NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 6. Iznenađenje

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 6. Iznenađenje    Sat Jun 26, 2010 6:38 am

Ne. Nema šanse!" Žestoko sam odmahnula glavom, a onda ošinula pogledom smiješak
mojega sedamnaestogodišnjeg supruga punog sebe. "Ne, ovo se ne racuna. Prestala sam
stariti prije tri dana. Zauvijek ce mi biti osamnaest."
"Nema veze", rekla je Alice, odbacujuci moj prigovor kratkim slijeganjem ramenima. "Svejedno
slavimo, žalim slucaj."
Uzdahnula sam. Rijetko kad je imalo smisla raspravljati s Alice. Osmijeh joj se raširio do
nemogucih razmjera kad mi je ugledala privolu u ocima.
"Jesi li spremna otvoriti poklon?" zapjevala je Alice.
"Poklone", ispravio ju je Edvvard, te izvadio još jedan kljuc - ovaj je bio duži i srebrni, s manje
razmetljivom plavom mašnom - iz džepa.
S mukom sam se suzdržala da ne prevrnem ocima. Smjesta sam znala cemu taj kljuc pripada
- autu za "poslije". Upitala sam se bih li trebala osjetiti uzbudenje. Cini se da mi pretvaranje u
vampiricu nije podarilo nikakvo nenadano zanimanje za sportske automobile.
"Prvo moj", rekla je Alice, te isplazila jezik, predvidjevši njegov odgovor.
"Moj je bliži."
"Ali vidi kako je odjevena." Alice je gotovo prostenjala te rijeci. "To me cijeli dan ubija. Ovo je
ocito prioritetno."
Obrve su mi se skupile kad sam se upitala na koji nacin me kljuc može obuci u novu odjecu.
Zar mi je kupila punu škrinju stvari?
"Znam - igrat cemo, pa tko pobijedi", predložila je Alice. "Kamen, škare, papir."
Jasper se zahihotao, a Edvvard je uzdahnuo.
"A da mi samo kažeš tko ce pobijediti?" oporo je rekao Edvvard.
Alice se ozarila. "Ja cu. Izvrsno."
"Ionako bi po svoj prilici bilo bolje da pricekam do jutra." Edvvard mi je uputio izvijeni smiješak,
a onda kimnuo prema Jacobu i Sethu, koji su izgledali kao da ce prespavati ostatak noci;
upitala sam se koliko su dugo ovaj put ostali budni. "Mislim da bi bilo više fora da Jacob bude
budan za veliko otkrivanje, slažeš se? Tako da bude bar nekoga tko ce izraziti primjerenu
razinu oduševljenja?"
Uzvratila sam mu širokim osmijehom. Dobro me poznavao.
"Jej", zapjevala je Alice. "Bella, daj da Rosalie uzme Ness— Renesmee."
"Gdje ona inace spava?"
Alice je slegnula ramenima. "U Roseinom narucju. Ili Jacobovom. Ili Esminom. Shvacaš. U
životu je nitko nije spustio. Bit ce najrazmaženija poluvampirica na svijetu."
Edvvard se nasmijao, a Rosalie je strucno preuzela Renesmee. "Ona je takoder
najrcerazmaženija poluvampirica na svijetu", rekla je Rosalie. "U tome je car jedinstvenosti."
Rosalie mi se iscerila, a meni je bilo drago vidjeti da se naša novostecena bliskost još vidi u
njezinu osmijehu. Nisam bila posve sigurna da ce se zadržati nakon što Renesmeein život
više ne bude vezan uz moj. Ali možda smo dovoljno dugo vremena provele kao suborci da
cemo sada zauvijek ostati prijateljice. Napokon sam odabrala onako kako bi i ona, da je na
mojem mjestu. To kao da je iz nje ispralo sve zamjeranje prema mojim ostalim odlukama.
Alice mi je tutnula kljuc s masnicom u ruku, te me šcepala za lakat i odvela prema stražnjim
vratima. "Idemo, idemo", cvrkutala je.
"Je li vani?"
"Recimo", kazala je Alice i gurnula me dalje.
"Uživaj u daru", rekla je Rosalie. "Od svih nas ti je. Narocito od Esme."
"Zar necete i vi doci?" Shvatila sam da se nitko nije pomaknuo.
"Dat cemo ti priliku da se sama naužiješ", rekla je Rosalie. "Možeš nam reci kako je bilo...
kasnije."
Emmett je provalio u smijeh. Zbog necega u njegovu cerekanju došlo mi je da porumenim,
premda nisam tocno znala u cemu je stvar.
Shvatila sam da se mnogo mojih osobina - poput istinske mržnje prema iznenadenjima i ne
narocito vece ljubavi prema darovima kao takvim - nije
nimalo promijenilo. Bilo mi je olakšanje i otkrivenje spoznati koliko se mojih temeljnih
karakternih crta preselilo sa mnom u ovo novo tijelo.
Nisam ocekivala da cu ostati ja. Široko sam se nasmiješila.
Alice me povukla za rame, i nisam se mogla prestati smiješiti kad sam otišla za njom u
ljubicastu noc. Samo je Edvvard krenuo s nama.
"Eto gorljivosti koju sam tražila", promrmljala je Alice pohvalno. Zatim mi je ispustila ruku,
dvaput okretno skocila i prebacila se preko rijeke.
"Dodi, Bella", doviknula mi je sa suprotne strane.
Edvvard je skocio istodobno kad i ja; bilo mi je u svakom pogledu jednako zabavno kao i
danas popodne. Možda i mrvicu zabavnije, jer je noc podarila svemu nove, bogate boje.
Alice je krenula s nama na petama, ravno na sjever. Bilo je lakše slijediti šapatni sušanj
njezinih koraka po zemlji i svježi trag njezina mirisa, nego je držati na oku kroz gusto raslinje.
Bez meni vidljiva povoda, naglo se okrenula na peti i dotrcala do mjesta gdje sam zastala.
"Nemoj me napasti", upozorila me i skocila na mene.
"Što ti to radiš?" ozbiljno sam je upitala, meškoljeci se dok mi se penjala na leda i obavijala
dlanove oko lica. Osjetila sam potrebu da je zbacim sa sebe, ali suzdržavala sam se.
"Sprecavam te da vidiš."
"Mogu se ja pobrinuti za to bez teatralnih gesta", ponudio se Edvvard.
"Lako je moguce da bi je pustio da vara. Primi je za ruku i povedi je." "Alice, ma—"
"Ne trudi se, Bella. Ovo cemo izvesti kako ja kažem."
Osjetila sam kako Edvvard ispreplice prste kroz moje. "Samo još nekoliko sekundi, Bella.
Onda ce ona otici maltretirati nekog drugog." Povukao me dalje. Lako sam ga pratila. Nisam
se bojala sudara s drvetom; drvo ce u tom slucaju jedino nastradati.
"Mogao bi biti malo zahvalniji", prekorila ga je Alice. "Ovo je za tebe jednako koliko je i za nju."
"Istina. Ponovno ti hvala, Alice."
"Ma da, ma da. Okej." Alice je naglo podigla glas od uzbudenja. "Stani tu. Okreni je mrvicu
udesno. Da, tako. Okej. Jesi li spremna?" ciknula je.
"Spremna sam." Tu je bilo novih mirisa koji su mi zagolicali zanimanje i pojacali radoznalost.
Mirisa kojima nije mjesto u dubokoj šumi. Kozje
krvi. Dima. Ruža. Piljevine? A i nekakve kovine. Zasicena mirisa duboke zemlje, iskopane i
izložene. Nagnula sam se prema zagonetki.
Alice je saskocila s mojih leda i otkrila mi oci.
Zagledala sam se u ljubicasti mrak. Ondje je, smještena na maloj šumskoj cistini, stajala
sicušna kamena koliba, sive boje lavande pod svjetlošcu zvijezda.
Tako joj je apsolutno tu bilo mjesto da se cinilo kao daje morala izrasti iz stijene, biti djelo
prirode. Kozja krv uspinjala se uz jedan zid poput cipke, izvijajuci se sve do debelih drvenih
crepova i preko njih. Kasne ljetne ruže cvale su u vrticu velicine rupca pod tamnim, duboko
usadenim prozorima. Puteljak od kamenih ploca, boje ametista u noci, vodio je do starinskih,
lucnih drvenih vrata.
Sklopila sam šaku oko kljuca u njoj, sva u šoku.
"Sto kažeš?" Alice je to kazala tiho; glas joj je odgovarao savršenoj tišini prizora iz slikovnice.
Otvorila sam usta, ali ništa nisam rekla.
"Esme je smatrala da bi nam se svidjelo neko vrijeme negdje zasebno živjeti, ali nije htjela da
smo predaleko", prišapnuo mi je Edvvard. "A obožava svaku izliku da se lati renoviranja. Ova
kucica je samo propadala barem stotinu godina u ovoj zabiti."
Nastavila sam zuriti, zijevajuci ustima kao riba.
"Zar ti se ne svida?" Alice je objesila lice. "Mislim, ono, sigurna sam da je možemo drugacije
srediti, ako hoceš. Emmett je žarko želio dodati nekoliko stotina cetvornih metara, kat, stupove
i toranj, ali Esme je smatrala da bi ti se najviše svidala u izvornom obliku." Glas joj je postajao
viši i ubrzaniji. "Ako nije imala pravo, možemo natrag na posao. Nece trebati dugo da—"
"Psst!" uspjela sam nekako reci.
Stisnula je usne i pricekala. Trebalo mi je nekoliko sekundi da dodem k sebi.
"Dajete mi kucu za rodendan?" prošaptala sam.
"Nama", ispravio me Edvvard. "A ovo je obicna koliba. Mislim da rijec kuca naznacuje više
prostora za noge."
"Nemoj protiv moje kuce", otpovrnula sam mu šaptom.
Alice se ozarila. "Svida ti se."
Odmahnula sam glavom.
"Obožavaš je?"
Kimnula sam.
"Jedva cekam da kažem Esme!" "Zašto nije i ona došla?"
Alicein osmijeh blago je izblijedio, tek se mrvicu iskrivio od onoga što je bio, kao da je teško
dati odgovor na moje pitanje. "Ma, znaš... svi se sjecaju kakva si kad je o poklonima rijec. Nisu
te htjeli dovoditi pod preveliki pritisak da ti se svidi."
"Ali jasna stvar daje obožavam. Kako ne bih?"
"To ce im se svidjeti." Potapšala me po nadlaktici. "Nego, plakar ti je napunjen. Mudro ga
koristi. I... to bi valjda bilo sve."
"Zar neceš uci s nama?"
Nehajno se vratila za nekoliko koraka. "Edvvard se zna snaci. Svratit cu... kasnije. Zovi ako ne
budeš mogla dobro spariti odjecu." Sumnjicavo me pogledala, pa se osmjehnula. "Jazz bi u
lov. Vidimo se."
Strelovito se izgubila medu drvecem kao da pleše najgraciozniji balet.
"Kako cudno", rekla sam kad je šum njezina odlaska minuo. "Zar sam baš tako grozna? Nisu
morali ne doci. Sada me pece savjest. Nisam joj ni zahvalila kako treba. Trebamo se vratiti,
reci Esme—"
"Bella, ne govori gluposti. Nitko ne misli da si toliko nerazumna."
"Pa zašto onda—"
"Vrijeme za samo nas dvoje njihov je drugi dar. Alice ti je to nastojala suptilno dati do znanja."
"O."
Samo je to bilo potrebno da mi kuca nestane. Jednako smo tako mogli biti bilo gdje. Nisam
vidjela ni drvece ni kamenje ni zvijezde. Nego samo Edvvarda.
"Da ti pokažem što su napravili", rekao je i povukao me za ruku. Zar nije osjetio da mi struja
nabija kroz tijelo poput krvi prožete adrenalinom?
Ponovno sam se osjetila neobicno neuravnoteženo, cekajuci reakcije za koje moje tijelo više
nije bilo sposobno. Srce mi je trebalo grmjeti kao parna lokomotiva koja samo što nije udarila u
nas. Zaglušno. Obrazi su mi trebali biti jarko rumeni.
Kad smo vec kod toga, trebala sam biti iscrpljena. Ovo mi je bio najdulji dan u životu.
Prasnula sam u smijeh - tek jedanput, tiho, u šoku - kad sam shvatila da ovom danu nece biti
kraja.
"Smijem li cuti što je smiješno?"
"Nije narocito smiješno", kazala sam mu dok me vodio do malih zaobljenih vrata. "Samo si
mislim - danas mi je prvi i posljednji dan vjecnosti. Malo mi to teško ide u glavu. Cak i s ovoliko
dodatnog prostora u njoj."
Ponovno sam se nasmijala.
Zahihotao se sa mnom. Ispružio je ruku prema kvaki, cekajuci da iskoristim svoje pravo.
Stavila sam kljuc u bravu i okrenula ga.
"Tako ti prirodno ide, Bella; lako smetnem s uma kako ti sve ovo mora biti silno neobicno. Kad
bih bar to mogao cuti." Sagnuo se i dignuo me u narucje tako brzo da nisam ni vidjela što mi
se sprema - a to je zaista bilo nešto iznimno.
"Hej!"
"Pragovi su u opisu moga posla", podsjetio me. "Ali nešto me zanima. Reci mi o cemu
razmišljaš upravo u ovom trenutku."
Otvorio je vrata - raskrilila su se s jedva cujnim škripanjem - i ušao u malu, kamenitu dnevnu
sobu.
"O svemu", rekla sam mu. "O svemu u isti mah, znaš. O lijepim stvarima i stvarima zbog kojih
se brinem i stvarima koje su nove. O tome kako stalno koristim previše superlativa u glavi.
Upravo sada razmišljam o tome da je Esme umjetnica. Tako je savršeno!"
Soba u kolibici bila je kao iz bajke. Pod je bio poplocen razbarušenim uzorkom glatkih
kamenih ploca. Pod niskim su se stropom protezale duge, otkrivene grede o koje bi netko
visok poput Jacoba sigurno udario glavom. Zidovi su na nekim mjestima bili od topla drveta, a
na drugima od kamenih mozaika. U kaminu oblika košnice u kutu polako su tinjali ostaci
vatrice. Bila je naložena naplavnim drvetom - sitni plamicci bili su modrikasti i zelenkasti od
soli.
Namještaj je bio kojekakav, nijedan komad nije odgovarao drugome, ali svejedno su bili
skladni. Jedna je stolica djelovala pomalo srednjovjekovno, dok je niska pocivaljka pokraj
kamina bila suvremenija, a polica puna knjiga pri suprotnom prozoru podsjecala me na filmove
cija se radnja dogada u Italiji. Svaki je komad nekako pristajao uz ostale poput velike
trodimenzionalne slagalice. Poneka mi je slika na zidovima bila poznata - bilo je tu meni
upravo najmilijih djela iz velike kuce. Dragocjenih originala, bez sumnje, ali nekako je i njima tu
bilo mjesto, kao i svemu ostalome.
Na ovome bi mjestu svatko mogao vjerovati da magija zaista postoji. Ovdje bi se samo tako
moglo ocekivati da se Snjeguljica svaki cas pojavi na vratima s jabukom u ruci, ili da svrati
jednorog i pocne brstiti ružine grmove.
Edvvard je oduvijek mislio da pripada u svijet prica strave. Naravno, ja sam znala da teško
griješi. Bilo je bjelodano da pripada ovdje. U bajku.
A sada sam se i ja našla s njim u toj prici.
Spremala sam se iskoristiti cinjenicu da me još nije stigao spustiti na noge i daje njegovo
umobolno prelijepo lice tek pedalj-dva od mojega kad je rekao: "Imamo srece što se Esme
sjetila dodati još jednu sobu. Nitko nije predvidio Ness— Renesmee."
Namrštila sam se na njega, jer mije razmišljanje teklo manje ugodnim putem.
"Nisi valjda i ti poceo", potužila sam se.
"Oprosti, ljubavi. Cijelo vrijeme im to cujem u mislima, znaš. Pa mi ulazi u naviku."
Uzdahnula sam. Moja beba, jezerska neman. Možda se tu ništa ne da uciniti. Samo, ja
nemam namjeru popustiti.
"Sigurna sam da jedva cekaš otici u plakar. Ili, barem cu reci Alice da si bila, da joj bude
lakše."
"Imam li razloga za strah?"
"Za prestravljenost."
Poveo me uskim kamenitim hodnikom s malenim svodovima, kao da smo u vlastitom
minijaturnom dvorcu.
"Tu ce biti Renesmeeina soba", rekao je, kimnuvši prema praznoj sobici s bijelim drvenim
podom. "Nisu je stigli ne znam kako urediti, s obzirom na ljutite vukodlake..."
Tiho sam se nasmijala, zaprepaštena brzinom kojom se sve okrenulo kako treba, kad je prije
samo tjedan dana sve izgledalo kao potpuna nocna mora.
Goni Jacoba zato što je sve morao dovesti do savršenstva na ovakav nacin.
"Evo naše sobe. Esme nam je ovdje pokušala stvoriti dio otocnog ozracja. Pretpostavila je da
cemo se vezati uz njega."
Krevet je bio golem i bijel, s oblacima koprena što su se slijevali s baldahina na pod. Svijetli
drveni pod odgovarao je onome u drugoj sobi, a sad sam shvatila da mu je boja upravo
jednaka netaknutoj plaži. Zidovi su bili one gotovo bijele plave boje blistavo vedra dana, a u
stražnjem su zidu bila velika staklena vrata što su vodila u mali, skriveni vrt. Ruže penjacice i
okruglo jezerce, glatko kao zrcalo i obrubljeno sjajnim kamenovima. Maleno mirno more za
nas.
Uspjela sam reci samo: "O." "Znam", šapnuo je.
Minutu smo samo tako stajali i prisjecali se. Premda su uspomene bile ljudske i mutne,
potpuno su mi obuzele svijest.
Osmjehnuo se širokim, blistavim osmijehom, te glasno nasmijao. "Ova dvostruka vrata vode
do plakara. Moram te upozoriti - prostraniji je od ove sobe."
Nisam cak ni bacila pogled prema vratima. Na svijetu za mene ponovno nije bilo nicega osim
njega - njegovih ruku svijenih poda mnom, njegovih usana tek na koji centimetar od mojih - i
nije bilo nicega što bi mi sada moglo odvratiti pozornost, bez obzira na to što sam novorodena
vampirica.
"Reci cemo Alice da sam otrcala ravno u plakar", šapnula sam, uplela mu prste u kosu i
privukla lice njegovome. "Reci cemo joj da sam satima unutra isprobavala odjecu. Lagat cemo
joj."
U tren oka je preuzeo moje raspoloženje, ili ga je možda vec nosio u sebi, i samo mi je
nastojao omoguciti da se pošteno naužijem rodendanskog poklona, kao gospodin. Privukao je
moje lice svojemu s naglom žestinom, tiho, grleno prostenjavši. Kad sam to cula, tijelom mije
sijevnula struja od koje sam gotovo pomahnitala, kao da se necu moci dovoljno brzo priviti uz
njega.
Zacula sam kako nam se tkanina drapa pod rukama, i bilo mi je drago da je barem moja
odjeca vec upropaštena. Za njegovu je bilo prekasno. Bilo je gotovo bezobrazno zanemariti
krasni bijeli krevet, ali naprosto nije bilo moguce da se stignemo premjestiti cak dotle.
Ovaj drugi medeni mjesec nije nam bio kao prvi.
Vrijeme koje smo proveli na otoku bio mi je vrhunac ljudskog života. Ono najbolje u njemu.
Bila sam tako spremna rastezati svoje ljudsko vrijeme, ne bih li samo još malo zadržala to što
imam s njim. Jer sam vjerovala da mi ovaj tjelesni dio nikad više nece biti isti.
Trebala sam pretpostaviti, nakon ovakvog dana, da ce mi biti bolji.
Sada sam ga mogla stvarno doživjeti - svojim novim, snažnim ocima mogla sam vidjeti kako
treba svaku prekrasnu crtu njegova savršenog lica, njegova dugog, besprijekornog tijela, svaki
njegov kut i svaku njegovu površinu. Mogla sam ocutjeti njegovu cistu, živopisnu aromu na
jeziku i osjetiti nevjerojatnu svilenkastost njegove mramorne kože pod osjetljivim jagodicama
svojih prstiju.
A i moja je koža bila tako osjetljiva pod njegovim rukama.
Bio je posve nov, drugacija osoba, dok su nam se tijela elegantno ispre-plitala ujedno na
pješcano blijedom podu. Bez opreza, bez suzdržavanja. Bez straha - narocito bez toga. Mogli
smo se voljeti zajedno - biti sada oboje aktivni sudionici. Napokon ravnopravni.
Kao i naši poljupci prije, svaki je dodir bio više od onoga na što sam bila naviknuta. Toliko je
toga u sebi dosad susprezao. Tada je to bilo nužno, ali nisam mogla vjerovati koliko mi se
uskracivao.
Nastojala sam imati na umu da sam snažnija od njega, ali bilo mi je teško usredotociti se na
bilo što uz ovako intenzivne dojmove što mi svake sekunde odvlace pozornost na milijun
razlicitih mjesta u tijelu; ako sam ga i ozlijedila, nije se bunio.
Vrlo, vrlo malen dio moje svijesti razmislio je o zanimljivom paradoksu koji ova situacija nosi.
Nikad se necu umoriti, a nece ni on. Ne moramo dolaziti do daha, ni odmarati se, ni jesti, pa
cak ni odlaziti u kupaonicu; više nemamo svakodnevnih ljudskih potreba. Imao je najljepše,
najsavršenije tijelo na svijetu, a ja sam imala njega cijeloga za sebe, i nisam imala dojam da
cu ikada doci do tocke kad cu pomisliti: E, sad mi je dosta za danas. Uvijek cu htjeti još. A
današnjem danu nikada nece biti kraja. Pa onda, u takvoj situaciji, kako da ikada prekinemo?
Uopce me nije bilo briga što nemam odgovora na to.
Nekako sam primijetila kad se pocelo razdanjivati. Maleno more u vrtu prešlo je iz crne u sivu
boju, a negdje vrlo blizu pocela je pjevati ševa -možda je savila gnijezdo u ružama.
"Nedostaje li ti?" upitala sam ga kad je pjesma završila. Nije to bilo prvi put da smo progovorili,
ali nije baš ni da smo vodili razgovor.
"Što da mi nedostaje?" promrmljao je.
"Sve to - toplina, mekoca kože, ukusan miris... Meni se baš ništa nije izgubilo, pa sam te samo
htjela pitati jesi li možda malo tužan zbog toga što se tebi izgubilo."
Nasmijao se, tiho i blago. "Teško bi se našao netko manje tužan od mene sada. Nemoguce,
usudio bih se reci. Rijetko tko dobije baš sve što želi, a i sve što se nije sjetio tražiti, u jednom
danu."
"Ti mi to izbjegavaš odgovoriti na pitanje?"
Pritisnuo je dlan na moje lice. "Ti mi jesi topla", kazao mi je.
Na neki nacin, to je bilo tocno. Meni je njegov dlan bio topao. Nije mi bilo isto kao dodir
Jacobove plameno vrele kože, ali bilo mi je i ugodnije. Prirodnije.
Zatim je vrlo polako spustio prste niz moje lice, lagano mi prelazeci s celjusti na grlo, na dolje
do struka. Oci su mi se nato malcice zavrnule u glavu.
"Ti mi jesi meka."
Dodir njegovih prstiju bio mi je poput satena na koži, tako da sam shvacala što želi reci.
"A što se mirisa tice, pa, ne mogu reci da mi to nedostaje. Sjecaš se kako su oni planinari
zamirisali dok smo bili u lovu?"
"Ulažem krajnje napore u to da se ne sjecam."
"Zamisli sada da se ljubiš s tim."
Grlo mi je buknulo, kao da je balon na vruci zrak u kojem je netko povukao uzicu.
"O."
"Upravo tako. Znaci, odgovor je nijecan. Pun sam ciste radosti, jer mi ništa ne nedostaje. Nitko
nema više nego što ja imam sada."
Spremala sam se obavijestiti ga da postoji jedna iznimka u toj izjavi, ali usne su mi odjednom
dobile pregršt posla.
Kad je bazencic poprimio bisernu boju od izlaska sunca, sjetila sam se još jednog pitanja za
njega.
"Koliko ce ovo još potrajati? Hocu reci, Carlisle i Esme, Em i Rose, Alice i Jasper - oni ne
provode cijele dane zakljucani u svojim sobama. Cijelo vrijeme su vani, u javnosti, potpuno
odjeveni. Hoce li ova... nasušna potreba ikada popustiti?" Privila sam se cvršce uz njega - što
je, zapravo, bilo poprilicno dostignuce - kako bi mu bilo jasno na što mislim.
"Teško je reci. Svatko je razlicit, a, eto, zasad si ti uvelike najrazlicitija uopce. Prosjecni je
mladi vampir u izvjesnom razdoblju previše opsjednut žedanjem a da bi mogao opažati
narocito više od toga. Cini se da to ne vrijedi za tebe. Samo, prosjecnom se vampiru nakon tih
prvih godinu dana pocnu otkrivati i druge potrebe. Ni žed ni bilo koja druga žudnja nikada
zaista ne izblijedi. Stvar je jednostavno u tome da ih treba nauciti dovoditi u ravnotežu,
odredivati prioritete i nositi se..."
"Koliko još?"
Osmjehnuo se, pri cemu mu se nos blago naborao. "Rosalie i Emmett bili su najgori. Trebalo
mi je puno desetljece da napokon mogu podnijeti boravak u krugu od osam kilometara od njih.
Cak je i Carlisleu i Esme bilo naporno svariti ih. Naposljetku su sretnome paru dali nogu.
Esme je i njima sagradila kucu. Bila je raskošnija od ove, ali treba imati u vidu da Esme zna
što se Rose svida, kao što zna što se tebi svida."
"Znaci, onda, nakon deset godina?" Bila sam prilicno sigurna da se Rosalie i Emmett nipošto
ne mogu mjeriti s nama, ali mogla bih ispasti prepotentna ako nastavim dulje od deset godina.
"Svi budu ponovno normalni? Kao što su sada?"
Edvvard se opet osmjehnuo. "Pa, nisam siguran na što misliš kad kažeš normalni. Vidjela si
kako mi obitelj prolazi kroz životne situacije na prilicno ljudski nacin, ali nocu si spavala."
Namignuo mi je. "Preostaje ti strahovito mnogo vremena kad ne moraš spavati. Tako da je
potpuno lako uravnotežiti svoje... interese. Postoji razlog zašto sam najbolji glazbenik u
obitelji, zašto sam - izuzev Carlislea - procitao najviše knjiga, izucio najviše znanosti, tecno
progovorio najvecim brojem jezika... Emmett bi te pokušao uvjeriti da sam takav sveznadar
zato što mogu citati misli, ali prava istina glasi da sam jednostavno imao slobodnog vremena u
izobilju."
Zajedno smo se nasmijali, a kretnje koje su nam popratile smijeh zanimljivo su djelovale na
nacin na koji su nam tijela bila pripojena, što je donijelo nepobitan kraj tom razgovoru.

Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
6. Iznenađenje
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Breaking dawn :: Treća knjiga-
Jump to: