NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
NMB Reading corner
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogLatest imagesSearchRegisterLog in

 

 12. Komplikacije

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
MoOn Girl


Posts : 98
Join date : 2010-06-26

12. Komplikacije   Empty
PostSubject: 12. Komplikacije    12. Komplikacije   EmptySat Jun 26, 2010 7:11 am

Bela i ja
smo tiho ušli na biologiju.
Pokušavao sam da se skoncentrišem na ovaj trenutak, na devojku pored mene, na
ono što je bilo stvarno i pouzdano, na bilo šta što će zadržati Alisine
obmanljive, beznačajne vizije izvan moje glave.


Prošli smo pored Andjele Veber,
zadržavajući se na trotoaru, raspravljajući o zadatku sa dečakom s njenog časa
Trigonometrije. Površno sam skenirao njene misli, očekujući još razočarenja, jedino
da bi se iznenadio njihovom zamišljenosti.


Ah, znači to je bilo nešto to je
Andjela želela. Nažalost, nije bilo nešto što je lako upakovati u poklon.


Osetio sam se čudno zadovoljno na
trenutak, slušajući Andjeline beznadežne čežnje. Osećaj srodstva za koji
Andjela nikad neće saznati prošao je kroz mene, i bio sam, u toj sekundi, u
istoj situaciji kao ljubazna ljudska devojka.


Bila je čudna uteha znati da nisam
jedino ja ovde doživljavao tragičnu ljubavnu priču. Slomnjena srca bila su
svuda okolo.


U sledećoj sekundi, bio sam iznenadno
i potpuno iznerviran. Zato što Andjelina ljubavna priča nije morala da bude
tragična. Ona je bila čovek i on je bio čovek i razlika koja se činila tako
nesavladljivom u njenoj glavi bila je smešna, stvarno smešna u poredjenju s
mojom situacijom. Nije bilo razloga da ona bude slomljenog srca. Kakva rasipna
tuga, kada nije bilo opravdanog razloga da ne bude sa onim koga je želela.
Zašto ne bi smela da ima ono što je želela? Zašto ova ljubavna priča ne bi
imala srećan kraj?


Želeo sam da joj dam poklon...Dobro
onda, daću joj ono što želi. Znajući šta sam u stanju da uradim ljudskoj
prirodi, verovatno čak neće ni biti teško. Ispitivao sam svest dečka pored nje,
predmeta njene ljubavi, i nije bio nevoljan, samo ga je mučio isti problem kao
i nju. Bio je beznadežan i pomiren, baš kao i ona.


Sve što moram da uradim je dam
predlog...


Plan se lako formirao, scenario se sam
pisao bez mnogo truda s moje strane. Biće mi potrebna Emetova pomoć – jedina
teškoča je bila da ga nateram da mi pomogne s ovim. Ljudskom prirodom je bilo
mnogo lakše manipulisati nego vampirskom.


Bio sam zadovoljan svojim rešenjem,
svojim poklonom za Andjelu. Bilo je lepo malo skrenuti misli sa sopstvenih
problema. Kad bi moji mogli tako lako da se reše.



Raspoloženje mi se malo popravilo kad smo Bela i ja seli na svoja mesta.
Možda bi trebao da budem pozitivniji. Možda je postojalo neko rešenje za nas
koje mi je promaklo, na isti način na koji je Andjelino očigledno rešenje za
nju bilo nevidljivo. Ne baš... Ali zašto
gubiti vreme beznadežnošću? Nisam imao vremena za gubljenje kada sam bio s
Belom. Svaka sekunda je bila važna.


Gospodin Baner je ušao gurajući stari
TV i video rekorder. Premotavao je deo za koji nije bio posebno zainteresovan –
nasledna oboljenja – puštajući film koji ćemo gledati naredna tri dana.
’Lorencovo ulje’ nije bio baš veseo film, ali nije prekinuo uzbudjenje u
učionici.


Ionako, to me nije ni zanimalo.
Nisam planirao da obraćam pažnju na bilo šta osim na Belu.


Danas nisam povukao stolicu daleko
od nje, da bi sebi dao prostora da dišem. Umesto toga, seo sam blizu nje kao
što bi svaki normalan čovek uradio. Bliže nego što smo sedeli u mom autu,
dovoljno blizu da se leva strana mog tela oseti kao potopljena u vrućini koja
je dolazila iz njene kože.


Bilo je to čudno iskustvo, i
uživanje i kidanje nerava, ali više sam voleo ovo nego da sedim s druge strane
stola od nje. Bilo je više od onog na šta sam navikao, a opet brzo sam shvatio
da nije bilo dovoljno. Nisam bio zadovoljan. To što sam joj bio tako blizu samo
me nateralo da želim da budem još bliže. Što sam bio bliže želja je bila jača.


Optužio sam je da je magnet za
opasnost. Upravo sada, to je bila bukvalna istina. Ja sam bio opasnost, i
svakim centimetrom kojim sam joj bio bliže, njena privlačnost je rasla u silu.


A onda je gospodin Baner ugasio
svetla.


Bilo je čudno koliku razliku je to
napravilo, uzimajući u obzir da nedostatak svetla nije mnogo značio za moje
oči. Još uvek sam mogao da vidim savršeno kao i ranije. Svaki detalj učionice
bio je jasan.


Zašto onda iznenadni udar
elektriciteta u vazduhu, u mraku meni nije bio mračan? Da li je to bilo zato
što sam znao da sam bio jedini koji može jasno da vidi? Da smo i Bela i ja bili
nevidljivi ostalima? Kao da smo bili sami, samo nas dvoje, skriveni u tamnoj
sobi, sedeći tako blizu jedno drugog...


Moja ruka pomerila se ka njoj bez
moje dozvole. Samo da dodirne njenu šaku, da je drži u tami. Da li bi to bila
tako užasna greška? Ako bi joj moja koža zasmetala, samo je trebala da je
izmakne...


Trgao sam šaku nazad, čvrsto
prekrstio ruke na grudima i stisnuo šake u pesnice. Bez grešaka. Obećao sam
sebi da neću praviti greške, bez obzira koliko malim se činile. Ako bi joj
držao šaku, samo bi želeo još više – još jedan beznačajan dodir, još jedan
pokret bliže njoj. Mogao sam to da osetim. Nova vrsta želje rasla je u meni,
pokušavajući da nadjača moju samokontrolu.


Bez grešaka.


Bela je sigurno prekrstila ruke na
svojim grudima, a šake su joj bilestisnute u pesnice, baš kao i moje.


-O čemu razmišljaš? Umirao sam da
joj to šapnem, ali učionica je bila previše tiha da bi se moglo razgovarati čak
i šapatom.


Film je počeo, blago osvetljavajući
tamu. Bela je bacila pogled na mene. Primetila je kako mi je telo ukrućeno –
kao i njeno – i nasmešila se. Usne su joj se blago razdvojile, a oči su joj
izgledale kao da su pune toplih poziva.


Ili sam ja možda samo video ono što
sam želeo da vidim.


Uzvratio sam osmeh; disanje joj se
pretvorilo u tiho dahtanje i brzo je skrenula pogled.


To je pogoršalo stvari. Nisam joj
video misli, ali sam odjednom shvatio da sam bio u pravu malopre, i da ona
jeste želela da je dodirnem. Osećala je ovu opasnu žudnju baš kao i ja.


Izmedju njenog tela i mog,
elektricitet je zujao.


Nije se pomerila ceo čas,
zadržavajući svoju ukrućenu, kontrolisanu pozu, kao što sam i ja moju.
Povremeno bi ponovo provirila na mene, a struja elektrona koja je zujala bi me
drmnula iznenadnim šokom.


Čas je prolazio – sporo, ali opet ne
dovoljno sporo. Ovo je bilo tako novo, mogao bih da sedim ovako s njom danima,
samo da potpuno doživim osećaj.


Imao sam na desetine različitih
svadja sa samim sobom dok su minuti prolazili, racionalno se boreći sa željom
dok sam pokušavao da nadjem neko opravdanje da je dodirnem.


Napokon, gospodin Baner je ponovo
upalio svetlo.


Na jakom fluorescentnom svetlu,
atmosfera u učionici se vratila u normalu. Bela je uzdahnula i protegnula se,
opuštajući prste ispred nje. Mora da joj nije bilo udobno da bude u tom
položaju toliko dugo. Meni je bilo lakše – mirnoća je dolazila prirodnim putem.


Prigušeno sam se nasmejao na
olakšanje na njenom licu. „Pa, to je bilo interesantno.“


„Umm,“ mrmljala je, jasno razumeći
na šta mislim, ali ne dajući komentar. Šta bih sve dao da čujem šta je mislila
u ovom trenutku.


Uzdahnuo sam. Mogao sam da
priželjkujem od sad do sutra ali tome nije bilo pomoći.


„Hoćemo li?“ pitao sam, ustajući.


Složila je facu i nestabilno stala
na noge, sa ispruženim rukama kao da se plašila da će pasti.


Mogao sam da joj ponudim ruku. Ili da je
pridržim ispod lakta – samo blago – i stabilizujem je. To sigurno neće biti
tako strašan prekršaj...


Bez grešaka.


Bila je veoma tiha dok smo hodali
prema sali za fizičko. Nabor izmedju očiju joj je bio očigledan, znak da je
bila duboko zamišljena. I ja sam duboko razmišljao.


Jedan dodir njene kože neće je
povrediti, moja sebična strana će biti zadovoljena.


Lako sam mogao da podesim pritisak
svoje ruke. To nije bilo mnogo teško, sve dok imam čvrstu kontrolu nad sobom.
Moje čulo dodira bilo je bolje razvijeno nego ljudsko; mogao sam da žongliram s
deset kristalnih pehara a da ne slomim nijedan od njih. Mogao sam da držim
balončić od sapunice a da ne pukne. Sve dok sam čvrsto kontrolisan...


Bela je bila kao balon od sapunice –
krhka i prolazna. Privremena.


Koliko dugo ću moći da opravdavam
svoje prisustvo u njenom životu? Koliko još vremena mi je preostalo? Da li ću
imati još jednu ovakvu šansu, kao ovog trenutka, ove sekunde? Neće mi uvek biti
na dohvat ruke...


Bela se okrenula i pogledala me u
oči na ulazu u salu, oči su joj se raširile na izraz mog lica. Nije
progovorila. Pogledao sam se u odrazu u njenom oku i u svom video sukob kako
besni. Gledao sam kako mi se lice menja dok je moja bolja strana gubila svadju.


Ruka mi se podigla bez svesne
komande za to. Nežno kao da je napravljena od najtanjeg stakla, kao da je bila
krhka kao balončić, moji prsti pomazili su toplu kožu koja joj je prekrivala
jagodicu. Zagrejavala se pod mojim dodirom, i mogao sam da osetim puls krvi
ispod njene providne kože.


-Dosta, naredio sam, iako je moja
ruka žudela da predje celom stranom njenog lica. –Dosta.


Bilo mi je teško da povučem ruku
nazad, da prestanem da prilazim bliže nego što već jesam. Hiljadu različitih
mogućnosti protrčalo mi je kroz misli u sekundi – hiljadu različitih načina da
je dodirnem. Vrh mog prsta kako prelazi oblikom njenih usana. Moj dlan kako
podiže njenu bradu. Kako skida rajf sa njene kose i pušta je da padne preko
moje šake. Kako mi se ruke obavijaju oko njenog struka i drže je uz moje telo.


-Dosta.


Naterao sam se da se okrenem, da se
pomerim od nje. Telo mi se kruto pomerilo – nevoljno.


Pustio sam misli da se zadrže iza
da je gledaju dok sam brzo odlazio, skoro bežajući iskušenju. Uhvatio sam misli
Majka Njutna – bile su najglasnije – dok je gledao Belu kako prolazi pored
njega zaboravljajući ga – oči su joj bile neusredsredjene a obrazi crveni. Mrko
je gledao i iznenada moje ime bilo je pomešano sa psovkama u njegovoj glavi;
nisam mogao da izdržim a da se ne iscerim u odgovor na to.


Ruka me peckala. Savio sam je i
stisnuo šaku u pesnicu, ali nastavilo je bezbolno da me pecka.


Ne, nisam je povredio – ali to što
sam je dodirnuo je i dalje bila greška.


Osećalo se kao vatra – kao da mi se
plamen žedji iz grla raširio po celom telu.


Kad sledeći put budem bio blizu
nje, da li ću moći da se zaustavim da je ponovo ne dodirnem? A sad kad sam je
jednom dotakao, da li ću moći da se zaustavim na tome?


Nema više grešaka. To je to. -Seti
se ovog sada, Edvarde, strogo sam rekao sebi, -i dalje ruke. Ili to, ili ću
morati sebe da nateram da odem...nekako. Zato što nisam sebi mogao da dozvolim
da budem blizu nje ako ću opet praviti greške.


Duboko sam udahnuo, i pokušao da
smirim misli.


Emet me sustigao ispred kabineta za
engleski.


„Hej, Edvarde.“ –Izgleda bolje.
Čudno, ali bolje. Srećno.


„Hej, Em.“ Da li sam izgledao
srećno? Pretpostavljao sam da jesam, uprkos haosu u mojoj glavi, tako sam se
osećao.


-Bilo bi bolje da zatvoriš ta
velika usta, dečko. Rozali hoće da ti iščupa jezik.


Uzdahnuo sam. „Izvini, ostavio sam
ti taj problem. Jesi ljut na mene?“


„Ma ne, Rouz će to prevazići.
Svejedno je moralo da se desi.“ –Sa tim Alisinim vizijama...


Nisam želeo sada da mislim o
Alisinim vizijama. Buljio sam napred, zubi su mi se stisli.


Dok sam tražio neku zanimaciju,
uhvatio sam Bena Čenija kako ulazi u kabinet za španski ispred nas. Ah – evo
moje šanse da dam Andjeli Veber njen poklon.


Zaustavio sam se i povukao Emeta
za ruku. „Sačekaj malo.“


-Šta je bilo?


„Znam da nisam zaslužio, ali
hoćeš li mi učiniti uslugu?“


„Koju?“ pitao je radoznalo.


U jednom dahu – i brzinom koja bi
reči ljudima učinila nerazumljivim bez obzira koliko su glasno izgovorene –
objasnio sam mu šta mi je trebalo.


Bledo je buljio u mene kad sam
završio, misli su mu bile prazne kao i njegovo lice.


„Pa?“ pitao sam ga. „Hoćeš li mi
pomoći s tim?“


Trebao mu je minut da odgovori.
„Ali, zašto?“


„Hajde, Emete. Zašto da ne?“


-Ko si ti i šta si učinio s
mojim bratom?


„Zar nisi ti onaj koji se stalno
žali kako je škola uvek ista? Ovo je nešto malo drugačije, zar ne? Smatraj to
kao iskustvo – iskustvo ljudske prirode.“


Još jedan trenutak je buljio u
mene pre nego što je odgovorio. „Dobro, jeste drugačije, učiniću ti to...Okej,
u redu.“ Emet je frknuo i slegnuo ramenima. „Pomoći ću ti.“


Nacerio sam mu se, osećajući se
uzbudjenije zbog mog plana sada kada je bio pokrenut. Rozali je bila smor, ali
uvek ću joj dugovati jednu zato što je izabrala Emeta; niko nema boljeg brata
od mene.


Emetu nije trebala vežba. U
jednom dahu sam mu šapnuo šta treba da kaže dok smo ulazili u učionicu.


Ben je već bio na svom mestu iza
mene, skupljao je domaći da preda. I Emet i ja smo seli i uradili isto.
Učionica još uvek nije bila tiha; žagor potčinjenih razgovora se nastavio dok
gospodja Gof nije zahtevala pažnju. Nije žurila, ocenjivala je testove s
prošlog časa.


„Pa,“ rekao je Emet, glas mu bi
bio glasniji nego što je potrebno – da je pričao samo meni. „Jesi li već pitao
Andjelu Veber da izadjete?“


Šuškanje papira iza mene iznenada
je prestalo kako se Ben zaledio, pažnja mu je iznenada skrenula na naš
razgovor.


-Andjela? Oni pričaju o Andjeli?


Dobro je. Privukli smo mu pažnju.


„Ne,“ rekao sam, sporo odmahujući
glavom da bi izgledalo kao da mi je žao.


„Zašto nisi?“ improvizovao je
Emet. „Zar si kukavica?“


Napravio sam grimasu na to. „Ne.
Čuo sam da je zainteresovana za nekog drugog.“


-Edvard Kalen je hteo da pozove
Andjelu da izadju? Ali... Ne. To mi se ne svidja. Ne želim ga blizu nje. On
nije...dobar za nju. Nije...bezbedan.


Nisam izazvao borbenost,
zaštitnički instinkt. Ciljao sam na ljubomoru. Ali svejedno uspevalo je.


„Dozvolićeš da te to zaustavi?“ prezrivo
je pitao Emet, ponovo improvizujući. „Nisi raspoložen za takmičenje?“


Besno sam ga pogledao, ali
iskoristio sam to što je rekao. „Vidi, mislim da ona stvarno voli onog Bena.
Neću pokušavati da je ubedim u suprotno. Ima drugih devojaka.“


Reakcija na stolici iza mene bila
je električna.


„Koga?“ pitao je Emet, vraćajući
se na scenario.


„Moja partnerka iz laboratorije
reče da je to neki dečak po imenu Čeni. Nisam siguran da li ga poznajem.“


Ugušio sam smeh. Samo kod nadmenih
Kalenovih moglo je da prodje pretvaranje da ne poznaju sve učenike u ovoj
sitnoj školi.


Benova glava komešala se u šoku.
–Ja? Iznad Edvarda Kalena? Ali zašto bi ona volela mene?


„Edvarde,“ mrmljao je Emet
slabijim tonom, prevrćući očima ka dečaku. „Odmah je iza tebe,“ izustio je,
tako da je čovek očigledno lako mogao da pročita reči.


„Oh,“ uzvratio sam mrmljajući.


Okrenuo sam se na stolici i bacio
pogled na dečka iza mene. Na sekundu, njegove crne oči iza naočara bile su
preplašene, ali onda se ukrutio i skupio svoja uska ramena, suočen sa mojom
jasno omaložavajućom procenom. Izbacio je bradu a ljutito crvenilo zatamnelo je
njegovu zlatno-braon kožu.


„Ha,“ arogantno sam rekao dok sam se ponovo
okretao Emetu.


-Misli da je bolji od mene. Ali
Andjela ne. Pokazaću mu ja...


Savršeno.


„Zar nisi rekao da ipak vodi
Jorkija na ples? pitao je Emet, frknući kad je izgovorio ime dečaka koga su
mnogi prezirali zbog svoje nezgrapnosti.


„To je izgleda bila grupna
odluka.“ Hteo sam da budem siguran da je Benu ovo bilo jasno. „Andjela je
stidljiva. Ako B- dobro, ako dečko nema hrabrosti da je pozove, ona ga nikad neće
pitati.“


„Ti voliš stidljive devojke,“
rekao je Emet, vraćajući se na improvizaciju. –Stidljive devojke. Devojke
kao...hmm, ne znam. Možda Bela Svon?


Nacerio sam mu se. „Tačno.“ Onda
sam se vratio na glumu. „Možda će se Andjela umoriti od čekanja. Možda ću je
pozvati na maturu.“


-E nećeš, pomislio je Ben,
ispravljajući se na stolici. –Pa šta ako je mnogo viši od mene? Ako njoj to
nije bitno, nije ni meni. Ona je najlepša, najpametnija, najzgodnija devojka u
ovoj školi...i svidjam joj se.


Svidjao mi se ovaj Ben. Delovao
je bistro i promišljeno. Možda je čak i dostojan devojke kao što je Andjela.
Dao sam Emetu znak odobravanja palcem ispod stola dok je gospodja Gof ustala i
pozdravila razred.


-Okej, priznajem – ovo je bilo nekako
zabavno, pomislio je Emet.


Nasmešio sam se sebi, zadovoljan
što sam oblikovao hepi end jedne ljubavne priče. Bio sam siguran da će Ben
napraviti završni potez, i Andjela će primiti moj anonimni poklon. Moj dug je
bio isplaćen.


Kako su ljudi budalasti, da
dopuste da im 6 cm razlike u visini pokvari sreću.


Zbog svog uspeha bio sam dobro
raspoložen. Ponovo sam se nasmejao dok sam se smeštao u stolicu i spremao se za
zabavu. Posle svega, kako je Bela je ukazivala na ručak, nikad je pre nisam
video u akciji na času fizičkog.


Majkove misli bile su najlakše za
pronalaženje u žamoru glasova koji su se rojili u sali. Njegove misli su mi
postale jako poznate u zadnjih par nedelja. Sa uzdahom, pomirio sam se s tim da
ću slušati kroz njega. Bar sam mogao biti siguran da će paziti na Belu.


Stigao sam tačno na vreme da
čujem kako joj nudi da bude njegov partner za badminton; kako je napravio
predlog, druge vrste partnertstva prošle su mu kroz misli. Osmeh mi je
izbledeo, stisnuo sam zube, i morao da se podsetim zašto Majk Njutn nije bio
dopustiva opcija.


„Hvala, Majk – znaš, ne moraš ovo
da radiš.“


„Ne brini, sklanjaću ti se s
puta.“


Nacerili su se jedno drugom, i
slike brojnih nesreća – uvek na neki način povezanih s Belom – prošle su kroz
Majkovu glavu.


Majk je u početku igrao sam, dok
je Bela oklevala na drugoj strani terena, oprezno držeći svoj reket, kao da je
bio neka vrsta oružja. Onda je trener Klep dotrčao pored i naredio Majku da
pusti Belu da igra.


-Uh oh, pomislio je Majk dok je
Bela prilazila s uzdahom, držeći reket pod nekim trapavim uglom.


Dženifer Ford servirala je lopticu
pravo prema Beli samozadovoljnim udarom na njene misli. Majk je video kako Bela
posrće ka njoj, zamahujući reketom miljama daleko od mete, i potrčao je ne bi
li spasio volej.


Sa uzbunom sam gledao putanju
Belinog reketa. Sigurno će pogoditi mrežu, odbiti se nazad u nju i lupiti je u
čelo, pre nego što se okrene i udari Majkovu ruku uz glasno ’tvek’.


-Au. Au. Uh. To će napraviti
modricu.


Bela se uhvatila za čelo. Bilo
mi je teško da ostanem na stolici gde mi je bilo mesto, znajući da je bila
povredjena. Ali šta bih mogao da uradim sve i da sam tamo? A i nije izgledalo
ozbiljno... Oklevao sam, posmatrajući. Ako namerava da nastavi s pokušavanjem
da igra, moraću da smislim izgovor da je odvučem s časa.


Trener se smejao. „Izvini, Njutne.“
Ta devojka ima najgori baksuz koji sam ikada video. Nisam trebao da je guram
medju ostale...


Oprezno se okrenuo i otišao da
gleda drugu igru tako da se Bela mogla vratiti svojoj bivšoj posmatračkoj
ulozi.


-Au, ponovo je pomislio Majk,
masirajući ruku. Okrenuo se Beli. „Jesi li dobro?“


„Jesam, a ti?“ pitala je
snebljivo, pocrveneći.


„Mislim da jesam.“ -Ne želim da
zvučim kao plačljivac. Ali, čoveče, to boli!


Majk je zavteo ruku i trgao se.


„Ja ću samo ostati ovde
pozadi,“ rekla je Bela, na njenom licu više se videla osramoćenost i
razočaranje nego bol. Možda je Majk izvukao najdeblji kraj. Ja sam se naravno
nadao da je tako. Bar više nije igrala. Držala je reket vrlo pažljivo iza
ledja, oči su joj bile pune žaljenja... Morao sam kašljem da prikrijem smeh.


-Šta je smešno? Emet je želeo da
zna.


„Pričaću ti kasnije,“ mrmljao
sam.


Bela se više nije izlagala opasnosti da igra.
Trener je ignorisao i pustio Majka da igra sam.


Preleteo sam kroz test na kraju
časa, i gospodja Gof me pustila da idem. Napregnuto sam slušao Majka dok sam
hodao preko parkinga. Odlučio je da se suoči s Belom u vezi mene.


-Džesika se kune da izlaze
zajedno. Zašto? Zašto je morao da odabere baš nju?


Nije znao za pravi fenomen – da
je ona izabrala mene.


„I tako.“


„Šta tako?“ pitala se.



„Ti i Kalen, a?“ –Ti i čudak. Dobro, ako ti je bitno da je tip bogat...


Stisnuo sam zube na njegovu
ponižavajuću pretpostavku.


„To nije tvoja stvar, Majk.“


-Odbrambeni stav. Znači tačno
je. Bedak. „Ne svidja mi se to.“


„Ni ne mora da ti se svidja,“
brecnula se.


-Zašto ne može da vidi kakva je
on sporedna stvar? Kao što su i svi oni. Način na koji bulji u nju. Naježim se
kad ga vidim. „Gleda te kao...kao da si nešto za jelo.“


Zgrčio sam se, čekajući njen
odgovor.


Lice joj je blago pocrvenelo, a
usne su joj se skupile kao da je zadržavala dah. Onda se iznenada zakikotala.


-Sad mi se još i smeje. Super.


Majk se okrenuo, mrzovoljnih
misli, i odšetao za promenu.


Naslonio sam se na zid sale i
pokušao da se smirim.


Kako je mogla da se smeje Majkovoj optužbi
– tako opušteno da sam počeo da se brinem da je Forks postajao previše
svestan... Zašto bi se smejala činjenici da bih mogao da je ubijem, kada je
znala da je to potpuno tačno? Šta je u tome bilo smešno?


Šta nije bilo u redu s njom?


Da li je imala morbidan smisao
za humor? To se nije uklapalo u moju ideju o njenom karakteru, ali kako sam
mogao da budem siguran? Ili je možda moje sanjarenje o lakomislenom andjelu
bilo tačno u jednom pogledu, da uopšte nije imala osećaj za strah. Hrabra – to
je bila jedina reč za to. Drugi mogu da govore da je glupa, ali ja sam znao
koliko je ona bila pametna. Ipak, bez obzira na to iz kog razloga, ovaj
nedostatak straha i uvrnuti smisao za humor nisu bili dobri za nju. Da li je
ovaj čudni nedostatak stalno dovodio u opasnost? Možda ću joj uvek ovde biti
potreban...


Samo zbog toga, raspoloženje mi se
popravilo.


Ako bih samo mogao da se
disciplinujem, da sebe učinim bezbednim, onda bi možda bilo u redu da ostanem s
njom.


Kad je izašla iz sale, ramena su
joj bila ukrućena a donja usna ponovo medju zubima – znak zabrinutosti. Ali čim
su joj oči susrele moje, njena kruta ramena su se opustila a širok osmeh
raširio joj se licem. Bio je to čudno miran izraz lica. Došetala je pravo do
mene bez oklevanja, jedino se zaustavljajući kad je bila toliko blizu da se
vrućina iz njenog tela srušila na mene kao plimski talas.


„Ćao,“ šapnula je.


Sreća koju sam tog trenutka
osetio ponovo je bila neizmerna.


„Ćao,“ rekao sam, a onda –
raspoloženje mi se odjednom popravilo pa nisam mogao da izdržim da je ne
zadirkujem – dodao „Kako je bilo na fizičkom?“


Osmeh joj se pokolebao. „Dobro.“


Užasno je lagala.


„Stvarno?“ pitao sam – još uvek
sam bio zabrinut za njenu glavu; da li je bolelo? – ali onda su misli Majka
Njutna postale toliko glasne da su mi razbile koncentraciju.


-Mrzim ga. Želeo bih da umre.
Nadam se da će sleteti preko litice s tim sjajnim autom. Zašto je samo ne
ostavi na miru? Zašto se ne drži svoje vrste – čudaka.


„Šta je bilo?“ pitala je Bela.


Moje oči su se ponovo
usredsredile na njeno lice. Pogledala je Majkovo povlačenje, a onda ponovo
mene.


„Njutn mi ide na živce,“
priznao sam.


Usta su joj se otvorila, a
osmeh nestao. Mora da je zaboravila da sam imao moć da posmatram njene nesreće
od prošlog časa, ili se nadala da je nisam upotrebio. „Nisi valjda ponovo
slušao?“


„Kako ti je glava?“


„Ovo je da ne poveruješ!“ rekla
je kroz zube, a onda se okrenula od mene i počela besno da korača preko
parkinga. Koža joj je porumenela – bilo je sramota.


Održavao sam korak s njom,
nadajući se da će se brzo odljutiti. Obično mi je brzo opraštala.


„Sama si rekla da te nikad nisam video na
času fizičkog,“ objasnio sam. „Bio sam radoznao.“


Nije odgovorila; obrve su joj
se skupile.


Naglo se zaustavila na parkingu
kad je videla da je moj auto okružen gomilom muških studenata.


-Pitam se koliko brzo ide ova
stvar...


-Vidi ove SMG papučice. Video
sam ih samo u časopisu...


-Lepi branici...


-I ja bih voleo da imam šesto
hiljada dolara za ovo...


Baš zbog ovoga je bilo bolje da Rozali vozi
svoj auto samo kad ide van grada.


Progurao sam se kroz gomilu
pohlepnih dečaka do mog auta; posle sekunde oklevanja, Bela je uradila isto.


„Razmetljivo,“ mrmljao sam dok
je ulazila.


„Koji je ovo model
automobila?“ pitala je.


„M3.“


Namrštila se. „Ne govorim
jezikom auto-moto časopisa.“


„To je BMW.“ Prevrnuo sam
očima a onda se skoncentrisao na rikverc da ne bi nikog pregazio. Morao sam da
zadržim pogled na nekoliko dečaka kojima nije baš bilo stalo da mi se sklone s
puta. Pola sekunde nakon što su mi susreli pogled bilo je dovoljno da ih ubedi.


„Jesi još uvek ljuta?“ pitao
sam je. Mrgodjenje joj se opustilo.


„Definitivno,“ odsečno je
odgovorila.


Uzdahnuo sam. Možda nisam
trebao da joj kažem. No dobro. Mogu da pokušam to da ispravim, valjda. „Hoćeš
li mi oprostiti ako se izvinim?“


Razmislila je o tome na trenutak.
„Možda...ako stvarno tako misliš,“ odlučila je. „I ako obećaš da nećeš to više
raditi.“


Neću je lagati, nije bilo šansi
da pristanem na to drugo. Možda da joj ponudim nešto drugo u zamenu.


„A šta misliš da se izvinim i
stvarno to mislim, i da pustim da ti voziš u subotu?“ Zgrčio sam se u sebi na
tu pomisao.


Prostor izmedju očiju joj se
nabrao dok je razmatrala novi predlog. „Dogovoreno,“ rekla je psle trenutka
razmišljanja.


Sad moje izvinjenje... Nikad pre nisam namerno zaslepljivao Belu,
ali sada se činilo kao pravo vreme za to. Duboko sam se zagledao u njene oči
dok smo se udaljavali od škole, pitajući se da li mi uspeva. Iskoristio sam
svoj najubedljiviji ton.


„Veoma mi je žao što sam te
uznemirio.“


Srce joj je kucalo glasnije
nego pre, a ritam je odjednom postao stakato. Oči su joj se raširile,
izgledajući malo ošamućene.


Nasmešio sam se. Izgleda da sam
uspeo. Naravno, i ja sam imao malih problema da skrenem pogled s njenih očiju.
Jednako zaslepljen. Sreća da sam znao ovaj put napamet.


„I biću ispred tvoje kuće rano
u zoru u subotu,“ dodao sam, završavajući pogodbu.


Brzo je trepnula, tresući glavu
kao da bi je razbistrila. „Um,“ rekla je, „ne verujem da će mi baš pomoći s
Čarlijem ako zatekne neobjašnjivi Volvo parkiran ispred kuće.“


Ah, koliko slabo me poznavala.
„Nisam nameravao da dodjem kolima.“


„Kako –„ krenula je da pita.


Prekinuo sam je. Bilo bi teško
objasniti odgovor bez demonstracije, a sada nije bilo pravo vreme za to. „Ne
brini zbog toga. Biću tamo, bez auta.“


Nagnula je glavu na stranu, i na sekundu je
gledala kao da će pitati za još, ali izgleda da se predomislila.


„Jel sada kasnije?“ pitala je,
podsećajući me na naš nedovršen razgovor danas u kafeteriji; preskočila je
jedno teško pitanje samo da bi se vratila na drugo koje je bilo još teže.


„Pretpostavljam da jeste,“
nerado sam se složio.


Parkirao sam ispred njene kuće,
naprežući se dok sam smišljao kako da objasnim...a da ne načinim svoju
monstruoznu prirodu previše očiglednom, da je ponovo ne uplašim. Ili je to bilo
pogrešno? Da smanjim svoju tamu?


Čekala je sa istom ljubaznom
maskom koju je imala danas na ručku. Da sam bio manje zabrinut, njena apsurdna
smirenost bi me nasmejala.


„I još uvek želiš da znaš zašto
ne možeš da me gledaš dok lovim?“ pitao sam.


„Pa, više sam se pitala kakva
bi bila tvoja reakcija,“ rekla je.


„Jesam te uplašio?“ pitao sam,
siguran da će poreći.


„Ne.“


Pokušao sam da se ne nasmejem,
i nisam uspeo. „Izvini što sam te uplašio.“ A onda mi je osmeh nestao zajedno
sa trenutnim humorom. „Bila je to samo pomisao na tebe tamo...dok mi lovimo.“


„To bi bilo loše?“


Mentalna slika bila je previše –
Bela, tako ranjiva u praznoj tami; ja, van kontrole... Pokušao sam da je oteram
iz glave. „Ekstremno.“


„Zbog...?“


Duboko sam udahnuo,
koncentrišući se na trenutak na goruću žedj. Osećajući je, upravljajući njome,
dokazujući svoju nadmoć nad njom. Nikad me više neće kontrolisati – zakleo sam
se da će biti tako. Biću bezbedan za nju. Buljio sam u oblake ne videći ih, želeći
da verujem da bi moja odlučnost napravila neku razliku ako bi lovio nailazeći
na njen miris.


„Kada lovimo...predajemo se
svojim čulima,“ rekao sam joj, razmišljajući o svakoj reči pre nego što je
izgovorim. „Tada ne vladamo svojim umom. Posebno čulom mirisa. Ako bi mi bila
bilo gde blizu kad tako izgubim kontrolu...“


Protresao sam glavu u agoniji na
pomisao šta bi se desilo – ne šta bi moglo da se desi, nego šta bi se tad
sigurno desilo.


Slušao sam lupanje njenog srca, a
onda nemirno okrenuo, da joj pročitam oči.


Belino lice bilo je smireno, oči
ozbiljne. Usne su joj bile blago napućene zbog, po mojim pretpostavkama,
zabrinutosti. Ali zabrinutosti zbog čega? Za sopstvenu bezbednost? Ili za moj
bol? Nastavio sam da buljim u nju, pokušavajući da prevedem njen dvosmislen
izraz lica u konkretnu činjenicu.


I ona je buljila u mene. Posle
trenutka oči su joj postale šire, a zenice su joj se proširile, iako se svetlo
nije promenilo.


Disanje mi se ubrzalo, i odjednom
izgledalo je kao da tišina u autu zuji, kao u zatamnjenom kabinetu za biologiju
danas. Pulsirajuća struja ponovo je sevala izmedju nas, a moja želja da je
dodirnem bila je, ukratko, jača čak i od moje žedji.


Udarajući elektricitet učinio je
da osetim kao da ponovo imam puls. Telo mi je bilo puno toga. Kao da sam bio
čovek. Više nego išta na ovom svetu, želeo sam da osetim toplinu njenih usana
na mojima. Na sekundu, očajno sam se borio da pronadjem snagu, kontrolu, da
mogu da približim svoja usta toliko blizu njene kože...


Progutala je u hrapavom dahu, i tek
sam onda shvatio da kada sam počeo brže da dišem, ona je u isto vreme prestala
da diše.


Zatvorio sam oči, pokušavajući da
prekinem vezu izmedju nas.


Nema više grešaka.


Belino postojanje bilo je vezano za
hiljadu osetljivo izbalansiranih hemijskih procesa, svih tako lako prekinutih.
Ritmično širenje njenih pluća, dotok kiseonika, značio je život ili smrt za
nju. Uzbudjeno kucanje njenog krhkog srca moglo je biti prekinuto zbog toliko
glupih nesreća ili bolesti ili...zbog mene.


Nisam verovao da bi ijedan član
moje porodice oklevao ako bi mu bila ponudjena druga šansa – ako bi mogao da
zameni besmrtnost za ponovnu smrtnost. Bilo ko od nas bi skočio u vatru za to.
Goreo koliko god dana ili vekova bi bilo potrebno.


Većina naše vrste cenila je
besmrtnost iznad svega. Čak je bilo i ljudi koji su molili za ovo, koji su na
mračnim mestima tražili one koji bi mogli da im daju najcrnji od svih
poklona...


Ali ne i mi. Ne moja porodica. Mi
bismo sve dali da budemo ljudi.


Buljio sam u mikroskopski sitne
rupice i oštećenja na šoferšajbni, kao da je postojalo neko rešenje skriveno u
staklu. Elektricitet nije izbledeo, i morao sam da se koncentrišem da zadržim
ruke na volanu.


Desna ruka je ponovo počela da me
pecka bez bola, otkad sam je pre dodirnuo.


„Bela, mislim da bi sada trebala da
udješ.“


Odmah je poslušala, bez komentara,
izlazeći iz auta i zatvarajući vrata za sobom. Da li je osećala mogućnost
katastrofe tako jasno kao ja?


Da li je bolelo da ode, kao što je
meni bilo bolno da je pustim? Jedina uteha bila je ta što ću je uskoro ponovo
videti. Pre nego što će ona videti mene. Nasmejao sam se tome, onda spustio
prozor i nagnuo se da još jednom progovorim s njom – sada je bilo bezbednije,
sa vrućinom njenog tela van auta.


Radoznalo se okrenula da vidi šta
hoću.


Još uvek je bila radoznala, iako mi
je danas postavila toliko pitanja. Moja radoznalost bila je potpuno
nezadovoljena; današnje odgovaranje na njena pitanja otkrilo je samo moje tajne
– ja sam saznao malo o njoj sopstvenim pretpostavkama. To nije bilo fer.


„Um, Bela?“


„Da?“


„Sutra je moj red.“


Čelo joj se nabralo. „Tvoj red za
šta?“


„Za postavljanje pitanja.“ Sutra,
kad budemo bili na sigurnijem mestu, okruženi svedocima, dobiću svoje odgovore.
Nacerio sam se na tu pomisao, a onda se okrenuo zato što ona nije imala nameru
da ode. Iako nije bila u autu, odjek elektriciteta fijukao je unutr. I ja sam
želeo da izadjem, da je ispratim do vrata kao izgovor da ostanem pored nje....


Nema više grešaka. Nagazio sam gas,
i uzdahnuo dok je nestajala iza mene. Izgledalo je kao da sam uvek trčao ka
Beli ili bežao od nje, nikad ne ostajući na mestu. Morao sam da nadjem načina
da se skrasim ako ćemo ikad imati malo mira.

_________________
Back to top Go down
http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
12. Komplikacije
Back to top 
Page 1 of 1
 Similar topics
-
» 11. Komplikacije

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Midnight sun-
Jump to: