NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 13. Novorođeni

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 13. Novorođeni    Sat Jun 26, 2010 7:49 am

“Isto što se dogodilo tvojoj ruci”, odgovorio mi je Jasper tiho. “I tako tisuću puta.” Nasmijao se, pomalo
sažalno, i dotaknuo nadlakticu. “Naš otrov je jedino što nam ostavlja ožiljak.”
“Zašto?” Zgranuto sam blenula u njegovu istančano izbrazdanu kožu, iako sam znala da ne bih smjela.
“Nisam imao posve isti... odgoj kao i moja usvojena braća i sestre. Moji počeci bili su nešto sasvim drugo.”
Glas mu je pri kraju postao tvrd.
Zgroženo sam zinula i pogledala ga.
“Prije
nego što ti ispričam svoju priču”, rekao je Jasper, “mora ti biti jasno
da u našem svijetu postoje mjesta, Bella, gdje se životni vijek onih
koji ne stare mjeri sedmicama, a ne stoljećima.”
Ostali su to već
prije bili čuli. Carlisle i Emmett opet su se posvetili gledanju
televizije. Alice je šutke otišla sjesti ispred Esme. Ali Edward je bio
jednako uživljen kao i ja; osjećala sam njegov pogled na licu dok je
iščitavao svaki treptaj mojih emocija.
“Kako bi doista shvatila
razlog, moraš sagledati svijet iz drugačije perspektive. Moraš
zamisliti kako on izgleda moćnima, pohlepnima... navijek žednima.
Shvaćaš, na ovome svijetu ima mjesta koja su za nas poželjnija od
drugih. Mjesta gdje možemo biti nesputaniji, a svejedno izbjeći da nas
se otkrije.
Zamisli, primjerice, kartu zapadne polutke. Zamisli
svaki ljudski život na njoj kao crvenu tačkicu. Što je negdje crvenije,
to se lakše mi – pa, oni koji tako žive – možemo nesmetano hraniti.”
Zadrhtala sam na prizor u svojoj glavi, na riječ hraniti.
Ali
Jaspera nije bilo briga hoće li me prestrašiti, nije me pretjerano
štitio, kao Edward neprestano. Nastavio je bez zaustavljanja.
“Ne
kažem da koveni na Jugu baš mare za to hoće li ih ljudi primijetiti ili
ne. Volturi su ti koji ih drže pod paskom. Južni se koveni jedino njih
boje. Kad ne bi bilo Voltura, nas ostale brzo bi se otkrilo.”
Namrštila
sam se kad sam čula kako je izgovorio to ime – s poštovanjem, gotovo sa
zahvalnošću. Bilo mi je teško prihvatiti pojam Voltura kao pozitivaca u
bilo kojem pogledu.
“Sjever je, razmjerno gledano, vrlo civiliziran. Tu smo uglavnom nomadi kojima dan godi koliko i noć, i
puštamo da ljudi ništa ne sumnjajući stupaju u doticaj s nama – anonimnost je svima nama bitna.
Na
Jugu je svijet drugačiji. Tamo besmrtnici izlaze samo noću. Dane
provode u smišljanju svog idućeg poteza, ili predviđanju
neprijateljevog. Jer na Jugu se ratu je, neprestano ratuje već
stoljećima, bez i trenutka primirja.
Tamošnji koveni jedva da
primjećuju postojanje ljudi, osim kao što vojnici primijete krdo krava
kraj puta – kao lako dostupnu hranu. Trude se da ih krdo ne opazi
isključivo zbog Voltura.”
“Ali zbog čega ratuju?”, upitala sam ga.
Jasper se osmjehnuo. “Sjećaš se karte sa crvenim tačkicama?”
Pričekao je, pa sam kimnula glavom.
“Bore se za kontrolu nad najgušćim crvenilom. Shvaćaš, nekome je svojedobno palo na pamet da bi
se,
kad bi bio jedini vampir u, recimo, Ciudad de Méxicu, pa, onda bi se
mogao svake noći hraniti jedanput, dvaput, triput, a niko to nikada ne
bi primijetio. I taj je tako stao kovati planove da se riješi
konkurencije. Drugima je isto to palo na pamet. Jedni su smislili
djelotvorniju taktiku od drugih.
Ali najdjelotvorniju taktiku izumio
je prilično mlad vampir po imenu Benito. Prvi put se za njega čulo kad
je stigao odnekud sjeverno od Dallasa i izmasakrirao dva mala kovena
koja su dijelila teritorij u blizini Houstona. Dvije noći iza toga
suprotstavio se mnogo snažnijem klanu saveznika koji su prisvojili
Monterrey na sjeveru Meksika. I tu je odnio pobjedu.”
“Kako je odnio pobjedu?”, upitala sam radoznalo, ali oprezno.
“Benito
je stvorio vojsku novorođenih vampira. Bio je prvi koji se toga sjetio,
i u početku je bio nezaustavljiv. Vrlo mladi vampiri su neobuzdani i
divlji, gotovo ih je nemoguće kontrolirati. Jednom se novorođenom još i
može nekako dokazati nešto, naučiti ga suzdržavanju, ali njih deset,
petnaest na okupu prava su noćna mora. Okomit će se jedni na druge
jednako lako kao i na neprijatelja protiv kojeg ih se pošalje. Benito
je morao stalno stvarati nove jer su se borili međusobno, te zato
što su koveni koje je desetkovao uništili preko polovice njegove borbene sile prije nego što su izgubili.
Shvaćaš,
premda su novorođeni opasni, ipak ih je moguće poraziti ako se zna što
se radi. Nevjerojatno su tjelesno snažni tijekom, otprilike, prvih
godinu dana, pa će s lakoćom smožditi starijeg vampira ako im se
dopusti okršaj čistom snagom. Ali oni su robovi svojih nagona, pa stoga
i predvidljivi. Obično nemaju vještine u borbi, samo sirovu snagu i
žestinu. I, u dotičnom slučaju, nadmoćnu brojnost.
Vampiri u južnom
Meksiku shvatili su što im se sprema, pa su učinili jedino što su im je
palo na pamet kako bi parirali Benitu. Stvorili su vlastite vojske...
Otvorila
su se vrata pakla – i to mislim doslovnije nego što možeš zamisliti. I
mi besmrtnici imamo svoje povijesti, a taj se rat nikad neće
zaboraviti. Jasno, nisu to bili laki dani ni za ljude u Meksiku.”
Stresla sam se.
“Kad
je broj žrtava dosegao razmjere epidemije – ustvari, vaše povijesti
pripisuju pad broja stanovnika zarazi – Volturi su se napokon
umiješali. Cijela se garda okupila i potražila svakog novorođenog u
donjoj polovici sjevernoameričkog kontinenta. Benito se utaborio u
Puebli, stvarajući vojsku što je brže mogao ne bi li napao glavni
plijen – Ciudad de México. Volturi su počeli s njim, te prešli na
ostale.Svako koga su našli s novorođenima bio je
pogubljen na licu mjesta, a kako su se svi nastojali zaštititi od
Benita, u Meksiku neko vrijeme nije bilo ni jednog vampira.
Volturi
su gotovo godinu dana čistili kuću. To je bilo još jedno poglavlje naše
povijesti koje će se uvijek pamtiti, premda je ostalo malo svjedoka
koji bi kazali kako je to izgledalo. Jedanput sam razgovarao s jednim
koji je, izdaleka, gledao što se dogodilo kad su posjetili Culiacán.”
Jasper se stresao. Shvatila sam da ga još nisam vidjela uplašenog ili zgroženog. Ovo je bio presedan.
“Bilo
je dovoljno da se groznica osvajanja nije proširila s Juga. Ostatak
svijeta ostao je pri sebi. Za svoj sadašnji način života moramo biti
zahvalni Volturima.
Ali kad su se Volturi vratili u Italiju, preživjeli su brzo posegnuli za vlašću nad Jugom.
Nije
prošlo dugo prije nego što su među kovenima opet izbile razmirice. Bilo
je puno zle krvi, oprosti na izrazu. Vendete je bilo posvuda. Pojam
novorođenih već je bio prisutan, i poneki mu nisu mogli odoljeti.
Međutim, na Volture se nije zaboravilo, pa su južni koveni
ovaj put
bili oprezniji. Pažljivije su birali novorođene između raspoloživih
ljudi, i bolje ih obučavali. Razborito su se služili njima, pa ljudi
većinom ništa nisu saznali.
Njihovi tvorci nisu davali Volturima
razloga za povratak. Ratovi su se poveli iznova, ali manjih razmjera. S
vremena na vrijeme neko bi pretjerao, počela bi nagađanja u ljudskom
tisku, a Volturi bi se vratili i počistili grad. Ali pustili su
ostalima, opreznijima, da nastave...”
Jasper se zagledao u prazno.
“Tako si se ti promijenio.” Izrekla sam svoje shvaćanje šapatom.
“Da”,
složio se. “Dok sam bio čovjek, živio sam u Teksasu, u gradu Houstonu.
Bilo mi je gotovo sedamnaest godina kad sam 1861. stupio u vojsku
Konfederacije.
Lagao sam pri novačenju, kazavši da mi je dvadeset godina.
Bio sam dovoljno visok da mi povjeruju.
Vojna
karijera bila mi je kratkotrajna, ali itekako je obećavala. Ljudima sam
uvijek... bio drag, slušali su što imam reći. Moj otac je to nazvao
karizmom. Naravno, sada znam da je tu vjerojatno bilo još nečega. Ali,
bez obzira na razlog, brzo sam napredovao u službi, preko
starijih,
iskusnijih vojnika. Vojska Konfederacije bila je nova i ustrojavala se
u hitnji, pa je i to pružalo prilike. U vrijeme prve bitke kod
Galvestona – pa, tačnije bi bilo reći čarke, istini za volju – bio sam
najmlađi bojnik u Teksasu, čak i ako se moja stvarna dob ne uzme u
obzir.
Povjerili su mi dužnost evakuiranja žena i djece iz grada kad
su topovnjače Unije stigle do pristaništa. Trebao je dan da se zbjeg
pripremi, a onda sam pošao da otpremim prvu kolonu civila u Houston.
Vrlo se jasno sjećam te noći.
U
grad smo stigli iza mraka. Zadržao sam se tek da se uvjerim kako je
cijela povorka došla na sigurno. Odmah potom uzeo sam svježeg konja i
pošao natrag u Galveston.
Nije bilo vremena za odmor.
Samo nešto
više od kilometra izvan grada zatekao sam tri žene kako idu pješice.
Pretpostavio sam da su se izgubile i smjesta sjahao da im ponudim
pomoć. Ali, kad sam im opazio lica pri svjetlosti blijedog Mjeseca,
zanijemio sam od šoka. Bile su to nedvojbeno tri najveće ljepotice koje
sam u životu vidio.
Koža im je bila tako blijeda; sjećam se da me to silno začudilo.
Čak
je i sitna crnokosa djevojka, očito meksičkih crta lica, na mjesečini
bila poput porculana. Sve su djelovale mlado, još dovoljno mlado da ih
nazovem djevojkama. Znao sam da nisu odlutale iz naše povorke. Tih
triju bih se bio jasno sjećao.
‘Zanijemio je’, rekla je najviša
ljupkim, tananim glasom – poput zvonaca na vjetru. Imala je svijetlu
kosu, a koža joj je bila snježnobijela.
Druga je bila još svjetlije
plava, jednako bijele kože, poput krede. Imala je anđeosko lice.
Nagnula se prema meni polusklopljenih očiju i duboko udahnula.
‘Mmm’, uzdahnula je. ‘Prekrasno.’
Ona
mala, sitna brineta, stavila je ruku toj djevojci na podlakticu i brzo
nešto rekla. Glas joj je bio odviše blag i pjevan da bi zvučao oštro,
ali činilo se da je takav ton htjela postići.
‘Usredotoči se, Nettie’, rekla joj je.
Uvijek
sam dobro uviđao međusobne odnose ljudi, i smjesta mi je bilo jasno da
crnka nekako zapovijeda ostalim dvjema. Da su pripadale vojsci, kazao
bih da ih nadvisuje činom.
‘Izgleda kako treba – mlad, snažan,
časnik...’ Crnka je zastala, a ja sam neuspješno pokušao prozboriti. ‘A
tu ima još nečega... osjećate li to?’, upitala je druge dvije.
‘On je... neodoljiv.’
‘O, da’, brzo se složila Nettie i opet se nagnula prema meni.
‘Polako’, upozorila ju je crnka. ‘Željela bih ovoga zadržati.’
Nettie se namrštila; imao sam dojam da je to jedi.
‘Bolje
ti to obavi, Maria’, javila se viša plavuša. ‘Ako ti je bitan. Ja ih
dvostruko češće ubijem nego što ih uspijem zadržati.’
‘Da, ja ću to
obaviti’, složila se Maria. ‘Ovaj mi se doista sviđa. Odvedi Nettie,
molim te. Ne bih htjela da moram čuvati leđa dok se nastojim
usredotočiti.’
Kosa mi se ježila na zatiljku, premda nisam shvaćao
smisao bilo čega što ta prekrasna stvorenja govore. Nagoni su mi
govorili da sam u opasnosti, da je anđeo ozbiljno mislio kad je
spomenuo ubijanje, ali razum mi je nadvladao nagone. Nisam bio odgojen
tako da se bojim žena, već da ih štitim.‘Hajdemo u lov’, stidljivo se složila Nettie i
uhvatila visoku djevojku za ruku. Okrenule su se na peti – kako su samo
elegantne bile! – i jurnule prema gradu. Od brzine mi se učinilo kao da
su poletjele – bijele oprave zavijorile su se za njima poput krila.
Zaprepašteno sam trepnuo, a onda ih više nije bilo.
Okrenuo sam se i zagledao u Mariju, koja me radoznalo promatrala.
Nikad
u životu nisam bio praznovjeran. Sve do te sekunde nikad nisam vjerovao
u duhove ili bilo kakvu sličnu besmislicu. Odjednom više nisam bio
siguran u to.
‘Kako se zoveš, vojniče?’, upitala me Maria.
‘Bojnik Jasper Whitlock, gospođo’, promucao sam, ne mogavši da budem nepristojan prema ženskoj osobi, sve ako ona i jest duh.
‘Istinski se nadam da ćeš preživjeti, Jaspere”, rekla je blagim glasom. ‘Imam dobar predosjećaj o tebi.’
Prišla
mi je korak bliže i nakrivila glavu kao da će me poljubiti. Stajao sam
skamenjen na mjestu, premda su mi nagoni vikali u uho da bježim koliko
me noge nose.”
Jasper je zastao, zamišljena lica. “Nekoliko dana
poslije toga”, napokon je rekao, a ja nisam bila sigurna je li
izostavio dio priče iz obzira prema meni, ili u odgovor na napetost
koju sam čak i ja osjećala kako zrači iz
Edwarda, “upoznao sam se sa
svojim novim životom. Zvale su se Maria, Nettie i Lucy. Nisu bile dugo
zajedno – Maria je okupila druge dvije – sve su tri preživjele nedavno
izgubljene bitke. Uortačile su se iz interesa. Maria se htjela osvetiti
i povratiti svoje teritorije. Ostale su žarko željele povećati svoje...
pašnjake, da tako kažem. Sastavljale su vojsku, i tom su poslu
pristupale opreznije nego što je bilo uobičajeno, na Marijin prijedlog.
Htjela
je nadmoćnu vojsku, pa je tražila specifične ljude koji obećavaju.
Zatim nam je pružila mnogo više pažnje, više obuke nego što se ikom
drugom dotada dalo. Naučila nas je kako da se borimo, i naučila nas je
kako da ljudima budemo nevidljivi. Kad bismo nešto
izveli kako treba, bivali smo nagrađivani...”
Zastao je, ponovno izostavljajući dijelove.
“Samo,
žurilo joj se. Maria je znala da premoćna snaga novorođenoga počinje
kopniti nakon otprilike godinu dana, pa je željela prijeći na djelo dok
smo još uvijek
snažni. Bilo nas je šest kad sam se priključio Marijinoj bandi.
U roku od dva tjedna pridružila su nam se još dvojica.
Svi
smo bili muški – Maria je željela vojnike – pa nas je bilo donekle teže
sprečavati da se međusobno ne potučemo. Prve sam bitke vodio protiv
svojih novih suboraca. Bio sam brži od ostalih, bolji u borbi. Maria je
bila zadovoljna mnome, premda joj nije bilo drago što stalno mora
nadomještati one koje sam uništavao. Često me nagrađivala, što me
dodatno jačalo.
Maria je znala dobro prosuditi karakter. Odlučila je postaviti me za zapovjednika ostalima – kao da me unapređuje.
To
je posve odgovaralo mojoj prirodi. Žrtve su se drastično smanjile, a
naši su se redovi uvećali i zadržali na dvadesetak članova.
To je bio pozamašan broj za ta oprezna vremena.
Moja,
tad još neodređena sposobnost kontroliranja emocionalne atmosfere oko
sebe bila je od presudnog značaja. Ubrzo smo počeli surađivati onako
kako novorođeni vampiri nikad prije nisu. Čak su i Maria, Nettie i Lucy
uspijevale lakše zajednički djelovati.
Maria mi je postala vrlo
privržena – počela je ovisiti o meni. A ja sam, na neki način, obožavao
tlo pod njezinim nogama. Pojma nisam imao da je bilo kakav drugačiji
život moguć. Maria nam je rekla da stvari tako stoje, a mi smo joj
vjerovali.
Zamolila me da joj kažem kad subraća i ja budemo bili spremni za borbu, a ja sam joj se žarko želio dokazati.
Na
koncu sam okupio vojsku od dvadeset tri člana – dvadeset tri
nevjerojatno snažna nova vampira, organiziranija i vještija od bilo
kojih prije njih. Maria je bila izvan sebe od sreće.
Odšuljali smo se dolje prema Monterreyu, njezinom bivšem domu, gdje nas je poslala na svoje neprijatelje.
U
to su vrijeme imali samo devet novorođenih, uz par starijih vampira
koji ih je kontrolirao. Porazili smo ih lakše nego što je Maria mogla
vjerovati, pritom izgubivši samo četvoricu. To je bila dotad nečuvena
pobjeda.
A bili smo i dobro obučeni. Sve smo to izveli ne privukavši
pažnju. U gradu se promijenila vlast a da nijedan čovjek nije toga bio
svjestan.
Maria je od uspjeha postala pohlepna. Nije prošlo dugo prije nego što su joj drugi gradovi zapali za oko.
Te
prve godine proširila je vlast na najveći dio Teksasa i sjevernog
Meksika. Zatim su s Juga stigli drugi ne bi li je svrgnuli.”
Prešao je s dva prsta preko jedva vidljive mreže ožiljaka na svojoj nadlaktici.
“Borbe
su bile žestoke. Mnogi su se počeli zabrinjavati da će se Volturi
vratiti. Od prvotne dvadeset trojice ja sam jedini preživio prvih
osamnaest mjeseci. I dobivali
smo i gubili. Nettie i Lucy naposljetku su se okrenule protiv Marije – ali u toj smo bici odnijeli prevagu.
Maria
i ja uspjeli smo zadržati Monterrey. Situacija se malo smirila, premda
se ratovanje nastavilo. Želja za osvajanjem jenjavala je; sada se mahom
radilo o osveti i zavadi. Toliko ih je izgubilo svoje partnere, a takvo
što naš soj ne oprašta...
Maria i ja uvijek smo držali desetak
novorođenih u pripravnosti. Malo su nam značili – bili su pijuni,
potrošna roba. Kad bi prestali biti korisni, rješavali bismo ih se,
nego što. Život mi je nastavio teći istim nasilnim tokom, a godine su
prolazile. Svega mi je bilo dosta već duže vrijeme prije prve
promjene...
Mnogo desetljeća nakon toga sklopio sam prijateljstvo s
novorođenim koji nam je nastavio biti od koristi i neočekivano preživio
prve tri godine. Zvao se Peter.
Peter mi je bio drag; bio je... uljuđen – valjda je to prava riječ. Nije uživao u borbi, premda je bio dobar borac.
Bilo mu je povjereno bavljenje novorođenima – posao dadilje, moglo bi se reći. Cjelodnevni posao.
A onda je opet došlo vrijeme za čišćenje. Novorođeni su starili i gubili snagu; bilo je vrijeme da ih se zamijeni.
Peter mi je trebao pomoći da ih se riješim. Odvodili smo ih u stranu pojedinačno, shvaćaš, jednog po jednog...
Takvim
noćima nikad nije bilo kraja. Tom prilikom pokušao me uvjeriti da
nekolicina njih obećava, ali Maria je naložila da ih se riješimo svih
skupa. Odbio sam ga.
Bili smo otprilike na pola posla, a ja sam
osjećao da to Peteru teško pada. Pokušavao sam odlučiti bi li mi bilo
bolje da ga pošaljem natrag i sâm dovršim posao kad sam pozvao sljedeću
žrtvu. Na moje iznenađenje, odjednom se razbjesnio, strahovito
razljutio. Spremio
sam se za ono što takav izljev bijesa obećava – bio je dobar borac, ali nikad mi nije bio ravan.Novorođeni kojeg sam bio pozvao bio je žensko,
tek nešto starije od godinu dana. Zvala se Charlotte. Osjećaji su mu se
promijenili kad je izašla na vidjelo; to ga je odalo. Viknuo joj je da
bježi i klisnuo za njom. Mogao sam jurnuti za njima, ali nisam. Bilo mi
je... odbojno uništiti ga.
Maria se zbog toga naljutila na mene...
Nakon pet godina, Peter se krišom vratio po mene.
Izabrao je dobar dan da dođe.
Mariju je zbunjivalo moje stalno pogoršanje raspoloženja.
Sama
ni na trenutak nije osjetila depresiju, pa sam se pitao zašto sam ja
drugačiji. Počeo sam opažati promjenu njezinih emocija kad bi se našla
uz mene – katkad je tu bilo straha... i pakosti – istih osjećaja koji
su me na vrijeme upozorili kad su Nettie i Lucy napale.
Spremao sam se na uništenje jedine saveznice, srži mog postojanja, kad se Peter vratio.
Peter
mi je rekao kakav mu je novi život uz Charlotte, opisao mogućnosti o
kakvima nikad nisam ni sanjao. U pet godina nijedanput nisu stupili u
borbu, premda su na sjeveru susreli mnoge druge. Druge, koji su mogli
ostvariti suživot bez neprestanog ratovanja.
Jednim me razgovorom
pridobio. Bio sam spreman otići, a i donekle mi je laknulo što neću
morati ubiti Mariju. Bio sam joj sudrug isto onoliko godina koliko su
Carlisle i Edward proveli zajedno, no spona koja nas je vezivala nije
bila ni izbliza tako jaka. Kad živiš za borbu, za krv, veze koje
uspostavljaš nestalne su i lako pucaju.
Napustio sam je a da se nisam ni osvrnuo.
Nekoliko
godina putovao sam s Peterom i Charlotte, stječući pojam o ovom novom,
mirnijem svijetu. Ali depresija nije minula. Nisam shvaćao što je to sa
mnom sve
dok Peter nije primijetio da mi se stanje uvijek pogoršava nakon lova.
Stao sam razmišljati o tome. U svim tim godinama klanja i krvožednosti gotovo sam izgubio svu svoju ljudskost.
Nesumnjivo
sam bio prava mora, neman najužasnije vrste. No svaki put kad bih našao
novu ljudsku žrtvu, nejasno bi me žacnulo prisjećanje na taj drugi
život. Kad bih gledao kako im se oči šire u divljenju mojoj ljepoti, u
glavi bih vidio Mariju i ostale, vidio kako su one izgledale meni te
zadnje noći u kojoj sam bio Jasper Whitlock.
Meni je to bilo
snažnije – to posuđeno sjećanje – nego bilo kome drugome, jer sam
osjećao sve što moj plijen osjeća. I živio njihove osjećaje dok sam ih
ubijao.
Iz iskustva znaš kako mogu upravljati emocijama oko sebe,
Bella, ali pitam se shvaćaš li kako osjećaji prisutnih utječu na mene.
Svakoga dana živim u ozračju emocija.
Prvih sto godina svojega
života živio sam u svijetu krvožedne osvete. Mržnja me neprestano
pratila. Bilo mi je donekle lakše nakon odlaska od Marije, ali još
uvijek
sam morao osjećati užas i strah svojeg plijena.
Polako mi je to postajalo preteško.
Depresija
mi se pogoršala, pa sam se udaljio od Petera i Charlotte. Čak i onako
civilizirani, svejedno nisu osjećali istu odbojnost koja je mene sve
jače snalazila.
Željeli su samo biti što dalje od borbe. Ja sam pak bio tako umoran od ubijanja – ubijanja bilo koga, čak i najobičnijih ljudi.
A
ipak sam morao ubijati. Koji sam izbor imao? Nastojao sam ubijati
rjeđe, ali žeđ bi postala prejaka i popustio bih. Nakon stoljeća
izravne naslade, samokontrola mi je bila... izazov. Još mi ne ide
najbolje.”
Jasper se posve uživio u priču, kao i ja. Iznenadilo me kad mu se tmuran izraz raširio u smiren osmijeh.
“Bio
sam u Philadelphiji. Bješnjela je oluja, pa sam bio vani tijekom dana –
što mi još nije bilo posve ugodno. Znao sam da ću privući pažnju budem
li stajao na kiši, pa sam svratio u poluprazan restoran. Oči su mi bile
dovoljno tamne da ih niko ne primijeti, premda je to značilo da sam
žedan, a to me pomalo zabrinjavalo.
Ona je bila tamo – naravno,
očekivala me.” Kratko se zahihotao. “Skočila je s visoke barske stolice
za šankom čim sam ušao i krenula ravno prema meni. To me zgranulo.
Nisam bio siguran kani li me napasti. Iskustvo mi je nudilo jedino
takvo tumačenje njezina
ponašanja. Ali smiješila se. A iz nje su zračili osjećaji kakve nikad dotad nisam osjetio.
‘Natjerao si me da te dugo čekam’, rekla je.”
Nisam shvatila da nam je Alice opet prišla i stala iza mene.
“A
ti si naklonio glavu, kao pravi južnjački gospodin, i rekao:
‘Ispričavam se, gospođice.’” Alice se nasmijala, sjetivši se toga.
Jasper
joj se osmjehnuo. “Ispružila si ruku, a ja sam je primio ni ne zastavši
da pokušam shvatiti što to radim. Prvi put u gotovo stotinu godina
osjetio sam nadu.”
Jasper je s tim riječima uhvatio Alice za ruku.
Alice se široko osmjehnula. “Samo sam osjetila olakšanje. Već sam mislila da se uopće nećeš pojaviti.”
Dugo su se samo smješkali jedno drugome, a onda me Jasper opet pogledao, zadržavši taj blagi izraz.
“Alice
mi je ispričala sve što je vidjela o Carlisleu i njegovoj obitelji.
Jedva da sam mogao vjerovati da je takvo postojanje moguće. Ali Alice
mi je ulila nadu. I tako smo ih otišli pronaći.”
“A i utjerali ste
im strah u kosti”, rekao je Edward, zakolutavši očima prema Jasperu
prije nego što će mi se obratiti s objašnjenjem. “Emmett i ja bili smo
otišli u lov. Pojavi se Jasper, prekriven ožiljcima iz borbe, i dovuče
ovu malu čudakinju” – tu je zafrkantski bubnuo Alice pod rebra – “koja
ih sve pozdravi imenom, zna sve o njima, i pita u koju se sobu može
useliti.”
Alice i Jasper uglas su se nasmijali, u harmoniji soprana i basa.
“Kad sam se vratio kući, sve su mi stvari bile u garaži”, nastavio je Edward.
Alice je slegnula ramenima. “Kad je tvoja soba imala najbolji pogled.”
Sada su se svi zajedno nasmijali.
“Lijepa priča”, rekla sam.
Tri para očiju upitala su se jesam li uračunljiva.
“Mislila sam na ovo na kraju”, pokušala sam se obraniti.
“Na sretan svršetak s Alice.”
“Alice je sve potpuno promijenila”, složio se Jasper.
“Ova mi sredina prija.”
Ali predah od uzrujavanja nije mogao trajati.
“Vojska”, prošaptala je Alice. “Zašto mi to nisi rekao?”
Ostali su ponovno počeli pozorno slušati, pogleda uprtog u Jasperovo lice.
“Mislio sam da sigurno netačno tumačim znakove.
Jer, gdje je motiv? Zašto bi neko stvorio vojsku u Seattleu?
Tamo
nema povijesti, nema vendete. A ni sa stanovišta osvajanja nema smisla;
niko ne polaže pravo na taj teritorij. Nomadi prolaze, ali niko se neće
boriti za njega. Niko ga neće braniti.
Ali vidio sam to i prije, i
nema drugog objašnjenja. U Seattleu postoji vojska novorođenih vampira.
Manje ih je od dvadeset, sudim. Nevolja je u tome što su potpuno
neobučeni. Ko god da ih je stvorio, samo ih je pustio da divljaju.
Situacija će se samo dalje pogoršati, i neće proći dugo prije nego što
se Volturi umiješaju. Zapravo, iznenađuje me što su dopustili da to
toliko potraje.”“Što mi tu možemo?”, upitao ga je Carlisle.
“Ako
želimo izbjeći da se Volturi umiješaju, morat ćemo uništiti novorođene,
i to vrlo brzo.” Jasperu je lice postalo tvrdo. Sad kad sam znala
njegovu priču, mogla sam pretpostaviti koliko ga takva procjena pogađa.
“Mogu
vam pokazati kako. U gradu neće biti lako. Mladi ne haju za
tajnovitost, ali mi ćemo morati. To će nas sputati, u odnosu na njih.
Možda ih nekako možemo izmamiti.”
“Možda nećemo morati.” Edward je zvučao sumorno.
“Je li ikom drugom palo na pamet da jedina moguća prijetnja u ovom kraju koja bi mogla tražiti stvaranje vojske jesmo... mi?”
Jasper je stisnuo oči; Carlisleove su se razrogačile u šoku.
“Tanyjina obitelj također je blizu”, polako je rekla Esme, ne želeći prihvatiti Edwardove riječi.
“Novorođeni ne haraju Anchorageom, Esme. Mislim da moramo uvažiti mogućnost da smo mi mete.”
“Ne idu oni na nas”, ustrajala je Alice, a onda zastala.
“Ili... ne znaju da će ići. Zasad.”
“Što je bilo?”, upitao ju je Edward radoznalo i napeto.
“Čega si se to sjetila?”
“Treptaji”,
rekla je Alice. “Ne dobivam jasnu sliku kad pokušam vidjeti što se
zbiva, ništa konkretno. Ali dolaze mi ti čudni bljeskovi. Nisu dovoljni
da shvatim o čemu je riječ. Kao da se neko predomišlja, prelazi iz
jednog smjera djelovanja na drugi tako brzo da ga ne stižem dobro
sagledati...”
“Neodlučnost?”, upitao ju je Jasper u nevjerici.
“Ne znam...”
“Nije
neodlučnost”, zarežao je Edward. “Znanje. Taj neko zna da nećeš ništa
vidjeti dok se odluka ne donese. Taj se namjerno krije od nas. Poigrava
se manjkavostima tvojeg viđenja.”
“Ko bi to mogao znati?”, prošaptala je Alice.
Edwardove oči postale su tvrde kao led. “Aro te poznaje jednako dobro kao i ti sebe samu.”
“Ali vidjela bih ih, da su odlučili doći...”
“Osim ako ne žele zaprljati ruke.”
“Usluga”, predložila je Rosalie, oglasivši se prvi put.
“Neko s Juga... neko ko je već imao problema s pravilima.
Neko
ko je trebao biti uništen dobit će drugu priliku – pod uvjetom da se
pobrine za ovaj sitni problem... To bi objasnilo tromu reakciju
Voltura.”
“Zašto?”, upitao je Carlisle, i dalje zgranut. “Nema razloga da Volturi – ”
“Bilo
je to tamo”, tiho se usprotivio Edward. “Iznenađuje me da je tako brzo
došlo do toga, jer druge su misli bile snažnije. Aro je u svojoj glavi
vidio mene s jedne svoje strane, Alice s druge. Sadašnjost i budućnost,
praktički apsolutno znanje. Opila ga je moć tog pojma.
Mislio sam da
će mu trebati mnogo dulje da se odrekne te namjere – toliko mu je bilo
stalo. Ali tu je bila i pomisao na tebe, Carlisle, na našu obitelj koja
se širi i jača.
Zavist i strah: zato što ti imaš... ne više od
njega, ali, svejedno, ono što on želi. Nastojao je ne misliti o tome,
ali nije to mogao posve prikriti. Bilo je tamo pomisli na sasijecanje
konkurencije u korijenu; uz njihov, naš koven je najveći koji su ikada
pronašli...”
Užasnuto sam ga gledala. Nikad mi to nije rekao, ali
slutila sam i zašto. Arov mi se san ukazao pred očima: Edward i Alice u
crnim, dugim ogrtačima klize uz bok Aru, hladnih i krvavocrvenih
očiju...
Carlisle me prenuo iz more na javi. “Previše im je stalo do
svoje misije. Nikada ne bi sami prekršili pravila. To se protivi svemu
za što se odvajkada zalažu.”
“Poslije će počistiti za sobom. Dvostruko izdajstvo”, rekao je Edward mračno. “Kao da ništa nije bilo.”
Jasper
se prignuo, odmahujući glavom. “Ne, Carlisle ima pravo. Volturi ne krše
pravila. Uostalom, ovo je odviše aljkavo za njih. Ova... osoba, ova
prijetnja – pojma nema što zapravo radi. Zakleo bih se da je riječ o
početniku. Ne mogu vjerovati da Volturi s tim imaju veze. Ali imat će.”
Svi su se samo gledali, ukočeni od neizvjesnosti.
“Pa idemo onda”, gotovo je urliknuo Emmett. “Što se čeka?”
Carlisle i Edward izmijenili su dug pogled. Edward je kratko kimnuo glavom.
“Morat
ćeš nas naučiti, Jaspere”, napokon je rekao Carlisle. “Kako ih se
uništava.” Carlisle je stiskao čeljust, ali vidjela sam mu bol u očima
dok je to govorio. Niko nije mrzio nasilje više od Carlislea.
Nešto
me mučilo, a nisam tačno znala što. Bila sam ošamućena, užasnuta, u
smrtnom strahu. A ipak, uza sve to, osjećala sam da mi promiče nešto
bitno. Nešto što bi kaosu dalo smisla. Što bi ga objasnilo.
“Trebat će nam pomoć”, rekao je Jasper. “Možda bi
Tanyjina
obitelj pristala...? Još pet zrelih vampira itekako bi dobro došlo. A
Kate i Eleazar pružili bi nam posebnu prednost. Uz njih bi bilo gotovo
lako.”
“Pitat ćemo ih”, odgovorio je Carlisle.
Jasper mu je pružio mobitel. “Morat ćemo požuriti.”
Nikad
dosad nisam vidjela takav potres u Carlisleovu prirođenom miru. Uzeo je
telefon i polako prišao prozoru. Nazvao je broj, prislonio mobitel uz
uho i stavio drugu ruku na staklo.
Zagledao se u maglovito jutro izmučenim, neodlučnim očima.
Edward me odveo za ruku na bijeli dvosjed. Sjela sam uz njega, gledajući ga dok je gledao Carlislea.
Carlisle
je govorio tiho i brzo, jedva čujno. Pozdravio je Tanyju, a onda joj
prepričao situaciju prebrzo za moje uši, premda sam shvatila da vampiri
s Aljaske imaju izvjesnog
pojma o zbivanjima u Seattleu.
Zatim se nešto promijenilo u Carlisleovu glasu.
“O”, rekao je oštrijim tonom, iznenađen. “Nismo znali... da Irina tako na to gleda.”
Edward je prostenjao kraj mene i zažmirio. “Kvragu. Proklet bio Laurent na dno pakla, gdje i pripada.”
“Laurent?”, šapnula sam, problijedivši, ali Edward mi nije odgovorio, usredotočen na Carlisleove misli.
Moj
kratki susret s Laurentom početkom ovog proljeća nije mi izblijedio,
niti se zamutio u sjećanju. Još sam pamtila svaku riječ koju je rekao
prije nego što su se umiješali Jacob i njegov čopor.
Zapravo, došao
sam ovamo da njoj učinim uslugu... Victoria. Laurent je bio njezin prvi
manevar – poslala ga je u promatranje, da vidi koliko bi moglo biti
teško doprijeti do mene. Nije preživio susret s vukovima da joj to
osobno dojavi.
Premda je nakon Jamesove smrti održao vezu s
Victorijom, uspostavio je i nove veze i odnose. Otišao je na Aljasku i
živio s Tanyjinom obitelji – Tanyje, riđe plavuše – najbližim
prijateljima Cullenovih u svijetu vampira, praktički daljim rođacima.
Laurent je prije smrti proveo s njima gotovo godinu dana.
Carlisle je još govorio, no ne baš molećivim tonom.
Uvjeravao ju je, ali oštro. Zatim je oštrina naglo nadvladala uvjeravanje.
“To ne dolazi u obzir”, kazao je Carlisle strogo. “Imamo primirje. Oni ga nisu prekršili, pa nećemo ni mi.
Žao mi je što to čujem... Naravno. Morat ćemo jednostavno sami dati sve od sebe.”
Carlisle je zaklopio mobitel ne čekajući odgovor. Nastavio je zuriti u maglu.
“U čemu je problem?”, upitao je Emmett Edwarda ispod glasa.
“Irina
je bila vezanija uz našeg prijatelja Laurenta nego što smo znali. Kivna
je na vukove zato što su ga uništili da spase Bellu. Ona želi – ”
Zastao je, pogledavši u mene.
“Nastavi”, rekla sam što sam smirenije mogla.
Stisnuo je oči. “Želi osvetu. Želi uništiti čopor. Pružit će nam pomoć ako im to dopustimo.”
“Ne!”, zgrozila sam se.
“Ne
brini”, rekao mi je hladno. “Carlisle nikad ne bi na to pristao.” Malo
je oklijevao, te uzdahnuo. “Kao ni ja. Laurent je to zaslužio” – tu je
gotovo zarežao – “a ja se vukovima još nisam odužio za to.”
“Ovo nije dobro”, rekao je Jasper. “Previše smo izjednačeni.
Imali bismo prevagu u vještini, ali ne i u brojnosti.
Pobijedili bismo, ali po kojoj cijeni?” Napetim je očima načas pogledao Alice u lice.
Došlo mi je da glasno vrisnem kad sam shvatila što je Jasper htio reći.
Pobijedili bismo, ali ujedno bismo i izgubili. Neki ne bi preživjeli.
Osvrnula
sam se po prostoriji, gledajući njihova lica – Jaspera, Alice, Emmetta,
Rose, Esme, Carlislea... Edwarda – lica moje obitelji.
Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
13. Novorođeni
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Eclipse-
Jump to: