NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 3. Prvi lov

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 3. Prvi lov    Sat Jun 26, 2010 6:40 am

Kroz prozor?" upitala sam ga, gledajuci s prvog kata.
Nikada
me ozbiljno nije plašila visina kao takva, ali mogucnost mi je sada
djelovala manje privlacno, jer sam svaku sitnicu vidjela tako jasno.
Rubovi kamenja tamo dolje bili su oštriji nego što sam mislila.
Edvvard se osmjehnuo. "To je najprakticniji izlaz. Ako se bojiš, mogu te ponijeti."
"Imamo cijelu vjecnost, a ti se brineš zbog vremena koje bismo utrošili na odlazak do stražnjih vrata?"
Blago se namrštio. "Renesmee i Jacob su u prizemlju..."
"O."
Tocno.
Sada sam ja cudovište. Moram se kloniti mirisa koji bi mogli probuditi
moju divlju stranu. Narocito ljudi koje volim. Ukljucujuci cak i one
koje zapravo još ne poznajem.
"Je li Renesmee... okej... dok je
Jacob tamo?" prošaptala sam. Sa zakašnjenjem sam shvatila da je ono što
sam cula odozdo zacijelo bilo Jacobovo srce. Opet sam pažljivo
osluhnula, ali cula sam samo to jedno, postojano bilo. "Njemu ona nije
baš draga."
Edvvard je nekako cudno stisnuo usne. "Vjeruj mi, posve je sigurna. Znam tocno što Jacob misli."
"Naravno", promrmljala sam i opet pogledala prema zemlji.
"Odugovlaciš?" izazvao me.
"Malo. Ne znam kako..."
I
postala sam vrlo svjesna obitelji koja me šutke gleda odostraga.
Uglavnom šutke. Emmett se vec jedanput zahihotao sebi u bradu.
Pogriješim li
jedan jedini put, pocet ce se valjati po podu. A onda ce poceti podbadanja
0 jedinoj nespretnoj vampirici na svijetu...
A
ova haljina - u koju me Alice obukla bez moga znanja, sigurno negdje u
vrijeme dok sam bila izgubljena u izgaranju - nije bila odjeca koju bih
izabrala ni za skakanje ni za lov. Pripijena ledenoplava svila? Odakle
joj pomisao da bi mi takvo što trebalo? Zar je poslije cocktail-party?
"Gledaj mene", rekao je Edvvard. A onda je vrlo opušteno iskoracio kroz visoki, otvoreni prozor i propao.
Pažljivo
sam ga promatrala, analizirajuci kut pod kojim je savio koljena da
ublaži doskok. Zvuk njegova slijetanja bio je vrlo slab - prigušeni
tresak koji je mogao potjecati od tihog zatvaranja vrata, ili nježna
odlaganja knjige na stol.
Nije mi izgledalo teško.
Stišcuci zube od koncentriranja, pokušala sam oponašati njegov nehajan iskorak u prazninu.
Ha!
Zemlja kao da mi se približila tako sporo da mi nije bio nikakav
problem namjestiti stopala - u kakve me to cipele Alice obula? U
stiletice? Pa sišla je s uma - tako da moje blesave cipele zauzmu tocno
pravi položaj
1 da mi doskok ne bude ništa drugaciji od koraka na ravnoj površini.
Primila
sam udar prednjim dijelom stopala, da mi tanke potpetice ne puknu.
Imala sam dojam da sam sletjela jednako tiho kao on. Široko sam mu se
osmjehnula.
"Imaš pravo. Baš lako."
Uzvratio mi je osmijehom. "Bella?"
"Da?"
"To je bilo vrlo graciozno - cak i za vampirske pojmove."
Razmislila
sam nacas o tome, a onda se osmjehnula od uha do uha. Daje to rekao tek
tako, Emmett bi prasnuo u smijeh. Ali njegova opaska nikom nije bila
smiješna, pa je ocito bila tocna. Mene je to prvi put netko opisao
rijecju graciozno u cijelom životu... ili, dobro, postojanju, uglavnom.
"Hvala ti", rekla sam mu.
A
onda sam izula srebrnkaste satenske cipelice jednu po jednu i zajedno
ih bacila natrag kroz otvoreni prozor. Možda malcice prejako, ali cula
sam da ih je netko ulovio prije nego što su stigle oštetiti drvene
panele.
Alice je progundala: "Smisao za modu nije joj se poboljšao toliko koliko smisao za ravnotežu."
Edvvard
me primio za ruku - nisam se mogla prestati diviti glatkoci, ugodnoj
temperaturi njegove kože - i jurnuo stražnjim dvorištem prema obali
rijeke. Bez napora sam pratila njegov korak.
Sve što ima veze s tjelesnošcu djelovalo mi je vrlo jednostavno.
"Preplivat cemo je?" upitala sam ga kad smo zastali pred vodom.
"Pa da ti upropastimo tu lijepu haljinu? Ne. Preskocit cemo je."
Stisnula sam usne, razmišljajuci. Rijeka je na ovome mjestu bila široka pedesetak metara.
"Idi prvi", rekla sam.
Dotaknuo
mi je obraz, brzo se vratio za dva koraka, te pretrcao ta dva koraka i
odrazio se s plosnata kamena cvrsto usadena u obalu. Pažljivo sam
pratila bljesak pokreta dok je u luku letio preko vode, prevrnuvši se
na kraju preko glave prije nego što ce nestati u gustom drvecu na
drugoj strani rijeke.
"Pravi se važan", promrsila sam i zacula njegov nevidljivi smijeh.
Uzmaknula sam pet koraka, za svaki slucaj, i duboko udahnula.
Odjednom
me opet obuzela strepnja. Ne zato što bih mogla pasti i ozlijediti se -
više me brinulo to što bih mogla ozlijediti šumu.
Polako mi je naišla, ali sada sam je osjecala - sirovu, masivnu snagu što mi pršti u udovima.
Iznenada
sam bila sigurna da kad bih poželjela prokopati tunel ispod rijeke,
rovanjem ili nabijanjem probiti put sve do stijene, ne bih na to
utrošila previše vremena. Predmeti oko mene - drvece, grmlje,
kamenje... kuca - svi su mi poceli djelovati vrlo lomljivo.
Usrdno
se nadajuci da Esme nije narocito privržena nijednom konkretnom stablu
na suprotnoj strani rijeke, zakoraknula sam. A onda sam naglo zastala
kad mi se napeti saten rasparao za više od pedlja uz bedro. Alice!
Pa,
Alice se uvijek odnosila prema odjeci kao da je to potrošna roba,
namijenjena jednokratnoj uporabi, tako da joj ovo ne bi trebalo
smetati. Sagnula sam se da oprezno vršcima prstiju primim porub na
neoštecenom desnom šavu, te najslabijim mogucim povlacenjem rastrgnula
haljinu sve do vrha bedra. Zatim sam popravila suprotnu stranu da pristaje.
Mnogo bolje.
Cula
sam prigušeni smijeh iz kuce, cak i nekoga tko škrguce zubima. Smijeh
je dopirao i s kata i iz prizemlja, a vrlo sam lako prepoznala i mnogo
drugaciji, grubi, grleni hihot s donje razine.
Znaci, i Jacob me
promatra? Nisam si mogla predociti što on sada misli, ili što još
uvijek tu radi. Dosad sam zamišljala kako ce se naš ponovni
sastanak
- bude li mi on ikada mogao oprostiti - zbiti u nekom dalekom trenutku
u buducnosti, kad postanem stabilnija, a vrijeme izlijeci rane koje sam
nanijela njegovu srcu.
Nisam se okrenula da ga sada pogledam, na
oprezu zbog moguceg hira. Ne bi valjalo da dopustim bilo kojoj emociji
da mi presnažno obuzme raspoloženje. I zbog Jasperovih strahovanja bila
sam sva napeta. Morat cu u lov prije bavljenja bilo cim drugim. Htjela
sam smetnuti sve ostalo s uma kako bih se mogla usredotociti.
"Bella?" pozvao me Edvvard iz šume, sve bližim glasom. "Bi li htjela opet vidjeti?"
Ali
svega sam se savršeno sjecala, naravno, a nisam htjela pružiti Em-mettu
razlog da mu moje obrazovanje bude još smješnije. Ovo je bilo tjelesno
- pa bi trebalo ici nagonski. I tako sam duboko udahnula i potrcala
prema rijeci.
Kako mi haljina više nije smetala, trebao mi je samo
jedan dug odskok da stignem do obale vode. Tek osamdesetcetvrtinka
sekunde, a vremena je ipak bilo napretek - oci i misli kretale su mi se
tako brzo da mi je jedan korak bio dovoljan. Bilo mi je jednostavno
postaviti desno stopalo baš kako treba na plosnati kamen i uložiti
primjeren pritisak da mi se tijelo vine u zrak.
Više sam marila za
ciljanje nego za silu, pa sam pogriješila u kolicini potrebne sile -
ali barem nisam pogriješila u smislu koji bi znacio pljusak u vodu.
Širina od pedeset metara bila mi je malciceprelaka...
Osjetila sam se cudno, ushiceno, nabijeno
energijom, ali trajalo je kratko. Morala je proci još cijela jedna
sekunda, a onda sam se našla na suprotnoj strani.
Ocekivala sam da
ce mi gusto drvece biti problematicno, ali neocekivano mi je pomoglo.
Bilo mi je jednostavno ispružiti jednu sigurnu ruku kad sam pocela
padati natrag prema zemlji duboko u šumi i uloviti se za zgodno
postavljenu granu; lagano sam se prebacila s grane na granu i sletjela
na vrške prstiju, još uvijek udaljena pet metara od tla na širokom
izboju debla sitkine smreke.
Bilo je fenomenalno.
Kroz odzvanjanje moga oduševljenog smijeha cula sam kako Edvvard hita da me pronade.
Skok mi je bio dvostruko dulji od njegovoga. Kad je stigao do moga stabla, oci su mu bile
razrogacene. Vješto sam skocila s grane do njega i opet se bešumno docekala prednjim
dijelom stopala.
"Je li bilo dobro?" zanimalo me, dok sam od uzbudenja ubrzano disala.
"Vrlo dobro." Uputio mije pohvalan osmijeh, ali tako nehajan ton nije odgovarao iznenadenom izrazu njegovih ociju.
"Hocemo opet?"
"Usredotoci se, Bella - krenuli smo u lov." "A da, tocno." Kimnula sam glavom. "Lov."
"Slijedi me... ako možeš." Iscerio se, odjednom me podrugljivo pogledao i naglo potrcao.
Bio je brži od mene. Pojma nemam kako je uspijevao pokretati noge tako zasljepljujucom
brzinom, ali bila je nadmocna mojoj. Medutim, bila sam snažnija, pa sam svakim svojim
korakom
prelazila koliko on sa svoja tri. I tako sam letjela s njim kroz mrežu
živoga zelenila, njemu uz bok, nipošto ga ne slijedeci. Nisam si mogla
pomoci a da se tiho ne nasmijem od uzbudenja kojim me to proželo;
smijeh me nije usporio, niti mi je poremetio usredotocenost.
Napokon
sam mogla shvatiti zašto se Edvvard nikad nije sudarao s drvecem u trku
- a to me pitanje oduvijek kopkalo. Radilo se o osebujnom osjecaju, o
ravnoteži brzine i bistrine. Jer, dok sam jezdila gustim labirintom
boje zada, preko njega, ispod njega i kroz njega tempom koji je trebao
svesti sve oko mene na razmazanu mrlju zelenila, jasno sam razabirala
svaki listic na svakoj grancici svakog nebitnog grma pokraj kojeg sam
prolazila.
Brzina mi je stvarala vjetar na kojem su mi vijorile kosa i podrapana haljina, i koji mi je
djelovao
toplo na koži, premda sam znala da ne bi trebao. Baš kao što mi neravno
šumsko tlo ne bi trebalo djelovati meko kao baršun pod bosim tabanima,
a šibanje granja po koži ne bi trebalo djelovati poput milovanja perjem.
U šumi je bilo daleko više života nego što sam pojma imala - kojekakva stvorenjca za koja
nisam ni slutila da postoje vrvjela su lišcem oko mene. Sva bi utihnula od našeg prolaska,
dišuci
brže u strahu. Životinje ocito daleko mudrije reagiraju na naš miris
nego ljudi. Na mene je svakako djelovao upravo suprotno.
Stalno sam cekala da ostanem bez daha, ali disala sam bez napora. Cekala sam i da me
mišici pocnu peci, ali snaga kao da mi se samo povecavala kako sam se privikavala na ovaj
korak. Sve sam dulje grabila u trku, pa se on uskoro poceo truditi da održi moj tempo. Opet
sam se ushiceno nasmijala kad sam cula kako zaostaje. Sad su mi bose noge tako rijetko
doticale zemlju da sam imala dojam prije da letim negoli da trcim.
"Bella", suho me pozvao ravnim, lijenim glasom. Ništa drugo nisam više cula; stao je.
Na trenutak sam razmislila o pobuni.
Ali okrenula sam se, s uzdahom, i lagano skoknula do njega, stotinjak metara otraga.
Pogledala sam ga s išcekivanjem. Smješkao se, podignute obrve. Bio je tako lijep da sam
samo mogla buljiti.
"Jesi li mislila ostati u ovoj zemlji?" upitao me zabavljeno. "Ili si mislila danas produžiti u
Kanadu?"
"Ovdje
je u redu", složila sam se, obracajuci manje pozornosti na ono što mi
govori, a više na hipnoticko gibanje njegovih usana pri govoru. Bilo mi
je teško sprijeciti da me snažne nove oci stalno ne zbunjuju svježim
pogledima. "Sto lovimo?"
"Sjeverne jelene. Mislio sam da za prvi put izaberemo nešto lagano..." Ušutio je kad su mi se oci stisnule na rijec lagano.
Ali
nisam mislila raspravljati; bila sam odviše žedna. Cim sam pocela
misliti na to kako me grlo suho pece, samo sam na to mogla misliti.
Nema sumnje, pogoršava mi se. Osjecaj u ustima bio mi je kao cetiri
popodne vruceg lipanjskog dana u Dolini smrti.
"Gdje?" upitala sam
ga, nestrpljivo pregledavajuci drvece. Sad kad sam se posvetila žedi,
kao da mi se svaka misao u glavi prožela njome, kao da mi je prožela
ugodnije pomisli na trcanje i Edvvardove usne i ljubljenje i... žestoku
žed. Nisam je se mogla riješiti.
"Umiri se na trenutak", rekao je i
lagano mi položio ruke na ramena. Neodgodivost moje žedi trenutno se
povukla od njegova dodira.
"Sada sklopi oci", prošaptao je. Kad sam ga poslušala, prinio je ruke mome licu i poceo mi
milovati jagodice. Osjetila sam kako mi se disanje ubrzava i opet nacas pricekala rumenilo
koje nece doci.
"Osluhni", dao mi je Edvvard naputak. "Sto cuješ?"
Sve, mogla sam mu reci; njegov savršeni glas, njegov dah, doticanje njegovih usana pri
govoru, ptice što šapatno bišcu perje u krošnjama, njihovo treperavo bilo, sušanj javorova
lišca
dok se tare, tiho kuckanje koraka mrava što slijede jedan drugoga u
dugoj vrsti uz koru najbližeg stabla. Ali znala sam da misli na nešto
konkretno, pa sam osluhnula u daljinu, tražeci nešto drugacije od
sitnih šumova života što me okružuju. Blizu nas se nalazila cistina -
vjetar je drugacije mrmorio kroz travu na otvorenom - s potocicem,
kamenita korita. I tu, blizu klokotanja vode, culo se buckanje jezika
što lapcu, glasno nabijanje teških srdaca što pumpaju guste mlazove
krvi...
Bilo mi je kao da su se stijenke moga grla slijepile usisavanjem.
"Uz potok, prema sjeveroistoku?" upitala sam, ne otvarajuci oci.
"Da." Ton mu je bio pohvalan. "A sad... pricekaj novi dah povjetarca i... koji miris osjecaš?"
Uglavnom njegov - njegov cudni miomiris meda, ljiljana i sunca. Ali i bogat, zemljani vonj
truleži i mahovine, smole u zimzelenom drvecu, toplu,
gotovo orašastu aromu malih glodavaca što su se šcucurili pod korijenjem stabala. A onda,
opet
pomirisavši u daljinu, cisti miris vode, neobicno neprivlacne usprkos
mojoj žedi. Usmjerila sam se prema vodi i pronašla miris koji zacijelo
prati zvuk laptanja i nabijanje srdaca. Još jedan topao miris, bogat i
rezak, snažniji od ostalih. Pa ipak, gotovo jednako neprivlacan kao i
miris potocica. Namreškala sam nos.
Zahihotao se. "Znam - treba vremena da se na to navikneš."
"Tri su?" pokušala sam pogoditi.
"Pet. Još dva su u drvecu iza njih."
"Što da sada radim?"
Glas mu je zvucao kao da se smiješi. "Što ti se radi?"
Razmislila sam o tome, ne otvarajuci oci dok sam osluškivala i mirisala. Još jedan nalet
goruce
žedi nametnuo se mojoj svijesti, i odjednom mi taj topli, reski vonj
nije bio tako neprihvatljiv. Barem ce biti nešto toplo i vlažno u mojim
sparušenim ustima. Oci su mi se naglo otvorile.
"Ne razmišljaj o tome", predložio mi je, odmaknuo ruke s moga lica i ustuknuo za korak.
"Samo slijedi nagone."
Pustila
sam se da otplovim prema mirisu, jedva svjesna svoga kretanja dok sam
utvarno klizila niz kosinu prema uskome proplanku kroz koji je tekao
potocic. Tijelo mi se automatski prignulo u niski cucanj dok sam
oklijevala na rubu šume, obraslom paprati. Vidjela sam kapitalca na
rubu potoka, s krunom od dvaput po dvanaest parožaka, kao i sjenama
umrljane prilike još cetiriju košuta kako opuštenim koracima idu na
istok u šumu.
Usredotocila sam se na miris mužjaka, na vrucu tocku u
njegovu kuš-travom vratu odakle je toplina najsnažnije pulsirala.
Dijelilo nas je tek trideset metara - dva-tri skoka. Napela sam se za
prvi.
Ali kad su mi se mišici zgrcili u pripremi, vjetar je promijenio smjer i sada puhnuo jace, i s juga.
Nisam zastala razmisliti, vec sam se bacila iz šume smjerom okomitim na onaj koji sam
prvotno
odredila, prestrašivši krdo u šumu i pohitavši za novom aromom, tako
privlacnom da mi nije ostavila mogucnost izbora. Bila je prinudna.
Ta aroma je posve ovladala mnome. Nisam imala drugih misli dok sam je pratila, svjesna
samo žedi i tog novog mirisa koji ju je obecavao utažiti. Žedanje mi se pogoršalo, postalo je
sada tako bolno da mi je zbrkalo sve ostale misli i pocelo me podsjecati na ono kako me otrov pekao u žilama.
Samo je jedna stvar iole imala mogucnost da sada prodre kroz moju žudnju, nagon jaci i
iskonskiji od potrebe da ugasim tu vatru - nagon da se zaštitim od opasnosti. Samoobrana.
Odjednom
sam postala svjesna da me netko prati. Privlacenje neodoljivog mirisa
uhvatilo se u meni u koštac s porivom da se okrenem i obranim svoje
pravo na lovinu. Mjehur zvuka stvorio mi se u prsima, usne su mi se
zadigle same od sebe da mi otkriju zube kao upozorenje.
Stopala su mi se usporila, a potreba da zaštitim leda pocela se nadmetati sa žudnjom da
utažim žed.
A
onda sam zacula kako mi se progonitelj približava, pa je samoobrana
prevagnula. Kad sam se okrenula na peti, nabubreli zvuk probio mi se iz
grla i odjeknuo.
Životinjsko rezanje što je doprlo iz mojih vlastitih usta bilo je tako neocekivano da me
zgranulo. Smelo me i razbistrilo mi nacas glavu -smucenost od žedi povukla se, iako je žed
gorjela i dalje.
Vjetar
je ponovno promijenio smjer, zapuhnuvši mi lice mirisima zemlje i
nadolazece kiše, što mi je dodatno oslobodilo svijest plamenog stiska
drugog mirisa - arome tako slasne da je mogla biti iskljucivo ljudska.
Edvvard
je oklijevao na nekoliko koraka od mene, ruku podignutih kao da me želi
zagrliti - ili sputati. Lice mu je bilo napeto i oprezno kad sam se
zgroženo ukocila.
Shvatila sam da sam se spremala napasti ga. Tvrdim
trzajem ispravila sam se iz obrambenog cucnja. Zadržala sam dah dok sam
se pribirala, u strahu od moci mirisa što nadire s juga.
Vidio je da mi se razboritost vraca u lice i prišao mi za korak, spuštajuci ruke.
"Moram odavde", procijedila sam kroza zube, služeci se onim dahom koji sam imala u sebi.
Sok mu je prešao licem. "Možeš li se udaljiti?"
Nisam
imala vremena da ga pitam što time misli. Znala sam da ce mi sposobnost
uracunljivog razmišljanja potrajati tek toliko dok se budem mogla
sprecavati da ne mislim na—
Opet sam se nadala u trk, u žestoki sprint ravno na sjever, misleci tek na neugodan osjecaj
izostanka
dojmova, ocito jedinu reakciju svoga tijela na manjak zraka. Iskljucivi
mi je cilj bio otrcati dovoljno daleko da se miris iza mene posve
izgubi. Da ga nikako ne mogu naci cak i ako se predomislim...
I ponovno sam shvatila da me netko slijedi, ali ovaj put sam bila pri sebi. Oduprla sam se
nagonskoj potrebi da udahnem - da aromama u zraku provjerim je li to Edvvard. Nisam se
morala
dugo opirati; premda sam trcala brže nego ikada prije, sijevala kao
komet najizravnijim putem kroz drvece koji sam mogla pronaci, Edvvard
me sustigao ni za minutu.
Na pamet mi je pala nova pomisao, pa sam zastala u mjestu, cvrsto osovljena na noge. Bila
sam sigurna da ovdje svakako ne prijeti opasnost, ali zadržala sam dah za svaki slucaj.
Edvvard
je prohujao pokraj mene, iznenaden mojim iznenadnim zaustavljanjem.
Okrenuo se na peti i našao u sekundi pokraj mene. Stavio mi je ruke na
ramena i zagledao mi se u oci, dok mu je zgranutost i dalje bila glavna
emocija na licu.
"Kako si to izvela?" usrdno me upitao.
"Prije si me pustio da te pobijedim, je 1' tako?" usrdno sam i ja upitala njega, zanemarujuci
njegovo pitanje. A vec sam mislila da mi tako dobro ide!
Kad sam otvorila usta, osjetila sam okus zraka - sada više nije bio onecišcen, nije imao ni
tracka one nesnosno privlacne arome koja bi mi mucila žed. Oprezno sam udahnula.
Slegnuo je ramenima i odmahnuo glavom, odbijajuci promijeniti temu. "Bella, kako si to
izvela?"
"Kako sam pobjegla? Zadržala sam dah."
"Ali kako si prestala loviti?"
"Kad si mi prišao s leda... strašno mi je žao zbog toga."
"Zašto se ispricavaš meni? Ja sam taj koji je bio grozno nesmotren. Pretpostavio sam da
nikoga
nece biti ovako daleko od planinarskih staza, ali trebao sam najprije
provjeriti. Glupe li greške! Ti se nemaš na cemu ispricavati."
"Ali zarežala sam na tebe!" I dalje sam se užasavala što sam uopce bila sposobna za takvo
svetogrde.
"Pa naravno da jesi. To je posve prirodna reakcija. Ali ne mogu shvatiti kako si pobjegla."
"Što sam drugo mogla?" upitala sam ga. Njegovo me držanje zbunilo - pa što je htio da se
dogodi? "Mogao je to biti netko koga znam!"
Zapanjio me, odjednom prasnuvši u glasan, grcevit smijeh, zabacivši glavu i puštajuci da se
taj zvuk odbija od krošanja.
"Zašto mi se smiješ?"
Smjesta je prestao i vidjela sam da je opet oprezan.
Samo
se obuzdavaj, opomenula sam se. Morala sam paziti na svoje izljeve
bijesa. Baš kao da sam mlada vukodlacica, a ne vampirica.
"Ne smijem se tebi, Bella. Smijem se zato što sam u šoku. A u šoku sam zbog toga što sam
potpuno zaprepašten."
"Zašto?"
"Ne
bi smjela biti u stanju izvesti išta od ovoga. Ne bi smjela biti
tako... tako racionalna. Ne bi smjela biti u stanju stajati tu i tako
smireno i staloženo raspravljati o ovome sa mnom. I, iznad svega toga,
ne bi smjela biti u stanju prekinuti lov dok traje, a miris ljudske
krvi je u zraku. Cak i zrelim vampirima to nije lako - uvijek pazimo
gdje lovimo, da se ne bismo doveli u iskušenje.
Bella, ponašaš se kao da su iza tebe desetljeca, a ne dani."
"O." Ali znala sam da ce biti teško. Zato sam se tako i cuvala. Unaprijed sam ocekivala da mi nece biti lako.
Ponovno mi je stavio ruke na lice, a oci su mu bile u cudu. "Sto ne bih dao da samo ovog
trenutka budem u stanju prozreti tvoj um."
Tako
mocni osjecaji. Bila sam pripravna na ono žedanje, ali ne i na ovo.
Bila sam tako sigurna da mi nece biti isto kad me dotakne. Pa, istini
za volju, i nije mi bilo isto.
Bilo mi je jace.
Podigla sam ruku da prijedem preko površina njegova lica; prsti su mi zastali na njegovim
usnama.
"Mislila sam da se još dugo necu ovako osjecati?" Nesigurnost mi je pretvorila te rijeci u
pitanje. "Ali još uvijek te želim."
Zgranuto je zatreptao. "Kako uopce možeš misliti na to? Zar nisi nepodnošljivo žedna?"
Naravno da sam sada bila, sada kad je to opet spomenuo!
Pokušala sam progutati, a onda uzdahnula, sklapajuci oci kao prije ne bih li se usredotocila.
Pustila sam da mi osjetila pregledaju sve uokolo, ovaj put napeta za slucaj ponovnog naleta te neodoljive, zabranjene arome.
Edvvard je spustio ruke, niti ne dišuci dok sam osluškivala sve dalje i dalje u mrežu zelenog
života,
prosijavajuci mirise i zvukove ne bih li našla nešto što ne bi bilo
posve odbojno mojoj žedi. Našla sam natruhu necega drugacijeg, nejasni
put na istocnoj strani...
Naglo sam otvorila oci, ali ostala sam usredotocena na oštrija osjetila kad sam se okrenula i
necujno
šmugnula na istok. Zemlja se gotovo smjesta pocela strmo uzdizati, a ja
sam trcala u lovackom cucnju, nisko nad tlom, prelazeci u krošnje kad
je to bilo lakše. Više sam osjecala nego cula Edvvarda uza sebe, kako
tiho lebdi šumama, kako me pušta da vodim.
Raslinje se rijedilo što
smo se više uspinjali; miris sokova i smole bivao je sve snažniji, kao
i trag koji sam slijedila - bio je to topao miris, oštriji od vonja
jelena, a i primamljiviji. Nakon još nekoliko sekundi, zacula sam
prigušeno gibanje golemih šapa, itekako suptilnije od drobljenja koje
stvaraju papci. Zvuk je stizao odozgo - iz krošanja, a ne sa zemlje.
Automatski sam se i sama uspela u granje i strateški zauzela viši
položaj na polovici debla orijaške srebrne jele.
Meki topot šapa nastavio se sada prikradati poda mnom; izdašnije miris bio vrlo blizu. Uocila
sam
kretnju vezanu uz taj zvuk i ugledala smeckastu kožu mužjaka pume koji
se gipko krece širokom granom omorike tek nešto niže lijevo od moga
položaja. Bio je krupan - barem cetiri puta teži od mene. Oci su mu
bile uprte prema dolje, prema zemlji; velika je macka takoder bila u
lovu. Nanjušila sam nešto manje, bljutavo spram arome moga plijena,
skriveno u grmlju ispod stabla. Mužjak pume grcevito je trzao repom dok
se pripremao da zaskoci žrtvu.
S laganim odrazom vinula sam se u
zrak i sletjela na puminu granu. Osjetio je drhtaj drveta i naglo se
okrenuo, zašištavši od iznenadenja i prkosa. Zamahnuo je kandžom kroz
prostor izmedu nas, ociju jarkih od bijesa. Napola sludena od žedi,
zanemarila sam iskežene ocnjake i svinute kandže i bacila se na njega,
tako da smo se oboje strmoglavili na šumsko tlo.
Borba nije bila narocita.
Grebanje njegovih kandži slobodno je moglo biti milovanje jagodica prstiju, s obzirom na
ucinak
koji je imalo na mojoj koži. Zubi mu nisu uspijevali naci uporište na
mojim ramenima ili grlu. Težina mu je bila ništavna. Moji su zubi
nepogrešivo tragali za njegovim vratom, a nagonski otpor koji je pružao
bio je žalosno slabašan u usporedbi s mojom snagom. Celjust mi se s
lakocom sklopila tocno oko mjesta na kojemu se stapao protok vrucine.
Bilo
mi je lako kao da sam zagrizla u maslac. Zubi su mi bili celicne
britve; progrizli su krzno i mast i ligamente kao da ih nema.
Okus
mi nije baš odgovarao, ali krv je bila vrela i vlažna, i utažila je
paranje i svrbež moje žedi kad sam je pocela piti željnom žustrinom.
Opiranje velike macke sve je više slabjelo, i krici mužjaka ugušili su
se u krkljanju. Toplina krvi proširila mi se cijelim tijelom,
zagrijavajuci mi cak vrške prstiju na rukama i nogama.
Dokrajcila
sam pumu prije nego svoju žed. Potreba mije opet buknula kad je
presušio, pa sam zgadeno zbacila njegovu lešinu sa svoga tijela. Kako
to da sam i dalje žedna nakon svega toga?
Brzim sam se pokretom
naglo uspravila. Stojeci na nogama, shvatila sam da sam se malcice
uneredila. Obrisala sam lice podlakticom i pokušala popraviti haljinu.
Kandže koje su bile tako nedjelotvorne na mojoj koži imale su veceg
uspjeha s tankim satenom.
"Hmm", rekao je Edward. Podigla sam glavu i ugledala ga gdje opušteno stoji naslonjen na
obližnje deblo i zamišljeno me promatra.
"Rekla
bih da sam to mogla i bolje izvesti." Bila sam sva puna zemlje,
rašcupana, haljine pune krvavih mrlja i razderane u krpe. Edvvard se
nije vracao iz lova u ovakvom izdanju.
"Savršeno si dobro to
izvela", primirio me. "Stvar je samo u tome... bilo mi je daleko teže
dok sam te gledao nego što mi je trebalo biti."
Zbunjeno sam podigla obrve.
"Neprirodno mi je", pojasnio je, "puštati te da se hrvaš s pumama. Cijelo vrijeme sam
proživljavao napad tjeskobe."
"Baš si blesav."
"Znam. Stare navike teško zamiru. Premda mi se svidaju poboljšanja tvoje haljine."
Da sam mogla porumenjeti, porumenjela bih. Promijenila sam temu. "Zašto sam i dalje
žedna?" "Zato što si mlada."
Uzdahnula sam. "A slutim da u blizini nema drugih puma."
"Ali jelena ima u izobilju."
Složila sam facu. "Oni mi ne mirišu tako dobro."
"Biljojedi su. Miris mesojeda slicniji je ljudskom", objasnio je.
"Nije baš toliko slican ljudskom", usprotivila sam se, nastojeci se ne prisjecati.
"Mogli
bismo se vratiti", ozbiljno je rekao, ali oko mu se zakrijesilo
zadirkivanjem. "Ma tko da je bio taj pokraj kojega smo prošli, ako je
muškarac, vjerojatno se baš i ne bi protivio smrti kad bi mu je ti
donijela." Pogledom je ponovno prešao preko moje upropaštene haljine.
"Zapravo, cim bi te ugledao, pomislio bi da je vec umro i otišao na
sedmo nebo."
Prevrnula sam ocima i frknula. "Daj, idemo u lov na smrdljive biljojede."
Pronašli
smo veliko krdo mazgolikih jelena dok smo se trkom vracali kuci. Ovaj
put je lovio sa mnom, jer sam sada pokopcala kako se to radi. Oborila
sam krupnog mužjaka, gotovo se jednako pritom uneredivši kao i s pumom.
On je dokrajcio dva komada prije nego što sam ja privela kraju prvoga,
a da mu se ni vlas nije zamrsila, da mu ni mrljica nije nastala na
bijeloj košulji. Tjerali smo raštrkano i prestravljeno krdo, ali
umjesto da se opet bacim na hranjenje, ovaj put sam pažljivo
promatrala, da vidim kako mu tako uredan lov polazi za rukom.
Svaki put dosad kad sam poželjela da me Edvvard ne mora ostavljati pri odlasku u lov,
potajice
sam osjecala sasvim malo olakšanje. Jer bila sam sigurna da bih se
prestravila da to vidim svojim ocima. Da bih se užasnula. Da bi mi
napokon izgledao kao vampir kad bih ga vidjela kako lovi.
Naravno, to je bilo daleko drugacije s ovog motrišta, nakon što sam i sama postala vampirica.
Ali nisam bila sigurna da bi ljepota ovoga pro-maknula cak i mojim bivšim, ljudskim ocima.
Promatranje
Edvvarda pri lovu bilo mije iznenadujuce senzualno iskustvo. Gipki
odrazi bili su mu poput vijugavih napada zmije; ruke su mu bile tako
sigurne, tako snažne, tako potpuno neizbježne; pune su mu usne bile
savršene dok su se graciozno širile preko blistavih zuba. Bio je
velicanstven. Iznenada sam se trgnula, osjetivši ponos i požudu u isti
mah. On je moj. Ništa ga više nikada nece moci odvojiti od mene. Odviše
sam snažna da bi me se moglo otrgnuti od njega.
Bio je vrlo hitar. Okrenuo se prema meni i zacudeno gledao u moj izraz naslade.
"Nisi više žedna?" upitao me.
Slegnula sam ramenima. "Odvratio si mi pozornost. To ti ide mnogo bolje nego meni."
"Kad imam stoljeca prakse." Osmjehnuo se. Oci su mu sada imale tako krasnu nijansu
medeno zlatne boje da sam se sva pogubila.
"Samo jedno", ispravila sam ga.
Nasmijao se. "Jesi li gotova za danas? Ili si mislila nastaviti?"
"Gotova
sam, mislim." Bila sam vrlo sita, cak mi se malo buckalo u želucu.
Nisam bila sigurna koliko bi mi još tekucine stalo u tijelo. Ali
izgaranje u grlu samo mi se prigušilo. S druge strane, otprije sam
znala da je žed samo neizbježan dio ovoga života.
I da ga vrijedi trpjeti.
Osjecala
sam da mogu vladati sobom. Možda moj pojam sigurnosti nije bio
najbolji, ali zaista mi je bilo prilicno drago zbog toga što danas
nikoga nisam ubila. Ako se vec mogu oduprijeti potpuno ljudskim
neznancima, zar necu uspjeti izaci na kraj s vukodlakom i
poluvampirskim djetetom koje volim?
"Htjela bih vidjeti Renesmee",
rekla sam. Sad kad sam ukrotila žed (ako je vec nipošto nisam i
dokinula), teže sam mogla zaboraviti svoje prijašnje brige. Htjela sam
poistovjetiti tu neznanku koja mi je kci sa stvorenjem koje sam voljela
prije tri dana. Bilo mi je tako cudno, tako pogrešno što je više nemam
u sebi. Odjednom sam se osjetila prazno i nelagodno.
Ispružio je ruku prema meni. Prihvatila sam ga, i osjetila da mu je koža toplija nego prije.
Obrazi su mu se blago rumenjeli, a podocnjaci su mu prakticki išcezli.
Nisam se mogla suzdržati da mu opet ne pomilujem lice. I opet.
Recimo da sam zaboravila kako cekam na odgovor na svoj zahtjev dok sam netremice
promatrala njegove treperavo zlatne oci.
Bilo
mi je gotovo jednako teško kao i kad sam se okrenula od mirisa ljudske
krvi, ali nekako sam zadržala potrebu za oprezom cvrsto u glavi kad sam
se protegnula na nožne prste i obujmila ga rukama. Nježno.
Njegove kretnje nisu bile tako prožete oklijevanjem; ruke su mu se neraskidivo sklopile oko
moga
struka i cvrsto me privukle uz svoje tijelo. Pritisnuo je usne o moje,
ali bile su mi mekane na dodir. Moje se usne više nisu ugibale pod
njegovima; cvrsto su se držale u srazu.
Kao i prije, bilo mi je kao da dodir njegove kože, njegovih usana, njegovih dlanova prodire
ravno
kroz moju glatku, tvrdu kožu, sve do mojih novih kostiju. Do same srži
mojega tijela. Ni na kraj pameti nije mi bilo da bih ga mogla voljeti
više nego dosad.
U moj dosadašnji um jednostavno nije moglo stati ovoliko ljubavi. Moje dosadašnje srce nije
bilo dovoljno snažno da je podnese.
Možda je to bio dio mene koji sam iznijela u prvi plan, koji ce mi se pojacati u novome životu.
Poput
suosjecanja kod Carlislea, ili predanosti kod Esme. Vjerojatno nikada
necu biti u stanju raditi bilo što zanimljivo ili posebno, kao što to
mogu Edvvard, Alice i Jednooki. Možda cu samo voljeti Edvvarda više
nego što je itko ikoga volio otkako je svijeta.
Mogla bih živjeti s time.
Sjecala
sam se ponekih dijelova ovoga - uplitanja prstiju u njegovu kosu,
prelaženja dlanovima po plohama njegovih prsa - ali drugi su mi
dijelovi bili potpuno novi. On mi je bio nov. Iskustvo mi je bilo
potpuno drugacije sada kad me Edvvard ljubio tako neustrašivo, tako
silovito.
Odgovorila sam na njegovu gorljivost istom mjerom, a onda smo odjednom oboje pali.
"Ups", rekla sam, a on se nasmijao poda mnom. "Nisam te namjerno oborila. Jesi okej?"
Pomilovao me po licu. "Malcice bolje nego okej." A onda mu je zbunjen izraz prešao licem.
"Renesmee?" upitao me nesigurno, pokušavajuci utvrditi što bih u ovome trenutku najviše
željela. Bilo mi je vrlo teško odgovoriti na to pitanje, jer sam toliko toga željela u isti mah.
Uvidala
sam da nije baš nesklon odugovlacenju s povratkom, a i bilo mi je teško
razmišljati o bilo cemu drugome doli o njegovoj koži na svojoj - od
haljine stvarno nije više mnogo ostalo. Ali uspomena na Renesmee, i
prije i poslije njezina rodenja, postajala mije sve slicnija i slicnija
snu. Sve manje uvjerljiva. Sve su mi uspomene na nju bile ljudske
uspomene; obavijala ih je aura patvorenosti. Ništa što nisam vidjela
ovim ocima i dotaknula ovim rukama nije mi djelovalo stvarno.
Iz minute u minutu, stvarnost postojanja te male neznanke bivala mi je sve nedohvatljivija.
"Renesmee", složila sam se, sažalno, i skocila natrag na noge, povukavši ga za sobom.
Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
3. Prvi lov
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Breaking dawn :: Treća knjiga-
Jump to: