantno izbjegla potrebu da odbijaš
sve svoje obožavatelje?”
Složila sam facu kad sam se toga sjetila. “Znaš, nisam ti
još oprostila ono s Tylerom”, upozorila sam ga. “Ti si kriv za
to što si je on utuvio u glavu da ću ići s njim na maturalnu.”
“Ma našao bi on priliku da te pita i bez mene – samo
sam jako htio vidjeti kakvo će ti lice biti kad to čuješ”,
zahihotao se. Više bih se naljutila na njega da se nije
tako očaravajuće smijao. “Da sam te ja pitao, bi li mene
odbila?”, upitao me, još uvijek se smijući sebi u bradu.
“Vjerojatno ne”, priznala sam. “Ali kasnije bih ti otkazala
– izmislila neku bolest ili uganuće.”
To ga je zbunilo. “Zbog čega bi to učinila?”
Tužno sam odmahnula glavom. “Nikad me nisi vidio na
tjelesnom, valjda, ali svejedno sam mislila da shvaćaš razlog.”
“Misliš na činjenicu da ne možeš hodati ravnom, čvrstom
površinom a da se ne spotakneš?”
“Očito.”
“To ne bi bio problem.” Zvučao je vrlo samouvjereno.
“Sve je u onome koji vodi.” Opazio je da se spremam
usprotiviti, pa me poklopio. “Ali nisi mi još odgovorila
– jesi li čvrsto odlučila otići u Seattle, ili ne bi imala ništa
protiv da odemo na neko drugo mjesto?”
204 Dokle god se bude podrazumijevalo da to idemo
“mi”, ništa mi drugo nije bilo bitno.
“Spremna sam saslušati alternative”, dopustila sam.
“Ali morala bih te prvo nešto zamoliti.”
Pogledao me oprezno, kao i uvijek kad bih mu postavila
neodređeno pitanje. “Što?”
“Smijem li ja voziti?”
Namrgodio se. “Zašto?”
“Pa, uglavnom zato što kad sam rekla Charlieju da
idem u Seattle, izričito me pitao idem li sama, a u to
vrijeme je to bilo tačno. Ako me opet to upita, vjerojatno
mu ne bih slagala, ali nemam dojam da će me opet
upitati, a ostavljanjem kamioneta kod kuće samo bih
nepotrebno potegnula tu temu. A također i zato što me
strašno plaši način na koji ti voziš.”
Zakolutao je očima. “Od svih mojih osobina koje bi
te mogle uplašiti, ti se bojiš moje vožnje.” Zgroženo je
odmahnuo glavom, ali onda me opet ozbiljno pogledao.
“Zar ne bi htjela reći ocu da ćeš provesti dan sa mnom?”
U pitanju se podrazumijevalo nešto što nisam shvaćala.
“S Charliejem je uvijek preporučljivo biti suzdržan.”
U to nisam sumnjala. “Kamo onda idemo, uostalom?”
“Vrijeme će biti lijepo, pa ću se kloniti pogleda javnosti…
a ti možeš ostati sa mnom, ako želiš.” Opet je
konačan izbor prepustio meni.
“A ti ćeš mi pokazati na što si mislio, što se sunca
tiče?”, upitala sam ga, uzbuđena mogućnošću razrješavanja
još jedne nepoznanice.
“Da.” Osmjehnuo se, a zatim pričekao. “Ali ako ne
želiš biti… nasamo sa mnom, svejedno bi mi bilo draže
da ne odeš sama u Seattle. Grozim se pomisli na nevolje
koje bi ti uspjela pronaći u tolikom gradu.”
205
To me uvrijedilo. “Phoenix je triput veći od Seattlea
– samo brojem stanovnika. Površinom – ”
“Ali, kako se čini”, upao mi je u riječ, “u Phoenixu
nije došao red na tebe. Tako da bi mi bilo draže da ostaneš
u mojoj blizini.” Očima je opet izveo ono nepošteno
savladavanje osjećanja.
Nisam se mogla tome usprotiviti, ni pogledu ni
objašnjenju, a tema je ionako bila nebitna. “Ako te baš
zanima, ne smeta mi biti sama s tobom.”
“Znam”, uzdahnuo je, izgubljen u mislima. “Ipak,
trebala bi to reći Charlieju.”
“Nebesa, zašto bih to trebala?”
Oči su mu odjednom planule. “Da mi daš bar neki
sitan povod da mu te vratim.”
Progutala sam knedlu. Ali onda sam načas razmislila
i odlučila. “Mislim da ću riskirati.”
Ljutito je ispuhnuo zrak iz sebe i odvratio pogled.
“Daj da pričamo o nečem drugom”, predložila sam mu.
“O čemu bi ti pričala?”, upitao me. I dalje se srdio.
Bacila sam pogled oko nas, da se uvjerim da nas niko
ne može čuti. Dok sam očima prelazila po prostoriji,
ulovila sam pogled njegove sestre Alice, koja je zurila
u mene. Ostali su motrili Edwarda. Brzo sam odvratila
pogled prema njemu i upitala ga prvo što mi je palo na
pamet.
“Zašto si prošli vikend išao na te Jarčeve stijene… u
lov? Charlie mi je rekao da to nije dobro mjesto za kampiranje,
jer su tamo medvjedi.”
Pogledao me kao da mi je promaknulo nešto vrlo očito.
“Medvjedi?”, zinula sam, a on se počeo smješkati.
“Znaš, nije sezona lova na medvjede”, strogo sam dodala,
da prikrijem šok.
206 “Ako ih pažljivo pročitaš, zakoni se odnose samo na
lov oružjem”, obavijestio me.
S užitkom mi je gledao lice dok mi je taj podatak
polako sjedao.
“Medvjedi?”, s mukom sam ponovila.
“Grizli je Emmettu najdraži.” I dalje je zvučao ležerno,
ali očima je pažljivo promatrao moju reakciju. Pokušala
sam se sabrati.
“Hmmm”, rekla sam i odgrizla još jedan zalogaj pice da
imam razloga spustiti pogled. Polako sam ga prožvakala, a
onda otpila dugi gutljaj koka-kole, i dalje ga ne gledajući.
“Onda”, rekla sam, pogledavši ga napokon u sad već
zabrinute oči. “Što je tebi najdraže?”
Podigao je jednu obrvu, a kutovi usana razočarano sumu se savili prema dolje. “Puma.”
“Ah”, rekla sam pristojno nezainteresiranim tonom,
opet potraživši kolu.
“Naravno”, rekao je tonom koji je odgovarao mome, “moramo
paziti da ne naštetimo okolišu nemarnim izlovljavanjem.
Nastojimo se usredotočiti na područja s prevelikom populacijom
grabežljivaca – tako da odlazimo koliko daleko treba.
Ovdje se uvijek može naći obilje jelena i losova, a oni su nam
dostatni, ali gdje je u tome zabava?” Zločesto se osmjehnuo.
“Doista, gdje je”, promrsila sam nakon još jednog
zalogaja pice.
“Rano proljeće je Emmettu najdraže vrijeme za lov
na medvjede – tada se upravo bude iz zimskog sna, pa su
razdražljiviji.” Osmjehnuo se nekoj šali koje se prisjetio.
“Nema ničeg zabavnijeg od razdraženog grizlija”, složila
sam se, kimajući glavom.
Posprdno se stao hihotati, odmahujući glavom. “Reci
mi što zaista misliš, molim te.”
207
“Pokušavam si to predočiti – ali ne mogu”, priznala
sam. “Kako se lovi medvjeda bez oružja?”
“O, imamo mi oružje.” Zabljesnuo me sjajnim zubima
u kratkotrajnom, prijetećem smiješku. Suspregla me
drhtaj prije nego što me razotkrije. “Samo ne onakvo na
kakvo se misli pri pisanju zakona o lovu. Ako si ikada
vidjela napad medvjeda na televiziji, zacijelo si u stanju
zamisliti kako izgleda Emmettov način lova.”
Nisam mogla spriječiti da mi idući drhtaj prostruji
hrptom. Virnula sam prema Emmettu na drugoj strani
kantine, zahvalna na tome što on ne gleda prema meni.
Debeli ovoji mišića koji su mu prekrivali ruke i poprsje
sad su mi nekako djelovali kao još veća prijetnja.
Edward je ispratio moj pogled i zahihotao se. Zagledala
sam se uzrujano u njega.
“A ti si također poput medvjeda?”, upitala sam ga
prigušenim glasom.
“Prije poput pume, ili mi tako barem kažu”, opušteno
je rekao. “Možda stilovi za koje smo se odlučili
rječito govore o nama.”
Pokušala sam se osmjehnuti. “Možda”, ponovila sam
za njim. Ali glava mi je bila prepuna suprotstavljenih
prizora koje nisam mogla pomiriti. “Bih li takvo što ja
možda mogla vidjeti?”
“Apsolutno ne!” Lice mu je pobijelilo još više nego
inače, a oči su mu se odjednom bijesno zakrijesile. Odmaknula
sam se, zapanjena i – premda mu to nikad ne
bih priznala – zastrašena njegovom reakcijom. I on se
odmaknuo i naslonio, prekriživši ruke na prsima.
“Bilo bi mi previše strašno?”, upitala sam ga kad sam
opet ovladala svojim glasom.
“Da je samo u tome stvar, poveo bih te večeras”, re208
kao je okrutnim glasom. “Trebala bi ti zdrava porcija
straha. Ništa ne bi imalo blagotvorniji učinak na tebe.”
“Onda zašto?”, ostala sam uporna, nastojeći zanemariti
njegov ljutiti izraz lica.
Jednu dugu minutu samo me strijeljao pogledom.
“Kasnije”, napokon je rekao. Jednim se gipkim pokretom
našao na nogama. “Zakasnit ćemo.”
Pogledala sam oko sebe i zapanjila se otkrivši da je
u pravu. Kantina je bila gotovo posve prazna. Dok sam
bila uz njega, vrijeme i prostor bili su tako zamućena
mrlja da sam potpuno izgubila pojam i o jednom i o
drugom. Skočila sam sa stolice, dohvativši torbu s naslona.
“Kasnije, onda”, složila sam se. Neću to zaboraviti.

_________________
"Ja, duša zvana Lutalica, volim tebe, ljudsko biće Ijana. I to se nikad neće promeniti, bez obzira na to šta ću možda postati."

Back to top Go down
View user profile http://newmoon-balkan.forumotion.net
 
10. Ispitivanja
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Twilight-
Jump to: