NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 4. Obećanje

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 4. Obećanje    Sat Jun 26, 2010 6:39 am

Razmišljanje o Renesmee dovelo ju je na središnje mjesto u mome cudnom, novom i
prostranom, ali ne baš pretjerano usredotocenom umu. Toliko pitanja.
"Pricaj mi o njoj", usrdno sam zamolila kad me primio. Držanje za ruke jedva da nas je
usporilo.
"Na svijetu joj nema ravne", kazao mi je, a u glasu mu se opet zaculo gotovo vjersko štovanje.
Osjetila sam oštar ubod ljubomore zbog te neznanke. On je poznaje, a ja ne. Nije fer.
"Koliko ti slici? Koliko slici meni? Ili, barem, onoj nekadašnjoj meni." "Cini se da je prilicno
ravnomjerno podijeljena." "Toplokrvna je", prisjetila sam se.
"Da. Ima bilo, premda nešto brže od ljudskog. I temperatura joj je nešto viša od normalne.
Spava."
"Stvarno?"
"Prilicno dobro, za novorodence. Jedini smo roditelji na svijetu kojima san ne treba, a naše
dijete vec uspijeva prospavati cijelu noc." Zahihotao se.
Svidjelo mi se kako je rekao naše dijete. Od tih mi je rijeci bila stvarnija.
"Oci su joj baš tvoje boje - tako da se to ipak nije izgubilo." Osmjehnuo mi se. "Kako su
krasne."
"A vampirska polovica?" upitala sam ga.
"Koža joj je neprobojna otprilike kao i naša, cini se. Jasno, nikom ne pada na pamet da to
provjeri."
Zatreptala sam prema njemu, u blagom šoku.
"Naravno da to nitko ne bi pokušao", opet me primirio. "Što se prehrane tice... pa, najviše voli
piti krv. Carlisle je i dalje uporno nagovara da kuša i umjetno mlijeko, ali nije joj narocito po
volji. Ne mogu reci da je krivim - stvarno smrdljiva tekucina, cak i za mjerila ljudske hrane."
Sada sam otvoreno blenula u njega. Rekao je to kao da razgovaraju s njom. "Uporno je
nagovara?"
"Inteligentna je, u zapanjujucoj mjeri, a napreduje pregolemom brzinom. Premda ne govori -
zasad - sasvim ucinkovito komunicira."
"Ne govori. Zasad."
Dodatno je usporio naše korake, puštajuci me da to upijem.
"Kako to misliš da ucinkovito komunicira?" priupitala sam ga.
"Mislim da ce ti biti lakše shvatiti ako to... sama vidiš. Nije to baš lako opisati."
Razmislila sam o tome. Znala sam da štošta moram vidjeti vlastitim ocima prije nego što mi
postane stvarno. Nisam bila sigurna za koliko sam još toga spremna, pa sam promijenila
temu.
"Zašto je Jacob i dalje tu?" upitala sam ga. "Kako to može izdržati? A i zašto bi?" Moj zvonki
glas blago je zadrhtao. "Zašto bi on morao još više patiti?"
"Jacob ne pati", rekao je cudnim novim tonom. "Premda ne bih imao ništa protiv da mu
promijenim stanje", dodao je Edvvard kroza zube.
"Edvvarde!" prosiktala sam, zaustavivši ga trzajem (i osjetivši sitan ushit likovanja jer to
mogu). "Kakve su ti to rijeci? Jacob se svega odrekao da nas zaštiti! Što je sve pretrpio zbog
mene—!" Zgrozila sam se od nejasne uspomene na sramotu i grižnju savjesti. Sada me cudilo
što mi je tada tako trebao. Izgubio mi se onaj pojam manjka dok njega nema; zacijelo se radilo
o ljudskoj slabosti.
"Vidjet ceš tocno kakve su mi to rijeci", promrsio je Edvvard. "Obecao sam mu da cu mu pustiti
da ti objasni, ali sumnjam da ceš zauzeti bitno drugaciji stav od mojega. Naravno, cesto se
prevarim u pogledu toga što misliš, zar ne?" Stisnuo je usne i odmjerio me pogledom.
"Što da mi objasni?"
Edvvard je odmahnuo glavom. "Obecao sam mu. Premda ne znam dugujem li ja njemu više
išta..." Zubi su mu zaškrgutali.
"Edvvarde, nije mi jasno." Frustracija i zgražanje ovladali su mi glavom.
Pomilovao me po obrazu i onda se blago nasmiješio kad mi se lice u odgovor izravnalo, jer mi
je strast nacas nadvladala srditost. "Teže ti je nego što daješ naslutiti, znam. Sjecam se."
"Ne volim biti zbunjena."
"Znam. Da mi tebe zato odvedemo kuci, pa da sve lijepo sama vidiš." Pogled mu je prešao
preko ostataka moje haljine kad je spomenuo odlazak kuci, i namrštio se. "Hmm." Nakon pola
sekunde razmišljanja, otkopcao je bijelu košulju i pridržao mi je da je obucem.
"Zar je tako strašno?"
Iscerio se.
Uvukla sam ruke u njegove rukave i onda je hitro zakopcala preko rasparane potkošulje.
Naravno, time je ostao gol do pojasa, što mi nije moglo ne odvuci pažnju.
"Da se utrkujemo," rekla sam, a onda ga upozorila, "da mi ovaj put nisi popuštao!"
Ispustio mije ruku i opet se iscerio. "Priprema..."
Bilo mi je lakše pronaci put do mog novog doma nego otpješaciti Charliejevom ulicom do
moga starog. Naš je miris ostavio jasan trag koji mi je bilo lako pratiti, cak i dok sam trcala iz
sve snage.
Edvvard je prednjacio sve dok nismo izbili na rijeku. Riskirala sam i ranije skocila,
pokušavajuci iskoristiti prednost u snazi kako bih pobijedila.
"Ha!" ushiceno sam kliknula kad sam cula da su moja stopala prva dotaknula travu.
Osluškujuci njegovo prizemljenje, cula sam nešto neocekivano. Nešto glasno i uvelike
preblisko. Srce koje snažno kuca.
Edvvard se našao do mene iste te sekunde, i cvrsto mi položio ruke na vrh nadlaktica.
"Ne udiši", upozorio me u hitnji.
Pokušala sam se ne uspaniciti kad sam se skamenila usred udisaja. Na meni su se još samo
micale oci, nagonski se okrecuci ne bi li pronašle odakle taj zvuk dopire.
Jacob je stajao na crti gdje šuma dotice travnjak Cullenovih, ruku prekriženih preko tijela,
cvrsto stisnute celjusti. Sada sam iz drveca iza njega zacula dva krupnija srca, zakrivena od
pogleda, i tiho gnjecenje paprati pod koracanjem golemih šapa.
"Oprezno, Jacobe", rekao je Edvvard. Rezanje iz šume odisalo je istom zabrinutošcu. "Možda
ovo nije najbolji nacin—"
"Misliš da bi bilo bolje prvo je pripustiti bebi?" upao mu je Jacob u rijec. "Sigurnije je vidjeti
kako ce Bella izaci na kraj sa mnom. Ja brzo zarastam."
Ovo je kušnja? Da se vidi hocu li uspjeti ne ubiti Jacoba prije nego što pokušam ne ubiti
Renesmee? Smucilo mi se na krajnje cudan nacin - nije to imalo veze s mojim želucem, samo
s mojom glavom. Je li se Edvvard sjetio ovoga?
Bacila sam zabrinut pogled na njegovo lice; Edvvard kao da se nacas premišljao, a onda mu
se izraz promijenio iz zabrinutosti u nešto drugo. Slegnuo je ramenima, a u glasu mu se cula
natruha neprijateljstva kad je rekao: "Pa, o tvojoj se glavi radi, valjda."
Rezanje iz šume ovaj put je bilo ljutito; Leah, nisam ni najmanje sumnjala.
Što je došlo Edvvardu? Nakon svega što smo prošli, zar ne bi trebao osjecati barem malo
naklonosti prema mome najboljem prijatelju? Mislila sam - možda glupo - da je i Edvvard sada
nekako postao Jacobov prijatelj. Sigurno sam ih pogrešno protumacila.
Ali što to Jacob radi? Zbog cega nudi sebe kao kušnju kako bi zaštitio Renesmee?
To mi uopce nije imalo smisla. Cak i ako je naše prijateljstvo uspjelo preživjeti...
A kad mi se pogled susreo s Jacobovim, pomislila sam da možda i jest tako. I dalje mi je
izgledao kao najbolji prijatelj. Ali nije on taj koji se promijenio. Kako ja izgledam njemu?
Zatim mi se onako poznato osmjehnuo, kao srodna duša, i bila sam sigurna da nam je
prijateljstvo ostalo netaknuto. Bilo je baš kao i prije, kad smo se družili u njegovoj sklepanoj
garaži, kao dvoje prijatelja koji samo ubijaju vrijeme. Lako i normalno. Opet sam opazila da je
mi ona cudna potreba za njim koju sam imala prije promjene posve nestala. Bio mi je samo
prijatelj, kao što i treba biti.
Samo, još mi nije imalo smisla to što sada radi. Zar je zaista tako nesebican da bi me zaštitio -
i to životom - od nesmotrena poteza u djelicu sekunde zbog kojeg bih zauvijek gorko žalila u
agoniji? To bi daleko nadilazilo puko podnošenje ovoga što sam postala, a i cudo što mi je
ostao prijatelj. Jacob je jedna od najboljih osoba koje poznajem, ali ni od koga ne bih mogla
prihvatiti baš ovoliko.
Osmijeh mu se raširio, i blago je zadrhtao. "Moram ti to reci, Bells. Izgledaš stvarno
cudovišno."
Uzvratila sam mu širokim osmijehom, lako se vracajuci na staro. Ovu sam njegovu stranu
shvacala.
Edvvard je zarežao. "Pazi što govoriš, mješanac."
Vjetar mi je puhnuo s leda, pa sam na brzinu udahnula siguran zrak punim plucima da mogu
progovoriti. "Ne, u pravu je. Oci su stvarno totalno spaljene, je 1' tako?"
"Totalno jezive. Ali nisi tako grozna kao što sam mislio da ceš biti."
"Ma joj - hvala na prekrasnom komplimentu!"
Prevrnuo je ocima. "Znaš što hocu reci. I dalje izgledaš kao ti - otprilike. Možda nije stvar toliko
u izgledu koliko u tome što... jesi Bella. Nisam mislio da cu imati dojam da si i dalje tu."
Ponovno mi se osmjehnuo bez i najmanjeg tracka gorcine ili zamjeranja u licu. Zatim se
zahihotao i rekao: "Uglavnom, mislim da cu se sasvim brzo naviknuti i na te oci."
"Hoceš?" zbunjeno sam ga upitala. Bilo mije prekrasno što smo i dalje prijatelji, ali to ne znaci
da cemo ne znam koliko vremena provoditi zajedno.
Krajnje cudan izraz prešao mu je licem, izbrisavši osmijeh. Gotovo slican... priznavanju
krivnje? Zatim mu je pogled prešao na Edvvarda.
"Hvala", rekao je. "Nisam znao hoceš li to moci tajiti od nje, bez obzira na obecanje. Obicno joj
samo daješ sve što poželi."
"Možda se nadam da ce se razljutiti i otrgnuti ti glavu s ramena", predložio je Edvvard.
Jacob je frknuo.
"Što je sad ovo? Zar vas dvojica cuvate neke tajne od mene?" oštro sam ih upitala u nevjerici.
"Poslije cu ti objasniti", rekao je Jacob napadno - kao da zapravo i nece. Onda je promijenio
temu. "Prvo, pocnimo s predstavom." Osmijeh mu je postao izazovan kad je polako krenuo
prema nama.
Iza njega se zaculo cviljenje negodovanja, a onda je Leino sivo tijelo bešumno izašlo iz drveca
iza njega. Viši, krzna boje pijeska, Seth je naišao odmah iza nje.
"Mir, narode", rekao je Jacob. "Ne miješajte se u ovo."
Bilo mi je drago da ga nisu poslušali, nego su ga samo nastavili malo sporije slijediti.
Vjetar je sada utihnuo; nece otpuhati njegov miris od mene.
Prišao je dovoljno blizu da mije zrak prenio jaru njegova tijela. Grlo me zapeklo u odgovor.
"Hajde, Bells. Ne štedi se."
Leah je prosiktala.
Nisam htjela disati. Nije bilo u redu iskoristiti tako opasnu prednost nad Jacobom, cak i ako je
sam nudi. Ali nisam mogla poreci tu logiku. Kako bih inace bila sigurna da necu nauditi
Renesmee?
"Daj više, Bella, starim", izazivao me Jacob. "Dobro, formalno ne, ali kužiš me. Hajde, onjuši
me."
"Pridrži me", rekla sam Edvvardu i grcevito mu se privila natrag uz prsa. Cvršce mi je stisnuo
nadlaktice.
Ukocila sam mišice, nadajuci se da cu ih moci zadržati nepomicnima. Odlucila sam se
pokazati barem u jednako dobrom izdanju kao i pri lovu. U najgorem slucaju, prestat cu disati i
dati se u bijeg. Plaho sam udahnula najmanji dah na nos, pripravna na sve.
Malo me zaboljelo, ali grlo me ionako otprije tupo peklo. Jacob mi nije mirisao narocito
ljudskije od pume. U krvi mu je bilo životinjske arome koja me smjesta odbijala. Premda me
mamilo glasno, socno kucanje njegova srca, od vonja koji gaje pratio nos mi se namreškao.
Od mirisa mi je zapravo postalo lakše ublažiti svoju reakciju na zvuk i vrucinu njegova
snažnog krvotoka.
Opet sam udahnula i opustila se. "Ha. Sada vidim zašto svi to stalno govore. Smrdiš, Jacobe."
Edvvard je prasnuo u smijeh; spustio je ruke s mojih ramena i obujmio me oko struka. Seth se
poceo kliberiti tihim lavežom zajedno s Edvvardom; malo nam je prišao, dok se Leah povukla
za nekoliko koraka. A onda sam shvatila da publike ima još, jer sam zacula Emmettovo tiho,
prepoznatljivo cerekanje, tek blago prigušeno staklenim zidom koji nas dijeli.
"Gle tko se javlja", rekao je Jacob i teatralno zacepio nos. Uopce se nije skiselio kad me
Edvvard zagrlio, cak ni kad se Edvvard pribrao i šapnuo mi "Volim te" u uho. Jacob se i dalje
samo smješkao. Od toga sam osjetila nadu da ce izmedu nas ipak biti sve kako treba, onako
kako vec dugo nije bilo. Možda sada uspijem zaista biti njegova prijateljica, kad sam mu vec
fizicki toliko odurna da me ne može više voljeti onako kao prije. Možda je samo to bilo
potrebno.
"Okej, znaci prošla sam, je 1' tako?" rekla sam. "Hoceš li mi sada reci u cemu je ta velika
tajna?"
Jacobovo je lice prožela teška uzrujanost. "Ne moraš se baš ove sekunde zamarati time..."
Ponovno sam zacula Emmettov hihot - zvuk išcekivanja.
Ostala bih uporna, ali dok sam slušala Emmetta zacula sam i druge zvukove. Disanje
sedmero ljudi. Jedan par pluca gibao se brže od ostalih. Samo je jedno srce titralo kao krila
pticice, lagano i hitro.
To mi je potpuno odvratilo pozornost. Moja se kci nalazila odmah sa suprotne strane te tanke
staklene stijenke. Nisam je mogla vidjeti - svjetlost
se zrcalno odbijala s prozorskih površina. Samo sam vidjela sebe, kako izgledam vrlo cudno -
tako bijela i nepokretna - u usporedbi s Jacobom. Ili kako, u usporedbi s Edvvardom, izgledam
upravo kako treba.
"Renesmee", prošaptala sam. Od stresa sam se opet pretvorila u kip. Renesmee mi nece
smrdjeti kao životinja. Hocu li je dovesti u opasnost?
"Dodi da vidiš", prišapnuo mi je Edvvard. "Znam da ti to možeš." "Pomoci ceš mi?" prošaptala
sam kroz nepomicne usne. "Naravno da hocu." "A Emmett i Jasper - za svaki slucaj?"
"Pobrinut cemo se mi za tebe, Bella. Bez brige, bit cemo pripravni. Nitko od nas ne bi izložio
Renesmee opasnosti. Mislim da ceš se iznenaditi kad vidiš do koje je mjere sve nas vec
smotala oko malog prsta. Bit ce savršeno sigurna, ma što da se dogodi."
Žudnja da je vidim, da shvatim odakle potjece to obožavanje u njegovu glasu, slomila mi je
skamenjenu pozu. Prišla sam mu korak bliže.
A onda mi se Jacob našao na putu, lica pretvorana u masku brige.
"Jesi li siguran, krvopijo?" napeto je upitao Edvvarda, gotovo molecivim glasom. Nikad ga još
nisam cula da se tako obraca Edvvardu. "Ne svida mi se to. Možda bi bilo bolje da priceka—"
"Dobio si svoju kušnju, Jacobe."
To je bila Jacobova kušnja?
"Ali—" zaustio je Jacob.
"Ništa ali", rekao je Edvvard, odjednom izgubivši strpljenje s njim. "Bella mora vidjeti našu
kcer. Mici joj se s puta."
Jacob mi je uputio cudan, mahnit pogled, a onda se okrenuo i gotovo odjurio u kucu prije nas.
Edvvard je zarežao.
Njihov mi sukob nije imao smisla, a nisam se mogla ni usredotociti na njega. U glavi mi je
jedino bilo ono mutno dijete iz uspomena i borba protiv nejasnog pamcenja, u nastojanju da se
tocno prisjetim njezina lica.
"Hocemo li?" upitao me Edvvard, ponovno zvuceci blago.
Nervozno sam kimnula glavom.
Primio me za ruku i poveo u kucu. Cekali su me poredani u nasmiješenu vrstu, ujedno i
pozdravnu i obrambenu. Rosalie je stajala nekoliko koraka iza ostalih, blizu ulaznih vrata. Bila
je sama sve dok joj se Jacob nije
pridružio i postavio se ispred nje, bliže nego što bi bilo normalno. U toj bliskosti se nije
naslucivala nikakva ugodnost; cinilo mi se da se oboje groze zbog premalog razmaka.
Netko vrlo majušan naginjao se iz Rosaliena narucja, vireci pokraj Jacoba. Smjesta mi je
apsolutno zaokupila pozornost i svaku moju misao, ovladavši njima kao nitko i ništa od
trenutka u kojem sam otvorila oci.
"Nisam bila pri sebi samo dva dana?" zabezeknuto sam rekla.
Maloj neznanki u Rosalienu narucju moralo je biti nekoliko tjedana, ako vec ne i mjeseci. Bila
je možda dvostruko veca od bebe koje sam se nejasno sjecala, i cinilo se da s lakocom drži
svoje tjelešce u uspravnom položaju dok se protezala prema meni. Sjajna kosa broncane boje
padala joj je u kovrcicama niže od ramena. Cokoladno smede oci proucavale su me sa
zanimanjem koje nije bilo ni najmanje djecje; bile su zrele, svjesne i inteligentne. Podigla je
jednu rucicu, pružila je na trenutak prema meni, a onda je vratila i dodirnula Rosalieno grlo.
Da joj lice nije bilo nevjerojatno lijepo i savršeno, ne bih mogla povjerovati da je to isto ono
dijete. Moje dijete.
Ali Edvvarda je bilo u crtama tog lica, kao i mene u boji njezinih ociju i obraza. Cak se i za
Charlieja našlo mjesta u njezinim gustim kovrcama, premda su bojom odgovarale
Edvvardovim. Sigurno je naša. Nemoguce, ali svejedno tocno.
Samo, ta neocekivana malena djevojcica nije mi postala manje stvarna nakon što sam je
ugledala. Dapace, samo mi je postala fantasticnija.
Rosalie ju je primila za rucicu, potapšala se njome po vratu i prošaptala: "Da, to je ona."
Renesmee me nastavila netremice promatrati. Zatim mi se, kao i svega nekoliko sekundi
nakon svoga krvavog porodaja, osmjehnula. Blistavim bljeskom sicušnih, savršeno bijelih
zuba.
Sva ošamucena, nesigurno sam zakoraknula prema njoj.
Svi su se vrlo brzo pokrenuli.
Emmett i Jasper našli su se tocno preda mnom, rame uz rame, spremno podignutih ruku.
Edvvard me primio odostraga, ponovno mi stisnuvši vrhove ramena prstima. Cak su se i
Carlisle i Esme postavili tako da cuvaju bokove Emmetta i Jaspera, dok je Rosalie uzmaknula
prema vratima, cvrsto privijajuci Renesmee uza se. I Jacob se premjestio, zauzevši zaštitnicki
stav pred njima.
Alice je jedina ostala na mjestu.
"Ma dajte, nemojte je toliko podcjenjivati", podsmjehnula im se. "Nije imala nikakve zle
namjere. I vi biste je na njezinu mjestu htjeli malo bolje pogledati."
Alice je imala pravo. Znala sam što radim. Bila sam pripravna na sve - na miris koji me mami
onoliko nesnosno kao ljudska aroma u šumi. Ovo iskušenje nije se zapravo dalo usporediti.
Miomiris kojim je odisala Renesmee bio je savršeno uravnotežen na samoj razdjelnici mirisa
najdivnijeg parfema i arome najslasnije hrane. Bilo je dovoljno slatkog vampirskog mirisa da
mi ljudska polovica ne bi bila nepodnošljiva.
Mogla sam ga podnijeti. Bila sam sigurna u to.
"Dobro mi je", obecala sam i potapšala Edvvardovu ruku na svojoj nadlaktici. Zatim sam, u
nedoumici, dodala: "Ostanite ipak blizu, za svaki slucaj."
Jasperove oci bile su cvrste, usredotocene. Znala sam da provjerava moje emocionalno
ozracje, pa sam se potrudila dovesti se u stanje postojane smirenosti. Osjetila sam kako mi
Edvvard pušta ruke kad je išcitao Jasperovu procjenu. Ali Jasper nije bio baš tako siguran,
iako ju je primao iz prve ruke.
Kad je zaculo moj glas, pretjerano svjesno djetešce pocelo se koprcati u Rosalienu narucju,
pružajuci rucice prema meni. Uspjela je nekako postici da joj lice poprimi nestrpljiv izraz.
"Jazz, Em, pustite nas da prodemo. Bella ima sve pod kontrolom."
"Edvvarde, rizik je—" rekao je Jasper.
"Minimalan. Slušaj, Jaspere - dok smo bili u lovu, osjetila je miris nekih planinara koji su se
našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme..."
Cula sam kako je Carlisle zgranuto usrknuo dah. Esmino lice odjednom je preplavila
zabrinutost pomiješana sa suosjecajnošcu. Jasper je raširio oci, ali malcice je kimnuo, kao da
su Edvvardove rijeci odgovorile na neko pitanje u njegovoj glavi. Jacob je iskrivio usta u
grimasu gadenja. Emmett je slegnuo ramenima. Rosalie je djelovala još manje zabrinuto od
Emmetta dok je nastojala zadržati u narucju dijete koje joj se otimalo.
Na Aliceinu sam licu vidjela da ju nije prevario. Stisnute su joj oci, žestoko usredotocene na
moju posudenu košulju, iznad svega bile zabrinute oko toga što sam ucinila sa svojom
haljinom.
"Edvvarde!" prekorio ga je Carlisle. "Kako si mogao biti tako neodgovoran?"
"Znam, Carlisle, znam. Bio sam baš potpuno glup. Trebao sam uzeti vremena da provjerim
jesmo li u sigurnoj zoni prije nego što cu joj dopustiti da se razmaše."
"Edvvarde", promumljala sam, puna nelagode zbog njihova zurenja u mene. Bilo mi je kao da
baš nastoje uociti žarkije crvenilo u mojim ocima.
"Apsolutno je u pravu što me kori, Bella", rekao je Edvvard i iscerio se. "Strašno sam
pogriješio. Cinjenica da si snažnija od svih koje sam ikada poznavao ništa tu ne mijenja na
stvari."
Alice je zakolutala ocima. "Vrlo ukusna šala, Edvvarde."
"Nisam se šalio. Samo hocu objasniti Jasperu zašto mislim da Bella može izaci na kraj s ovim.
Nisam ja kriv što su svi naprecac donijeli zakljucak."
"Cekaj malo", zgranuo se Jasper. "Nije krenula u lov na ljude?"
"Krenula je", kazao je Edvvard, ocito uživajuci u poigravanju njima. Zaškrgutala sam zubima.
"Bila je potpuno usredotocena na lov."
"Što je onda bilo?" ubacio se Carlisle. Oci su mu odjednom zasjale, a na licu mu se poceo
stvarati zaprepašten osmijeh. Podsjetio me na izraz koji je imao prije, kad je htio saznati sve o
mome iskustvu preobražavanja. Na ushit zbog stjecanja novih informacija.
Edvvard se uživljeno nagnuo prema njemu. "Cula me iza sebe i obrambeno je reagirala. Cim
sam joj svojim progonom poremetio usredotocenost, smjesta se prenula. Nikad nisam vidio
ništa ravno njoj. Isti cas je shvatila što se dogodilo, a onda je... zadržala dah i pobjegla
odande."
"Opa", prošaptao je Emmett. "Ozbiljno?"
"Ne prica on to kako treba", promrsila sam. Bilo mi je još neugodnije nego prije. "Propustio je
spomenuti da sam zarežala na njega."
"Jesi ga uspjela i kojiput pošteno potkvaciti?" živahno me upitao Emmett.
"Ne! Naravno da nisam."
"Ne, stvarno nisi? Zaista ga nisi napala?"
"Emmette!" pobunila sam se.
"Ajoj, koja šteta", prostenjao je Emmett. "A vjerojatno si jedina od svih nas ovdje koja bi ga
mogla srediti - jer ti ne može prodrijeti u glavu da bi varao - i još si imala savršen izgovor."
Uzdahnuo je. "A umirem od želje da vidim kako bi se snašao bez te prednosti."
Ošinula sam ga ledenim pogledom. "Ne bih ja nikad."
Jasperovo mrštenje privuklo mije pozornost; djelovao je još uzrujanije nego prije.
Edvvard je lagano bubnuo Jaspera šakom u rame, onako iz fore. "Vidiš što ti hocu reci?"
"Nije to prirodno", promrsio je Jasper.
"Mogla se okomiti na tebe - stara je tek nekoliko sati!" prekorila gaje Esme, stavljajuci si ruku
na srce. "O, trebali smo ici s vama."
Nisam više narocito obracala pozornost, sad kad je Edvvard dovršio poantu svoje šale. Zurila
sam u prekrasno dijete pokraj vrata, koje je i dalje zurilo u mene. Pružala je bucmaste rucice
prema meni kao da zna tocno tko sam. Ruke su mi se automatski podigle, oponašajuci njezinu
gestu.
"Edvvarde", rekla sam, naginjuci se oko Jaspera da je bolje vidim. "Molim te."
Jasper je cvrsto stisnuo zube; nije se ni mrdnuo.
"Jazz, nije to ni najmanje slicno bilo cemu što si vec vidio", rekla je Alice tiho. "Vjeruj mi."
Pogledi su im se susreli na djelic sekunde, a onda je Jasper kimnuo glavom. Maknuo mi se s
puta, ali stavio mi je jednu ruku na rame i kretao se ukorak sa mnom dok sam polako prilazila.
Razmišljala sam o svakom koraku unaprijed, proucavajuci svoje raspoloženje, gorucu žed u
grlu, položaj ostalih oko sebe. Koliko se snažnom osjecam nasuprot tome koliko bi me
uspješno oni mogli obuzdati. Bila je to polagana procesija.
A onda je beba u Rosalienu narucju, koja se cijelo ovo vrijeme upinjala i protezala dok joj je
lice postajalo sve ozlojedenije, prodorno, zvonko zajecala. Svi su reagirali kao da - poput
mene - nikad prije nisu culi njezin glas.
U tren oka sjatili su se oko nje i ostavili me samu, skamenjenu u mjestu. Zvuk Renesmeeina
placa probio me cijelu i pribio uz pod. Oci su me nevjerojatno cudno zapekle, kao da žele
zaplakati.
Cinilo mi se kao da su svi stavili ruku na nju, da je tapšu i smiruju. Svi osim mene.
"Što je bilo? Je li ozlijedena? Što se dogodilo?"
Jacobov je glas najglasnije odjeknuo, zabrinuto preglasavši ostale. Zgranuto sam ga gledala
kako poseže za Renesmee, a onda me obuzeo krajnji užas kad mu ju je Rosalie predala bez
borbe.
"Ne, dobro je ona", umirila ga je Rosalie.
Rosalie je umirila Jacoba?
Renesmee je sasvim voljno pristala da je Jacob primi, gurnula mu obraz rucicom i onda se
obrnula koprcanjem da se može opet ispružiti prema meni.
"Vidiš?" rekla mu je Rosalie. "Ona bi samo htjela Bellu."
"Htjela bi mene?" prošaptala sam.
Renesmeeine oci - moje oci - nestrpljivo su buljile u mene. Edvvard je skocio natrag do mene.
Lagano mi je stavio ruke na nadlaktice i gurnuo me naprijed.
"Ceka te vec gotovo puna tri dana", kazao mi je.
Sada smo bili samo nekoliko pedalja od nje. Kao da je drhtajima oda-šiljala vrelinu da me
dotakne.
Ili je to možda Jacob drhtao. Vidjela sam kako mu ruke dršcu kad sam se primaknula. A ipak,
usprkos njegovoj ocitoj strepnji, vec dugo nisam primijetila da mu je lice ovoliko spokojno.
"Jake - dobro mi je", kazala sam mu. Pri pogledu na Renesmee u njegovim drhtavim rukama
obuzimala me panika, ali davala sam sve od sebe da ostanem pribrana.
Pogledao me mrko i cvrsto, kao da ga jednako toliko straši pomisao na Renesmee u mome
narucju.
Renesmee je željno zacviljela i nastavila se pružati, stišcuci i stišcuci rucice u šake.
Nešto je u meni tada sjelo kako treba. Kako mi je zvucao njezin plac, kako su mi poznato
djelovale njezine oci, kako je još nestrpljivije od mene htjela da se napokon opet dodirnemo -
sve se to isplelo u najprirodniji moguci odnos dok je grabila po zraku izmedu nas. Odjednom
mi je postala apsolutno stvarna, i naravno da sam je poznavala. Bilo je savršeno prirodno da
prijedem taj zadnji, laki korak i primim je, stavim ruke tocno tamo gdje najbolje pristaju i nježno
je povucem prema sebi.
Jacob je protegnuo duge ruke kako bih je mogla priviti uza se, ali nije ju pustio. Kad smo se
dotakli kožom, blago se stresao. Njegova koža i prije mi je bila vrlo topla, a sad mi je bila vrela
kao otvoren plamen. Bila je gotovo iste temperature kao i Renesmeeina. Možda stupanj-dva
drugacija.
Renesmee nije hajala za hladnocu moje kože, ili je barem bila vrlo naviknuta na nju.
Podigla je pogled i opet mi se nasmiješila, otkrivajuci cetvrtaste zubice i dvije jamice. Zatim je,
vrlo promišljeno, ispružila ruke prema mome licu.
Cim je to ucinila, sve su se ruke na meni stisnule, išcekujuci moju reakciju. Jedva da sam to
opazila.
Zijevala sam u cudu, ošamucena i preplašena cudnim, zastrašujucim prizorom koji mi se
našao u svijesti. Cinio mi se kao vrlo snažna uspomena
- oci su mi i dalje vidjele dok sam ga promatrala u glavi - ali bio mi je potpuno nepoznat. Zurila
sam kroz njega u Renesmeeino lice puno ocekivanja, nastojeci shvatiti što mi se to zbiva,
ocajnicki nastojeci zadržati smirenost.
Uz to što je bio šokantan i nepoznat, prizor mi je bio i nekako pogrešan - zamalo da sam u
njemu prepoznala vlastito lice, bivše lice, ali krivo, naopako. Brzo sam dokucila da ja to
gledam svoje lice onako kako ga drugi vide, a ne obrnuto u zrcalnom odrazu.
Moje je lice u uspomeni bilo izvijeno, izmuceno, prekriveno znojem i krvlju. Usprkos tome,
izraz mu se u viziji pretvorio u osmijeh obožavanja; smede su mi oci sjale iznad dubokih
podocnjaka. Prizor se uvecao, lice mi je prišlo bliže neprikazanome motrištu, a onda je
iznenada nestalo.
Renesmee je spustila ruku s moga obraza. Sire se nasmiješila, ponovno s jamicama.
U prostoriji je zavladao potpun tajac, izuzev kucanja srdaca. Nitko osim Jacoba i Renesmee
nije ni disao. Muk je potrajao; stekla sam dojam da oni to cekaju da ja prva nešto kažem.
"Stoje... bilo... to?" uspjela sam nekako propentati.
"Što si vidjela?" znatiželjno me upitala Rosalie, naginjuci se iza Jacoba, koji mi je trenutacno
itekako smetao i djelovao kao da mu tu nije mjesto. "Što ti je pokazala?"
"Ona mi je to pokazala?" prošaptala sam.
"Kažem ti da je teško objasniti", promrmljao mi je Edvvard na uho. "Ali vrlo je djelotvorno kao
nacin komuniciranja."
"Što si vidjela?" upitao me Jacob.
Brzo sam nekoliko puta trepnula. "Ovaj. Sebe. Mislim. Ali užasno sam izgledala."
"To joj je jedina uspomena na tebe", pojasnio mi je Edvvard. Bilo je ocito da je vidio ono što mi
je pokazivala dok joj je to bilo u mislima. Još se grozio; glas mu je bio hrapav dok se toga
prisjecao. "Daje ti do znanja da te prepoznala iz tog prizora, da zna tko si."
"Ali kako je to izvela?"
Renesmee ocito nije hajala za moje iskolacene oci. S blagim mi je smiješkom natezala uvojak
kose.
"Kako ja cujem misli? Kako Alice vidi buducnost?" retoricki je upitao Edvvard, te slegnuo
ramenima. "Darovita je."
"Zanimljiv obrat", kazao je Carlisle Edvvardu. "Kao da joj je umijece upravo suprotno od
tvojega."
"Zanimljivo", složio se Edvvard. "Pitam se..."
Znala sam da oni tako nagadaju, ali nije me bilo briga. Gledala sam najljepše lice na svijetu.
Bila mi je vrela u narucju, što me podsjetilo na trenutak kad je crnilo gotovo odnijelo pobjedu,

kad mi više na svijetu nije ostalo ništa za što bih se držala. Ništa dovoljno snažno da me
provuce kroz drobljenje mraka. Na trenutak kad sam se sjetila Renesmee i pronašla nešto što
nikad ne bih pustila.
"Sjecam se i ja tebe", tiho sam joj kazala.
Bilo mi je vrlo prirodno nagnuti se i priljubiti usne uz njezino celo. Mirisala je prekrasno. Grlo
me zapeklo od arome njezine kože, ali to mi je bilo lako zanemariti. Nije mi oduzelo radost
trenutka. Renesmee je bila stvarna i poznavala sam je. Bila je ista ona za koju sam se borila
od samog pocetka. Moja mala ritalica, ona koja me i iznutra voljela. Napola Edvvard, savršena
i krasna. I napola ja - što ju je zacudno unaprijedilo, umjesto da je unazadi.
Cijelo ovo vrijeme imala sam pravo. Vrijedilo je boriti se za nju.
"Dobro je ona", prišapnula je Alice, vjerojatno Jasperu. Osjecala sam kako se nadvijaju nad
nas, jer nemaju povjerenja u mene.
"Zar nije bilo dovoljno eksperimentiranja za danas?" upitao je Jacob mrvicu piskutavijim
glasom nego inace, od uzrujavanja. "Okej, Belli ide super, ali bolje da ne pretjerujemo."
Prostrijelila sam ga istinski ozlojedenim pogledom. Jasper se nelagodno promeškoljio pokraj
mene. Svi smo se tako natisnuli jedni uz druge da je svaki sitni pokret djelovao vrlo krupno.
"Što tebe muci, Jacobe?" oštro sam ga upitala. Blago sam povukla Renesmee prema sebi, ali
nije ju pustio, samo se primaknuo bliže. Sada se priljubio sasvim uz mene, tako da je
Renesmee dodirivala i moja i njegova prsa.
Edvvard je prosiktao na njega. "Samo zato što te shvacam, ne znaci da te necu izbaciti,
Jacobe. Bella se izuzetno dobro drži. Nemoj joj upropastiti ovaj trenutak."
"Pomoci cu mu da te izbaci, pseto", obecala mu je Rosalie glasom koji je kiptio. "Dužna sam ti
dobar pogodak nogom u trbuh." U tom odnosu ocito nije bilo promjene, osim ako se nije
pogoršao.
Ljutito sam buljila u Jacobovo zabrinuto, napola ljutito lice. Netremice je promatrao
Renesmeeino lice. S obzirom na to koliko smo se stiskali, zacijelo je u tom trenutku dodirivao
bar šest razlicitih vampira, a cinilo se da mu to cak niti ne ide na jetra.
Zar bi on zaista trpio sve to samo da me zaštiti od mene same? Što se to moglo dogoditi u
vrijeme moga preobražaja - moga mijenjanja u nešto što mu je mrsko - da tako smekša
njegovo držanje prema razlogu te promjene?
Razbijala sam time glavu, gledajuci kako zuri u moju kcer. Kako zuri u nju kao... kao da je
slijepac koji prvi put u životu vidi sunce.
"Ne!" zgranula sam se.
Jasperu su se stisnuli zubi, a Edvvardove su mi se ruke omotale oko prsa, stišcuci me kao
udavi. U istom trenu Jacob mi je oduzeo Renesmee iz narucja, a ja je nisam pokušala
zadržati. Jer osjecala sam kako to stiže - to pucanje na koje su svi samo cekali.
"Rose", procijedila sam, vrlo polako i vrlo razgovijetno. "Uzmi Renesmee."
Rosalie je ispružila ruke, a Jacob joj je smjesta predao moju kcer. Oboje su ustuknuli od
mene.
"Edvvarde, ne bih te htjela ozlijediti, tako da bih te molila da me pustiš." Oklijevao je.
"Idi stani pred Renesmee", predložila sam mu. Razmislio je o tome, a onda me pustio.
Prignula sam se u lovacki cucanj i polako prišla Jacobu za dva koraka. "Nisi valjda", zarežala
sam na njega.
Odmicao se podignutih dlanova, nastojeci me urazumjeti. "Znaš daje to jace od mene."
"Pseto jedno šugavo! Kako si mogao? Na moju bebu!" Primicala sam mu se i dalje, pa je
ustuknuo kroz glavna vrata i napola strcao stubama unatraške. "Nisam ja to tako htio, Bella!"
"Držala sam je u narucju jedan jedini put, a ti vec misliš da imaš nekakvo debilno vucje pravo
na nju? Ona je moja."
"Možemo je dijeliti", molecivo je rekao dok se povlacio travnjakom.
"Hajde, plati", cula sam kako kaže Emmett iza mene. Djelic moga mozga upitao se tko se to
kladio da ishod nece biti ovakav. Nisam utrošila previše misli na to. Osjecala sam preveliku
srdžbu.
"Kako se usuduješ otisnuti na moju bebu? Zar si sišao s uma?"
"Nije bilo namjerno!" branio se, uzmicuci medu drvece.
Zatim odjednom više nije bio sam. Ponovno su se pojavila ona dva golema vuka i postavila
njemu s lijeve i desne strane. Leah je škljocnula zubima prema meni.
Uzvratila sam joj strahovitim rezanjem koje mi se otelo kroza zube. Zabrinuo me taj zvuk, ali
ne toliko da bi mi sprijecio napredovanje.
"Bella, bi li me pokušala saslušati na jednu jedinu sekundu? Molim te?" kumio me Jacob.
"Leah, daj se makni", dodao je.
Leah je iskrivila gornju usnu prema meni i ostala na mjestu.
"Zašto da te saslušam?" prosiktala sam. Srdžba mi je vladala glavom. Sve mi je ostalo bilo
mutno.
"Zato što si ti ta koja mi je to kazala. Sjecaš se? Rekla si mi da pripadamo jedno drugome u
život, je 1' tako? Da smo si rod. Rekla si da tako to izmedu tebe i mene mora biti. Eto... sada i
jesmo. Tako si i htjela da bude."
Ošinula sam ga bijesnim pogledom. Zaista, nejasno sam se sjecala tih rijeci. Ali moj novi, brzi
mozak bio je dva koraka ispred njegovih besmislica.
"Pa ti mi misliš postati rod kao zet!" zakreštala sam. Moj zvonki glas strelovito se uzdigao za
dvije oktave i svejedno uspio zvucati melodicno.
Emmett je prasnuo u smijeh.
"Zaustavi je, Edvvarde", prošaptala je Esme. "Bit ce nesretna ako mu ucini nešto nažao."
Ali nisam osjetila da mi se itko primice odostraga.
"Ne!" uporno je kazao Jacob u isti mah. "Kako uopce možeš tako na to gledati? Pa ona je još
mala beba, za ime svega!"
"Pa to ti i kažem!" zaurlala sam.
"Znaš da ne gledam tako na nju! Zar misliš da bi mi Edvvard dopustio da ostanem na životu
kad bi bilo tako? Ja samo želim da ona bude sigurna i sretna - zar je to tako loše? Tako
razlicito od onoga što ti želiš?" Sad je i on meni odgovarao vikanjem.
Više nisam bila u stanju ništa reci, pa sam resko zarežala na njega.
"Zar nije fenomenalna?" cula sam kako je promrmljao Edvvard.
"Ni jedan jedini put nije krenula šcepati ga za grkljan", složio se Carlisle, zvuceci ošamuceno.
"Pa dobro, u tome ti pobjeduješ", preko volje je rekao Emmett.
"Više joj neceš prici ni blizu", prosiktala sam Jacobu u njušku.
"Pa ne mogu!"
Kroza zube: "Trudi se. Pocevši od ovog trena."
"To nije moguce. Sjecaš se koliko si žarko željela da budem uz tebe prije tri dana? Kako ti je
bilo teško kad nismo bili jedno uz drugo? To ti se sada izgubilo, je F tako?"
Strijeljala sam ga pogledom, ne znajuci što time želi reci.
"To je bilo zbog nje", kazao mi je. "Od samog pocetka. Morali smo biti zajedno, cak i tada."
Prisjetila sam se, a onda sam shvatila; malenom dijelu mene laknulo je što se to ludilo
objasnilo. Ali od tog olakšanja samo sam se nekako još više razljutila. Zar je ocekivao da ce
mi to biti dovoljno? Da ce mi zbog jednog malog pojašnjenja sve ovo postati normalno?
"Bježi dok još možeš", priprijetila sam mu.
"Ma daj, Bells! Da znaš da sam i ja drag Nessie", ostao je uporan.
Skamenila sam se. Prestala sam disati. Odostraga sam zacula nestanak svih zvukova, nacin
na koji su zabrinuto reagirali.
"Kako... sije to nazvao?"
Jacob je ustuknuo još za korak, uspijevajuci izgledati postideno. "Pa," promumljao je, "to ime
koje si joj dala ne ide baš lako preko jezika, pa sam—"
"Dao si mojoj kceri nadimak po cudovištu iz Loch Nessa?n vrisnula sam. A onda sam mu se
bacila na grkljan.
Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
4. Obećanje
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Breaking dawn :: Treća knjiga-
Jump to: