NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 15. Pritisak

Go down 
AuthorMessage
Edward's honey
Glavni Administrator
Glavni Administrator
avatar

Posts : 56
Join date : 2010-06-26
Age : 24
Location : Tree Hill ^^

PostSubject: 15. Pritisak   Sat Jun 26, 2010 7:49 am

U Forksu su opet nastupili proljetni praznici. Kad
sam se probudila u ponedjeljak ujutro, nekoliko sam
sekundi ostala samo ležati u krevetu i upijati tu činjenicu.
Za prošle proljetne praznike također me pokušavao
uloviti jedan vampir. Ponadala sam se da se to ne stvara
nekakva tradicija.
U La Pushu sam već stjecala rutinu. Subotu sam provela
uglavnom na plaži, dok se Charlie družio s Billyjem
u kući Blackovih. Rekla sam mu da ću biti s Jacobom, ali
Jacob je imao drugog posla, pa sam lutala sama, čuvajući
tajnu od Charlieja.
Kad je Jacob svratio da vidi kako sam, ispričao se što
me toliko ostavlja samu. Rekao mi je da mu raspored
nije uvijek ovako lud, ali dok ne zaustave Victoriju, vukovi
su pod najstrožom uzbunom.
Sada me uvijek držao za ruku dok smo šetali po plaži.
316 To me natjeralo da se zamislim oko Jaredove izjave
da je Jacob uvukao “svoju curu” u ovo. Izvana to valjda
upravo tako izgleda. Dokle god Jake i ja znamo
kako stvari stvarno stoje, takvi mi zaljučci ne bi smjeli
smetati. A možda me i ne bi, da ne znam kako bi Jacob
volio da stvari stoje upravo onako kako izgledaju.
Ali prijalo mi je držati njegovu toplu ruku, i nisam se
bunila.
U utorak popodne sam radila – Jacob me otpratio na
motoru da se uvjeri kako ću sigurno stići, a Mike je to
primijetio.
“Izlaziš s onim klincem iz La Pusha? Iz drugog razreda?”,
upitao me, slabo prikrivajući jal u glasu.
Slegnula sam ramenima. “Ne u tehničkom značenju
te riječi. Makar najviše vremena provodim s Jacobom,
da. On mi je najbolji prijatelj.”
Mike je promućurno stisnuo oči. “Ne zavaravaj se,
Bella. Tip se zatelebao u tebe.”
“Znam”, uzdahnula sam. “Život je kompliciran.”
“A djevojke su okrutne”, promrsio si je Mike u bradu.
I takav je zaključak valjda bilo lako donijeti.
Te večeri su se Sam i Emily pridružili Charlieju i
meni na slatkoj zakusci u Billyjevoj kući. Emily je donijela
tortu koja bi slomila i tvrđi orah od Charlieja. Opazila
sam, dok je razgovor lako tekao o nizu svakodnevnih
tema, da Charlieja napuštaju i posljednje brige oko postojanja
bande u La Pushu.
Jake i ja brzo smo se izvukli da možemo malo biti
sami. Otišli smo u garažu i sjeli u njegov golf. Jacob je
naslonio glavu, lica upalog od iscrpljenosti.
“Moraš se naspavati, Jake.”
“Kad stignem.”
317
Napipao mi je ruku i uhvatio je. Koža mu je bila
vrela na dodir.
“Je li i to jedna od onih vučijih stvari?”, upitala sam
ga. “Vrućina, mislim.”
“Jest. Temperatura nam je malo viša nego normalnim
ljudima. Oko četrdeset dva, četrdeset tri stupnja. Više
mi nikad nije hladno. Mogao bih stajati ovakav – pokazao
je na svoja gola prsa – u mećavi, i to mi ne bi smetalo.
Pahuljice bi se samo pretvarale u kišu oko mene.”
“I svima vam rane brzo zarastaju – to je također vučija
stvar?”
“Aha, želiš vidjeti? Prilično je kul.” Otvorio je oči i
široko se osmjehnuo. Nagnuo se preko mene, otvorio
pretinac za rukavice i nešto potražio u njemu. Zatim je
iznutra izvukao džepni nožić.
“Ne, ne želim vidjeti!”, viknula sam čim sam shvatila
što mu je na pameti. “Sklanjaj to!”
Jacob se zahihotao, ali tutnuo je nožić natrag na mjesto.
“U redu. Samo da znaš, dobro je to što nam rane
zarastaju. Ne možeš otići bilo kom doktoru s temperaturom
od koje bi trebao biti pokojni.”
“Pa valjda i ne možeš.” Malo sam razmislila o tome.
“...A to što ste tako krupni – i to je zbog toga? Jeste li
zbog toga svi zabrinuti za Quila?”
“Zbog toga, a i zato što Quilov djed kaže da bi se dečku
na čelu dalo ispržiti jaje.” Jacobovo se lice ispunilo
beznađem. “Samo što nije. Ne postoji određena životna
dob... to samo buja li buja, a onda odjednom – ” Ušutio
je, i trebao mu je trenutak prije nego što je opet mogao
progovoriti. “Katkad, ako te nešto baš izrazito naljuti,
do toga može doći i ranije. Ali mene baš ništa nije ljutilo
– bio sam sretan.” Gorko se nasmijao. “Zbog tebe,
318 uglavnom. Zato mi se to nije i prije dogodilo. Umjesto
toga, samo je bujalo u meni – bio sam kao tempirana
bomba. Znaš što me aktiviralo? Kad sam se vratio poslije
onog filma, Billy je rekao da izgledam čudno. To mi
je bilo dovoljno da izgubim živce. A onda – onda sam
prasnuo. Gotovo sam mu otrgnuo lice – vlastitom ocu!”
Stresao se i problijedio.
“Je li jako teško, Jake?”, zabrinuto sam ga upitala,
htijući mu nekako pomoći. “Jesi li tužan?”
“Ne, nisam tužan”, rekao mi je. “Nisam više. Ne otkad
i ti to znaš. Prije toga mi je bilo jako teško.” Nagnuo
se prema meni i oslonio obraz na moje tjeme.
Malo je pošutio, a ja sam se upitala o čemu razmišlja.
Možda mi je bilo bolje da ne znam.
“Što ti najteže pada?”, prošaptala sam, i dalje htijući
biti od koristi.
“Najteže mi pada osjećaj... razularenosti”, polako je
rekao. “Osjećaj da ne mogu biti siguran u sebe – kao
da možda ti ne bi trebala biti uz mene, kao da možda
niko ne bi. Kao da sam čudovište koje bi moglo nekome
nauditi. Vidjela si Emily. Sam je izgubio živce samo na
jednu sekundu... a ona je stajala preblizu. I sad on više
nikako ne može to ispraviti. Čujem mu misli – znam
kako je to...
Ko želi biti noćna mora, čudovište?
A onda, lakoća s kojom ja to postižem, moje prednačenje
nad svima ostalima – jesam li zbog toga još manje
ljudsko biće od Embryja ili Sama? Ponekad se bojim da
gubim samoga sebe.”
“Je li to teško? Opet pronaći samoga sebe?”
“Ispočetka”, rekao je. “Treba prakse za faziranje u oba
smjera. Ali meni to lakše pada.”
319
“Zbog čega?”, upitala sam ga.
“Zbog toga što mi je Ephraim Black bio pradjed po
ocu, a Quil Ateara pradjed po majci.”
“Quil?”, zbunjeno sam upitala.
“Njegov pradjed”, pojasnio mi je Jacob. “Onaj Quil
kojega znaš mi je bratić iz drugog koljena.”
“Ali zašto je bitno ko su vam bili pradjedovi?”
“Zato što su Ephraim i Quil bili u posljednjem čoporu.
Levi Uley bio je treći član. To mi je u krvi s obje
strane. Nikad nisam imao izgleda. Kao što ni Quil nema
izgleda.”
Lice mu je imalo sumoran izraz.
“Što je ono najbolje u tome?”, upitala sam ga, nadajući
se da će ga to razveseliti.
“Ono najbolje”, rekao je i odjednom se opet nasmiješio,
“je brzina.”
“Bolje nego na motociklu?”
Oduševljeno je kimnuo glavom. “Ne može se usporediti.”
“Kako brzo možeš... ?”
“Trčati?”, dovršio je moje pitanje. “Vrlo brzo. Kako
da ti to predočim? Ulovili smo onoga... kako se zvao?
Laurenta? Vjerujem da tebi to znači više nego što bi značilo
nekom drugom.”
To mi je doista nešto značilo. Nisam to mogla zamisliti
– da vukovi trče brže od vampira. Kad su Cullenovi
trčali, postajali su praktički nevidljivi od brzine.
“Onda, reci mi nešto što ja ne znam”, rekao je. “Nešto
o vampirima. Kako si uspjela podnijeti takvu bliskost
s njima? Zar ti nije bilo jezivo?”
“Nije”, odsječno sam rekla.
Zamislio se na trenutak zbog tona mojega glasa.
320 “Čuj, zbog čega je tvoj krvopija uopće ubio onog Jamesa?”,
odjednom me upitao.
“James je pokušavao ubiti mene – njemu je to bilo
poput igre. U kojoj je izgubio. Sjećaš se kad sam prošlog
proljeća bila u bolnici, dolje u Phoenixu?”
Jacob je oštro udahnuo. “Toliko je bio blizu?”
“Bio je vrlo, vrlo blizu.” Opipala sam si ožiljak. Jacob
je to primijetio, jer me držao za ruku kojom sam ga
opipala.
“Što je to?”, uhvatio me za desnu ruku i pažljivo je
pogledao. “To je onaj tvoj čudni ožiljak, onaj hladni.”
Pažljivije ga je pogledao, znajući sada više, i zinuo u
čudu.
“Da, to je ono što misliš da je”, rekla sam. “James me
ugrizao.”
Iskolačio je oči, a lice mu je dobilo čudnu, zelenkastu
nijansu pod crvenkastosmeđom površinom. Izgledao je
kao da će mu pozliti.
“Ali ako te ugrizao... ? Zar ne bi trebala biti... ?” Riječ
mu je zastala u grlu.
“Edward me dvaput spasio”, prošaptala sam. “Isisao
je otrov – znaš, kao kod ugriza čegrtuše.” Trgnula sam se
kad me bol ošinula po rubovima rupe.
Ali nisam se samo ja trzala. Osjećala sam da Jacobu
cijelo tijelo drhti uz moje. Čak se i auto tresao.
“Pripazi, Jake. Samo mirno. Smiri se.”
“Aha”, propentao je. “Mirno.” Brzo je protresao glavom
tamo-amo. Trenutak potom, samo su mu se ruke i
dalje tresle.
“Jesi li dobro?”
“Jesam, praktički. Pričaj mi nešto drugo. Daj mi
neku drugu temu za razmišljanje.”
321
“Što te zanima?”
“Ne znam.” Sklopio je oči, nastojeći se usredotočiti.
“One dodatne sposobnosti, valjda. Je li iko od ostalih
Cullena bio... dodatno nadaren? Slično onom čitanju
misli?”
Oklijevala sam sekundu. Ovo mi se doimalo kao pitanje
koje bi postavio špijunki, a ne prijateljici. Ali čemu
skrivati ono što znam? To više nije bitno, a pomoglo bi
mu da se obuzda.
I tako sam brzo progovorila, sa slikom Emilyna uništenog
lica pred očima, dok su mi se podlaktice ježile. Nisam
mogla zamisliti kako bi onaj riđi vuk stao u golfa – Jacob
bi rastrgao cijelu garažu, kad bi se sada promijenio.
“Jasper je mogao... nekako upravljati osjećajima ljudi
oko sebe. Ne u negativnom smislu, samo da smiri čovjeka,
tako nekako. Vjerojatno bi mogao itekako pomoći
Paulu”, dodala sam, slabašno ga zafrkavajući. “A Alice je
pak mogla vidjeti ono što će se tek dogoditi. Budućnost,
znaš, ali ne u apsolutnom smislu. Ono što bi vidjela mijenjalo
se kad bi neko promijenio put kojim ide...”
Recimo, vidjela me kako umirem... a vidjela je i da
postajem jedna od njih. Dvije stvari koje se nisu dogodile.
I jednu koja se nikad neće dogoditi. U glavi mi
se zavrtjelo – nikako nisam uspijevala iz zraka unijeti
dovoljno kisika u sebe. Nisam imala pluća.
Jacob se sada potpuno obuzdao. Sjedio je vrlo mirno
kraj mene.
“Zbog čega to radiš?”, upitao me. Lagano me povukao
za jednu ruku, kojom sam se obujmila oko prsa, a
onda odustao kad je nije uspio lako odmaknuti. Nisam
ni bila shvatila da sam se obgrlila. “To radiš kada te nešto
uzrujava. Zašto?”
322 “Boli me kad ih se sjetim”, prošaptala sam. “Bude mi
kao da ne mogu disati... kao da se raspadam u krhotine...”
Čudo jedno što sam sve sada mogla reći Jacobu.
Među nama više nije bilo tajni.
Pogladio me po kosi. “U redu je, Bella, u redu je.
Više to neću spomenuti. Oprosti.”
“Dobro mi je”, procijedila sam. “Stalno mi se to događa.
Nisi ti kriv.”
“Koji smo mi poremećeni par, a?”, rekao je Jacob.
“Ni ti ni ja nismo u stanju zadržati oblik kako treba.”
“Baš smo jadni”, složila sam se, i dalje bez daha.
“Barem imamo jedno drugo”, rekao je. Očito mu je
bilo lakše od te pomisli.
Bilo je lakše i meni. “Barem to”, složila sam se.
I dok smo bili zajedno, bilo je dobro. Ali Jacob je
imao grozan, opasan posao koji se smatrao dužnim raditi,
pa sam često bila sama, prisiljena na boravak u La
Pushu iz vlastite sigurnosti, bez ikakvog posla koji bi
mi pomogao da ne razmišljam o makar jednoj od svojih
briga.
Bilo mi je nelagodno što stalno zauzimam prostor
kod Billyja. Nešto sam učila za novi test iz algebre koji
ćemo imati idući tjedan, ali matematiku nisam mogla
ne znam koliko dugo gledati. Kad nisam imala nekog
očitog posla u rukama, smatrala sam da bih trebala razgovarati
s Billyjem – zbog pritiska uvriježenih društvenih
normi. Ali Billy nije bio čovjek koji će ispuniti duga
razdoblja tišine, tako da se nelagoda nastavljala.
Srijedu popodne pokušala sam provesti kod Emily, za
promjenu. Isprva mi je bilo nekako lijepo. Emily je bila
vedra osoba koja ne može sjediti u mjestu. Vukla sam se
za njom dok je lepršala po svojoj kućici i vrtu, ribajući
323
besprijekorno čist pod, čupajući stabljičicu korova, popravljajući
potrganu šarku, provlačeći nit vune kroz prastari
tkalački stan, i pride neprestano kuhajući. Vedro se
potužila da je dečkima porastao tek od silnog dodatnog
trčanja, ali lako se vidjelo da joj ne smeta briga za njih.
Nije mi bilo teško biti s njom – napokon, i ona i ja sada
smo bile vučije cure.
Ali nakon što sam ondje provela nekoliko sati, svratio
je Sam. Ostala sam tek toliko da saznam da je Jacob dobro
i nema nikakvih novosti, a onda sam morala pobjeći.
Bilo mi je teško podnijeti ozračje ljubavi i zadovoljstva
koje ih je okruživalo u zasićenoj količini, bez ikoga ko
bi je razrijedio.
I tako mi je preostalo tek lutati po plaži, koračati cijelom
dužinom kamenitog polumjeseca tamo-amo, bez
kraja i konca.
Nisam dobro podnosila samovanje. Zahvaljujući novoj
otvorenosti s Jacobom, preko svake mjere sam razgovarala
i razmišljala o Cullenovima. Čime god da bih
si pokušala odvratiti misli – a imala sam pregršt tema za
razmišljanje: iskreno sam se i očajno brinula za Jacoba i
njegovu vučiju braću, premirala sam od straha za Charlieja
i ostale koji misle da love životinje, sve dublje sam
se uplitala s Jacobom a da nikad nisam svjesno odlučila
krenuti u tom smjeru, te nisam pojma imala što da sad
tu učinim – nijedna od tih vrlo stvarnih, vrlo razmišljanja
vrijednih, vrlo neodgodivih briga nije mi mogla na duže
vrijeme odvući misli od boli u mojim grudima. Napokon
više nisam mogla ni šetati, jer nisam mogla ni disati. Sjela
sam na neko polusuho kamenje i čvrsto se sklupčala.
Jacob me zatekao takvu, a na licu mu se vidjelo da
shvaća.
324 “Oprosti”, smjesta je rekao. Podigao me s tla i čvrsto
me zagrlio oko ramena. Tek tada sam shvatila da se smrzavam.
Od njegove sam topline zadrhtala, ali barem sam
uz njega bila u stanju disati.
“Kvarim ti proljetne praznike”, optužio je Jacob sebe
dok smo hodali natrag po plaži.
“Ne, ne kvariš. Nisam imala ništa u planu. Uostalom,
ne bih rekla da volim proljetne praznike.”
“Sutra ujutro uzet ću slobodno. Ostali će se snaći bez
mene. Pa ćemo raditi nešto zabavno.”
Ta mi riječ nikako nije pristajala u sadašnji život, jedva
shvatljiva, bizarna. “Zabavno?”
“Zabava je upravo to što ti treba. Hmm...” Pogledao
je preko uzbibane sive pučine, premišljajući se. Dok je
pogledom prelazio preko obzorja, naglo je dobio nadahnuće.
“Sjetio sam se!”, kliknuo je. “Moram održati još jedno
obećanje.”
“Ma o čemu ti to?”
Pustio mi je ruku i pokazao prstom prema južnom
kraju plaže, gdje je ravni, kameniti polumjesec naglo
završavao podno strmih morskih litica. Pogledala sam
onamo, ništa ne shvaćajući.
“Zar te nisam obećao odvesti na skakanje sa stijena?”
Zadrhtala sam.
“Jasno, bit će prilično hladno – ali ne tako hladno
kao danas. Osjećaš kako se vrijeme mijenja? Tu južinu?
Sutra će biti toplije. Pristaješ?”
Mračna me voda nije mamila, a s ovog motrišta litice
su izgledale još više nego prije.
Ali danima već nisam čula Edwardov glas. Zbog toga
sam se vjerojatno i osjećala ovako, barem djelomično.

Postala sam ovisna o zvuku svojih obmana. Bilo mi je
teže ako ih duže ne bih imala. Skakanje s litice bez ikakve
bi mi sumnje pružilo lijek za takvu situaciju.
“Nego što da pristajem. Zabavno.”
“Dogovoreno”, rekao je i obgrlio me oko ramena.
“Okej – a ti ćeš sada u krpe.” Nije mi se sviđalo kako
mu podočnjaci postaju trajno usječeni u kožu.
Sutra ujutro probudila sam se rano i krišom spremila
suhu odjeću u kamionet. Slutila sam da bi Charlie odobrio
moj plan za danas otprilike isto onoliko koliko bi
odobrio i moj motocikl.Pojam nečega što će mi odvući pažnju od svih mojih
briga gotovo me uzbudio. Možda će doista biti zabavno.
Izlazak s Jacobom, izlazak s Edwardom... Mračno sam
se nasmijala sebi u bradu. Neka Jake kaže što god hoće
o tome kako smo mi poremećeni par – ja sam ta koja je
istinski poremećena. Uz mene i vukodlak izgleda krajnje
normalno.
Očekivala sam da će me Jacob dočekati pred kućom,
kao i obično nakon što bučni kamionet najavi moj dolazak.
Kad se nije pojavio, pretpostavila sam da možda
još spava. Pričekat ću ga – da se odmori koliko može.
Odmor mu je potreban, a to će pružiti vremena da dan
postane još malo topliji. Samo, Jake je imao pravo što
se vremena tiče; noću se promijenilo. Gusti sloj oblaka
sada je teško nalijegao na atmosferu, tako da je postalo
gotovo sparno; pod tim sivim slojem bilo je toplo i zagušljivo.
Ostavila sam džemper u kamionetu.
Tiho sam pokucala na vrata.
“Uđi, Bella”, rekao je Billy.
Sjedio je za stolom u kuhinji i jeo kukuruzne pahuljice.
326 “Jake spava?”
“Ovaj, ne.” Odložio je žlicu, a obrve su mu se skupile.
“Što se dogodilo?”, zabrinuto sam ga upitala. Na licu
mu se vidjelo da se nešto dogodilo.
“Embry, Jared i Paul rano jutros naišli su na svježi
trag. Sam i Jake otišli su pomoći. Sam se ponadao – našla
se stiješnjena uz planine. On smatra da imaju dobrih
izgleda da ovo privedu kraju.”
“O, ne, Billy”, prošaptala sam. “O, ne.”
Zahihotao se, duboko i potmulo. “Zar ti je stvarno
tako ugodno u La Pushu da želiš produžiti tamnovanje
uz nas?”
“Nemoj se šaliti s tim, Billy. Ne možeš se šaliti s nečim
ovoliko strašnim.”
“U pravu si”, složio se, i dalje spokojan. Bilo mi je
nemoguće pročitati izraz u njegovim prastarim očima.
“Ovo je nezgodno.”
Ugrizla sam se za usnu.
“Nije to toliko opasno za njih kao što misliš. Sam zna
što radi. Za sebe se trebaš brinuti. Vampirica se ne želi
boriti s njima. Samo pokušava naći način da ih zaobiđe...
i dopre do tebe.”
“Kako to Sam zna što radi?”, oštro sam ga upitala, ne
hajući za njegovu brigu za mene. “Ubili su samo onog
jednog vampira – možda im se tada posrećilo.”
“Mi vrlo ozbiljno pristupamo svom poslu, Bella. Ništa
nismo zaboravili. Sve što oni moraju znati već naraštajima
se prenosi s oca na sina.”
Time me nije utješio onako kako je vjerojatno namjeravao.
Presnažno sam se sjećala Victorije, mahnite,
mačkaste, smrtonosne. Ne uspije li zaobići vukove, pokušat
će napokon proći kroz njih.
327
Billy se vratio doručku; ja sam sjela na kauč i stala
besciljno mijenjati kanale na televizoru. To nije dugo
trajalo. Počela sam se osjećati sputano u toj sobici, klaustrofobično,
uzrujavajući se zbog toga što ništa ne vidim
kroz zavjese na prozorima.
“Idem ja na plažu”, naglo sam kazala Billyju i žurno
izašla iz kuće.
Izlazak mi nije pomogao koliko sam se nadala. Oblaci
su me tištali nevidljivom težinom od koje mi klaustrofobija
nije popuštala. Šuma mi je djelovala neobično
prazno dok sam hodala prema plaži. Nisam vidjela nijednu
životinju – ni pticu, ni vjevericu. Ptice se također
nisu čule. Tišina je bila jezovita; nije se čulo čak ni hujanje
vjetra u krošnjama.
Znala sam da je sve to samo posljedica južine, ali svejedno
me uzrujavao. Teški, topli atmosferski tlak opažala
su čak i moja slabašna ljudska osjetila, sluteći ozbiljne
olujne poremećaje. Pogled u nebo to mi je i potvrdio;
oblaci su se teško valjali, premda pri tlu nije bilo ni daška
vjetra. Najniži oblaci bili su sivi poput dima, ali kroz
pukotine u njima vidjela sam drugi sloj, odurno ljubičast.
Nebo je za danas naumilo nešto grozno. Životinje
su se sigurno sakrile na sigurno.
Čim sam stigla do plaže, bilo mi je krivo što sam
došla – već mi je dojadilo ovdje. Tu sam provela gotovo
svaki dan u samotnim lutanjima. Je li to tako različito
od mojih mora? Ali kamo da pođem? Odvukla sam se do
naplavljenog debla i sjela na rub, da se mogu nasloniti
na zamršeno korijenje. Zamišljeno sam se zagledala u
ljutito nebo, čekajući da prve kapi razbiju zatišje.
Nastojala sam ne misliti na opasnost koja prijeti Jacobu
i njegovim prijateljima. Jer ništa se ne smije do328
goditi Jacobu. Ta mi je pomisao bila nesnosna. Previše
sam toga već izgubila – hoće li mi sudbina oduzeti i ovo
malo preostataka mira? To mi se činilo nepoštenim, neuravnoteženim.
Ali možda sam prekršila neko nepoznato
pravilo, prešla neku granicu i time potpisala presudu.
Možda se ne smije toliko pačati u mitove i legende,
okretati leđa ljudskome svijetu. Možda...
Ne. Ništa se neće dogoditi Jacobu. Moram vjerovati
u to, inače uopće neću moći funkcionirati.
“Ma joj!”, prostenjala sam i skočila s debla. Nisam
mogla mirno sjediti; to mi je bilo gore od šetanja.
Stvarno sam računala s tim da ću jutros čuti Edwarda.
Činilo mi se kao da bih samo u tom slučaju nekako
mogla preživjeti današnji dan. Rupa mi se u zadnje vrijeme
gnojila, kao da se sveti za sve one prilike u kojima
ju je Jacobova bliskost smirivala. Pekla me po rubovima.
Valovi su jačali dok sam hodala, polako se već razbijajući
o stijene, ali još nije bilo ni daška vjetra. Oko
mene se sve komešalo, ali tu gdje sam stajala bilo je savršeno
mirno. Zrak je bio blago nabijen – osjećala sam
statički elektricitet u svojoj kosi.
Na pučini su se valovi silovitije pjenili nego uz obalu.
Vidjela sam da tuku o morske litice, pršteći u velikim bijelim
oblacima morske pjene prema nebu. Zrak se i dalje
nije kretao, iako su se oblaci sad brže kovitlali. Izgledali
su jezivo – kao da se kreću od svoje volje. Zadrhtala sam,
premda sam znala da je to tek varka atmosferskog tlaka.
Litice su se kočile poput crne oštrice noža spram bijesnoga
neba. Dok sam ih gledala, sjetila sam se dana kad
mi je Jacob rekao za Sama i njegovu “bandu”. Pomislila
sam na dečke – vukodlake – koji su se bacali u prazninu.
Još sam se živo sjećala likova koji prave kolutove pri
329
padu. Zamislila sam krajnju slobodu skoka... Zamislila
sam kako bi mi se Edwardov glas javio u glavi – ljutit,
baršunast, savršen... Bol u grudima nesnosno mi je buknula.
Sigurno postoji neki način da je smirim. Iz sekunde
u sekundu, boljelo me sve nesnosnije. Zagledala sam se
u litice i zapjenjene valove podno njih.
Pa, zašto ne? Zašto je ne bih smjesta smirila?
Jacob mi je obećao skakanje sa stijena, zar ne? Samo
zato što je on spriječen, zar da odustanem od razbibrige
koja mi tako nasušno treba – koja mi treba utoliko više
zato što je Jacob otišao stavljati život na kocku? Stavljati
ga na kocku, u biti, zbog mene. Da nije mene, Victoria
ne bi ovdje ubijala ljude... već negdje drugdje, daleko
odavde. Da se išta dogodi Jacobu, ja bih bila kriva. Ta
spoznaja duboko me ubola i natjerala u trk cestom prema
Billyjevoj kući, gdje sam ostavila kamionet.
Znala sam kako stići do puta koji prolazi najbliže stijenama,
ali morala sam potražiti stazicu kojom ću doći
na rub litice. Dok sam išla njome, tražila sam odvojke
ili račvanja, jer sam znala da me Jake planirao odvesti na
nižu izbočinu umjesto na vrh, ali staza je zavijala tankom
prugom prema rubu bez drugih mogućnosti. Nisam
imala vremena da pokušam drugačije sići – oluja se
sad brzo bližila. Vjetar me napokon počinjao doticati,
oblaci su nalijegali bliže tlu. Baš kad sam stigla do mjesta
gdje se zemljana stazica širila pred kamenitom provalijom,
prve su mi kapi kiše zapljusnule lice.
Nije mi bilo teško uvjeriti samu sebe da ne mogu
stići tražiti drugi put – htjela sam skočiti s vrha. Taj mi
se prizor zadržao u glavi. Htjela sam dugi pad koji će mi
se činiti poput leta.
330 Znala sam da je to najgluplja, najneodgovornija stvar
koju sam dosad izvela. To mi je izmamilo smiješak. Bol
je već jenjavala, kao da mi tijelo zna da ga od Edwardova
glasa dijele tek sekunde...
Okean je zvučao vrlo, vrlo daleko, nekako još dalje
nego prije, dok sam išla stazicom kroz drveće. Složila
sam grimasu kad sam pomislila na temperaturu koju
voda vjerojatno ima. Ali nisam imala namjeru odustati
zbog toga.
Vjetar je sada snažnije puhnuo, stvarajući vrtloge u
kiši oko mene.
Iskoračila sam na rub, držeći pogled uperen u prazni
prostor preda mnom. Nožni su mi prsti naslijepo napipali
rub i obavili se oko njega. Duboko sam udahnula i
zadržala dah... čekajući.
“Bella.”
Nasmiješila sam se i izdahnula.
Da? Nisam odgovorila na glas, iz straha da zvukom
svoga glasa ne raspršim tu prekrasnu obmanu. Zvučao
je tako stvarno, tako blizu. Tek kad je ovako negodovao
mogla sam čuti stvarnu uspomenu na njegov glas – na
baršunastu boju i pjevnu intonaciju što tvore nasavršeniji
glas na svijetu.
“Nemoj”, molećivo je kazao.
Htio si da ostanem ljudsko biće, podsjetila sam ga. Pa,
gledaj me.
“Molim te. Zbog mene.”
Ali nikako drugačije nisi htio ostati uz mene.
“Molim te.” Bio je to tek šapat u naletima kiše što
su mi raspršivali kosu i natapali odjeću, tako da sam već
bila mokra kao da mi je ovo drugi skok danas.
Podigla sam se na nožne prste.
331
“Ne, Bella!” Sada je bio ljutit, a ta ljutnja je bila tako divna.
Nasmiješila sam se i podigla ruke u stranu do visine
ramena, kao da se spremam skočiti na glavu, i podigla
lice prema kiši. Ali nakon godina plivanja na javnom
bazenu navika je ostala usječena u mene – prvi put, na
noge. Nagnula sam se i čučnula, da se bolje odrazim...
I bacila se s litice.
Vrištala sam dok sam padala otvorenim prostorom
poput meteora, ali to je bio vrisak oduševljenja, a ne
straha. Vjetar se opirao, uzalud se nastojeći oduprijeti
nepobjedivoj sili teži, gurajući me i tjerajući u vrtnju
oko svoje osi, kao raketu što se ruši na zemlju.
To! Riječ mi je odjeknula u glavi kad sam se glatko
probila kroz površinu vode. Bila je ledena, hladnija nego
što sam strahovala, ali studen je samo pridonijela ushitu.
Bila sam ponosna na sebe dok sam tonula dublje u
studenu crnu vodu. Nisam ni na tren osjetila stravu –
samo čisti adrenalin. Stvarno, padanje nije bilo nimalo
strašno. Gdje je tu izazov?
Tada me povukla struja.
Tako sam bila obuzeta veličinom stijena, očitom opasnošću
njihovih visokih, strmih litica, da se uopće nisam
zabrinjavala zbog mračne vode koja me čeka. Ni sanjala
nisam da prava prijetnja vreba duboko poda mnom, ispod
teškog valjanja morske površine.
Činilo mi se kao da se valovi bore za mene, potežu me
tamo-amo između sebe kao da su me naumili podijeliti tako
što će me raspolutiti. Znala sam kako se treba oduprijeti
snažnoj plimi: valja plivati naporedo s plažom, a ne nastojati
pošto-poto stići do obale. Ali od tog sam znanja imala slabe
koristi, kad nisam znala u kojem smjeru obala leži.
Nisam čak ni znala u kojem smjeru leži površina.
332 Bijesna voda bila je crna u svakom smjeru; nije bilo
sjaja koji bi me usmjerio naviše. Sila teža bila je svemoćna
dok se nadmetala sa zrakom, ali nije bila ravna
valovima – nisam osjećala ništa što bi me vuklo nadolje,
nisam tonula ni u kojem smjeru. Samo me struja tukla i
bacakala amo i tamo, kao krpenu lutku.
Upinjala sam se zadržati zrak, ne dopustiti da mi kroz
usne pobjegne posljednja zaliha kisika.
Nisam se iznenadila što je moja obmana Edwarda uz
mene. Toliko mi i duguje, imajući u vidu da umirem.
Iznenadila sam se čvrstoćom te spoznaje. Utopit ću se.
Utapam se.
“Samo plivaj!”, uzbuđeno me, usrdno zamolio
Edward u glavi.
Kamo? Nije bilo ničega osim mraka. Nisam imala
kamo plivati.
“Prekini!”, naredio mi je. “Da se nisi usudila odustati!”
Od hladnoće vode trnule su mi ruke i noge. Nisam
više osjećala natezanje onako jako kao prije. Sad je to
bila tek omamljena, nemoćna vrtnja u vodi.
Ali poslušala sam ga. Natjerala sam svoje ruke da i
dalje posežu, svoje noge da još jače zamahuju, iako sam
svake sekunde bila okrenuta u drugom smjeru. Nije bilo
moguće da ću od toga imati neke koristi. Koja je svrha?
“Bori se!”, viknuo je. “Dovraga, Bella, samo se bori.”
Zašto?
Nisam se više htjela boriti. I nisam ni zbog ošamućenosti,
ni zbog hladnoće, ni zbog toga što su me ruke
izdale kad su im mišići iscrpljeno popustili, smireno prihvatila
ostati tu gdje jesam. Bila sam gotovo sretna što je
svemu došao kraj. Ovo je lakša smrt od ostalih s kojima
sam se dosad suočila. Neobično spokojna.
333
Na trenutak sam se sjetila stereotipne tvrdnje da trebaš
vidjeti cijeli svoj život kako ti u hipu prolazi pred
očima. Ja sam imala umnogome više sreće. Kome se, uostalom,
gleda repriza?
Vidjela sam njega, i izgubila volju za borbom. Bilo
je to tako bistro, toliko jasnije od bilo koje uspomene.
Moja je podsvijest u sebi pohranila Edwarda do najsitnije
pojedinosti, čuvajući ga za završni trenutak. Vidjela
sam njegovo savršeno lice kao da je on doista tu; tačnu
nijansu njegove ledene kože, oblik njegovih usana, obris
njegove vilice, zlato što mu blista u bijesnim očima. Ljutio
se, naravno, što odustajem. Čvrsto je stiskao zube, a
nosnice su mu se gnjevno širile.
“Ne! Bella, ne!”
Uši su mi se ispunile studenom vodom, ali njegov je
glas bio jasniji nego ikada dosad. Zanemarila sam njegove
riječi i usredotočila se na zvuk njegova glasa. Zašto da se borim, kad sam tako sretna tu gdje jesam? Čak i
dok su me pluća pekla od pomanjkanja kisika, a noge se
grčile od ledene hladnoće, bila sam spokojna. Već sam
bila zaboravila kako je to biti istinski sretna.
Sreća. Uz nju mi je cijelo ovo umiranje bilo prilično
podnošljivo.
Struja je u tom trenutku odnijela prevagu i naglo me
zabila u nešto tvrdo, u stijenu koja se nije dala vidjeti u
tmini. Silovito me udarila u grudi, odalamivši me kao
željezna šipka, i dah mi je izletio iz pluća, briznuo u gustom
oblaku srebrnih mjehurića. Voda mi je nahrupila
niz grlo, gušeći me i pekući. Ona željezna šipka kao da
me počela potezati, odvlačeći me od Edwarda, sve dublje
u mrak, prema dnu okeana.
Zbogom, volim te, bila je moja posljednja misao.

_________________
"Ja, duša zvana Lutalica, volim tebe, ljudsko biće Ijana. I to se nikad neće promeniti, bez obzira na to šta ću možda postati."

Back to top Go down
View user profile http://newmoon-balkan.forumotion.net
 
15. Pritisak
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: New Moon-
Jump to: