NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
NMB Reading corner
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogLatest imagesSearchRegisterLog in

 

 17.Poseta

Go down 
AuthorMessage
Silvermist
Moderator
Moderator
Silvermist


Posts : 117
Join date : 2010-06-26

17.Poseta Empty
PostSubject: 17.Poseta   17.Poseta EmptySat Jun 26, 2010 8:02 am

Prvo me pogodi toplota - poput zida od pare, vlažan, gust vazduh obmota se oko mene i orosi mi kožu. Usta mi se mahinalno otvoriše dok sam pokušavala da dođem do daha u ovom iznenada gušćem vazduhu. Miris je bio jači nego pre — isti onaj opori ukus metala koji mi se zadržao u grlu i davao aromu vodi s ovog mesta.
Činilo se da žamor bašova i soprana izvire sa svake strane i odbija se od zidova. Nervozno sam žmirkala kroz uskovitlani oblak vlage pokušavajući da razaznam odakle dopiru ti glasovi. Ovde je bilo svetlo - tavanica je bila zaslepljujuća, poput one u velikoj prostoriji, samo mnogo bliža. Svetlost se presijavala ukapljicama pare i tako stvarala svetlucavu zavesu koja me je skoro zaslepila. Oči su mi se borile da se prilagode i u panici uhvatih Džeba za ruku.
Bila sam iznenađena što ovaj neobični, raznovrsni žamor uopšte nije reagovao na naš ulazak. Možda ni oni nas nisu mogli da vide.
- Malo je skučeno ovde - reče Džeb kao da se izvinjava, razgrćući paru ispred lica. Glas mu beše opušten, razgovorljiv, i dovoljno glasan da me natera da poskočim. Govorio je kao da nismo okruženi drugima. A žamor se nastavljao, nesvestan njegovog glasa.
- Nije da se žalim - nastavi. — Poginuo bih nekoliko puta da nije bilo ovog mesta. Prvi put kada sam zaglavio u ovim pećinama, naravno. A sad ne bismo mogli da se skrivamo ovde da ga nema. Bez skrovišta, svi smo mrtvi, zar ne? Munu me laktom, zaverenički.
- Veoma je zgodan, znaš, način na koji je ovo mesto uređeno. Ne bih mogao bolje da ga isplaniram ni da sam ga lično vajao od plastelina.
Njegov smeh raščisti jedan deo izmaglice i po prvi put videh prostoriju.
Dve reke su proticale kroz taj vlažni prostor s visokom kupolastom tavanicom. To je bio žamor koji mi je odzvanjao u ušima - voda koja protiče preko i ispod ove vulkanske stene. Džeb je govorio kao da smo sami zato što smo to i bili.
To su zapravo bili jedna reka i jedan mali potok. Potok beše bliži; plitka isprepletana traka srebra koja se presijava pod svetlošću tavanice, vijugajući između niskih stenovitih obala koje izgledahu kao da im stalno preti opasnost da će biti preplavljene. Zagor nalik visokim ženskim glasovima ispredali su njegovi nežni talasići.
Zubor nalik muškom bašu poticao je od reke, kao i gusti oblaci pare koja se podizala iz zjapećih rupa na tlu kraj suprotnog zida. Reka je bila crna i ponirala je ispod pećinskog poda, izlazeći na površinu na mestima gde su se u podu otvarale široke ovalne rupe dužinom cele prostorije. Te rupe izgledahu mračno i opasno, a reka beše jedva vidljiva dok je moćno hitala napred prema nekom nevidljivom i nedokučivom odredištu. Izgledalo je kao da voda vri, jer tolike behu toplota i para koji su od nje nastajali. I sam taj zvuk je podsećao na ključalu vodu.
S tavanice je visilo nekoliko dugih, uskih stalaktita s kojih je voda kapala na stalagmite, koji su se nalazili ispod svakog od njih. Tri pećinska ukrasa su se sastavila obrazujući tanke, crne stubove između reke i potoka.
- Ovde moraš da budeš pažljiva - reče Džeb. - Struja je jaka u termalnom izvoru. Ako upadneš, gotova si. To se jednom desilo. - Pognuo je glavu prisetivši se toga, ozbiljnog lica.
Brzi, crni vrtlozi ponornice iznenada mi postadoše užasni. Zamislit kako me nosi njihova ključala struja i stresoh se.
Džeb lagano spusti ruku na moje rame. — Ne brini. Samo pazi kuda ideš i biće sve u redu. - E, sad - reče, pokazujući prema suprotnom kraju pećine, gde je plitki potok uticao u jednu
drugu, mračnu pećinu - prva pećina tamo iza je kupatilo. Izdubili smo pod i napravili jednu lepu duboku kadu. Postoji raspored kupanja, ali privatnost obično ne predstavlja problem -mračno je kao u grobu. Prostorija je lepa i topla, blizu ove pare, ali voda te neće opeci kao što bi ovo vrelo ovde. Odmah iza te pećine je druga, prolazi se kroz pukotinu. Proširili smo ulaz tako da se može komotno proći. Ta prostorija je najudaljenije mesto do kojeg možemo da pratimo potok - tu ponire ispod zemlje. Tako da smo tu prostoriju preuredili u toalet. Ugodno i higijenski.
Njegov glas poprimi neki samozadovoljan ton, kao da se oseća zaslužnim za tvorevine prirode. Pa, on jeste otkrio i una-predio ovo mesto - pretpostavljam da je nešto od tog ponosa opravdano.
- Ne volimo da traćimo baterije i većina nas napamet poznaje ovo tlo, ali pošto ti je ovo prvi put, možeš da pronađeš put pomoću ovoga.
Džeb izvuče baterijsku lampu iz džepa i dade mi je. Ona me je podsetila na trenutak kada me je pronašao, na samrti u pustinji, kada mi je proverio oči i saznao šta sam. Ne znam zbog čega me je to sećanje rastužilo.
- Nemoj da ti na pamet padnu neke lude ideje o tome da tereka može odneti odavde. Kada voda jednom počne da ponire ispod zemlje, više se ne vraća na površinu - upozori me.
Pošto je izgleda čekao na neku potvrdu da sam shvatila njegovo upozorenje, klimnuh jednom. Polako sam uzela baterijsku lampu iz njegove ruke, pazeći da ne napravim neki nagli pokret koji bi mogao da ga uplaši.
Osmehnuo mi se u znak ohrabrenja.
Brzo sam pratila njegova uputstva - zvuk nadiruće vode uopšte nije umanjivao moju nelagodnost. Bilo je veoma čudno naći se izvan njegovog vidokruga. Šta ako se neko sakrio u ovim pećinama, pretpostavljajući da ću na kraju morati ovamo da dođem? Da li bi Džeb mogao da čuje borbu od hučanja dvaju reka?
Obašjala sam celo kupatilo lampom tražeći neki znak za-sede. Čudne, treperave senke koje je ona pravila nisu bile utešne, ali nisam naišla ni na šta što bi opravdalo moje strahove. Džebova kada je veličinom više podsećala na mali bazen, i bila je crna poput mastila. Neko bi mogao da ostane neprimetan ispod te površine dokle god bi mogao da zadrži dah... Požurila sam kroz tanku pukotinu u zadnjem delu prostorije da bih pobegla od svoje mašte. Daleko od Džeba, bila sam gotovo oduzeta od paničnog straha - nisam mogla normalno da dišem; jedva da sam mogla da čujem zvuk sopstvenog pulsa kako mi bubnji iza ušiju. Više sam trčala nego hodala dok sam se vraćala u prostoriju s rekama.
To što sam pronašla Džeba kako stoji tamo, još uvek u istom položaju, još uvek sam, bilo je kao melem za moje iskidane živce. Disanje i otkucaji srca mi se usporiše. Zbog čega bi ovaj ludi čovek trebalo da bude takva uteha za mene, nije mi bilo jasno. Pretpostavljam da je u pitanju ono što je Melani rekla, očajnička vremena.
- Nije loše, a? - upita, cereči se ponosno.
Još jednom klimnuh glavom i vratih mu baterijsku lampu.
- Ove pećine su veliki dar - reče dok smo kretali nazad ka mračnom prolazu.
- Ne bismo mogli da preživimo ovako u grupi bez njih. Megnolija i Seron su se zaista dobro snalazile, zaprepašćujuće dobro, tamo u Čikagu, ali su izazivale sreću krijući još dvoje. Lep je osećaj biti ponovo u zajednici. Zbog njega se osećam vrlo ljudski.
Opet me je pridržao za lakat dok smo se peli uz neravne stepenice.
Back to top Go down
Silvermist
Moderator
Moderator
Silvermist


Posts : 117
Join date : 2010-06-26

17.Poseta Empty
PostSubject: Re: 17.Poseta   17.Poseta EmptySat Jun 26, 2010 8:02 am

- Žao mi je zbog, ovaj, smeštaja u kojem te držimo. To je bilo najsigurnije mesto kojeg sam mogao da se setim. Iznenađen sam što su te ti momci tako brzo pronašli - uzdahnu Džeb. - Pa, Kajl nekad ume da bude zbilja... motivisan. Ali pretpostavljam da je bolje što je tako ispalo. Mogao bi da počne da se navikava na novi poredak. Možda možemo da ti pronađemo neko udobnije mesto. Razmisliću o tome... Nema potrebe da se zavlačiš u onu malu rupu, barem dok sam ja s tobom. Ako ti je draže, možeš da sediš sa mnom u hodniku. Mada, kad je Džared u pitanju... - zaćutao je.
Začuđeno sam slušala njegove reči izvinjenja; naišla sam na mnogo više ljubaznosti nego što sam se nadala, na više saosećanja nego što sam smatrala da je ova vrsta sposobna da pruži svojim neprijateljima. Blago potapšah šaku na svom laktu,
oprezno, pokušavajući da mu stavim do znanja da razumem i da neću praviti probleme. Bila sam sigurna da je Džaredu bilo draže da mu ne izlazim na oči.
Džeb nije imao problema u tumačenju moje neverbalne komunikacije. - Dobra devojka - reče mi. - Rešićemo mi to nekako. Doca može da se koncentriše samo na lečenje ljudi. Mnogo si zanimljivija ovako živa, ja bih rekao.
Naša tela behu dovoljno blizu da je mogao da oseti kako drhtim.
- Ne brini. Doca te sada neće dirati.
Nisam mogla da prestanem da se tresem. Džeb je mogao da mi obeća samo za sada. Niko nije mogao da garantuje da Džared neće odlučiti da je moja tajna važnija od zaštite Melaninog tela. Znala sam da bi me takva sudbina naterala da poželim da je Ijanov pokušaj od prošle noći bio uspešan. Progutala sam, osetivši modrice koje kao da su mi prodirale kroz vrat sve do unutrašnjih zidova grla.
Nikad ne znaš koliko ti je vremena ostalo, rekla je Mela-ni pre toliko mnogo dana, kada je moj svet još uvek bio pod kontrolom.
Njene reči odjeknuše u mojoj glavi kada se vratismo u veliku prostoriju, na glavni trg Džebove ljudske zajednice. Bila je prepuna. Kao i prve večeri, svi su bili tu i sevali na nas očima u kojima je bio besan izraz koji je govorio da ih je izdao kada bi pogledale u njega, a ubilački izraz kada bi pogledale u mene. Moj pogled beše oboren ka steni ispod mojih stopala. Krajičkom oka videh da Džeb opet drži pušku u pripravnosti.
Zaista je bilo samo pitanje vremena. Mogla sam to da osetim u toj atmosferi mržnje i straha. Džeb neće moći još dugo da me štiti.
Bilo je olakšanje provući se nazad kroz uzanu pukotinu, ugledati vijugavi crni lavirint ispred sebe i moje skučeno skrovište; mogla sam da se nadam da ću tu biti sama.
Velikom pećinom iza mene odjekivalo je besno siktanje, poput gnezda uznemirenih zmija. Taj zvuk me natera da poželim da me Džeb bržim korakom povede kroz lavirint.
Džeb se smejuljio sebi u bradu. Što sam duže bivala s njim, to mi je delovao čudnije. Njegov smisao za humor zbunjivao me je koliko i njegovi postupci.
- Znaš, ponekad ovde postane malo dosadno - promrmlja meni, ili samom sebi. Sa Džebom je to teško odrediti. - Možda će, kad prestanu da pišaju na koprive zbog mene, shvatiti da zapravo cene to uzbuđenje koje im pružam.
Naš put kroz tamu zmijoliko je vijugao. Uopšte mi nije de-lovao poznato. Možda je krenuo nekim drugim putem da bi me zbunio. Činilo se da je trajalo duže nego pre, ali naposletku ugledah bledoplavu svetlost lampe kako sija iza sledeće krivine.
Pripremila sam se, pitajući se da li je Džared opet tamo. Ako jeste, znam da će biti ljut. Sigurna sam da se neće složiti s tim što me je Džeb poveo na izlet, ma koliko bio nepohodan.
Čim smo skrenuli iza ugla, videla sam nečiju figuru kako zaista čeka tu, naslonjena na zid pored lampe, bacajući dugu senku prema nama, ali to očigledno nije bio Džared. Zgrabili Džeba za mišicu, nesvesno, od straha.

A onda sam bolje osmotrila figuru koja je čekala. Bila je sitnija od mene - po tome sam poznala da nije Džared mršava. Sitna, ali ipak previsoka i žilava. Čak i pri slaboj svetlosti plave lampe, mogla sam da vidim da mu je sunce obojilo kožu u tamnosmeđe i da mu svilenkasta crna kosa pada do brade.
Kolena mi zaklecaše.
Moja šaka, hvatajući se panično za Džebovu ruku, držala se tražeći oslonac.
— E, dedine mi kubure! — uzviknu Džeb, očito iznerviran. - Zar niko na ovom mestu ne mož' da čuva tajnu duže od dvaes četir' sata? Sunce ti kalajisano! Gomila jezičara... - za-ćuta gunđajući.
Nisam ni pokušala da razumem šta to Džeb govori; bila sam usred najžešće borbe u svom životu — od svih života koje sam proživela.
Osećala sam Melani u svakoj ćeliji svog tela. Nervni završeci zatreperiše prepoznavši njeno poznato prisustvo. Mišići su se grčili iščekujući njena uputstva. Usne zadrhtaše, pokušavajući da se otvore. Telo mi se nagnulo prema dečaku u hodniku, pružajući se k njemu, pošto ruke nisu htele.
Melani je naučila mnogo toga u tih nekoliko prilika kada sam joj prepustila kontrolu, ili kada sam je izgubila i zaista morala da se borim protiv nje - toliko snažno da mi je znoj orosio čelo. Ali ovoga puta nisam umirala u pustinji. Niti sam bila slaba i unezverena i uhvaćena na prepad zbog pojave nekoga za koga sam mislila da je izgubljen; znala sam da ovaj trenutak može doći. Moje telo je bilo otporno, lako se oporavljalo -opet sam bila snažna. Snaga tela dala je snagu mojoj kontroli, mojoj odlučnosti.
Isterala sam je iz svojih udova, proterala je sa svakog mesta koje je kontrolisala, potisnula je u zadnji deo svog uma i oko-vala je tamo.
Njena predaja beše iznenadna i potpuna. Aaaab, uzdahnu, a to beše skoro uzdah bola.
Čim sam pobedila, osetih neku čudnu krivicu.
Već sam znala da je ona za mene više od buntovnog domaćina koji mi je nepotrebno otežao život. Postale smo saputnice, čak i poverenici tokom proteklih nedelja koje smo provele zajedno - još otkako smo se ujedinile protiv Tragača kao zajedničkog neprijatelja. U pustinji, dok mi je Kajlova mačeta visila nad glavom, bilo mi je drago što, ako već moram da umrem, neću ja biti ta koja će ubiti Melani; čak i tada je za mene bila više od tela. Ali sada se činilo da mi znači i više od toga. Zažalili što sam je povredila.
Ipak, bilo je neophodno, a ona kao da to ne shvata. Svaka pogrešna reč koju kažemo, svaka nepromišljena radnja značiće smrt na licu mesta. Njene reakcije behu suviše divlje i emotivne. Uvalila bi nas u nevolju.
Sada moraš da mi veruješ, rekoh joj. Samo pokušavam da nas održim u životu. Znam da ne želiš da veruješ da bi tvoji Iju-di mogli da nas povrede...
Ali to je Džejmi, prošaputa ona. Zudela je za dečakom toliko snažno da mi kolena opet klecnuše.
Pokušala sam da ga posmatram nepristrasno - tog tinejdžera sumornog lica naslonjenog na zid tunela, ruku čvrsto prekr-štenih na grudima. Pokušala sam da ga posmatram kao stranca i da planiram svoj odgovor, ili izostanak odgovora, shodno tome. Pokušala sam, ali nisam uspela. Bio je to Džejmi, bio je divan, i moje ruke - moje, ne Melanine - žudele su da ga zagrle. Oči mi se ispuniše suzama koje potekoše niz lice. Mogla sam samo da se nadam da se ne vide pri ovoj slaboj svetlosti.
- Džebe - reče Džejmi, nabusito ga pozdravivši. Očima brzo prelete preko mene.
Glas mu je tako dubok! Da li je zaista toliko porastao? Uz dvostruki osećaj krivice, shvatih da sam upravo propustila njegov četrnaesti rođendan. Melani mi pokaza datum i ja videh da je to isti onaj dan kada smo prvi put sanjale Džejmija. Toliko snažno se borila tokom dana da taj bol zadrži za sebe, da zamagli svoja sećanja da bi zaštitila dečaka, da se on pojavio u njenom snu. A ja sam poslala imejl Tragaču.
Back to top Go down
Silvermist
Moderator
Moderator
Silvermist


Posts : 117
Join date : 2010-06-26

17.Poseta Empty
PostSubject: Re: 17.Poseta   17.Poseta EmptySat Jun 26, 2010 8:03 am

Zadrhtala sam ne verujući da sam ikada mogla da budem tako okrutna.
- Šta radiš ovde, mali? - upita Džeb.
- Zašto mi nisi rekao? — uzvrati mu Džejmi. Džeb zaćuta.
- Je li to bila Džaredova ideja? - navaljivao je Džejmi. Džeb uzdahnu. - Dobro, sad znaš. I kakva ti je korist od
toga, a? Samo smo želeli...
- Da me zaštitite? - prekinu ga osorno.
Kada je postao tako ogorčen? Je li to moja krivica? Naravno da jeste.
Melani poče da jeca u mojoj glavi. Bilo je glasno i odvraćalo mi je pažnju — Džebov i Džejmijev glas su zbog toga zvučali udaljenije.
- Dobro, Džejmi. Znači, nije ti potrebna zaštita. Sta hoćeš! Izgledalo je da je brza predaja zbunila Džejmija. Njegove
oči su preletale sa Džebovog lica na moje dok se borio da iznese zahtev.
-Ja... ja želim da razgovaram s njom... s tim stvorenjem-konačno reče. Glas mu je bio viši kada je bio nesiguran.
- Ona nije preterano pričljiva - reče Džeb - ali možeš da pokušaš, mali.
Džeb odvoji moje prste sa svoje ruke. Kada se oslobodio, okrenu leda najbližem zidu, naslonivši se na njega dok se spuštao na pod. Smestio se dole, vrpoljeći se sve dok nije pronašao udoban položaj. Puška ostade položena u njegovom krilu. Džeb zabaci glavu prema zidu i sklopi oči. Posle nekoliko sekundi, već je delovalo kao da spava.
Stajala sam tamo gde me je ostavio, pokušavajući da skrenem pogled s Džejmijevog lica, ali bezuspešno.
Džejmi je opet bio iznenađen time što je Džeb tako lako pristao. Posmatrao je kako se starac spušta na pod širom otvorenih očiju, što ga je činilo mladim. Posle nekoliko minuta potpunog mirovanja s Džebove strane, Džejmi opet pogleda u mene i oči mu poprimiše tvrdi izraz.
Zbog načina na koji je zurio u mene - besno, trudeći se iz sve snage da bude hrabar i odrastao, ali ipak tako jasno pokazujući strah i bol u svojim tamnim očima - Melani poče glasnije da jeca, a meni kolena zaklecaše. Da ne bih rizikovala još jedan pad, polako sam krenula duž zida nasuprot Džebu i skliznula na pod. Sklupčala sam se preko savijenih nogu, pokušavajući da budem što neprimetnija.
Džejmi me je oprezno posmatrao, a onda napravio četiri spora koraka dok nije stao iznad mene. Pogleda nakratko u Džeba, koji se nije pomerao niti otvarao oči, a zatim kleknu pored mene. Lice mu iznenada postade napeto, što ga učini odraslijim više nego ijedan drugi izraz lica do tada. Srce me je bolelo zbog tužnog muškarca na licu dečaka.
- Ti nisi Melani - reče tiho.
Bilo je teže ne razgovarati s njim jer samja bila ta koja želi da razgovara. Umesto toga, nakon kraćeg oklevanja, odmahnuh glavom.
- Ipak si u njenom telu.
Još jedna pauza i klimanje glavom.
- Sta se desilo s tvojim... njenim licem?
Slegnuh ramenima. Nisam znala kako mi lice izgleda, ali mogla sam da zamislim.
- Ko ti je to uradio? - navaljivaše on. Nesigurnim prstom skoro da me je dodirnuo po vratu. Bila sam mirna, nisam ose-ćala nikakvu potrebu da ustuknem od ove šake.
- Tetka Megi, Džared i Ijan - stade Džeb da nabraja umornim glasom. Oboje poskočismo na taj zvuk. Džeb se nije po-merio, oči mu i dalje behu zatvorene. Izgledao je tako mirno, kao da je u snu odgovorio na Džejmijevo pitanje.
Džejmi sačeka koji trenutak, pa se okrenu k meni s istim napetim izrazom lica.
- Ti nisi Melani, ali znaš sve njene uspomene i ostalo, zar ne? Opet klimnuh.
- Znaš li ko sam ja?
Pokušala sam da progutam reči, ali one mi skliznuše s usana. - Ti si Džejmi. - Nisam mogla da sprečim svoj glas da se obavije oko tog imena poput zagrljaja.
On trepnu, zapanjen što sam prekinula svoje ćutanje. Onda klimnu glavom. - Tačno - prošaputa.
Oboje pogledasmo put Džeba, koji se nije pomerao, i vra-tismo se jedno drugom.
- Onda se sećaš šta joj se desilo? - upita. Ustuknuh, a onda polako klimnuh.
- Želim da znam — prošaputa. Odmahnuh glavom.
- Želim da znam - ponovi Džejmi. Usne su mu drhtale. -Nisam dete. Reci mi.
- Nije prijatno - uzdahnuh, nemoćna da se zaustavim. Bilo je veoma teško uskratiti ovom dečaku ono što želi.
Njegove crne, ravne obrve se spojiše i podigoše iznad raširenih očiju. - Molim te - prošaputa.
Osvrnuh se ka Džebu. Pomislila sam da sada možda viri kroz trepavice, ali nisam bila sigurna.
Glas mi je bio nežan poput daha. - Neko ju je video kako ulazi na mesto gde je pristup bio zabranjen. Znali su da nešto nije u redu. Pozvali su Tragače.
Stresao se pri pomenu tog naziva.
- Tragači su pokušali da je primoraju da se preda. Pobe-gla im je. Kada su je opkolili skočila je u prazno kućište lifta.
Uzmakoh pred tim bolnim sećanjem, a Džejmijevo lice preblede ispod preplanule kože.
- Nije umrla? - prošaputa.
- Nije. Imamo veoma veste Iscelitelje. Ubrzo su je sredili. Ubacili su me u nju. Nadali su se da ću moći da im kažem kako je uspela da preživi tako dugo.
Nisam nameravala toliko mnogo da kažem; začepih usta. Džejmi kao da nije primetio da sam se izletela, ali Džebove oči se polako otvoriše i stadoše da me fiksiraju pogledom. Nijedan drugi deo njegovog tela nije se ni pomakao, pa Džejmi nije uočio tu promenu.
- Zašto je niste pustili da umre? - upita. Morao je da se napregne da bi progutao; njegov glas je pretio da pređe u plač. Sve ovo je bilo još bolnije čuti jer to nije bio zvuk koji ispušta
dete, uplašeno pred nepoznatim, već agonija odrasle osobe koja potpuno shvata situaciju. Teškom mukom sam se suzdržala da ne ispružim ruku i ne spustim šaku na njegov obraz. Žele-la sam da ga zagrlim i preklinjem ga da ne bude tužan. Stegla sam šake u pesnice i pokušala da se koncentrišem na njegovo pitanje. Džebov pogled prelete preko mojih šaka, a onda se vrati na moje lice.
- Nisam učestvovala u toj odluci - promrmljah. - Još uvek sam bila u rezervoaru za hibernaciju u dalekom svemiru kada se to dogodilo.
Džejmi opet zatrepta iznenađeno. Moj odgovor nije bio ni nalik onome što je očekivao, i mogla sam da vidim kako se bori s nekim novim osećanjem. Bacih pogled ka Džebu, čije su oči zasjale od radoznalosti.
Ista radoznalost, premda uz malo više opreza, ovlada i Džejmijem. - Odakle dolaziš? - upita.
Uprkos samoj sebi, osmehnuh se njegovom nevoljnom interesovanju. - Izdaleka. S druge planete.
- Šta je bio... - zausti da pita, ali beše prekinut jednim drugim pitanjem.
- Šta se, kog đavola, dešava? - prodera se Džared na nas, skamenivši se od besa u trenutku kada je skrenuo iza ćoška na kraju tunela. - Prokletstvo, Džebe! Dogovorili smo se...
Džejmi se uspravi. - Nije me Džeb ovamo doveo. Ali trebalo je da ti to uradiš.
Džeb uzdahnu i krenu da ustane. Dok je to radio, puška se skotrlja s njegovog krila na pod. Zaustavila se na svega nekoliko centimetara od mene. Ustuknuh, osetivši nelagodu.
Džaredova reakcija beše drugačija. On jurnu prema meni, prešavši hodnik u nekoliko trčećih koraka. Šćućurila sam se uza zid i prekrila lice rukama. Vireči ispod lakta, posmatrala sam ga kako grabi pušku s poda.
Back to top Go down
Silvermist
Moderator
Moderator
Silvermist


Posts : 117
Join date : 2010-06-26

17.Poseta Empty
PostSubject: Re: 17.Poseta   17.Poseta EmptySat Jun 26, 2010 8:03 am

- Je l’ ti to pokušavaš da nas ubiješ? - skoro da vrisnu na Džeba, gurnuvši pušku starcu na grudi.
- Smiri se, Džarede - reče Džeb umornim glasom. Jednom rukom uze pušku. - Ona ne bi takla tu stvar ni kad bih je ostavio ovde samu s njom čitave noći. Zar ne vidiš to? — Uperio je puščanu cev prema meni i ja ustuknuh. - Ona nije Tragač, ne ova mala.
- Umukni, Džebe, samo umukni!
- Ostavi ga na miru - povika Džejmi. - Nije učinio ništa loše.
- Ti! - povika Džared okrećući se ka vižljastoj, ljutitoj figuri. — Ti se gubi odavde istog trena ili ćeš videti svog boga!
Džejmi stegnu pesnice i zauze odbrambeni stav. Džared takođe podiže pesnice.
Ukočila sam se u mestu od šoka. Kako mogu ovako da viču jedan na drugog? Oni su porodica, veze među njima jače su od bilo koje krvne veze. Džared ne bi udario Džejmija - ne bi mogao! Htela sam da učinim nešto, ali nisam znala šta. Bilo šta čime bih skrenula pažnju na sebe samo bi ih još više razbesnelo.
Za promenu, Melani je bila smirenija od mene. Ne može on da povredi Džejmija, samouvereno je razmišljala. To nije moguće.
Gledala sam ih kako se odmeravaju poput neprijatelja, i uhvati me panika.
Nije trebalo da dolazimo ovamo. Pogledaj kako smo ih unesrečile, zakukah.
- Nije trebalo da pokušavaš da sakriješ to od mene - procedi Džejmi kroz zube. - nije trebalo da je povrediš. - Jedna od njegovih šaka naglo se opusti i pokaza ka mom licu.
Džared pijunu na pod. - To nije Melani. Ona se nikad neće vratiti, Džejmi.
- To je njeno lice - nastavi Džejmi. njen vrat. Zar te modrice na njemu ne dotiču?
Džared spusti ruke. Sklopi oči i duboko uzdahnu. - Džejmi, ili ćeš smesta otići i ostaviti me na miru, ili ću te ja na-terati da odeš. Ne blefiram. Trenutno ne mogu da se nosim s još nečim, u redu? Na ivici sam. Možemo li zato, molim te, da ostavimo ovaj razgovor za kasnije? - Opet je otvorio oči; bile su pune bola.
Džejmi ga pogleda i bes se polako izgubi s njegovog lica.
- Izvini - promrmlja nakon kraće pauze. - Otići ću... ali ne obećavam da se neću vratiti.
- O tome sada ne mogu da razmišljam. Idi. Molim te. Džejmi slegnu ramenima. Još jednom se osvrnu ka meni
i ode; pogled na njegove brze, duge korake opet izazva bol za vremenom koje sam propustila.
Džared pogleda u Džeba. - Ti takođe - reče jednoličnim glasom.
Džeb zakoluta očima. - Da budem iskren, mislim da se nisi dovoljno odmorio. Ja ću paziti na... -Idi.
Džeb se zamišljeno namršti. - Dobro. Važi. - Krenuo je niz hodnik.
- Džebe? - povika Džared za njim. -Da?
- Kada bih te zamolio da ga sada upucaš, da li bi to učinio? Džeb nastavi lagano da hoda, ne gledajući u nas, ali njegove reči behu jasne.
- Morao bih. Ja poštujem vlastita pravila. Zato mi to nemoj tražiti, osim ako stvarno ne misliš tako.
Nestao je u mraku.
Džared ga je posmatrao kako odlazi. Pre nego što je stigao da me prostreli pogledom, ja se uvukoh u svoje neudobno sklonište i sklupčah se u zadnjem uglu.
Back to top Go down
Sponsored content





17.Poseta Empty
PostSubject: Re: 17.Poseta   17.Poseta Empty

Back to top Go down
 
17.Poseta
Back to top 
Page 1 of 1
 Similar topics
-
» 17. Poseta

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: The Host-
Jump to: