NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 7.Neočekivano

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 7.Neočekivano    Sat Jun 26, 2010 6:15 am

Crna vrsta napredovala je prema meni kroz ovojnicu magle. Vidjela sam
kako im se oci boje tamnih rubina krijese od žudnje, željne žrtava.
Zadigli su usne preko oštrih, vlažnih zuba – neki u rezanju, neki u
smješkanju.
Zacula sam ustrašeni jecaj djecacica iza sebe, ali nisam
se mogla okrenuti da ga pogledam. Premda sam se ocajnicki željela
uvjeriti da je siguran, nisam si mogla dopustiti nikakvo popuštanje
pažnje. Utvarno su se približavali, kretnjama blago nadimajuci crne
ogrtace. Opazila sam da im se šake izvijaju u kandže boje kosti. Poceli
su se razmicati, postavljajuci se tako da nasrnu na nas sa svih strana.
Opkolili su nas. Suocili smo se sa smrcu. A onda se, poput munjevita
bljeska svjetlosti, cijeli prizor izmijenio. A ipak ništa nije bilo
drugacije - Volturi su nam se i dalje primicali, spremajuci se ubiti.
Izmijenilo se samo moje gledanje na taj prizor. Odjednom sam gladno
poželjela da se to dogodi. Željela sam da nasrnu. Panika se pretvorila
u žed za krvlju kad sam cucnula, smješkajuci se, a potmulo mi se
rezanje otelo s iskešenih zuba.
Naglo sam se uspravila, probudena
šokom. Soba je bila vrlo mracna. Bila je i vrlo sparna. Znoj mi je
lijepio kosu na sljepoocnicama i
slijevao mi se niz vrat. Pocela sam pipati po toplim plahtama i otkrila da su prazne.
"Edvarde?"
Uto
su mi prsti nabasali na nešto glatko, ravno i kruto. Jedan list papira,
presavinut popola. Ponijela sam poruku i pipanjem otišla kroz sobu do
prekidaca za svjetlo. Uzdahnula sam. Tu smo bili vec otprilike dva
tjedna, tako da sam trebala ocekivati da ce morati otici, ali nisam
razmišljala o vremenu. Ovdje kao da smo postojali izvanvremenski, kao
da
smo samo obitavali u stanju savršenstva. Obrisala sam znoj s cela.
Osjecala sam se apsolutno budno, premda mi je sat na komodi davao do
znanja daje prošlo jedan. Znala sam da nipošto ne bih mogla zaspati dok
mi je ovako vruce i sva sam ulijepljena. A da ne spominjem cinjenicu da
bi me, ako ugasim svjetlo i sklopim oci, sigurno u glavi opet pocele
vrebati one crne prilike. Ustala sam i besciljno pocela lutati mracnom
kucom, paleci svjetla. Djelovala mi je tako krupno i prazno bez
Edvarda. Drugacije. Završila sam u kuhinji, gdje sam zakljucila da bih
se možda trebala utješiti hranom. Kopala sam po hladnjaku sve dok nisam
pronašla sve sastojke za pohanu piletinu. Pucketanje i cvrljenje pileta
u dubokoj tavi zvucalo mije ugodno, domace; manje sam se uzrujavala dok
je punilo tišinu. Pile je mirisalo tako slasno da sam ga pocela jesti
ravno iz tave, pritom si opekavši jezik. Do petog ili šestog zalogaja
se, ipak, tako ohladilo da sam mu osjetila okus. Žvakanje mi se
usporilo. Nije li ta aroma pomalo bljutava? Provjerila sam meso i
vidjela da je cijelom dubinom bijelo, ali upitala sam se je li posve
peceno. Pokusno sam stavila još jedan zalogaj u usta; dvaput sam ga
prožvakala. Ajoj - nema sumnje da je pokvareno. Skocila sam i
ispljunula ga u sudoper. Miris piletine i ulja odjednom mi je postao
oduran. Uzela sam cijeli tanjur i istresla ga u smece, a onda otvorila
prozore da rastjeram smrad. Vani je puhao prohladan povjetarac. Godio
mi je na koži. Naglo sam se osjetila iscrpljeno, ali nisam se htjela
vracati u vrucu sobu. I tako sam otvorila
prozore i u sobi s
televizorom i legla na kauc odmah ispod njih. Pustila sam isti onaj
film koji smo neki dan gledali i ubrzo zaspala uz veselu uvodnu pjesmu.
Kad sam opet otvorila oci, sunce je bilo na pola puta do zenita, ali
nije me to probudila svjetlost. Grlile su me hladne ruke, privijale uz
sebe. U isti mah, želudac mi se stegnuo od iznenadne boli, gotovo poput
reakcije na dobivanje udarca šakom u trbuh.
"Oprosti", prišapnuo mi
je Edvard dok je studenim dlanom prelazio preko moga oznojenog cela.
"Toliko o temeljitosti. Nije mi palo na pamet koliko ce ti vruce biti
nakon što odem. Sredit cu da nam se ugradi klima--uredaj prije nego što
opet odem."
Nisam se mogla usredotociti na to što mi govori. "Ispricavam se!" kazala sam bez daha i pocela se otimati iz njegova zagrljaja.
Automatski me pustio iz narucja. "Bella?"
Jurnula
sam prema kupaonici, dlanom prekrivši usta. Osjecala sam se tako užasno
da me cak nije bilo briga - isprva - što je on uz mene dok se naginjem
nad zahodsku školjku i grcevito povracam.
"Bella? Što je bilo?"
Nisam mu još mogla odgovoriti. Zabrinuto me držao u narucju, odmicuci mi kosu s lica, cekajuci da ponovno dodem do daha.
"Prokleto pljesnivo pile", jauknula sam.
"Jesi li dobro?" Zvucao je napeto.
"U redu sam", propentala sam. "Samo sam se otrovala hranom. Ne trebaš ovo gledati. Odlazi."
"Teško da cu otici, Bella."
"Odlazi",
opet sam jauknula, upinjuci se ustati da si mogu isplahnuti usta.
Nježno mi je pomogao da se osovim na noge, ne hajuci za moja slabašna
odgurivanja. Nakon što sam isprala usnu šupljinu, odnio me u krevet i
pažljivo položio, podupiruci me rukama.
"Otrovala si se hranom?"
"Da",
zakreštala sam. "Sinoc sam si ispekla piletinu. Imala je pokvaren okus,
tako da sam je bacila. Ali prije toga sam pojela nekoliko zalogaja."
Stavio mi je hladnu ruku na celo. To mi je godilo. "Kako ti je sada?"
Porazmislila
sam o tome. Mucnina mije prošla jednako brzo kao stoje i naišla, i bilo
mije kao i svakog drugog jutra. "Prilicno normalno. Pomalo sam gladna,
da ti pravo kažem."
Natjerao me da pricekam sat vremena i iskapim
veliku cašu vode prije nego što mije ispržio jaja. Osjecala sam se
savršeno normalno, tek pomalo umorno od budenja usred noci. Ukljucio je
CNN - bili smo tako izvan toka da je mogao izbiti i treci svjetski rat
a da pojma nemamo o
tome - dok sam ja pospano leškarila u njegovu krilu.
Dosadile
su mi vijesti, pa sam se okrenula da ga poljubim. Baš kao i jutros,
oštra bol presjekla mi je želudac kad sam se pomaknula. Grcevito sam se
odmaknula od njega, cvrsto pritišcuci usta dlanom. Znala sam da ovaj
put nikako ne mogu izdržati do kupaonice, pa sam otrcala do
sudopera. Ponovno mi je pridržavao kosu."Možda da se vratimo u Rio, odemo do lijecnika", zabrinuto mi je
predložio dok sam poslije ispirala usta. Odmahnula sam glavom i krenula
prema hodniku. Lijecnici znace igle. "Bit ce mi dobro cim operem zube."
Nakon
što sam se riješila gorcine u ustima, potražila sam u svome kovcegu
mali pribor za prvu pomoc koji mi je Alice spakirala, pun ljudskih
stvari poput zavoja i lijekova protiv bolova, kao i mog sadašnjeg cilja
- tableta Pepto-Bismol. Možda njima smirim želudac i primirim Edvvarda.
Ali
prije nego što sam pronašla Pepto, naišla sam na još nešto što mi je
Alice spakirala. Uzela sam tu plavu kutijicu i dugo samo zurila u nju u
svojoj ruci, zaboravljajuci na sve ostalo. Zatim sam pocela brojiti u
glavi. Jedanput. Dvaput. Opet. Kucanje me zapanjilo; kutijica je pala
natrag u kovceg.
"Je li ti dobro?" upitao me Edvard kroz vrata. "Da ti nije opet pozlilo?"
"I da i ne", rekla sam, ali zvucala sam kao da se gušim.
"Bella? Smijem li uci, molim te?" Sada se vec brinuo.
"O... kej?"
Ušao
je i procijenio moj položaj, jer sam sjedila prekriženih nogu na podu
pokraj kovcega, i moj izraz lica, jer sam tupo zurila u prazno. Sjeo je
do mene i smjesta mi prislonio ruku uz celo.
"Što je bilo?"
"Koliko je dana prošlo od vjencanja?" prošaptala sam.
"Sedamnaest", automatski mi je odgovorio. "Bella, što je?"
Ponovno
sam pocela brojiti. Podigla sam prst, upozoravajuci ga da priceka, i
mrmljala tiho brojeve. Vec sam se znala zabuniti oko dana. Tu smo bili
duže nego što sam mislila. Krenula sam ispocetka.
"Bella!" uzbudeno je prošaptao. "Pa ja tu silazim s uma."
Pokušala
sam progutati. Nije mi uspjelo. Zato sam posegnula u kovceg i prckala
po njemu sve dok opet nisam pronašla plavu kutijicu tampona. Nijemo sam
mu je pokazala.
Zbunjeno je blenuo u mene. "Što je? Ti to pokušavaš prikazati ovu bolest kao PMS?"
"Ne", uspjela sam protisnuti. "Ne, Edvvarde. Pokušavam ti reci da mi mjesecnica kasni pet dana."
Izraz
lica mu se nije promijenio. Bilo je kao da ništa nisam rekla. "Ne bih
rekla da sam se otrovala hranom", dodala sam. Nije odgovorio. Pretvorio
se u kip.
"Snovi", promrmljala sam si suho u bradu. "Stalno spavanje. Plakanje. Tolika hrana. Oh. Oh. Oh."
Edvardove
oci nekako su se zacaklile, kao da me više uopce ne vidi. Refleksno,
gotovo nehotice, ruka mi se spustila na trbuh. "Oh!" ponovno sam
ciknula. Naglo sam ustala, zateturavši, i izvukla se iz Edvvardovih
nepokretnih ruku. Nisam uopce stigla presvuci kratke svilene hlacice i
negliže u kojima sam spavala. Cimnula sam plavu tkaninu s trbuha i
zagledala se u njega.
"Nemoguce", prošaptala sam.
Nisam imala
apsolutno nikakvog iskustva s trudnocom ili bebama ili bilo kojim
dijelom tog svijeta, ali nisam bila ni glupa. Vidjela sam dovoljno
filmova i TV-emisija da znam kako to ne ide ovako. Kasnila mi je samo
pet dana. Cak i da jesam trudna, moje tijelo još ne bi ni zapazilo
tu
cinjenicu. Ne bih imala jutarnje mucnine. Ne bih promijenila navike u
prehrani ili spavanju. I ni u kom slucaju ne bih imala malu, ali
izraženu ispupcinu izmedu kukova. Okretala sam torzo naprijed-natrag,
pregledavajuci ga iz svakog kuta, kao da bi ta blaga ispupcina nestala
ako je namjestim pod odgovarajuce svjetlo. Prešla sam prstima preko
nje, i iznenadila se osjetivši da mije tvrda kao kamen pod kožom.
"Nemoguce",
ponovila sam, jer, bez obzira na ispupcinu, bez obzira na mjesecnicu (a
mjesecnice u svakom slucaju nije bilo, premda mi u životu ni dana nije
kasnila), nije bilo nikako moguce da sam trudna. Jedina osoba s kojom
sam imala tjelesni odnos je vampir, za ime svega.
Vampir koji je i
dalje sjedio skamenjeno na podu, bez naznaka da ce se ikad više
pomaknuti. Dobro, znaci da mora postojati neko drugo objašnjenje. Nešto
nije u redu sa mnom. Dobila sam cudnu južnoamericku bolest sa svim
simptomima trudnoce, samo ubrzanim...
A onda sam se neceg sjetila -
jutra provedenog u internetskom istraživanju od kojega kao da je vec
prošao cijeli jedan životni vijek. Sjedila sam za starim radnim stolom
u svojoj sobi u Charliejevoj kuci, dok je siva svjetlost mutno sjala
kroz prozor, i buljila u svoje prastaro, sipljivo racunalo, uživljeno
citajuci portal po imenu Vampiri A-Z. Manje od dvadeset cetiri sata
bilo je prošlo otkako mi je Jacob Black, u nastojanju da me zabavi
legendama Quileutea u koje sam još nije vjerovao, kazao da je Edvard
vampir. Zabrinuto sam pregledala prve stranice portala, posvecenog
mitovima o vampirima diljem svijeta. Filipinski danag, hebrejski
estrie, rumunjski varacolaci, talijanski stregoni benefici (legenda
zapravo temeljena na ranim pothvatima moga novog svekra uz
Volture,
premda u to vrijeme pojma nisam imala o tome)... Sve sam slabije i
slabije pazila, jer su price postajale sve manje i manje uvjerljive.
Pamtila sam tek nejasne sitnice iz kasnijih stavki. Uglavnom su mi
djelovale kao isprike iznadene u cilju obrazlaganja stvari poput stope
smrtnosti
medu malom djecom - i bracne nevjere. Ne, draga, nemam ljubavnicu! Ona
seksi ženska koju si opazila dok se iskradala iz kuce zapravo je zla
sukuba. Sva sreca da sam živu glavu izvukao! (Naravno, s obzirom na to
što sam sada znala o Tanyi i njezinim sestrama,
slutila sam da je
dio tih izgovora bio sušta istina.) Postojala je i varijanta za ženski
rod. Kako me možeš optužiti da te varam - samo zato što si se vratio
kuci s dvogodišnje plovidbe morem i zatekao me trudnu? To je djelo
inkubusa. Hipnotizirao me svojim misticnim vampirskim mocima...
To je stajalo u definiciji inkubusa - sposobnost zacinjanja djece sa svojim bespomocnim žrtvama.
Ošamuceno
sam protresla glavom. Ali... Sjetila sam se Esme i pogotovo Rosalie.
Vampiri ne mogu imati djecu. Kad bi to bilo moguce, Rosalie bi dosad
vec pronašla nacin. Mit o inkubusu puka je bajka. Osim što... pa, jedna
razlika postoji. Naravno da Rosalie ne može zatrudnjeti, jer je
skamenjena
u stanju u kojem je iz ljudskog bica prešla u neljudsko. Posve je
nepromjenjiva. A tijela ljudskih žena moraju se promijeniti da bi
radala djecu. Tu je, prvo, neprestana mijena mjesecnog ciklusa, a onda
i krupnije promjene nužne za prilagodbu djetetu koje raste. Rosalieno
se tijelo ne može mijenjati. Ali moje se može. Moje se i promijenilo.
Dotaknula sam ispupcinu na trbuhu koje jucer nije bilo.
A ljudski
muškarci - pa, oni ostaju više-manje isti od puberteta do smrti.
Prisjetila sam se nevezane, trivijalne cinjenice, pokupljene tko zna
odakle: Charlie Chaplin vec je zagazio u sedamdesete kad je postao otac
svoga najmladeg djeteta. Kod muškaraca nema godina za radjanje, ili
ciklusa plodnosti. Naravno, kako bi itko znao mogu li vampirski
muškarci zaceti dijete, kad njihove partnerice to ne mogu? Koji bi
vampir na svijetu bio toliko suzdržan da iskuša tu teoriju na djelu s
ljudskom
ženom? Koji bi to uopce htio? Samo mi je jedan padao na pamet.
Dio
moje glave pregledavao je cinjenice i prisjecanja i nagadanja, dok je
druga polovica – ona koja mi je omogucavala pokretanje cak i najmanjih
mišica - od zgranutosti izgubila sposobnost za normalno djelovanje.
Nisam mogla pomaknuti usne da progovorim, premda sam htjela
lijepo
zamoliti Edvarda da mi objasni što se to zbiva. Morala sam se vratiti
do njega, dotaknuti ga dok tako sjedi, ali tijelo mi nije htjelo
slušati naloge. Mogla sam samo buljiti u svoje ošamucene oci u zrcalu,
oprezno prstima pritišcuci ispupcinu na svome torzu. A onda se, kao u
mojoj živopisnoj sinocnjoj mori, prizor naprasno preobrazio. Sve što sam
vidjela
u zrcalu dobilo je potpuno promijenjen izgled, premda se ništa zapravo
nije promijenilo. Dogadjaj zbog kojeg je sve postalo drugacije bio je
blago, sitno lupkanje koje sam osjetila pod rukom - iz unutrašnjosti
moga tijela. U isti mah, Edvardu je zazvonio mobitel, piskutavo i
uporno. Ni on ni ja nismo se pomaknuli. Zvonio je i zvonio. Pokušala
sam ga zanemariti dok sam prstima pritiskala trbuh, cekajuci.
Izraz
mi u zrcalu više nije bio zbunjen - sada je bio zacuden. Jedva da sam
primijetila kad su mi se cudne, nijeme suze pocele slijevati niz
obraze. Mobitel je i dalje zvonio. Poželjela sam da se Edward javi -
proživljavala sam intenzivan trenutak. Lako moguce najintenzivniji u
životu.Zvr,Zvr,Zvr. Iživciranost mi je napokon nadvladala sve ostalo.
Kleknula sam uz Edvarda - shvatila sam da se krecem opreznije, tisucu
puta svjesnija osjecaja pri svakom svojem pokretu - i prepipavala
mu
džepove sve dok mu nisam našla mobitel. Napola sam ocekivala da ce se
on odjednom odlediti i sam se javiti, ali ostao je savršeno nepomican.
Prepoznala sam broj, i lako mogla pretpostaviti zbog cega ona zove.
"Bok, Alice", rekla sam. Glas mi nije bio mnogo bolji nego prije. Na-kašljala sam se.
"Bella? Bella, jesi li dobro?"
"Jesam. Eh. Je li Carlisle s tobom?"
"Je. U cemu je problem?"
"Nisam... sto posto... sigurna..."
"Je li Edvvard dobro?" oprezno me upitala. Odmaknula se od telefona,
pozvala Carlislea imenom i zatim me strogo upitala: "Zašto se nije
javio?" prije nego što sam stigla odgovoriti na prvo pitanje.
"Nisam sigurna."
"Bella, što se zbiva? Upravo sam vidjela—" "Što si vidjela?"
Uslijedila je tišina. "Evo Carlislea", napokon je rekla.
Bilo
mi je kao da sam dobila injekciju ledene vode u žile. Ako je Alice
imala viziju mene sa zelenookim djetešcem andeoskog lica u narucju, to
bi mi i rekla, zar ne? Dok sam cekala djelic sekunde prije nego što je
Carlisle progovorio, moja predodžba Aliceine vizije plesala mi je ispod
kapaka. Sicušna, prekrasna bebica, cak ljepša i od djecacica iz moga
sna - majušni Edvard u mome narucju. Toplina mi je prostrujala krvotokom, rastjeravajuci led.
"Bella, ovdje Carlisle. Što se zbiva?"
"Ma—"
Nisam bila sigurna kako bih mu odgovorila. Bi li se nasmijao mojim
zakljuccima, rekao mi da sam luda? Sanjam li ja to samo još jedan
živopisan san? "Malo me brine Edvard... Mogu li vampiri pasti u šok?"
"Da nije ozlijeden?" U Carlisleovu glasu odjednom se zacula užurbana briga.
"Ne, ne", smirila sam ga. "Samo je... iznenaden." "Ne shvacam, Bella."
"Mislim... pa, mislim da... možda... mogla bih biti..." Duboko sam udahnula. "Trudna."
Kao u ime potvrde, osjetila sam još jedno sitno ritanje u abdomenu. Ruka mi je poletjela na trbuh.
Nakon duge stanke, na djelo je stupila Carlisleova medicinska naobrazba.
"Kad je bio prvi dan tvoga posljednjeg menstrualnog ciklusa?"
"Šesnaest dana prije vjencanja." Netom prije izracunala sam to u glavi dovoljno temeljito da budem posve sigurna u odgovor.
"Kako se osjecaš?"
"Cudno",rekla sam mu, i glas mi je prepukao. Nove suze spuznule su mi niz
obraze. "Zvucat ce ti ludo - cuj, znam da je posve prerano za išta od
toga. Možda i jesam luda. Ali sanjam bizarne snove i cijelo vrijeme
jedem i placem i povracam i... i... kunem se da se u meni upravo nešto
pomaknulo."
Edvard je naglo podigao glavu. Odahnula sam. Edvard je
pružio ruku prema mobitelu, posve bijel i tvrd u licu. "Ovaj, mislim da
bi Edvvard
Htio razgovarati s tobom." "Daj mi ga", rekao je Carlisle s naporom.
Ne posve sigurna da Edvard može govoriti, stavila sam mobitel u njegovu ispruženu ruku.
Priljubio ga je uz uho. "Je li to moguce?" prošaptao je. Dugo je samo slušao, tupo piljeci u prazno.
"A Bella?" upitao je. Obgrlio me kad je to rekao i privukao cvrsto sebi uz bok.
Slušao je dugo, kako mi se cinilo, a onda rekao: "Da. Da, hocu."
Odmaknuo je mobitel od uha i prekinuo vezu. Smještaje utipkao novi broj.
"Što ti je Carlisle rekao?" nestrpljivo sam ga upitala.
Edvard mi je odgovorio beživotnim glasom. "Misli da si trudna."
Te su mi rijeci prožele hrbat toplim srsima. Mala ritalica zadrhtala je u meni.
"Koga sada zoveš?" upitala sam ga kad je vratio mobitel na uho. "Zracnu luku. Vracamo se kuci."
Edvard
je proveo više od sat vremena na telefonu bez prestanka.
Pretpostavljala sam da dogovara naš let kuci, ali nisam mogla biti
sigurna jer nije govorio engleski. Zvucalo je kao da se svadja; cesto
je govorio kroz stisnute zube. Dok se prepirao, pakirao se. Kovitlao se
po sobi kao ljutiti tornado, ostavljajuci za sobom red umjesto nereda.
Bacio je komplet moje odjece na krevet i ne pogledavši je, tako da sam
pretpostavila kako je došlo vrijeme da se obucem. Nastavio je
raspravljati dok sam se presvlacila, gestikulirajuci iznenadnim,
uzbudenim kretnjama. Kad više nisam mogla trpjeti nasilnu energiju
kojom je zracio, tiho sam napustila sobu. Od njegove mi je manicne
usredotocenosti bilo muka u želucu - ne poput jutarnje mucnine, samo
nelagodno.
Pricekat cu negdje drugdje da ga ovo raspoloženje prode. Nisam mogla
razgovarati s ovim ledenim, predanim Edvvardom koji me, ruku na srce,
pomalo strašio.
Ponovno sam završila u kuhinji. U ormaricu sam našla
vrecicu pereca. Pocela sam ih zamišljeno žvakati, zureci kroz prozor u
pijesak, stijene, drvece i ocean, sve što svjetluca pod suncem.
Netko me ritnuo.
"Znam", rekla sam. "Ni meni se ne ide."
Na trenutak sam pogledala kroz prozor, ali ritalica nije odgovorila. "Nije
mi jasno", prošaptala sam. "Sto je to u ovome tako pogrešno?"
Iznenadujuce, apsolutno. Dapace, cak i zaprepašcujuce. Alipogrešno? Ne.
Pa zašto se Edvard onda tako razbjesnio? On je taj koji je doslovce
naglas poželio da nas trudnoca natjera u brak. Pokušala sam si
razložiti argumente. Možda ne zbunjuje narocito to što Edvard želi da
smjesta odemo kuci. Zacijelo želi da me Carlisle pregleda, da provjeri
kako je moja pretpostavka tocna - premda u ovom trenutku u mojoj glavi
više nije bilo ni najmanje sumnje. Vjerojatno ce htjeti dokuciti zbog
cega sam vec
toliko trudna, s ispupcinom i ritanjem i svim tim. To nije normalno.
Nakon
što sam razmislila o tome, bila sam sigurna da znam odgovor. Sigurno se
jako brine za bebu. Ja još nisam stigla pošiziti. Mozak mi funkcionira
sporije od njegova - i dalje je zapeo u cudu na slici koju je prije
stvorio: na djetešcu s Edvardovim ocima - zelenima, kakve su
njegove
bile dok je bio covjek - što mi plavokoso i prekrasno leži u narucju.
Ponadala sam se da ce mu lice biti posve Edvardovo, bez ikakvih
primjesa mojega. Cudo jedno kako mi je naprasno ta vizija postala
krajnje neophodna. Od onog prvog sitnog dodira cijeli mi se svijet
presložio. Dok je prije postojalo samo jedno bez cega ne mogu živjeti,
sada
je nastalo dvoje. Nije bilo diobe - moja se ljubav nije sada podijelila
izmedu njih; nije to bilo tako. Prije kao da mi je srce naraslo,
nabujalo do dvostruke velicine u tom trenutku. A sav taj dodatni
prostor vec se ispunio. Od bujanja mi se maltene vrtjelo u glavi.
Nikada prije nisam zaista shvacala bol i kivnju koje Rosalie trpi.
Nikada nisam zamišljala sebe kao majku, nikada to nisam željela. Bila
je prava sitnica obecati Edvardu da me baš briga što se odricem djece
zbog njega, jer me doista nije bilo briga. Djeca kao apstraktan pojam
nikad mi nisu bila draga. Izgledala su mi kao bucna stvorenja iz kojih
cesto curi nešto sluzavo. Nikad nisam imala narocite veze s njima. Kad
sam sanjala o tome da mi Renee dade brata, uvijek sam zamišljala da bi
to bio stariji brat. Netko tko bi se brinuo o meni, a ne obrnuto. Ovo
dijete, Edvardovo dijete, bilo je potpuno druga prica. Željela sam ga
kao što sam željela zrak za disanje. Ne kao izbor - kao nužnost. Možda
mi je naprosto mašta slaba. Možda zato nisam mogla zamisliti da bih
voljela biti u braku sve dok se nisam udala - i nisam mogla uvidjeti da
cu željeti bebu sve dok se vec nije našla u meni...
Kad sam stavila ruku na trbuh, cekajuci sljedece ritanje, suze su mi opet potekle niz obraze.
"Bella?"
Okrenula
sam se nepovjerljivo, zbog tona njegova glasa. Bio je odviše hladan,
odviše oprezan. Lice mu je odgovaralo glasu, prazno i tvrdo.
A zatim je opazio da placem.
"Bella!" Za tren okaje prešao sobu i stavio ruke na moje lice. "Boli li te?" "Ne, ne—"
Privio
me sebi uz prsa. "Ne boj se. Kod kuce smo za šesnaest sati. Bit ceš mi
dobro. Carlisle ce nas docekati spreman. Pobrinut cemo se za to, i bit
ceš mi dobro, bit ceš mi dobro."
"Pobrinut cete se za to? Kako to misliš?"
Odmaknuo
se i pogledao me u oci. "Izvadit cemo tog stvora iz tebe prije nego što
stigne nauditi ijednom dijelu tvoga tijela. Ne boj se. Necu dopustiti
da ti naudi."
"Tog stvora?" zgranula sam se.
Naglo je odmaknuo
pogled s mene prema ulaznim vratima. "Dovraga! Zaboravio sam da Gustavo
danas treba doci. Riješit cu ga se i odmah se vracam." Klisnuo je iz
sobe. Pridržala sam se za radnu plohu da ne padnem. Koljena su mi
klecala. Edvard je upravo nazvao moju malu ritalicu stvorom. Rekao je
da ce mi je Carlisle izvaditi.
"Ne", prošaptala sam.
Ne bi mi
bilo prvi put da sam se zabunila. On uopce ne mari za bebu. Želi joj
nauditi. Prekrasna slika u mojoj glavi naglo se promijenila, pretvorila
u nešto mracno. Moj prekrasni sincic place, dok moje slabašne ruke nisu
dovoljne da ga zaštite... Što da radim? Hocu li ih moci nagovoriti da
se predomisle? Što ako ne budem mogla?
Objašnjava li to Aliceinu
cudnu šutnju na telefonu? Je li to vidjela? Edvarda i Carlislea kako
ubijaju to blijedo, savršeno dijete prije nego što uzmogne zaživjeti?
"Ne", opet sam prošaptala, snažnije. To ne može biti. Necu to dopustiti.
Zacula
sam Edvarda kako opet govori portugalski. Opet se prepire. Glas mu se
približio, i cula sam kako iznureno stenje. Zatim sam zacula još jedan
glas, tih i plah. Ženski glas. Ušao je u kuhinju prije nje i prišao
ravno k meni. Obrisao mi je suze s obraza i poceo mi šaptati na uho
kroz tanku, tvrdu crtu svojih usana.
"Uporno želi ostaviti hranu
koju je donijela - spremila nam je veceru." Da je bio manje napet,
manje bijesan, znala sam da bi prevrnuo ocima. "To je izlika - želi se
uvjeriti da te još nisam ubio." Glas mu je pri kraju postao hladan kao
led. Kaure se usplahireno pojavila iza ugla, držeci prekrivenu zdjelu u
rukama. Poželjela sam da znam portugalski, ili da mi je znanje
španjolskoga bolje od rudimentarnog, kako bih barem pokušala zahvaliti
ovoj ženi koja se usudila razljutiti vampira samo da provjeri kako mi
je.
Oci su mu poletjele izmedu nas dvije. Opazila sam da mi ona mjerka boju lica, vlagu u ocima.
Promumljavši nešto što nisam shvatila, odložila je jelo na radnu plohu.
Edvard
joj je nešto grubo rekao; nikad ga još nisam cula tako nepristojnog.
Ona se okrenula poci, a vrtložna kretnja njezine duge suknje puhnula mi
je miris hrane u lice. Bio je jak - luk i riba. Došlo mi je da
povratim, pa sam se na peti okrenula prema sudoperu. Osjetila sam
Edvardove
ruke na celu i zacula njegov smirujuci mrmor kroz huk u svojim ušima.
Ruke su mu na trenutak nestale, i zacula sam lupanje vrata hladnjaka.
Hvala svemu, miris je nestao zajedno s tim zvukom, a Edvardove ruke
ponovno su mi pocele hladiti oznojeno lice. Brzo je
prošlo. Isplahnula sam usta pod slavinom, dok me on milovao po obrazu.
Osjetila
sam sitno ritanje, puno oklijevanja, u maternici. U redu je. U redu
smo, pomislila sam prema ispupcini. Edvard me okrenuo prema sebi i
privukao u zagrljaj. Položila sam glavu na njegovo rame. Ruke su mi se
nagonski preklopile preko trbuha. Zacula sam kratak, zgranut uzdah i
podigla pogled. Žena je i dalje tu stajala, oklijevajuci navratima,
napola pružajuci ruke kao da pokušava pronaci neki nacin da mi pomogne.
Pogled joj je bio prikovan na moje šake, a oci je iskolacila od šoka.
Usta su joj zgroženo zijevala. Zatim je i Edvard zgranuto uzdahnuo i
iznenada se okrenuo prema ženi, odgurujuci me malo iza svoga tijela.
Rukom mi je prekrio torzo, kao da me zadržava. Kaure je odjednom pocela
vikati na njega - glasno, srdito, bacajuci nerazumljive rijeci preko
sobe poput bodeža. Podigla je sicušnu šaku u zrak i približila nam se
za dva koraka, prijeteci mu njome. Usprkos srdžbi, bilo je lako
razaznati stravu u njezinim ocima. I Edvard je zakoraknuo prema njoj, a
ja sam ga šcepala za podlakticu, u strahu za ženu. Ali kad je upao u
rijec njezinoj tiradi, iznenadio me, pogotovo s obzirom na to koliko je
oštar prema njoj bio dok nije kreštala na njega. Sada je govorio tiho;
govorio je molecivo. I ne samo to, vec je i zvucao drugacije, grlenije,
promijenjenim ritmom. Nisam imala dojam da i dalje govori portugalski.
Žena je nacas zacudeno zurila u njega, a onda su joj se oci stisnule i
graknula je jedno dugo
pitanje na istom tom neznanom jeziku. Meni
naocigled lice mu je postalo tužno i ozbiljno, i jedanput je kimnuo
glavom. Ona je na brzinu ustuknula za korak i prekrižila se. Ispružio
je ruku prema njoj, pokazao prema meni i zatim mi položio dlan na
obraz. Ponovno mu je odgovorila ljutito, mašuci prema njemu puna
optužbe, i zatim pokazala na njega. Kad je
završila, ponovno ju je
usrdno zamolio istim onim tihim glasom, punim žurbe. Izraz lica joj se
promijenio - buljila je u njega s jasnom nedoumicom na licu dok je
govorio, a oci su joj neprestano sijevale prema mome zbunjenom izrazu.
Prestao je govoriti, a ona kao
da se pocela premišljati oko necega.
Pocela je pogledavati prema njemu i prema meni, a onda nam je, naizgled
nesvjesno, prišla korak bliže.
Rukama je izvela pokret, mimikom
opisujuci oblik slican balonu što joj izbija iz trbuha. Lecnula sam se
- zar njezine legende o grabežljivom krvopiji ukljucuju i ovo? Je li
moguce da ona zna nešto o tome što raste u meni? Ovaj put je namjerno
prišla za još nekoliko koraka i postavila par kratkih pitanja, na koja
je on napeto odgovorio. Zatim je on postao ispitivac - jednim kratkim
upitom. Oklijevala je, a zatim polagano odmahnula glavom. Kad je on
ponovno progovorio, glas mu je bio u tolikoj agoniji da sam ga zgranuto
pogledala. Lice mu je bilo istegnuto od boli. U odgovor se pocela
polako približavati, sve dok se nije našla dovoljno blizu da položi
svoju malu ruku na moju, preko moga trbuha. Izgovorila je jednu rijec
na portugalskom.
"Morte", tiho je uzdahnula. Zatim se okrenula
pognutih ramena, kao da je ostarjela zbog ovog razgovora, i izašla iz
prostorije. Dovoljno sam dobro znala španjolski da to shvatim. Edvard
se ponovno ukipio. Zurio je za njom izmucena izraza isklesana na licu.
Nekoliko trenutaka potom, zacula sam kako se motor camca brektavo pali
i zatim gubi u daljini.
Edvard se nije mrdnuo sve dok nisam pošla u kupaonicu. Zatim me njegova šaka ulovila za rame.
"Kamo si krenula?" Glas mu je bio bolan šapat.
"Da opet operem zube."
"Ne brini zbog onoga što je rekla. Sve su to puke legende, stare laži srocene da zabave lakovjerne."
"Ništa
nisam razumjela", kazala sam mu, premda to nije bilo potpuno tocno. Kao
da bih mogla nešto odbaciti samo zato što je to legenda. Legende su mi
sa svih strana okruživale život. I sve su bile istinite.
"Spakirao sam ti cetkicu za zube. Donijet cu ti je."
Krenuo je ispred mene u spavacu sobu.
"Odlazimo uskoro?" dobacila sam za njim.
"Cim ti budeš spremna."
Necujno
je koracao po spavacoj sobi dok je cekao da dovršim s cetkicom da je
ponovno spremi. Pružila sam mu je nakon što sam oprala zube.
"Spremit cu prtljagu u brodicu."
"Edvarde—"
Osvrnuo se. "Da?"
Oklijevala
sam, nastojeci smisliti neki nacin da dobijem nekoliko sekundi nasamo.
"Bi li mogao... spakirati nešto hrane? Znaš, za slucaj da opet
ogladnim."
"Naravno", rekao je, a oci su mu odjednom postale blage.
"Ništa ti ne brini. Stici cemo do Carlislea za svega nekoliko sati,
stvarno. Sve ce ovo uskoro proci."
Kimnula sam glavom, ne uzdajuci
se u svoj glas. Okrenuo se i izašao iz sobe, noseci u svakoj ruci po
jedan veliki kovceg. Smjesta sam se okrenula i dohvatila mobitel koji
je ostavio na radnoj plohi. Bilo je vrlo atipicno za njega da
zaboravlja štošta - da smetne s uma da Gustavo treba doci, da ostavi
svoj telefon da ovdje leži. Bio je pod tolikim stresom da je jedva
slicio sebi. Otklopila sam ga i prevrtjela brojeve u memoriji. Bilo mi
je drago stoje iskljucio zvuk tipaka, jer sam se bojala da me ne ulovi.
Je li sada u brodici? Ili se vec vratio? Hoce li me cuti iz kuhinje
budem
li šaptala? Pronašla sam željeni broj, broj koji nikad prije u životu
nisam nazvala. Pritisnula sam tipku "zovi" i stisnula figu.
"Halo?" javio se glas slican zlatnim vjetrenim zvoncima.
"Rosalie?" prošaptala sam. "Ovdje Bella. Molim te. Moraš mi pomoci."
Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
7.Neočekivano
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Breaking dawn :: Prva knjiga-
Jump to: