NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 Epilog:Izbor (Jacob Black)

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: Epilog:Izbor (Jacob Black)    Sat Jun 26, 2010 7:28 am

“Hoće li to više, Jacobe?”, upitala me Leah. Nestrpljivo. Zvocavo.
Čvrsto sam stisnuo zube.
Kao
i svi u čoporu, Leah je sve znala. Znala je zašto sam došao ovamo – na
krajnji rub zemlje i neba i mora. Da budem sam. Znala je da samo to
želim. Jednostavno biti sam.
Ali Leah mi se svejedno odlučila silom prikrpati.
Premda
mi je totalno išla na jetra, na trenutak sam ipak bio dosta ponosan na
sebe. Jer nisam morao ni razmišljati o tome da bih morao smiriti živce.
To mi je sada išlo lako, samo od sebe, prirodno. Crvena mi magla nije
pala na oči. Vrelina mi nije zatitrala niz hrbat. Odgovorio sam joj
posve mirnim glasom.
“Stvarno, mali.” Prečula me i izvalila se na zemlju do mene. “Pojma nemaš kako mi ovo teško pada.”
“Tebi?”
U prvi mah nisam mogao povjerovati da to ozbiljno govori. “Kladim se da
niko na svijetu nije tako samoživ kao ti, Leah. Ne bih ti htio
raspršiti svijet fantazija u kom živiš – gdje se sunce vrti oko mjesta
gdje ti stojiš – pa ti neću reći koliko me nije briga za to što tebe
muči. Odlazi.”
“Samo malo pogledaj na to s mog stanovišta, okej?”, nastavila je kao da ništa nisam rekao.
Ako mi je mislila pokvariti raspoloženje, uspjela je.
Nasmijao sam se. Što me pogodilo na razne načine.
“Prestani frktati i pazi što ti govorim”, brecnula se.
“Ako
ću se praviti da te slušam, hoćeš li otići?”, upitao sam je,
previđajući njezino stalno mrštenje. Nisam bio siguran ima li ona više
uopće nekih drugih izraza lica. Prisjetio sam se kako sam svojedobno
mislio da je Leah zgodna, možda čak lijepa. Davno je to bilo. Niko sada
nije tako gledao na nju. Izuzev Sama. Nikad sebi nije namjeravao
oprostiti. Kao da je on kriv za to što se
ona pretvorila u ovu ogorčenu rospiju.
Namrštila se još žešće, kao da pogađa što mi je na umu. Vjerojatno je i pogađala.
“Muka
mi je od ovoga, Jacobe. Možeš li zamisliti kakav je to meni osjećaj?
Meni Bella Swan čak nije ni draga. A zbog tebe sada žalujem zbog te
krvopijoljupke kao da sam i ja zaljubljena u nju. Shvaćaš zašto me to
onda pomalo zbunjuje? Sinoć sam sanjala da je ljubim! Vrag te odnio, pa
što će mi to?”
“Zar me briga?”
“Nepodnošljivo mi je biti u tvojoj
glavi! Daj više prijeđi preko nje! Odlučila se udati za tog stvora. A
on je želi pretvoriti u jednu od njih! Vrijeme je da produžiš dalje,
dečko.”
“Daj dosta”, zarežao sam.
Ne bi bilo u redu uzvratiti joj. To sam znao. Grizao sam se za jezik. Ali zažalit će ako ne ode. Smjesta.
“Vjerojatno će je ionako samo ubiti”, rekla je Leah.
Podrugljivo.
“Sve priče govore da to najčešće baš tako ispadne. Možda bi je lakše
prebolio nakon sprovoda nego nakon vjenčanja. Ha.”
Ovaj put sam
morao nešto učiniti. Zažmirio sam i odupro se okusu vreline u ustima.
Tjerao sam i tiskao navalu vatre u leđima, opirao se promjeni obličja
dok mi se tijelo pokušavalo raspasti od podrhtavanja.
Kad sam se uspio ponovno obuzdati, prostrijelio sam je pogledom. Promatrala mi je ruke dok su drhtaji usporavali. Smješkala se.
Koja šala.
“Ako te smeta brkanje rodova, Leah...”, rekao sam.
Polako, naglašavajući svaku riječ. “Što misliš, kako je nama ostalima dok promatramo Sama tvojim očima?
Već je dovoljno teško što Emily mora podnositi tvoju iksaciju. Ne treba joj da i mi dečki dahćemo za njim.”
Iako sam bio ljut, svejedno mi je bilo krivo kad sam opazio da joj se lice načas zgrčilo od boli.
Naglo je ustala – zastavši samo da pljune prema meni – i potrčala u šumu, vibrirajući kao vilica za ugađanje glasovira.
Mračno sam se nasmijao. “Promašila si.”
Sam će me izribati zbog ovoga, ali vrijedilo je. Leah me više neće gnjaviti. A ukaže li mi se prilika, to ću i ponoviti.
Jer
njezine riječi nisu otišle s njom. Usijecale su mi se u mozak, tako
bolno da sam jedva mogao disati. Nije mi bilo toliko bitno što je Bella
izabrala drugoga, a ne mene. Ta mi je agonija bila posve ništavna.
S tom sam agonijom još i mogao živjeti ostatak svoga glupog, predugog, rastegnutog života.
Ali
bilo mi je bitno što se ona odriče svega – što će dopustiti da joj srce
stane, da joj se koža sledi i um izobličii u svijest nekakvog
kristaliziranog grabežljivca. U neman. U neznanku.
Pomislio bih da nema ničega goreg od toga, ničega bolnijeg pod kapom nebeskom.
Ali, ako je ubije...
Opet
sam se morao oduprijeti gnjevu. Možda bi, da Leah nije tu, vrijedilo
pustiti da me vrelina promijeni u stvorenje koje bi to bolje moglo
podnijeti. U stvorenje s nagonima daleko jačim od ljudskih osjećaja. U
životinju koja ne može osjećati bol na isti način. U drugačiju bol.
Barem
da bude neke promjene. Ali Leah je sada trčala, a nisam htio dijeliti
njezine misli. Opsovao sam je sebi u bradu, jer mi je oduzela i tu
mogućnost bijega.
Ruke su mi se preko volje tresle. Zbog čega drhte?
Zbog bijesa? Zbog agonije? Nisam bio siguran protiv čega se sada borim.
Morao
sam vjerovati da će Bella preživjeti. Ali to bi zahtijevalo uzdanje –
uzdanje koje nisam želio osjetiti, uzdanje u sposobnost tog krvopije da
je održi na životu.
Bit će drugačija, i pitao sam se kako će to
djelovati na mene. Hoće li mi biti baš kao da je umrla, kad je vidim
kako stoji sva kamena? Sva ledena? Kad me njezin
miris zapeče u
nosnicama i potakne nagon da razdirem, da trgam... Kako će to
izgledati? Bih li mogao poželjeti ubiti nju? Bih li mogao ne poželjeti
ubiti jednu od njih?
Gledao sam kako se dugi valovi valjaju prema plaži.
Nestajali
su mi s vidika pod rubom litice, ali čuo sam kako udaraju o pijesak.
Gledao sam ih do kasno, do dugo nakon što je pao mrak.
Vjerojatno mi nije bilo pametno vratiti se kući. Ali bio sam gladan, a drugo mi nije padalo na pamet.
Složio
sam facu kad sam uvukao ruku u šugavu udlagu i dohvatio štake. Da me
bar Charlie nije vidio onoga dana i proširio vijest o mojoj
“motociklističkoj nesreći”.
Glupi rekviziti. Mrzim ih.
Gladovanje
mi je počelo djelovati kao bolja mogućnost nakon što sam ušao u kuću i
vidio izraz na licu svoga tate. Nešto mu je bilo na umu. To se lako
vidjelo
– pretjerivao je s nehajnošću, kao i uvijek.
Također je
previše pričao. Počeo je tupiti o tome kako je proveo dan prije nego
što sam uopće stigao sjesti za stol. Tako je brbljao isključivo u
situacijama kada nešto nije htio spomenuti. Nastojao sam ne mariti za
njega i posvetiti se hrani. Što je brže uspijem strpati u sebe...
“...i
danas je svratila Sue.” Tata je govorio glasno. Bilo ga je teško
zanemariti. Kao i uvijek. “Čudesna žena. Da znaš da je jača od
grizlija. Samo ne znam kako izlazi na kraj s tom svojom kćeri. E, Sue
bi bila vražja vučica, to sigurno.
Leah bi ti prije bila gorska kuna.” Zacerekao se vlastitoj šali.
Načas
je pričekao moj odgovor, ali kao da nije zapazio moj tupi izraz
dosađivanja na mrtvo ime. To bi ga inače uvijek pogodilo. Htio sam da
prestane spominjati
Leu. Nastojao sam da ne mislim na nju.
“Sa
Sethom je mnogo lakše. Naravno, i s tobom je bilo lakše nego s tvojim
sestrama, sve dok... pa, ti imaš više svojih briga nego što su one
imale.”
Uzdahnuo sam, dugo i duboko, i zagledao se kroz prozor.
Billy je šutio sekundu predugo. “Danas smo dobili
jedno pismo.” Bilo mi je jasno da je to ta tema koju je dosad izbjegavao.
“Pismo?”
“Pozivnicu... na vjenčanje.”
Svaki mišić u tijelu mi se napeo. Kao da mi je niz leđa prešlo vrelo pero. Uhvatio sam se za stol, da mi se ruke ne zatresu.
Billy je nastavio kao da to nije primijetio. “Unutra je poruka naslovljena na tebe. Nisam je pročitao.”
Pokazao
mi je debelu omotnicu boje slonovače, koja mu je dotad bila utaknuta
između noge i bočne stijenke kolica. Položio ju je na stol između nas.
“Vjerojatno je ne moraš pročitati. Stvarno nije bitno što u njoj piše.”
Glupa obrnuta psihologija. Dohvatio sam omotnicu sa stola.
Bila je od nekakvog teškog, tvrdog papira. Skupog.
Preotmjenog
za Forks. Pozivnica u njoj bila je ista takva, previše dotjerana,
preformalna. Bella nije imala veze s ovim. Nije bilo traga njezinog
osobnog ukusa u slojevima prozirnih listova s uzorkom latica. Kladim se
da joj se to uopće nije svidjelo. Nisam pročitao što piše, čak ni da
vidim datum. Nije me bilo briga.
Unutra je bio i list tog debelog
papira. Na poleđini je crnom tintom pisalo moje ime. Nisam prepoznao
rukopis, ali bio je kićen kao i ostatak. Na pola sekunde upitao sam se
je li krvopija sklon likovanju.
Rasklopio sam ga.
Jacobe,
Kršim
pravila time što ti ovo šaljem. Bojala se da te ne povrijedi, a nije ni
htjela da se na bilo koji način osjećaš primorano. Ali, da su naša
mjesta zami-jenjena, znam da bih želio imati mogućnost izbora.
Obećavam ti da ću se brinuti za nju, Jacobe. Hvala ti – zbog nje – zbog svega.
Edward
“Jake, imamo samo taj jedan stol”, rekao je Billy. Zurio je u moju lijevu šaku.
Prsti
su mi tako čvrsto stezali drvo da je stvarno bilo u opasnosti. Opustio
sam ih jedan po jedan, usredotočivši se isključivo na taj postupak, te
isprepleo šake da ništa ne bih uništio.
“Ma da, ionako nije bitno”, promrsio je Billy.
Ustao sam od stola i pritom skinuo majicu. Ponadao sam se da je Leah sad već otišla kući.
“Nemoj predugo”, promrmljao je Billy kad sam udarcem otvorio ulazna vrata.
Trčao
sam i prije nego što sam stigao do drveća, odjeće razasute iza sebe
poput traga krušnih mrvica – kao da se želim vratiti. Faziranje mi više
nije bilo nikakav problem. Išlo mi je bez razmišljanja. Moje je tijelo
već znalo kamo ću, pa mi je pružilo što mi treba prije nego što sam ga
uopće zatražio.
Sada sam imao četiri noge, i jurio sam.
Drveće se
zamutilo u more mraka što protječe oko mene. Mišići su mi se ritmično
stiskali i opuštali, bez ikakvih napora. Mogao bih danima ovako trčati
a da se ne umorim. Možda ovaj put neću ni stati.
Ali nisam bio sam.
Tako mi je žao, prišapnuo mi je Embry u glavi.
Vidio
sam što on vidi. Nalazio se daleko, sjeverno odavde, ali okrenuo se u
mjestu i požurio da mi se pridruži. Progunđao sam i jurnuo brže. Čekaj nas, požalio se Quil. On je bio bliže, upravo je kretao iz sela. Pustite me na miru, zarežao sam.
U
glavi sam osjećao kako se brinu, ma koliko da sam to snažno nastojao
zatomiti hukom vjetra i šume. Ovo sam najviše mrzio – gledati sebe
njihovim očima. Sad
kad su im oči bile pune sućuti, mrzio sam to još više. A oni su to vidjeli, ali uporno su i dalje trčali za mnom.
Začuo sam nov glas u glavi. Pustite ga. Samova misao bila je tiha, ali svejedno je značila naredbu. Embry i Quil usporili su i nastavili korakom.
Da
sam samo mogao prestati slušati, prestati vidjeti ono što oni vide. U
glavi mi je vladala silna gužva, ali ponovno sam mogao biti sâm samo
ako se vratim u ljudski lik, a ta mi je bol bila nesnosna. Fazirajte se u ljude, naložio im je Sam.
Doći ću po tebe, Embry. Prvo jedna, a onda i druga svijest istopile su se u tišinu. Preostala je samo Samova. Hvala ti, uspio sam pomisliti.
Vrati se kući kad budeš mogao. Riječi su bile slabe; nestale su u suhoj praznini kad je i on otišao. I ostao sam sâm.
Bilo
je daleko bolje. Sada sam čuo slabašno šuškanje pokrova otpalog lišća
pod svojim noktima, šapat sovinih krila nada mnom, okean što – daleko,
daleko na zapadu – stenje uz obalu. Čuo sam to, i ništa više. Osjećao
sam tek brzinu, tek istezanje mišića, tetiva i kosti u skladnoj
suradnji dok su kilometri nestajali iza mene.
Kad bi tišina u mojoj
glavi potrajala, nikad se ne bih vratio. Ne bih bio prvi koji će se
odlučiti za ovo, a ne ono drugo obličje. Možda, ako otrčim dovoljno
daleko, nikad više neću morati čuti...
Potjerao sam svoje noge brže, puštajući da Jacob Black iščezne iza mene.

Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
Epilog:Izbor (Jacob Black)
Back to top 
Page 1 of 1
 Similar topics
-
» 15 Ways to Annoy Jacob Black
» My Black Sect Remake
» which .ctg book is most strong for black..
» Anyone from Perth buying from the Matty Black Friday sale?
» BGFs Black and White Ball

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Eclipse-
Jump to: