NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 11. Legende

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 11. Legende    Sat Jun 26, 2010 7:51 am

“Misliš li ti pojesti tu
hrenovku?”, upitao je Paul Jacoba, pogleda uprtog u posljednji ostatak
golema objeda koji su vukodlaci smazali.
Jacob se naslonio na moja
koljena i počeo se poigravati hrenovkom koju je nabo na izravnanu
žičanu vješalicu; plamenovi na rubu krijesa oblizali su joj oprljenu
kožicu.
Duboko je uzdahnuo i potapšao se po trbuhu. Nekako mu je i
dalje bio ravan, premda sam već zaboravila koliko je hrenovki pojeo
nakon desete. Da ne spominjem golemu vrećicu čipsa, ili dvolitarsku
bocu piva od đumbira.
“Valjda”, otegnuto je kazao Jake. “Tako sam
sit da mi malo fali da se ne ispovraćam, ali mislim da mi još nekako
stane. Makar mi ni najmanje neće prijati.” Opet je tužno uzdahnuo.
Usprkos tome što je Paul pojeo barem jednako koliko i Jacob, ošinuo ga je pogledom i stisnuo šake.
“Ma daj”, nasmijao se Jacob. “Šalim se, Paul. Drži.”
Bacio
je ražanj iz kućne radinosti na suprotnu stranu kruga. Očekivala sam da
će strana sa hrenovkom pasti u pijesak, ali Paul ga je spretno uhvatio
za pravu stranu bez poteškoća.
Znala sam da ću dobiti komplekse od neprestanog druženja s isključivo krajnje okretnim ljudima.
“Hvala, stari”, rekao je Paul, već prešavši preko svog kratkog izljeva bijesa.
Vatra
je pucketala, sliježući se prema pijesku. Iskre su se nadigle u naglom
proplamsaju blistavog rumenila spram crnog neba. Čudno, nisam ni
primijetila da je sunce već zašlo. Prvi put sam se upitala koliko je to
već sati. Potpuno sam izgubila pojam o vremenu.
Bilo mi je lakše uz moje prijatelje Quileute nego što sam očekivala.
Kad smo Jacob i ja bili otišli ostaviti moj motor u garaži – a on je
žalosno priznao da je kaciga dobra ideja koje se i sâm trebao sjetiti –
počela sam se brinuti oko toga kako će biti kada dođem s njim na
krijes, kako će biti ako me vukodlaci sada počnu smatrati izdajicom.
Hoće li se naljutiti na Jacoba zato što me pozvao? Hoću li im pokvariti veselje?
Ali kad me Jacob odvukao iz šume do mjesta za sastanak navrh litice – gdje
je vatra već buktala jače od sunca zastrtog oblacima – sve je prošlo
vrlo opušteno i vedro.
“Hej, vampirušo!”, glasno me pozdravio Embry.
Quil je pak skočio na noge da mi dade pet i poljubi me u obraz. Emily mi je
stisnula ruku kad smo sjeli na hladno, kamenito tlo između nje i Sama.
Izuzev
nekoliko podrugljivih prigovora – uglavnom s Paulove strane – o tome
kako bi trebalo držati smrad krvopija niz vjetar, odnosili su se prema
meni kao prema svojoj.
A u društvu nisu bili samo mladi. Tu je bio i Billy; kolica su mu bila postavljena na mjestu koje se činilo
prirodnim
čelom kruga. Kraj njega je na vrtnoj stolici za sklapanje sjedio Quilov
prastari, sijedi i očito vrlo krhki djed, stari Quil. Sue Clearwater,
udovica Charliejevog prijatelja Harryja, imala je stolicu kraj njega;
tu je bilo i njezino dvoje djece, Leah i Seth, koji su sjedili na
zemlji kao i mi ostali. To me iznenadilo, ali sve troje su bjelodano
sada bili upućeni u tajnu. Sudeći prema tome kako su se Billy i stari
Quil odnosili prema Sue, imala sam dojam da je ona preuzela Harryjevo
mjesto u vijeću. Jesu li
time njezina djeca automatski postala članovi najtajnijeg društva u La Pushu?
Upitala
sam se koliko se grozno zacijelo osjeća Leah dok sjedi u krugu preko
puta Sama i Emily. Ljupko joj je lice bilo posve suzdržano, ali pogled
joj se nije odmicao od plamena.
Dok sam gledala savršene crte Leinog lica, nisam mogla da ih ne usporedim s Emilynim uništenim licem.
Što Leah misli o Emilynim ožiljcima sada, kad zna pravu istinu o njima? Djeluje li to u njezinim očima kao pravda?
Mali Seth Clearwater više nije bio tako mali. Širokog, sretnog osmijeha na licu i visoke, krakate građe,
itekako
me podsjećao na mlađega Jacoba. Nasmiješila sam se toj sličnosti, a
onda uzdahnula. Je li Sethu suđeno da mu se život promijeni drastično
kao i ostatku ovih mladića? Je li zbog te budućnosti njemu i njegovoj
obitelji dopušteno biti ovdje?
Došao je cijeli čopor: Sam sa svojom Emily, zatim Paul, Embry i Quil, te Jared s Kim, djevojkom na koju se otisnuo.
Na prvi pogled, Kim mi se učinila kao draga djevojka, pomalo stidljiva i
pomalo prosječna izgledom. Imala je široko lice jakih jagodica, ali s
premalim očima da ih uravnoteže.
Nos i usta bili su joj preširoki za
uvriježeni pojam ljepote. Ravna crna kosa bila joj je tanka i stalno
nošena vjetrom koji tamo, navrh litice, nikada nije jenjavao.
Taj sam dojam stekla na prvi pogled. Ali nakon što sam nekoliko sati
promatrala Jareda kako gleda Kim, više nisam mogla opaziti ništa
prosječno na toj djevojci.
Kako je samo gledao u nju! Kao slijepac
što prvi put vidi sunce. Kao sakupljač koji je upravo pronašao dosad
nepoznato Da Vincijevo djelo, kao majka što gleda lice svojega
novorođenčeta.
Divljenje u njegovim očima otkrilo mi je štošta novo
na njoj – kako joj koža izgleda poput crvenkaste svile pod svjetlošću
vatre, kako joj se usne izvijaju u savršenoj dvostrukoj krivulji, kako
su joj bijeli zubi spram njih, koliko su joj trepavice duge, čak joj
dotiču obraz kad pogleda poda se.
Kim bi katkad potamnjeli obrazi
kad bi joj pogled pao na Jaredove zadivljene oči, pa bi spuštala pogled
od stida, ali nikako nije mogla provesti iole dulje vrijeme a da ga bar
na trenutak ne pogleda.
Dok sam ih promatrala, imala sam dojam da
bolje shvaćam ono što mi je Jacob prije rekao o utiskivanju – teško se
oduprijeti tolikoj predanosti i obožavanju.
Kim je sad kunjala na Jaredovim prsima, a on ju je grlio. Pretpostavljala sam da joj je vrlo toplo.
“Već je pomalo kasno”, šapnula sam Jacobu.
“Nemoj
još o tome”, došapnuo mi je Jacob – premda je sigurno barem polovica
okupljenih imala dovoljno istančan sluh da nas svejedno čuje. “Najbolji
dio tek stiže.”
“A koji je to najbolji dio? To što ćeš progutati cijelu kravu u komadu?”
Jacob
se zahihotao, onako duboko i grleno. “Ne. To je završnica. Nismo se
okupili samo da smažemo tjednu zalihu hrane. Formalno, ovo je sastanak
vijeća. Quilu je ovo prvi put, a on još nije čuo priče. Odnosno, čuo ih
je, ali ovo će biti prvi put da ih sluša znajući da su istinite. Tada
se obično pozornije sluša. A Kim, Seth i Leah također su ovdje prvi
put.”
“Priče?”
Jacob se u tren oka smjestio opet pokraj mene, na
nisku izbočinu stijene gdje sam se naslanjala. Obgrlio me jednom rukom
i prošaptao mi u uho, još tiše.
“Pripovijesti koje smo uvijek
smatrali legendama”, rekao je. “Priče o tome kako smo nastali. Prva je
priča o ratnicima-duhovima.”
Kao da je Jacobov tihi šapat bio uvod.
Atmosfera oko dogorjelog krijesa naglo se promijenila. Paul i Embry
uspravnije su sjeli. Jared je probudio Kim i blago je podigao u sjedeći
položaj.
Emily je izvadila bilježnicu sa spiralnim uvezom i penkalo, baš kao učenica prije važnog predavanja.
Sam
se pokraj nje samo malo pomaknuo – okrenuvši se u istom smjeru kao i
stari Quil, koji je sjedio s njegove druge strane – a ja sam odjednom
shvatila da tu ne sjedi troje, već četvero starješina iz vijeća.
Leah
Clearwater, čije je lice još bilo prekrasna krinka lišena emocija,
sklopila je oči – ne kao od umora, već kao da se nastoji usredotočiti.
Njezin se brat pažljivo nagnuo prema starješinama.
Vatra je zapucketala, poslavši još jedan prasak blistavih iskrica u noćno nebo.
Billy
se nakašljao, te bez većeg uvoda nakon šapata svoga sina, počeo
pripovijedati priču bogatim, dubokim glasom. Riječi su precizno
istjecale iz njega, kao da ih zna napamet, ali u isti mah ih je
izgovarao uživljeno, s blagim ritmom. Poput poezije koju govori sâm
pjesnik.
“Quileutei su od početka bili malen narod”, rekao je Billy.
“I još uvijek smo malen narod, ali nikad nismo nestali. To je zato što
u našoj krvi odvajkada ima magije.
Nije to uvijek bila magija mijenjanja tjelesnog obličja – to je došlo kasnije. Prvo smo bili ratnici-duhovi.”
Nikad
dotad nisam bila svjesna veličanstvenog prizvuka što se krije u glasu
Billyja Blacka, premda sam sada shvatila da je takav autoritet oduvijek
počivao u njemu.
Emily je hitro penkalom prekrivala listove papira, nastojeći održati korak s njim.
“U
početku, pleme se nastanilo u ovoj luci i izraslo u vješte
brodograditelje i ribare. Ali pleme je bilo malo, a luka bogata ribom.
Bilo je drugih koji su žudjeli za našom zemljom, a mi smo bili premali
da je zadržimo. Veće je pleme nasrnulo na nas, a mi smo isplovili u
brodovima da mu pobjegnemo.
Kaheleha nije bio prvi ratnik-duh, ali
ne pamte se priče koje mu prethode. Ne pamti se ko je prvi otkrio tu
moć, a ni kako smo se njome služili prije te krize. Kaheleha je bio
prvi veliki Poglavica-duh u našoj povijesti. U tom odsudnom trenutku
Kaheleha se poslužio magijom da obrani našu zemlju.
Sa svim je
svojim ratnicima napustio brod – ne tjelesno, već u duhu. Njihove su
žene ostale bdjeti nad tijelima i valovima, a muškarci su poveli svoje
duhove natrag u našu luku.
Nisu mogli tjelesno dotaknuti
neprijateljsko pleme, ali bilo je drugih načina. Priče nam kazuju da su
mogli puhnuti silovite vihore u neprijateljske tabore; mogli su
proizvesti strahovite vriskove u vihoru, koje je dušmanima tjeralo
strah u kosti. Priče nam također kazuju da su životinje mogle vidjeti i
razumjeti ratnike-duhove; životinje su ih, tako, slušale.
Kaheleha
je poveo svoju vojsku duhova i okomio se na uljeze. To napadačko pleme
imalo je čopore krupnih, pasa s debelim krznom koji su im vukli sanjke
na ledenom sjeveru. Ratnici-duhovi okrenuli su pse protiv gospodara, a
zatim ih saletjeli i golemim jatima šišmiša
iz špilja u gorskim
liticama. Vriskovima vihora pomogli su psima i posve smeli suparničko
pleme. Psi i šišmiši odnijeli su pobjedu. Preživjeli su se raštrkali,
prozvavši našu luku prokletim mjestom. Psi su se razbježali u divljinu
kad su ih naši ratnici-duhovi pustili. Quileutei su se pobjedonosno
vratili u svoja tijela, svojim suprugama.
Drugi narodi koji su
živjeli u blizini, plemena Hoh i Makah, sklopili su pogodbe s
Quileuteima. Nisu htjeli imati nikakve veze s našom magijom.
Uspostavili smo
mir s njima. Kad bi nas napao neki neprijatelj, ratniciduhovi bi ga otjerali.
Smjenjivali
su se naraštaji. Zatim je došao posljednji veliki Poglavica-duh, Taha
Aki. Bio je znamenit po mudrosti i mirotvorstvu. Narod je živio dobro i
spokojno pod njegovim vođstvom. Ali jedan čovjek, Utlapa, nije bio
spokojan.”
Tihi je siktaj obišao krijes. Nisam uspjela vidjeti odakle je dopro. Billy ga je prečuo i nastavio legendu.
“Utlapa
je bio jedan od najsnažnijih ratnika-duhova poglavice Taha Akija –
moćan čovjek, ali također častohlepan. Smatrao je da bi se narod trebao
služiti magijskim sposobnostima da proširi svoj teritorij, da porobi
plemena Hoh i Makah i izgradi carstvo. Sad, dok su ratnici bili u
duhovnim obličjima, znali su jedan drugome misli. Taha Aki vidio je o
čemu Utlapa
snatri i naljutio se na Utlapu. Zapovijedio je Utlapi da
napusti narod i nikad više ne prijeđe u svoje duhovno obličje. Utlapa
je bio snažan čovjek, ali poglavičini su ratnici bili brojniji. Nije mu
bilo druge negoli da ode.
Bijesni se izopćenik skrio u obližnjoj šumi, čekajući priliku da se osveti poglavici.
Čak
i u vremenima mira, Poglavica-duh budno je štitio svoj narod. Često je
odlazio na sveto, tajno mjesto u gorju. Napuštao je svoje tijelo i
obilazio šume i obalu, pazeći da ne naiđe kakva prijetnja.
Jednoga
dana, kad je Taha Aki otišao ispuniti tu dužnost, Utlapa je otišao za
njim. Isprva je Utlapa tek namjeravao ubiti poglavicu, ali ta je nakana
imala svojih mana. Ratnici-duhovi svakako će ga nastojati uništiti, a
poći će za njim brže nego što on bude mogao bježati.
Kad se skrio među stijenama i počeo promatrati poglavicu kako se priprema napustiti tijelo, na pamet mu je pao drugačiji plan.Taha Aki ostavio je tijelo
na tajnome mjestu i poletio s vjetrovima da nadzire svoj narod. Utlapa
je pričekao da se uvjeri kako je poglavica otputovao na određenu
udaljenost u svome duhovnom obličju.
Taha Aki je to doznao istog
trenutka kad mu se Utlapa pridružio u duhovnom svijetu, a spoznao je i
Utlapinu ubojitu nakanu. Pohitao je natrag na tajno mjesto, ali čak ni
vjetrovi nisu bili dovoljno brzi da ga spase. Kad se vratio, tijela mu
više nije bilo. Utlapino tijelo ležalo je napušteno, ali Utlapa nije
ostavio mogućnost bijega
Taha Akiju – preklao je vlastito tijelo rukama Taha Akija.
Taha
Aki pošao je niz goru za svojim tijelom. Vrištao je na Utlapu, ali
Utlapa ga je zanemario, kao da to tek zavija običan vjetar.
Taha Aki
u očaju je gledao kako Utlapa zauzima njegovo mjesto kao poglavica
Quileutea. Nekoliko se tjedana Utlapa samo brinuo za to da svi
povjeruju kako je on Taha Aki. Zatim su započele promjene – Utlapin je
prvi nalog bio zabrana svakom ratniku da uđe u duhovni svijet.
Izjavio
je da je imao viziju predstojeće opasnosti, ali zapravo ga je bilo
strah. Znao je da Taha Aki samo čeka priliku da ispriča svoju priču.
Utlapa se ujedno bojao sâm ući u duhovni svijet, jer je znao da će Taha
Aki smjesta zauzeti vlastito tijelo. Tako su njegovi snovi o osvajačkom
pohodu na čelu vojske duhovnih ratnika postali nemogući, pa se pokušao
zadovoljiti vladanjem nad plemenom. Postao je teret – htio je
povlastice kakve
Taha Aki nikad nije tražio, odbijao raditi rame uz
rame sa svojim ratnicima, te uzeo drugu, mlađu ženu, pa i treću, premda
je supruga Taha Akija živjela i dalje – nešto nečuveno u plemenu. Taha
Aki sve je to promatrao u bespomoćnu bijesu.
Napokon je Taha Aki
pokušao ubiti svoje tijelo ne bi li spasio pleme od Utlapinih
presezanja. Doveo je krvožednog vuka s planina, ali Utlapa se skrio iza
svojih ratnika. Kad je vuk ubio mladića koji je štitio lažnoga
poglavicu, Taha Aki se užasno ražalostio. Naredio je vuku da ode.
Sve
nam priče kazuju da nije bilo nimalo lako biti ratnik- duh. Oslobađanje
od vlastita tijela donosilo je više straha nego ushita. Zbog toga su
posezali za svojom magijom samo u krajnjoj nuždi. Poglavičina samotna
stražarska putovanja bila su teret i žrtva. Bestjelesnost je donosila
dezorijentiranost, neugodu, užasnutost. Taha Aki je tada već tako dugo
bio izvan svojega tijela da se nalazio u agoniji.
Osjećao je da mu
nema spasa – da nikad neće prijeći u konačnu zemlju gdje ga čekaju
preci, da će dovijeka biti zarobljen u ovome nesnosnom ništavilu.
Veliki
je vuk išao za duhom Taha Akija dok se koprcao i bacakao šumama u
agoniji. Vuk je bio veoma krupan za svoj soj, te prekrasan. Taha Aki
odjednom je pozavidio nemuštoj životinji. Barem je imala tijelo. Barem
je imala život. Čak bi i životinjski život bio bolji od
ove grozne, prazne svijesti.
A
onda je Taha Akiju na pamet palo nešto što nas je sve promijenilo.
Zamolio je silnoga vuka da mu dade mjesta, da se podijeli s njim. Vuk
ga je poslušao. Taha Aki je ušao u tijelo vuka zahvalno, s olakšanjem.
Nije to bilo njegovo ljudsko tijelo, ali bilo je bolje od praznine
duhovnoga svijeta.
Kao jedan, čovjek i vuk vratili su se u selo u
luci. Ljudi su se razbježali u strahu, dozivajući ratnike. Ratnici su
pritrčali i dočekali vuka kopljima. Utlapa je, naravno, ostao skriven
na sigurnom.
Taha Aki nije napao svoje ratnike. Polako se počeo
povlačiti od njih, obraćajući im se očima i nastojeći štektati pjesme
svoga naroda. Ratnici su počeli shvaćati da taj vuk nije obična
životinja, da na njega utječe neki duh. Jedan stariji ratnik, čovjek po
imenu Yut, odlučio se oglušiti o naredbu svojeg lažnog poglavice i
pokušati se sporazumjeti s vukom.
Čim je Yut prešao u duhovni
svijet, Taha Aki je napustio vuka – životinja ga je krotko pričekala da
se vrati – i obratio mu se. Yut je u hipu shvatio istinu i poželio
dobrodošlicu svojem istinskom poglavici.
Uto je Utlapa došao da vidi
je li vuk svladan. Kad je ugledao gdje Yut beživotno leži na zemlji
okružen ratnicima, shvatio je što se zbiva. Isukao je nož i potrčao
ubiti Yuta prije no što se stigne vratiti u tijelo.
‘Izdajniče’,
vrisnuo je, a ratnici nisu znali što bi. Poglavica je zabranio duhovna
putovanja, pa je na poglavici bilo da odluči kako kazniti one koji mu
usprkose.
Yut se u hipu vratio u svoje tijelo, ali Utlapa mu je
pritisnuo nož o grlo i prekrio usta rukom. Tijelo Taha Akija bilo je
snažno, a Yut je bio star i slab. Yut nije stigao izreći nijednu
jedinu riječ prije nego što ga je Utlapa zauvijek ušutkao.
Taha Aki gledao je kako se Yutov duh gubi prema konačnim zemljama koje su Taha Akiju zasvagda bile zapriječene.
Obuzeo
ga je silan bijes, snažniji od bilo čega što je dotad osjetio. Vratio
se u velikog vuka u namjeri da rastrgne Utlapin grkljan. Ali kad se
sjedinio s vukom, zbila se najmoćnija magija.
Bijes Taha Akija bio
je bijes čovjeka. Toliku je ljubav gajio prema svome narodu i toliku
mržnju prema zavojevaču koji ga je zaveo da ti osjećaji, tako ljudski,
nisu stali u vučije tijelo. Vuk se sav zatresao i – naočigled zgranutih
ratnika i Utlape – preobrazio u čovjeka.
Taj novi čovjek nije
izgledao poput tijela Taha Akija, već daleko veličanstvenije. Bio je
tjelesna inačica duha Taha Akija. Ratnici su ga ipak smjesta
prepoznali, jer nekoć su letjeli s duhom Taha Akija.
Utlapa je
pokušao pobjeći, ali Taha Aki je imao vučiju snagu u svojem novom
tijelu. Ulovio je lupeža i zdrobio duh u njemu prije nego što je stigao
iskočiti iz ukradenog tijela.
Ljudi su bili ushićeni kad su shvatili što se to zbilo.
Taha
Aki je brzo ispravio sve nepravde. Opet je prionuo na posao sa svojim
narodom i vratio mlade supruge njihovim obiteljima. Jedina promjena
koju je zadržao bilo je okončanje putovanja u duhu. Znao je da je to
preopasno, sada, kad se pojavila ideja o krađi tuđeg života.
Ratnici-duhovi prestali su postojati.
Nakon
toga Taha Aki je bio više od pukog vuka, ili pak čovjeka. Zvali su ga
Veliki Vuk Taha Aki, ili Čovjek-duh Taha Aki. Vodio je pleme još mnogo,
mnogo godina, jer nije stario. Kad bi zaprijetila opasnost, vratio bi
se u vučije obličje da napadne ili zastraši neprijatelja.
Narod je
živio u miru. Taha Aki začeo je mnogo sinova, a neki od njih otkrili su
da se i sami, došavši u muževne godine, mogu preobraziti u vukove. Svi
su vukovi bili različiti, jer to su bili vukovi-duhovi, odrazi ljudi
unutar sebe.”
“Znači, zato je Sam sasvim crn”, promrsio je Quil sebi
u bradu i iscerio se. “Crno srce, crno krzno.” Bila sam se tako
uživjela u priču da me ošamutio povratak u sadašnjost, u krug oko
dogorjele vatre. Opet sam se zgranula shvativši da u krugu sjede
praunuci Taha
Akija – ma koliko koljena daleki. Iz krijesa je buknuo
oblak iskrica i odletio u nebo, lelujajući i plešući, tvoreći gotovo
čitljive oblike.
“A što onda odražava tvoje čokoladno krzno?” Sam je uzvratio šapatom Quilu. “Tvoju slatkoću?”
Billy
je prečuo njihovo prepucavanje. “Neki su sinovi postali ratnici uz Taha
Akija i više nisu starili. Drugi, kojima preobražaj nije bio drag,
odbili su se pridružiti čoporu ljudi-vukova. Oni su počeli opet
starjeti, a pleme je otkrilo da ljudi-vukovi mogu ostarjeti kao i bilo
ko drugi ako se odreknu vukova-duhova u sebi. Život Taha Akija potrajao
je koliko i tri puna staračka života. Vjenčao se s trećom ženom nakon
što su prve dvije umrle i u njoj pronašao svoju istinsku duhovnu
suprugu. Premda je volio i one druge, ovo je bilo nešto drugo. Odlučio
se odreći svojega vuka-duha, kako bi umro kad i ona.
Tako smo stekli ovu magiju, ali to nije cijela priča...”
Pogledao je staroga Quila Atearu, koji se
promeškoljio u stolici i ispravio krhka ramena. Billy je otpio vodu iz
bočice i obrisao čelo. Emilyno penkalo nije zastalo, žustro sve
zapisujući na papir.
“To je bila priča o ratnicima-duhovima”, započeo je stari Quil vremešnim tenorom. “Ovo je priča o žrtvovanju treće supruge.
Mnogo
godina nakon što se Taha Aki odrekao svojega vuka-duha, kad je već bio
starac, na sjeveru, kod Makaha, nastupili su teški dani. Nestalo je
nekoliko mladih žena iz njihova plemena, za što su krivili svoje
susjede vukove, kojih su se bojali i od njih zazirali. Ljudi-vukovi još
su mogli jedni drugima čitati misli u svom vučijem obličju, kao i
njihovi preci u svom duhovnom. Znali su da krivnja nije ni na jednome
od njih. Taha Aki pokušao je umiriti poglavicu Makaha, ali strah je bio
prejak. Taha Aki nije htio da izbije rat. Više nije bio ratnik koji bi
predvodio svoj narod. Svojem najstarijem sinu-vuku, Taha Wiju, naložio
je da pronađe pravoga krivca prije nego što izbije otvoreno
neprijateljstvo.
Taha Wi poveo je ostalih pet vukova iz svog čopora
u potragu po gorju, ne bi li našao kakav dokaz o nestalim ženama
Makaha. Naišli su na nešto različito od svega s čime su se dotada
susreli – na čudan, slatkast miris u šumi koji ih je do bola pekao u
nosu.”
Privila sam se bliže Jacobu. Opazila sam da mu se kut usana izvija u smiješak. Čvršće me prigrlio.
“Nisu
znali kakvo bi stvorenje moglo ostaviti takav miris, ali pošli su
njegovim tragom”, nastavio je stari Quil. Njegov drhtavi glas nije bio
dostojanstven poput Billyjeva, ali odisao je neobičnom, žestokom
hitnjom. Bilo mi se ubrzalo kad je počeo pričati brže.
“Putem su pronašli slabe tragove ljudskog mirisa, kao i ljudske krvi. Bili su sigurni da je to taj neprijatelj za kojim tragaju.
Putovanje
ih je odvelo tako daleko na sjever da je Taha Wi poslao polovicu
čopora, onu mlađu, natrag u luku da jave Taha Akiju što se zbilo.
Taha Wi i njegova dva brata nisu se vratili.
Mlađa
su braća pošla u potragu za starijom, ali našli su tek tišinu. Taha Aki
oplakivao je sinove. Želio je osvetiti njihovu smrt, ali bio je star.
Posjetio je poglavicu Makaha u odjeći za tugovanje i ispričao mu sve
što se zbilo. Poglavica Makaha povjerovao je da tuguje, i napetost
između plemena je prestala.
Godinu dana poslije toga, dvije mlade
djevojke Makaha nestale su iste noći iz svojih domova. Makahi su
smjesta pozvali vukove Quileutea, koji su pronašli isti slatkasti miris
u cijelome selu Makaha. Vukovi su ponovno pošli u lov.
Samo se jedan
vratio. To je bio Yaha Uta, nastariji sin treće žene Taha Akija i
najmlađi u čoporu. Sa sobom je donio nešto što Quileutei nisu nikada
vidjeli u svim danima svojega postojanja – čudno, hladno, kamenito
truplo u komadima. Svi koji su potekli od krvi Taha Akija, čak i oni
koji nikad nisu bili vukovi, osjetili su prodoran vonj mrtvog stvora.
To je bio neprijatelj Makaha.
Yaha Uta opisao je što se zbilo: on i
njegova braća pronašli su stvorenje, koje je izgledalo kao čovjek, ali
je bilo tvrdo kao granitna stijena, s one dvije kćeri Makaha. Jedna je
djevojka već bila mrtva, bijela i beskrvna na zemlji.
Druga je bila
u naručju stvorenja, koje joj je držalo zube na grlu. Možda je bila
mrtva kad su naišli na taj grozomoran prizor, ali stvorenje joj je
smjesta slomilo vrat i bacilo beživotno tijelo na zemlju kada su
prišli. Bijele mu je usne prekrivala njezina krv, a oči su mu se rumeno
krijesile.
Yaha Uta opisao je žestoku snagu i brzinu stvorenja. Jedan je njegov brat brzo pao, jer je potcijenio tu snagu.
Stvorenje
ga je rastrgalo kao krpenu lutku. Yaha Uta i njegov drugi brat bili su
oprezniji. Napali su zajedno, prilazeći stvorenju s boka, zbunjujući ga
tim manevrom. Morali su doći do krajnjih granica svoje vučije snage i
brzine, što se nikad prije nije dovelo na takvu kušnju. Stvorenje je
bilo tvrdo kao kamen i hladno kao led. Otkrili su da mu mogu nauditi
samo svojim zubima. Počeli su trgati komadiće tijela sa stvorenja kad
su se uhvatili u koštac s njime.
Ali stvorenje je brzo učilo, pa je
ubrzo počelo parirati njihovim potezima. Dočepalo se brata Yaha Ute.
Yaha Uta je opazio da je vrat stvorenja pritom ostao nezaštićen, pa se
bacio. Zubima je otkinuo glavu stvorenja, ali ruke su nastavile
razdirati njegovog brata.
Yaha Uta rastrgao je stvorenje do neprepoznatljivosti, komadajući ga u očajničkom pokušaju da spasi brata.
Nije mu to pošlo za rukom, ali na koncu je barem uspio uništiti stvorenje.
Tako
su barem mislili. Yaha Uta položio je smradne ostatke da ih starješine
prouče. Jedna je odsječena šaka ležala kraj komada granitne podlaktice
stvorenja. Dva su se dijela dotaknula kad su ih starješine gurnule
štapovima, a šaka je posegnula prema podlaktici, ne bi li se iznova
sastavile.
Starješine su se užasnuli i zapalili ostatke. Silan oblak
zagušljivog, kužnog dima zagadio je zrak. Kad je preostao samo pepeo,
razdvojili su ga u mnogo malih vrećica i raštrkali nadaleko i naširoko
– neke u okean, neke u šumu, neke u špilje u liticama. Taha Aki objesio
je jednu vrećicu sebi oko vrata, kako bi ga ona upozorila ako se
stvorenje ikada više pokuša opet sastaviti.”
Stari Quil zastao je i
pogledao Billyja. Billy je izvukao kožnu uzicu iz ovratnika. S nje je
visila mala vreća, crna od starosti. Nekolicina okupljenih zinula je u
čudu.
Možda sam i ja bila među njima.
“Nadjenuli su mu ime
Hladni, Krvopijac, i ostali živjeti u strahu da nije bio jedini.
Preostao im je samo još jedan vuk-zaštitnik, mladi Yaha Uta.
Nisu dugo čekali. Stvorenje je imalo družicu, također krvopiju, koja se došla osvetiti Quileuteima.
Priče
kazuju da je Hladna bila nešto najljepše što su ljudske oči ikada
vidjele. Izgledala je kao božica zore kada je tog jutra ušla u selo;
sunce je upravo tada zasjalo, ljesnulo s njezine bijele kože i obasjalo
zlatnu kosu koja joj se spuštala do koljena. Lice joj je bilo čarobno
lijepo, oči crne nasred bijeloga lica. Neki su pali na koljena da joj
iskažu obožavanje.
Upitala je nešto visokim, prodornim glasom, na
jeziku koji niko dotada nije čuo. Narod se posve zbunio, ne znajući
kako da joj odgovori. Među svjedocima nije bilo nijednoga iz loze Taha
Akija, izuzev jednog malog dječaka.
Privio se uz majku i vrisnuo da
ga nos boli od tog smrada. Jedan starješina, koji je upravo išao na
sastanak vijeća, čuo je dječaka i shvatio što je to pristiglo među
njih. Viknuo je narodu da bježi. Njega je prvoga ubila. Dvadesetoro ih
je prisustvovalo dolasku Hladne.
Dvoje je preživjelo, i to samo zato
što ju je krv smela, pa je zastala da utaži žeđ. Otrčali su do Taha
Akija, koji je bio na vijećanju s ostalim starješinama, svojim sinovima
i trećom suprugom.
Yaha Uta preobrazio se u svoga vuka-duha čim je
čuo vijest. Otišao je samostalno uništiti krvopiju. Taha Aki, njegova
treća supruga, sinovi i starješine pošli su za njim. Isprva nisu
uspjeli pronaći stvorenje, samo dokaze njezina napada. Tijela su ležala
slomljena, nekoliko njih lišeno svake kapi krvi, raštrkana putem kojim
je došla.
Zatim su začuli vrištanje i požurili u luku.
Šačica Quileutea pobjegla je potražiti spas na brodovima.
Zaplivala
je za njima kao morski pas i nevjerojatnom snagom slomila krmu njihove
barke. Kad je brod potonuo, ulovila je one koji su se pokušali spasiti
plivanjem, pa je i njih slomila.
Ugledala je velikog vuka na obali i
zaboravila plivače u bijegu. Zaplivala je tako brzo da se jedva vidjela
i izašla na obalu, mokra i veličanstvena, te stala pred Yaha Utu.
Uprla je bijeli prst u njega i postavila mu još jedno nerazumljivo pitanje. Yaha Uta je samo čekao.
Izbila
je neizvjesna borba. Kao ratnica, nije bila ravna svome partneru. Ali
Yaha Uta bio je sâm – nije bilo nikoga ko bi odvratio njezin bijes od
njega.
Kad je Yaha Uta pao, Taha Aki je prkosno urliknuo.
Zahramao je i pretvorio se u vremešna vuka sijede njuške.
Vuk je bio star, ali to je bio Taha Aki, Čovjek-duh, i bijes ga je ojačao. Počela je nova borba.Treća supruga Taha Akija upravo je vidjela kako
joj sin pogiba naočigled. Sad se i njezin suprug borio, a nije se
nadala da će pobijediti. Čula je svaku riječ koju su svjedoci pokolja
kazali vijeću. Čula je priču o prvoj pobjedi Yaha Ute, i znala je da ga
je tada spasilo to što mu se brat umiješao.
Treća je supruga
izvadila nož iz pojasa jednoga sina koji je stajao kraj nje. Sve su to
bili mladi sinovi, ne još stasali, i znala je da će izginuti kad im
otac padne. Treća je supruga potrčala prema Hladnoj vitlajući nožem.
Hladna se osmjehnula, jedva odvrativši pogled od borbe sa starim vukom.
Nije se bojala ni slabe ljudske žene, ni noža koji joj ne može ni
zagrebati kožu, i spremila se zadati smrtni udarac Taha Akiju.
A tada je treća supruga učinila nešto što Hladna nije očekivala. Pala je
na koljena pod noge krvopijke i zarila nož u vlastito srce.
Krv je
briznula kroz prste treće supruge i poprskala Hladnu. Krvopijka nije
mogla odoljeti zovu svježe krvi iz tijela treće supruge. Nagonski se
okrenula prema umirućoj, jer ju je žeđ načas nadvladala.
Ralje Taha
Akija sklopile su se oko njezina vrata. Tu borbi nije bio kraj, ali
Taha Aki više nije bio sâm. Vidjevši majčinu smrt, dva mlada sina tako
su pobješnjela da su u hipu poprimila lik svojih duhovnih vukova,
premda još nisu bili muževi. Zajedno s ocem dokrajčili
su stvorenje.
Taha
Aki više se nije vratio u pleme, a ni u svoje ljudsko obličje. Jedan je
dan proležao kraj tijela treće supruge, režeći kad bi je neko pokušao
dotaknuti, a zatim je otišao u šumi i više se nikad nije vratio.
Nakon tog doba rijetko je dolazilo do nevolja s hladnima.
Sinovi
Taha Akija čuvali su pleme sve dok im sinovi nisu odrasli dovoljno da
ih odmijene. Nikad nije bilo više od tri vuka u isti mah. To je bilo
dovoljno. Povremeno bi neki krvopija prošao ovim krajevima, ali ulovili
bi ga na prepad, jer ne bi očekivao vukove. Katkad bi i poneki vuk
stradao, ali nikad više nisu bili pokošeni onako kao taj prvi put.
Naučili su kako se valja boriti s hladnima i to su znanje prenijeli s
koljena na koljeno, iz vučijeg uma u
vučiji um, iz duha u duh, s oca na sina.
Prolazilo
je vrijeme, a potomci Taha Akija više nisu postajali vukovi nakon što
bi stasali. Vukovi bi se vraćali tek vrlo rijetko, ako bi neki hladni
bio blizu. Hladni su uvijek dolazili sami ili u paru, tako da je čopor
ostajao malobrojan.
Zatim je došao veći koven, a vaši su se
pradjedovi pripremili na borbu. Ali vođa se obratio Ephraimu Blacku kao
da je čovjek i obećao mu da neće nauditi Quileuteima.
U čudnim, žutim očima vidjela se izvjesna potvrda njegove tvrdnje da oni nisu poput drugih krvopija.
Vukovi
su bili malobrojniji; nije bilo potrebe da hladni nude pogodbu kad su
mogli odnijeti prevagu. Ephraim je pristao. Ostali su vjerni svojoj
strani dogovora, premda svojim prisustvom znaju privući druge.
A
svojom su brojnošću silom stvorili veći čopor nego što ga je pleme ikad
prije imalo”, rekao je stari Quil, a crne su mu oči, gotovo prekrivene
naborima staračke kože, na trenutak pale na mene. “Osim, naravno, u
doba Taha Akija”, rekao je, te uzdahnuo. “I tako sinovi našeg plemena
opet nose onaj teret i dijele onu žrtvu koju su njihovi oci trpjeli
prije njih.”
Dugi je trenutak vladala mrtva tišina. Živi potomci
magije i legende gledali su jedni druge preko krijesa s tugom u očima.
Svi osim jednoga.
“Teret”, podrugnuo se ispod glasa. “Meni je to baš super.” Quil je blago izbacio donju usnu.
S
druge strane sve slabije vatre, Seth Clearwater – očiju razrogačenih od
divljenja bratstvu plemenskih zaštitnika – kimnuo je glavom, slažući se
s njime.
Billy se počeo tiho i prigušeno cerekati, a magija kao da
je stala jenjavati zajedno sa sjajem žara. Odjednom je to opet bio tek
krug prijatelja. Jared je bacio kamenčić na Quila, a svi su se
nasmijali kad je ovaj na to poskočio.
Tihi su razgovori zamrmorili
oko nas, opušteni i zafrkantski. Leah Clearwater nije otvorila oči.
Učinilo mi se da vidim kako joj je nešto zasjalo na obrazu, poput suze,
ali kad sam trenutak potom opet pogledala, više ničega nije bilo.
Ni
Jacob ni ja ništa nismo rekli. Bio je tako miran kraj mene, disao je
tako duboko i ravnomjerno, da sam pomislila da samo što nije zaspao.
Misli
su mi bile tisuću godina daleko. Nisam mislila na Yaha Utu, ni na druge
vukove, ni na prekrasnu Hladnu – nju sam sebi i prelako mogla
predočiti. Ne, mislila sam na nekoga posve nevezanog uz magiju.
Pokušavala sam zamisliti lice neimenovane žene koja je spasila cijelo
pleme, treće supruge.
Obične ljudske žene, bez ikakvih posebnih darova ili moći. Tjelesno slabije i sporije od ijedne nemani u priči.
Ali ona je bila ključ, rješenje. Ona je spasila svog supruga, svoje mlade sinove, svoje pleme.
Da su joj barem zapamtili ime...
Nešto mi je protreslo rame.
“Ajmo, Bells”, rekao mi je Jacob u uho. “Stigli smo.”
Zatreptala
sam, zbunjena time što vatre više nekako nigdje nije bilo. Blenula sam
u neočekivanu tamu, nastojeći razabrati gdje sam. Trebao mi je trenutak
da shvatim kako se više ne nalazim na litici. Jacob i ja bili smo sami.
Još uvijek sam bila pod njegovom rukom, ali sada nisam sjedila na tlu.
Kako sam dospjela u Jacobov auto?
“O, kvragu!”, zgranula sam se shvativši da sam zaspala.
“Koliko je sati? Ma daj, gdje je taj glupi mobitel?” Potapšala sam se mahnito po džepovima i nisam ga našla.
“Smiri se. Nije još ni ponoć. A ja sam ti ga već nazvao. Gledaj – eno ga, čeka te.”
“Ponoć?”, glupavo sam ponovila, još uvijek dezorijentirana.
Zagledala sam se u mrak, a srce mi je jače zakucalo kad sam razabrala obličje volvoa na trideset metara.
Uhvatila sam kvaku.
“Evo”, rekao je Jacob i stavio mi nešto sitno u drugu ruku. Mobitel.
“Ti si nazvao Edwarda za mene?”
Oči
su mi se dovoljno priviknule na mrak da razaberu blistavi osmijeh na
Jacobovu licu. “Mislio sam , budem li se pristojno ponio, dobit ću više
prilika da budem s tobom.”
“Hvala, Jake”, rekla sam mu dirnuto.
“Zaista, hvala ti. I hvala što si me pozvao večeras. Ono je bilo...”
Ponestalo mi je riječi. “Čovječe. To je stvarno bilo nešto.”
“A nisi čak ni ostala budna da vidiš kako gutam kravu.”
Nasmijao se. “Ne, baš mi je drago što ti se svidjelo. Bilo mi je... drago. Što si bila tamo.”
U mračnoj daljini razabrala sam kretanje – nešto blijedo utvarno se kretalo spram crnih stabala. Koraci?
“Ma
da, nije on baš strpljiv, zar ne?”, rekao je Jacob, opazivši što mi je
odvuklo pažnju. “Samo ti idi. Ali brzo se vrati, okej?”
“Jasno, Jake”, obećala sam mu i odškrinula vrata.
Hladni mi je zrak zapljusnuo noge, pa sam se stresla.
“Lijepo spavaj, Bells. I ništa se ti ne brini – ja ću noćas paziti na tebe.”
Zastala sam s jednom nogom na cesti. “Ne, Jake. Naspavaj se, bit će sa mnom sve u redu.”
“Jasno, jasno”, rekao je, ali zvučao je više kao da mi udovoljava nego kao da se slaže.
“’Noć, Jake. Hvala.”
“’Nioć, Bella”, prošaptao je kad sam požurila u mrak.
Edward me ulovio na liniji razgraničenja.
“Bella”, rekao je s jakim olakšanjem u glasu; čvrsto me zagrlio.
“Bok. Oprosti što toliko kasnim. Zaspala sam i – ”
“Znam. Jacob mi je objasnio.” Krenuo je prema autu, a ja sam drveno glavinjala kraj njega. “Jesi li umorna? Mogu te ponijeti.”
“Ne brini.”
“Daj da te dovedemo kući i spremimo u krevet. Je li ti bilo lijepo?”
“Aha
– bilo je fenomenalno, Edwarde. Da si bar mogao doći. Ne mogu ti to ni
objasniti. Jakeov tata pričao nam je stare legende i bilo je baš... baš
magično.”
“Morat ćeš mi to ispričati. Nakon što se naspavaš.”
“Neću ti ih uspjeti prepričati kako treba”, rekla sam i široko zijevnula.
Edward se zahihotao. Otvorio mi je vrata, unio me u auto i privezao pojasom.
Upalila su se jarka svjetla i prešla preko nas. Mahnula sam prema Jacobovim farovima, ali nisam znala je li opazio moju gestu.Te večeri – nakon što sam
se probila kroz Charlieja, koji me nije gnjavio koliko sam očekivala
jer je Jacob bio nazvao i njega – nisam se smjesta svalila na krevet,
već sam se nagnula kroz otvoreni prozor i pričekala da se Edward vrati.
Noć
je bila iznenađujuće hladna, gotovo zimska. Nisam to ni primijetila na
vjetrovitim liticama; manje zbog krijesa, a više zbog Jacobove blizine,
pretpostavila sam. Studene kapljice stale su mi udarati o lice kad je
počela padati kiša.
Bilo je premračno da se vidi mnogo više od
crnih, trokutastih omorika nošenih i povijanih vjetrom. Ali svejedno
sam upinjala pogled, tražeći druge obrise u oluji. Blijedu siluetu što
se utvarno kreće tamom... ili možda sjenovitu naznaku ogromnog vuka...
Oči su mi bile preslabe.
Zatim sam opazila kretnju u noći, tik do sebe. Edward se provukao kroz moj otvoreni prozor, ruku hladnijih od kiše.
“Je li Jacob tamo vani?”, upitala sam ga i zadrhtala kad me Edward privukao i obgrlio jednom rukom.
“Da... negdje. A Esme je krenula kući.”
Uzdahnula sam. “Tako je hladno i vlažno. Ovo nema smisla.” Opet sam zadrhtala.
Zahihotao se. “Hladno je samo tebi, Bella.”
Te
noći mi je i u snu bilo hladno, možda zato što sam spavala u Edwardovom
naručju. Ali sanjala sam da sam vani, na oluji, a vjetar mi nosi kosu u
oči i zasljepljuje me. Stajala sam na kamenitom polumjesecu Prve plaže
i nastojala razabrati kakve su to hitre prilike koje jedva razaznajem u
mraku na rubu obale. Isprva nije bilo ničega osim bljeskova bjeline i
crnine što jurcaju jedni prema drugima i zatim se plesno razmiču. A
onda se, kao da
je Mjesec odjednom granuo kroz oblake, sve razjasnilo.
Rosalie,
kojoj je mokra i zlaćana kosa padala sve do iza koljena, nasrtala je na
ogromnog vuka – njuške prošarane sjedinama – kojega sam nagonski
prepoznala kao Billyja Blacka.
Udarila sam u trk, ali otkrila da se
krećem nesnosno sporim kretnjama sanjara. Pokušala sam se proderati,
viknuti im da prestanu, ali vjetar mi je odnio glas i nisam mogla ni
glasa pustiti od sebe. Stala sam mahati iznad glave, ne bih li im
privukla pažnju. U ruci mi je nešto bljesnulo, i tek sam tada
primijetila da mi desna ruka nije prazna.
Držala sam dug, oštar bodež, prastari i srebrni, prekriven skorenom, pocrnjelom krvlju.
Lecnula
sam se vidjevši nož, i oči su mi se naglo otvorile i ugledale mirnu
tamu moje sobe. Prvo sam shvatila da nisam sama, pa sam se okrenula
zariti lice u Edwardova prsa, znajući da će slatki miris njegove kože
otjerati moru od mene uspješnije nego bilo što drugo.
“Jesam li te
probudio?”, šapnuo je. Čulo se šuštanje papira, listanje stranica, i
tihi, tupi udar kad je nešto lagano palo na drveni pod.
“Nisi”, promumljala sam i spokojno uzdahnula kad me čvršće zagrlio. “Ružno sam sanjala.”
“Hoćeš li mi ispričati?”
Odmahnula sam glavom. “Preumorna sam. Možda ujutro, ako se još budem sjećala.”
Osjetila sam kako se nečujno protresao od smijeha.
“Ujutro”, složio se.
“Što si to čitao?”, promrmljala sam, ne baš sasvim budna.
“Orkanske visove”, rekao je.
Pospano sam se namrštila. “Mislila sam da ti se ta knjiga ne sviđa.”
“Ostavila
si je vani”, prošaptao je, blagim me glasom uljujkujući u san.
“Uostalom... što više vremena provodim s tobom, to mi ljudski osjećaji
djeluju shvatljivije.
Otkrivam da uspijevam suosjećati s Heathcliffom bolje nego što sam prije i slutio.”
“Mmm”, uzdahnula sam.
Rekao je još nešto, nešto tiho, ali već sam bila zaspala.
Sutradan je svanula biserno siva zora, bez vjetra.
Edward
me upitao što sam ono sanjala, ali nisam se više mogla prisjetiti. Samo
sam se sjećala da mi je bilo hladno i da mi je bilo drago što je on uz
mene kad sam se probudila.
Poljubio me, dovoljno dugo da mi srce zakuca jače, a onda je pošao kući da se presvuče i da uzme auto.
Brzo
sam se obukla, bez naročitog izbora. Ko god bio taj koji mi je
opljačkao košaru za rublje, sveo mi je garderobu na kritičku razinu. Da
nije bilo tako strašno, to bi me ozbiljno ozlojedilo.
Kad sam
krenula u prizemlje na doručak, opazila sam kako moj pohabani primjerak
Orkanskih visova leži otvoren na podu, tamo gdje ga je Edward sinoć
bacio, zadržavši mjesto na kojemu ga je čitao, kao što se i meni uvijek
događalo s knjigama slomljenog hrpta.
Radoznalo sam uzela knjigu,
pokušavajući se sjetiti što je on ono bio rekao. Nešto o tome da
suosjeća ni manje ni više nego s Heathcliffom. To nikako nije moglo
biti tačno; sigurno sam samo sanjala da je to rekao.
Tri riječi na
otvorenoj stranici zapale su mi za oko, pa sam sagnula glavu da
pažljivije pročitam ulomak. Govorio je Heathcliff, a monolog mi je bio
dobro poznat.

I tu vidite razliku između naših osjećaja: da
je on bio na mojemu mjestu, a ja na njegovu, sve i da sam ga mrzio
toliko da mi se život pretvori u žuč, nikada ne bih na njega digao
ruku. Slobodno me gledajte u nevjerici, ako vas je volja! Nikada ga ne
bih izgnao iz njezina društva, dokle god ona želi biti u njego vome. No
istom što njezino poštovanje mine, srce bih mu iščupao i krvi mu se
napio! Ali, sve dotada – ako mi ne vjerujete, ne znate me – sve dotada,
umirao bih malo-pomalo radije nego da mu jednu jedinu vlas na glavi
taknem!

Četiri riječi koje su mi zapale za oko bile su “krvi mu se napio”.
Stresla sam se.
Da, svakako sam sanjala da je Edward rekao nešto
pozitivno o Heathcliffu. A ova stranica vjerojatno nije
bila ta koju je sinoć čitao. Knjiga se pri padu mogla
otvoriti na bilo kojoj stranici.
Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
11. Legende
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Eclipse-
Jump to: