NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 4. Priroda

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 4. Priroda    Sat Jun 26, 2010 7:56 am

Tjedan mi je prolazio loše.
Znala sam da se ništa u biti nije promijenilo. Dobro,
Victoria nije odustala, ali jesam li i na trenutak sanjala
da bi to bilo moguće? Svojom ponovnom pojavom samo
mi je potvrdila ono što već znam. Nema razloga za novu
paniku.
Teoretski. Bilo mi je lakše reći nego ne paničariti.
Samo su me tjedni dijelili od mature, ali upitala sam
se nije li glupo što samo tu sjedim, slaba i ukusna, i
čekam iduću katastrofu. Činilo mi se preopasnim ostati
čovjek – time bih samo tražila nevolje. Neko kao ja ne
bi smio biti čovjek. Neko koga prati moja sreća morao
bi biti malo manje bespomoćan.
Ali niko me nije htio saslušati.
Carlisle mi je rekao: “Sedmoro nas je, Bella. A s Alice
na našoj strani, mislim da nas Victoria neće uloviti
nespremne. Mislim da je bitno da se, prije svega zbog
Charlieja, držimo prvotnog plana.”
Esme mi je rekla: “Nikada ne bismo dopustili da ti se
nešto dogodi, srce. Ti to dobro znaš. Molim te, nemoj se
ti ništa brinuti.” A onda me poljubila u čelo.
Emmett mi je rekao: “Baš mi je drago da te Edward
nije ubio. Sve je mnogo zabavnije dok si uz nas.”
Rosalie ga je ošinula pogledom.
Alice je zakolutala očima i rekla: “To me vrijeđa. Nije
valjda da se zaista zabrinjavaš zbog toga, je li?”
“Ako to nije ništa naročito, zašto me onda Edward
odvukao na Floridu?”, otpovrnula sam joj.
“Zar nisi već primijetila, Bella, da je Edward mrvicu
sklon pretjeranom reagiranju?”
Jasper je šutke izbrisao svu paniku i napetost u mom
tijelu neobičnim darom upravljanja emocionalnim
ozračjem. To me obodrilo, pa sam im dopustila da me
odgovore od mojih očajničkih molbi.
Naravno, te je smirenosti nestalo čim smo Edward i
ja izašli odande.
Dakle, zajednički je zaključak glasio da bih samo trebala
zaboraviti na to da me poremećena vampirica proganja
ne bi li mi došla glave. Da bih samo trebala gledati
svoja posla.
Doista sam pokušala. I, začudo, bilo je drugih gotovo
jednako neprijatnih stvari za razbijanje glave, po strani
od mog statusa na popisu ugroženih vrsta...
Jer Edwardov odgovor bio je najneprijatnija od svih njih.
“To je između tebe i Carlislea”, rekao mi je. “Naravno,
znaš da sam voljan pristati da to bude između tebe i
mene kad god poželiš. Znaš koji je moj uvjet.” I anđeoski
se nasmijao.
Ajoj. Znala sam koji je njegov uvjet. Edward mi je
obećao da će me osobno promijeniti kad god poželim...
pod uvjetom da se prije toga udam za njega.
Katkad sam se pitala je li moguće da se on to samo
pretvara da mi ne može čitati misli. Kako bi inače uspio
nabasati na jedini uvjet koji mi nije lako prihvatiti? Jedini
uvjet koji bi me usporio.
Sve u svemu, vrlo loš tjedan. A danas mi je bio najgori
dan u njemu.
Uvijek mi je dan bio loš kad Edwarda ne bi bilo kraj
mene. Alice nije za vikend predvidjela ništa neuobičajeno,
pa sam ga zamolila da iskoristi priliku i ode u lov s braćom.
Znala sam koliko mu je dosadno loviti lak plijen u blizini.
“Idi, zabavi se”, kazala sam mu tada. “Donesi mi pokoju
pumu u vreći.”
Nikada mu ne bih priznala koliko mi je bilo teško
kad ga nije bilo – kako su mi se vratile noćne more o
tome da me ostavio. Da je to znao, bilo bi mu grozno i
bojao bi me se ikada više ostaviti, čak i iz najnužnijih razloga.
Tako je bilo u početku, odmah nakon povratka iz
Italije. Zlaćane su mu oči postale crne i trpio je žeđ više
nego što je bilo nužno da je trpi. I tako sam se potrudila
izgledati hrabro i praktički ga počela izbacivati iz kuće
kad god bi Emmett i Jasper poželjeli poći.
Ipak, mislim da me prozreo. Bar malo. Jutros mi je
na jastuku bila ostavljena poruka:
Vratit ću se tako brzo da ti neću stići nedostajati. Čuvaj
mi srce – ostavio sam ga tebi.
I tako je sada preda mnom bila velika, prazna subota
u kojoj će mi jedina razbibriga biti jutarnja smjena u
prodavaonici Newtonova olimpijska oprema. I, naravno,
tako silno smirujuće Alicino obećanje.
“Ostat ću blizu kuće dok lovim. Bit ću samo petnaest
minuta udaljena od tebe u slučaju da ti zatrebam. Dobro
ću paziti za slučaj da dođe do nevolje.”
U prijevodu: ne izvodi nikakve gluposti samo zato
što je Edward otišao.
Alice je svakako bila jednako sposobna onesposobiti
moj kamionet kao i Edward.
Pokušala sam pogledati na to s vedrije strane. Nakon
posla, namjeravala sam pomoći Angeli oko onih poziva,
pa će mi to pružiti razbibrigu. A Charlie je bio sjajno
raspoložen jer Edwarda nema, pa bih baš i mogla uživati
u tome dok traje. Alice će pristati provesti noć sa mnom
budem li dovoljno jadna da to od nje zatražim. A onda
će, već sutra, Edward stići kući. Preživjet ću.
Kako nisam htjela stići na posao apsurdno rano, polako
sam doručkovala, Cheerio po Cheerio. Zatim sam
poredala magnete na hladnjaku u savršenu crtu dok sam
prala posuđe. Možda se u meni polako razvijao opsesivno-
kompulzivni poremećaj.
Posljednja dva magneta – okrugla, crna i praktična,
koje sam najviše voljela zato što su mogla pridržati deset
listova papira uz hladnjak bez pol muke – nisu htjela
izaći u susret mojoj fiksaciji. Polariteti su im se obrnuli;
kad god bih pokušala namjestiti posljednji u nizu, ostali
bi iskočili sa svog mjesta.
Iz nekog razloga – ranih stadija manije, možda – to
me istinski iritiralo. Zar im je tako teško lijepo se ponašati?
Glupa od tvrdoglavosti, uporno sam ih tiskala
kao da očekujem da se odjednom predaju. Mogla sam
jednoga okrenuti naopačke, ali to mi se činilo kao priznavanje
poraza. Na koncu sam ih, ljuta više na sebe
samu nego na magnete, skinula s hladnjaka, uzela u obje
ruke i priljubila. Morala sam se malo potruditi – bili
su dovoljno jaki da se odupru – ali natjerala sam ih na
zajednički suživot.
“Vidite”, kazala sam naglas – obraćajući se neživim
predmetima, što nikada nije dobar znak – “nije tako
strašno, zar ne?”
Načas sam samo tako stajala kao idiot, ne posve sposobna
priznati da nemam trajnog utjecaja na znanstvena
načela. Zatim sam uzdahnula i vratila magnete na hladnjak,
dva pedlja jedan od drugoga.
“Čemu takva nepopustljivost”, promrsila sam.
Još je bilo prerano, ali zaključila sam da bi mi bilo
bolje da izađem iz kuće prije nego što mi neživi predmeti
počnu odgovarati.
Kad sam došla u Newtonovu trgovinu, Mike je pažljivo
suhom spužvom brisao pod, dok je njegova mama
uređivala novi stalak s robom. Ulovila sam ih usred rasprave,
nesvjesne da sam došla.
“Ali Tyler može ići samo tada”, potužio se Mike. “Rekla
si da nakon mature – ”
“Nema ti druge, morat ćeš čekati”, poklopila ga je
gospođa Newton. “Ti i Tyler nađite sebi drugog posla.
Ne ideš u Seattle sve dok policija ne spriječi to što se
tamo već događa. Znam da je Beth Crowley rekla isto to
Tyleru, pa mi se nemoj ponašati kao da te ugnjetavam –
o, dobro jutro, Bella”, rekla je kad me opazila, nastojeći
smjesta zvučati vedrije. “Uranila si.”
Karen Newton bila je posljednja osoba kojoj bi se
čovjek obratio za pomoć u prodavaonici opreme za rekreativni
sport. Savršeno obojena plava kosa uvijek joj
je bila začešljana u glatku pundžu na zatiljku, nokti su
joj bili stručno manikirani, na rukama kao i na nogama
– što se vidjelo kroz sandale s visokim petama koje nisu
sličile ničemu što je Newtonova trgovina nudila na dugoj
polici planinarske obuće.
“Nije bilo gužve na cesti”, našalila sam se dok sam
vadila grozomorni fluorescentno narančasti prsluk ispod
pulta. Iznenadila sam se što je gospođa Newton uzrujana
zbog tih zbivanja koliko i Charlie. A mislila sam da
on pretjeruje do krajnosti.
“Pa, čuj...” Gospođa Newton načas je oklijevala, nelagodno
se poigravajući sa snopom letaka koje je razmještala
kraj blagajne.
Zastala sam s jednom rukom u prsluku. Znala sam
taj pogled.
Kad sam obavijestila Newtonove da neću preko ljeta
raditi ovdje – da ću ih, praktički, napustiti u špici sezone
– počeli su obučavati Katie Marshall kao moju zamjenu.
Nisu sebi baš mogli priuštiti da nas obje plaćaju u isto
vrijeme, pa kad se činilo da će promet toga dana biti
slab...
“Mislila sam te nazvati”, nastavila je gospođa
Newton. “Ne bih rekla da ćemo danas imati pune ruke
posla. Mike i ja vjerojatno možemo izaći na kraj s prometom.
Žao mi je što si ustala i dovezla se...”
Inače bih se oduševila takvim razvojem situacije. Danas...
baš se i nisam.
“Okej”, uzdahnula sam. Ramena su mi se objesila.
Što da sada radim?
“To nije fer, mama”, rekao je Mike. “Ako Bella želi
raditi – ”
“Ne, u redu je, gospođo Newton. Stvarno, Mike.
Moram učiti za završne ispite i to...” Nisam im htjela
biti izvor obiteljske nesloge kad se već svađaju.
“Hvala, Bella. Mike, nisi očistio četvrti prolaz. Ovaj,
Bella, bi li usput bacila ove letke u kontejner? Kazala
sam djevojci koja ih je donijela da ću ih staviti na pult,
ali stvarno nemam mjesta.”
“Jasno, nema problema.” Spremila sam prsluk, stavila
letke pod mišku i izašla u maglovitu kišicu.
Kontejner je bio iza ugla Newtonove trgovine, kraj parkirnog
prostora za djelatnike. Vukla sam se, udarajući kamičke
nogom u hodu. Samo što nisam bacila hrpu jarkožutih
papira u smeće kad mi je masno otisnut naslov u vrhu zapeo
za oko. Jedna mi je riječ pogotovo privukla pozornost.
Čvrsto sam objeručke uzela papire i zagledala se u
sliku ispod natpisa. Knedla mi se stvorila u grlu.
Spasite olimpijskog vuka
Ispod tih riječi stajao je pažljivo nacrtan vuk pred stablom
smreke, glave zabačene u lajanju na Mjesec. Slika
me potresla; vuk mi je zbog molećivog držanja nekako
izgledao napušteno. Kao da laje od tuge.
A onda sam potrčala prema kamionetu, ne ispuštajući
letke iz ruke.
Petnaest minuta – nisam imala više. Ali trebalo bi biti
dovoljno. Do La Pusha mi treba samo petnaest minuta,
a sigurno ću prijeći liniju razgraničenja nekoliko minuta
prije nego što stignem u mjesto.
Kamionet mi je bučno proradio bez ikakvih poteškoća.
Alice me nije mogla vidjeti kako to radim, jer to nisam
planirala. Naprasna odluka, u tome je ključ! A samo
ako uspijem dovoljno brzo stići, trebala bih biti u stanju
iskoristiti tu prednost.
U žurbi sam bacila mokre letke, razasuvši ih u kričavi
nered po suvozačkom mjestu – stotinu masnih naslova,
stotinu tamnih vukova što zavijaju na žutoj pozadini.
Hitala sam mokrom autocestom, stavljajući brisače u
punu brzinu i ne hajući za stenjanje prastarog motora.
Nisam mogla potjerati kamionet brže od osamdeset na
sat, i molila sam se da to bude dovoljno.
Pojma nisam imala gdje se nalazi granica, ali počela
sam se osjećati sigurnije kad sam prošla pokraj prvih
kuća pred La Pushom. Ovo je sigurno dalje od mjesta
dokle me Alice smije slijediti.
Nazvat ću je kad popodne dođem do Angele, da
joj javim da sam dobro. Nema smisla da se sva uzruja.
Nema potrebe da se i ona razljuti na mene – Edward će
se razbjesniti za oboje nakon što se vrati.
Kamionet mi je doslovce stenjao kad se napokon
škriputavo zaustavio pred poznatom blijedocrvenom
kućom. Knedla mi se vratila u grlo dok sam gledala kućicu
koja mi je nekoć pružala utočište. Tako dugo već
nisam bila ovdje.
Prije nego što sam stigla ugasiti motor, Jacob se našao
na vratima, lica blijedog od šoka.
U nagloj tišini nakon prekida rike motora začula sam
ga kako zijeva u čudu.
“Bella?”
“Hej, Jake!”
“Bella!”, doviknuo mi je, a onaj smiješak koji sam
čekala raširio mu se licem, kao kad se sunce probija kroz
oblake. Zubi su mu bljesnuli spram crvenkastosmeđe
kože. “Pa ne mogu vjerovati!”
Dotrčao je do kamioneta i gotovo me iščupao kroz
otvorena vrata, a onda smo oboje počeli skakutati u mjestu
kao mala djeca.
“Kako si stigla ovamo?”
“Išuljala sam se!”
“Super!”
“Hej, Bella!” To je Billy izašao u kolicima na vrata da
vidi odakle odjednom tolika strka.
“Hej, Bil– !”
U tom sam trenutku ostala bez daha – Jacob me zgrabio
u medvjeđi zagrljaj tako da više nisam mogla disati,
i počeo se vrtjeti sa mnom u naručju.
“Jao, kako mi je drago što te vidim!”
“Ne... mogu... disati”, propentala sam.
Nasmijao se i spustio me na zemlju.
“Dobro nam došla, Bella”, rekao je, široko se osmjehujući.
A te je riječi kazao tako da su zvučale kao dobro
došla kući.
Pošli smo u šetnju, previše uzbuđeni da mirno sjedimo
u kući. Jacob je praktički skakutao u hodu, a ja sam
ga više puta morala podsjetiti da mi noge nisu tri metra
dugačke.
U hodu sam osjetila kako se preslagujem u jednu
drugačiju sebe, onakvu kakva sam nekada bila uz Jacoba.
Malo mlađu, malo neodgovorniju. Onakvu koja može
tu i tamo napraviti poveliku glupost iz čistoga hira.
Ushit nam je trajao kroz prvih nekoliko tema u razgovoru:
kako smo, čime se bavimo, koliko mogu ostati i što
me dovelo amo. Kad sam mu suzdržano kazala za letak o
vuku, nasmijao se tako grohotno da se cijela šuma zaorila.
Ali onda, kad smo prošli kraj dućana sa stražnje strane
i probili se kroz gusto grmlje što obavija suprotni
kraj Prve plaže, došli smo do teških tema. Prebrzo smo
morali prijeći na razloge naše duge razdvojenosti, a lice
moga prijatelja naočigled se skrutnulo u onu ogorčenu
krinku koju sam već i predobro poznavala.
“Pa što se onda uopće dogodilo?”, upitao me Jacob,
šutnuvši prejako komad naplavljene grane s puta. Odletjela
je preko pijeska i zaštropotala na kamenju. “Hoću
reći, otkako smo posljednji put... ono, prije nego što si,
znaš...” Bilo mu je teško izraziti se. Duboko je udahnuo
i pokušao opet. “Hoću te pitati ovo: sve je opet onako
kako je bilo prije nego što je on otišao? Sve si mu to
oprostila?”
I ja sam duboko udahnula. “Nisam mu imala što
oprostiti.”
Htjela sam preskočiti taj dio, sve te izdaje, te optužbe,
ali znala sam da moramo proći taj razgovor prije
nego što budemo mogli prijeći na bilo koju drugu temu.
Jacobu se lice stisnulo kao da je upravo polizao limun.
“Volio bih da te Sam fotografirao kada te pronašao one
noći prošlog septembra. To bi bio dokazni predmet A.”
“Nikome se tu ne sudi.”
“Možda bi se nekom trebalo.”
“Čak ni ti ga ne bi optužio zato što je otišao, kad bi
znao koji je bio razlog.”
Oštro me gledao nekoliko sekundi. “Okej”, jetko me
izazvao. “Zapanji me.”
Njegova mi je ratobornost bila zamorna – strugala
mi je nezaraslu ranu; boljelo me što se ljuti na mene.
Podsjetila me na ono sumorno poslijepodne, nekoć davno,
kad mi je – jer mu je tako Sam naredio – kazao da
ne možemo biti prijatelji. Trebao mi je trenutak da se
priberem.
“Edward me napustio prošle jeseni jer je smatrao da
se ne bih smjela družiti s vampirima. Mislio je da bi bilo
zdravije za mene da on ode.”
Jacob se zaprepastio. Trebalo mu je neko vrijeme da se
sabere. Odgovor koji mi je mislio dati očito više nije bio
primjeren. Bilo mi je drago što nije znao i za neposredni
povod Edwardove odluke. Mogla sam samo zamisliti što
bi pomislio kad bi doznao da me Jasper pokušao ubiti.
“Ipak, vratio se, zar ne?”, promrsio je Jacob. “Šteta
što se nije u stanju držati svoje odluke.”
“Ako se sjećaš, ja sam otišla po njega.”
Jacob me načas samo gledao, a onda je popustio. Lice
mu se smirilo i prozborio je smirenijim glasom.
“To je tačno. Eto, nikad nisam uspio čuti cijelu priču.
Što je bilo?”
Stala sam oklijevati, grizući se za usnu.
“Je li to neka tajna?” U glasu mu se začulo podrugljivo
izazivanje. “Zar mi ne smiješ reći?”
“Ne”, poklopila sam ga. “Stvar je samo u tome da je
priča vrlo duga.”
Jacob se arogantno osmjehnuo, okrenuo i pošao duž
plaže, očekujući od mene da ga slijedim.
Neće mi biti ugodno s Jacobom ako će se ovako ponašati.
Automatski sam pošla za njim, premišljajući se
ne bih li se radije okrenula i otišla. Ipak, kad se vratim
kući morat ću se suočiti s Alice... Valjda mi se ne žuri
baš toliko.
Jacob je otišao do golemog, poznatog naplavljenog
debla – čitavog drveta s korijenjem i svim ostalim, bijelog
od soli i sunca, odbačenog daleko na pijesak; bilo je
to naše deblo, na neki način.
Jacob je sjeo na tu prirodnu klupu i potapšao mjesto
pokraj sebe.
“Nemam ništa protiv dugih priča. Ima li kakve akcije?”
Zakolutala sam očima i sjela do njega. “Ima nešto
akcije”, uvjetno sam kazala.
“Ne bi to bila strava i užas da nema akcije.”
“Strava i užas!”, podrugnula sam se. “Možeš li slušati,
ili ćeš me prekidati nepristojnim komentarima o mojim
prijateljima?”
Pantomimom je zaključao usne, a onda bacio nevidljivi
ključ preko ramena. Pokušala sam se ne osmjehnuti,
ali nisam uspjela.
“Morat ću početi s događajima u kojima si još i sâm
sudjelovao”, odlučila sam, trudeći se da organiziram radnju
u glavi prije nego što ću početi.
Jacob je podigao ruku.
“Izvoli.”
“To je u redu”, rekao je. “Nisam u to vrijeme naročito
dobro shvaćao što se zbiva.”
“Pa, čuj, bit će komplicirano, pa bolje pripazi. Znaš
kako Alice predviđa što će se dogoditi?”
Protumačila sam njegovo mrštenje – vukovima nije
bilo drago što su legende o natprirodno nadarenim vampirima
istinite – kao pozitivan odgovor, i počela mu opisivati
svoju jurnjavu po Italiji da spasim Edwarda.
Nastojala sam biti što jezgrovitija – izostavljati sve što
nije neophodno. Pokušavala sam protumačiti Jacobove
reakcije, ali imao je zagonetan izraz lica dok sam objašnjavala
kako je Alice vidjela da se Edward naumio ubiti
nakon što je čuo da sam mrtva. Katkad mi se činilo da je
Jacob udubljen u misli, toliko da nisam bila sigurna da
me sluša. Upao mi je u riječ samo jedanput.
“Krvopija-proročica nas ne može vidjeti?”, ponovio
je za mnom, sa žestokim i zluradim izrazom lica u isti
mah. “Ozbiljno? Pa to je izvrsno!”
Čvrsto sam stisnula zube, pa smo ostali sjediti u tišini,
dok je on željno iščekivao da nastavim. Strijeljala sam
ga pogledom sve dok nije shvatio u čemu je pogriješio.
“Ups!”, rekao je. “Oprosti.” Opet je zaključao usne.
Bilo je lakše pročitati njegovu reakciju kad sam došla
do dijela o Volturima. Stisnuo je zube, ruke su mu se
naježile, a nosnice raširile. Nisam ulazila u pojedinosti,
samo sam mu kazala da nas je Edward uspio riječima
izvući iz nevolje, a pritom nisam spomenula obećanje
koje smo im morali dati, ili posjet koji smo očekivali.
Nisam htjela da i Jacob ima moje noćne more.
“Sada znaš cijelu priču”, završila sam. “Na tebi je red
da mi ispričaš svoju. Što se to dogodilo dok sam preko
vikenda bila s mamom?” Znala sam da će mi Jacob povjeriti
više potankosti nego Edward. On se nije bojao da
će me preplašiti.
Jacob se prignuo, smjesta se uživivši. “Eto, Embry i
Quil i ja bili smo u subotu navečer u patroli, čisto rutinski,
kad odjednom, iz vedra neba – bam!” Raširio je
ruke, oponašajući prasak. “Našao se pred nama – svjež
trag, star ni petnaest minuta. Sam je htio da pričekamo
na njega, ali ja nisam znao da si ti otišla, a nisam znao ni
drže li te tvoji krvopije na oku ili ne. I tako smo jurnuli
punom brzinom za njom, ali ona je prešla granicu iz
pogodbe prije nego što smo je sustigli. Raširili smo se po
liniji, nadajući se da će opet prijeći na našu stranu. Bilo
nam je strašno krivo, da znaš.” Odmahnuo je glavom,
tako da mu je kosa – koja mu je opet rasla nakon što ju
je kratko ošišao pristupivši u čopor – pala u oči. “Završili
smo predaleko na jugu. Cullenovi su je otjerali natrag
na našu stranu samo nekoliko kilometara sjevernije od
nas. Bila bi to savršena zasjeda, samo da smo znali gdje
da je pričekamo.”
Odmahnuo je glavom i složio grimasu. “Tada je postalo
tijesno. Sam i ostali sustigli su je prije nas, ali ona je
plesala tačno po liniji, a cijeli je koven bio odmah s druge
strane, preko puta nas. Onaj krupni, kako se zove – ”
“Emmett.”
“E da, on. Bacio se na nju, ali ta crvenokosa je brza!
Proletio je odmah iza nje i gotovo se zabio u Paula. A
onda je Paul... pa, znaš kakav je Paul.”
“Aha.”
“Izgubio je mjeru. Ne mogu reći da mu zamjeram –
veliki krvopija našao se ravno nad njim. Skočio je – hej,
nemoj me tako gledati. Vampir je bio na našoj zemlji.”
Pokušala sam pribrati izraz lica ne bi li nastavio. Nokti
su mi se zarivali u dlanove od uzrujavanja zbog onoga što
slušam, premda sam znala da je sve na kraju izašlo na dobro.
“Uglavnom, Paul je promašio, a krupni se vratio na
svoju stranu. Ali onda je ona, eh, pa znaš, ona plavuša...”,
Jacobovo lice bilo je komična mješavina gađenja
i divljenja preko volje, dok je pokušavao smisliti riječ
kojom bi opisao Edwardovu sestru.
“Rosalie.”
“Nije bitno. Počela je napadno štititi svoje, pa smo
Sam i ja priskočili da zaštitimo Paulove bokove. Onda
su njihov vođa i drugi plavokosi mužjak – ”
“Carlisle i Jasper.”
Uputio mi je iznuren pogled. “Znaš da me stvarno
nije briga. Uglavnom, Carlisle se obratio Samu, da smiri
situaciju. Onda je postalo čudno, jer svi su se jako brzo
primirili. To nam je po glavi petljao onaj drugi, za kojeg
si mi rekla. Ali premda smo znali što nam on to radi,
nismo mogli da ne budemo mirni.”
“Da, znam taj osjećaj.”
“Izrazito ide na živce, eto kakav je to osjećaj. Osim
što ti tek poslije može ići na živce.” Ljutito je odmahnuo
glavom. “I tako su se Sam i glavni vampir dogovorili da
je Victoria prioritet, pa smo opet pošli za njom. Carlisle
nam je prepustio liniju, da možemo slijediti miris kako
treba, ali onda je ona stigla do litica odmah sjeverno od
teritorija Makaha, tačno tamo gdje linija nekoliko milja
ide po obali. I opet je ušla u vodu. Onaj krupni i onaj
smireni zatražili su dopuštenje da prijeđu granicu kako
bi mogli otići za njom, ali mi smo, naravno, to odbili.”
“Dobro. Hoću reći, glupo ste se ponijeli, ali drago
mi je. Emmett nikad nije dovoljno oprezan. Mogao je
nastradati.”
Jacob je frknuo. “Onda, je li ti tvoj vampir rekao da
smo ih napali bez razloga, a njegov je potpuno nedužni
koven – ”
“Ne”, upala sam mu u riječ. “Edward mi je ispričao
istu priču, samo ne baš s toliko pojedinosti.”
“Ha”, rekao je Jacob ispod glasa, te se sagnuo da podigne
jedan od milijuna kamičaka pod našim nogama.
Nehajnim zamahom ruke bacio ga je dobrih stotinu metara
dalje u zaljev. “Pa, vratit će se ona, valjda. Dobit
ćemo novu priliku da je sredimo.”
Stresla sam se; naravno da će se vratiti. Hoće li mi
Edward to doista sljedeći put reći? Nisam bila sigurna.
Morat ću držati Alice na oku, ne bih li opazila naznaku
da se isti obrazac sprema ponoviti...
Jacob prema svemu sudeći nije primijetio moju reakciju.
Gledao je preko pučine sa zamišljenim izrazom
lica, stišćući široke usne.
“O čemu razmišljaš?”, upitala sam ga nakon što je
dugo tako pošutio.
“Razmišljam o onome što si mi rekla. O onome kada
te proročica vidjela kako skačeš sa stijene i pomislila da si
počinila samoubojstvo, pa se sve otelo kontroli... Je li tebi
jasno da samo da si me pričekala, kao što si trebala, onda te
krv– onda te Alice ne bi mogla vidjeti kako skačeš? Ništa se
ne bi promijenilo. Vjerojatno bismo sada bili u mojoj garaži,
kao i svake druge subote. U Forksu ne bi bilo vampira, a
ti i ja...” Ostavio je rečenicu nedovršenu, duboko zamišljen.
Bilo mi je nelagodno čuti kako je to rekao, kao da bibilo dobro da u Forksu ne bude vampira. Srce mi je stalo
neravnomjerno tući od praznine predodžbe koju je to u
meni stvorilo.
“Edward se ionako mislio vratiti.”
“Baš si sigurna u to?”, upitao me, postajući opet ratoboran
čim sam izgovorila Edwardovo ime.
“Razdvojenost se... nije pokazala naročito dobrom ni
za jedno od nas dvoje.”
Htio je nešto reći, nešto ljutito, sudeći prema izrazu
lica, ali suzdržao se, duboko udahnuo i počeo ispočetka.
“Jesi li znala da se Sam ljuti na tebe?”
“Na mene?” Nisam se odmah snašla. “O. Tako dakle.
Smatra da se oni ne bi vratili da nema mene.”
“Ne. Nije stvar u tome.”
“Što mu onda smeta?”
Jacob se nagnuo i uzeo još jedan kamenčić. Stao ga je
okretati i okretati u prstima; oči su mu netremice promatrale
crni kamen kad je tiho progovorio.
“Kad je Sam vidio... kako ti je bilo u početku, kad
im je Billy rekao kako se Charlie brine nakon što ti nije
bilo bolje, a kad si onda ti još počela skakati sa stijena...”
Složila sam facu. Niko mi nikada neće dopustiti da
to zaboravim.
Jacob me naglo pogledao u oči. “Smatrao je da bar ti
na cijelom svijetu imaš jednakog razloga mrziti Culleno101
ve kao i on. Sam drži da si ga ti pomalo... izdala kad si
im dopustila da ti se samo tako vrate u život, kao da te
nikada nisu povrijedili.”
Nipošto nisam vjerovala da je Sam jedini koji dijeli
takvo mišljenje. A jetkost koja mi se sada našla u glasu
bila je upućena njima obojici.
“Samo ti reci Samu da se slobodno – ”
“Gledaj ono”, prekinuo me Jacob i pokazao prstom
na orla koji se upravo obrušavao prema okeanu s nevjerojatne
visine. Izvukao se iz pada u posljednjem trenutku,
dotaknuvši tek kandžama površinu valova, tek na
trenutak. Zatim je odletio teškim zamasima krila, opterećen
krupnom ribom koju je ščepao.
“To se posvuda viđa”, rekao je Jacob, odjednom dalekim
tonom. “Priroda slijedi svoj smjer – lovac i lovina,
beskrajni ciklus života i smrti.”
Nisam shvatila smisao te poduke o prirodi; pretpostavila
sam da on samo želi promijeniti temu. Ali onda
me pogledao s mračnim osmijehom u očima.
“No ipak se ne viđa kako riba pokušava poljubiti
orla. To se nikad ne viđa.” Podrugljivo se iscerio.
Uzvratila sam mu šturim osmijehom, premda sam i
dalje osjećala jetki okus u ustima. “Možda je riba to pokušavala”,
predložila sam. “Teško je reći što riba misli.
Orlovi su zgodne ptice, znaš.”
“Zar se sve na to svodi?” Glas mu je naprasno postao
oštar. “Na izgled?”
“Ne budi glup, Jacobe.”
“Ili na novac, onda?”, ostao je uporan.
“Baš krasno”, promrsila sam i ustala s debla. “Laska
mi što imaš tako visoko mišljenje o meni.” Okrenula
sam mu leđa i krenula odande.“Joj, ne ljuti se.” Našao se odmah iza mene; uhvatio
me za ručni zglob i naglo okrenuo prema sebi. “Ozbiljno
ti govorim! Stvarno nastojim shvatiti, ali nikako mi ne
uspijeva.”
Ljutito je skupio obrve, a oči su mu bile crne u dubokoj
sjeni.
“Volim njega. Ne zato što je lijep, niti zato što je bogat!”
Pljunula sam tu riječ Jacobu u lice. “Bilo bi mi
mnogo draže da nije ni jedno ni drugo. To bi barem
malo popunilo širok procjep između nas – jer bi on i
dalje bio najprivrženija, najnesebičnija, najgenijalnija i
najpoštenija osoba koju sam u životu upoznala. Naravno
da ga volim. Koliko je teško to shvatiti?”
“To je nemoguće shvatiti.”
“Prosvijetli me onda, molim, Jacobe.” Pustila sam da
sarkazam gusto poteče iz mene. “Koji je valjani razlog
da neko voli nekoga drugog? Jer ja očito ne znam kako
to ide.”
“Mislim da je najpametnije početi tako što potražiš
nekoga iz vlastite vrste. To obično funkcionira.”
“Ma, jao si ga meni, onda!”, otpovrnula sam mu.
“Izgleda da mi je Mike Newton ipak jedini izbor.”
Jacob je ustuknuo i ugrizao se za usnu. Vidjela sam
da su ga moje riječi ranile, ali bila sam previše ljuta da
mi zbog toga već tada bude krivo. Ispustio mi je zapešće
i prekrižio ruke na prsima, okrenuvši se od mene i mrko
zagledavši u pučinu.
“Ja sam čovjek”, promrsio je gotovo nečujno.
“Nisi toliko koliko je Mike”, nastavila sam nemilosrdno.
“Još uvijek misliš da je to najbitniji razlog?”
“Nije to ista stvar.” Jacob nije odmaknuo pogled od
sivih valova. “Ja nisam ovo izabrao.”
Jedanput sam se nasmijala u nevjerici. “A misliš da
Edward je? Nije znao što se s njim zbiva ništa više nego
ti. Ne može se baš reći da je potpisao da bude ovakav.”
Jacob je odsječnim, brzim pokretima odmahivao glavom.
“Znaš, Jacobe, grozno si nesnošljiv prema drugima –
imajući u vidu da si vukodlak i sve to.”
“Nije to isto”, ponovio je Jacob, prostrijelivši me pogledom.
“Ne vidim zašto ne bi bilo. Mogao bi imati malo više
razumijevanja prema Cullenovima. Pojma nemaš koliko
su oni istinski dobri – do srži, Jacobe.”
Još se dublje namrštio. “Ne bi smjeli postojati. Njihovo
postojanje je protuprirodno.”
Dugo sam ga samo gledala, podigavši obrvu u nevjerici.
Trebalo mu je neko vrijeme da to primijeti.
“Što je?”
“Kad smo kod neprirodnog...”, naznačila sam mu.
“Bella”, rekao je polako, drugačijim glasom. Starijim.
Shvatila sam da odjednom zvuči starije od mene – kao
roditelj ili učitelj. “Rođen sam s time što sam u sebi. To
je dio onoga ko i što sam, ko mi je obitelj, ko smo svi mi
kao pleme – to je razlog zašto smo još uvijek tu.
A izuzev toga” – tajanstveno me pogledao crnim očima
– “ja sam i dalje čovjek.”
Uhvatio mi je ruku i prislonio je na svoja prsa, vruća
kao u groznici. Kroz majicu sam osjećala kako mu srce
postojano tuče pod mojim dlanom.
“Normalni ljudi ne mogu se nabacivati motociklima
tako kao ti.”
Osmjehnuo se slabašnim poluosmijehom. “Normalni
ljudi bježe od nemani, Bella. A ja nikad nisam tvrdio
da sam normalan. Samo da sam čovjek.”
Bilo mi je prenaporno ljutiti se na Jacoba. Maknula
sam ruku s njegovih prsa blago se smiješeći.
“Meni izgledaš itekako kao čovjek”, priznala sam mu.
“U ovom trenutku.”
“Osjećam se kao čovjek.” Pogledao je u stranu, daleko.
Donja usna mu je zadrhtala, pa ju je čvrsto ugrizao.
“O, Jake”, prošaptala sam i uhvatila ga za ruku.
Zbog ovoga sam došla. Zbog ovoga ću prihvatiti svaku
reakciju koja me po povratku čeka. Zbog toga što,
ispod sve ljutnje i sarkazma, Jacob pati. Sada mu se to
vrlo jasno vidjelo u očima. Nisam znala kako da mu pomognem,
ali znala sam da moram pokušati. Dugovala
sam mu više od toga. Njegova je bol sada boljela i mene.
Jacob je postao dio mene, a to se više nije moglo promijeniti.
Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
4. Priroda
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Eclipse-
Jump to: