NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 15. Opklada

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 15. Opklada    Sat Jun 26, 2010 7:48 am

Dugo sam samo nijemo gledala u njega. Nije mi padalo na pamet ništa što bih mu mogla reći.
Dok je promatrao moj smeteni izraz, lice mu je prestalo biti ozbiljno.
“Okej”, rekao je i široko se osmjehnuo. “To bi bilo sve.”
“Jake – ” Kao da mi je nešto krupno zapelo u grlu.
“Ne mogu – hoću reći, ne želim... Moram natrag.”
Okrenula sam se, ali on me ščepao za ramena i okrenuo na peti.
“Ne,
čekaj. Znam ja to, Bella. Ali, čuj, odgovori mi na jedno pitanje, u
redu? Želiš li da odem i da se više nikad ne vidimo? Iskreno mi reci.”
Nisam se lako mogla skoncentrirati na njegovo pitanje, pa mi je trebalo neko vrijeme da mu odgovorim.
“Ne, ne bih to željela”, napokon sam mu priznala.
Jacob se opet iscerio. “Vidiš.”
“Ali ne želim biti uz tebe iz istog razloga iz kojeg ti želiš biti uz mene”, prigovorila sam mu.
“Reci mi onda tačno zašto želiš biti uz mene.”
Promislila
sam. “Nedostaješ mi kad te nema. Kad si ti sretan”, pažljivo sam
pojasnila, “i ja sam sretna. Ali isto bih to mogla reći i za Charlieja,
Jacobe. Svoji smo si. Volim te, ali nisam zaljubljena u tebe.”
Kimnuo je glavom, nimalo pokoleban. “Ali želiš me uz sebe.”
“Da.” Uzdahnula sam. Bilo ga je nemoguće obeshrabriti.
“Onda ću ostati uz tebe.”
“Ti baš obožavaš patiti”, progunđala sam.
“Aha.” Vršcima prstiju prešao mi je preko desnog obraza. Lupila sam ga po ruci, da ju makne.
“Bi li ti bilo baš tako teško da se ponašaš mrvicu pristojnije?”, ljutito sam ga upitala.
“Da, bilo bi. Izaberi, Bella. Uzmi me takvog kakav jesam – pa tako i nepristojnog – ili me izgubi.”
Ozlojeđeno sam se zabuljila u njega. “Baš si pokvaren.”
“I ti si.”
To
me zgranulo, pa sam nehotice ustuknula. Imao je pravo. Da nisam
pokvarena – a i pohlepna – rekla bih mu da ne želim da budemo
prijatelji i otišla. Nije bilo u redu zadržati ga kao prijatelja, jer
će ga to boljeti. Nisam znala što namjeravam postići, ali odjednom sam
postala sigurna da to nije ništa dobro.
“Imaš pravo”, prošaptala sam.
Nasmijao
se. “Opraštam ti. Samo pokušaj da se ne naljutiš previše na mene. Jer
nedavno sam odlučio da neću odustati. Stvarno postoji nešto neodoljivo
u izgubljenim slučajevima.”
“Jacobe.” Zagledala sam se u njegove tamne oči, ne bi li me ozbiljno shvatio. “Volim njega, Jacobe. On mi je sve na svijetu.”
“Voliš i mene”, podsjetio me. Podigao je ruku kad sam se pokušala pobuniti. “Ne na isti način, znam. Ali
nije
ti on sve na svijetu, da znaš. Nije više. Možda je nekada bio, ali
otišao je. I sada se mora suočiti s posljedicom te svoje odluke – sa
mnom.”
Odmahnula sam glavom. “Baš si nemoguć.”
Odjednom se uozbiljio. Uhvatio me za bradu, tako čvrsto da nisam mogla odvratiti pogled od njegovih prodornih očiju.
“Dok ti srce ne prestane kucati, Bella”, rekao je, “bit ću tu – i boriti se. Ne zaboravi da imaš izbor.”
“Ne
želim izbor”, usprotivila sam se, neuspješno nastojeći osloboditi
bradu. “A otkucaji srca su mi odbrojani, Jacobe. Vrijeme samo što nije
došlo.”
Stisnuo je oči. “Utoliko prije se trebaš boriti – boriti jače, sada, dok ja još mogu”, prošaptao je.
Još
uvijek mi je držao bradu – prsti su mu bili prečvrsti, tako da me
boljelo – i opazila sam mu u očima da je naglo donio odluku.
“N – ”, krenula sam prigovoriti, ali bilo je prekasno.
Pritisnuo je usne o moje, prekidajući mi prigovor.
Poljubio
me ljutito, grubo, drugom rukom me čvrsto uhvativši za zatiljak, tako
da nisam mogla pobjeći. Gurala sam mu prsa svom snagom, ali kao da to
nije ni primijetio. Usta su mu, usprkos ljutnji, bila meka dok su mu
usne prianjale o moje, na topao, drugačiji način.
Ščepala sam ga za
lice, ne bih li ga odmaknula, i opet doživjela neuspjeh. Ovaj put je
to, izgleda, ipak primijetio, što ga je rasrdilo. Silom mi je usnama
rastvorio usne, i osjetila sam mu vrući dah u ustima.
Reagirajući
nagonski, pustila sam da mi ruke padnu uz bokove, i zatvorila se.
Otvorila sam oči i prestala se opirati, prestala osjećati... samo sam
čekala da prestane.
Upalilo je. Ljutnja kao da je isparila, i on se odmaknuo da me pogleda. Nježno je opet pritisnuo usne o
moje, jedanput, dvaput... po treći put. Pretvarala sam se da sam kip i samo čekala.
Napokon mi je pustio lice i odmaknuo se.
“Jesi li završio?”, upitala sam ga bezizražajnim glasom.
“Jesam”, uzdahnuo je. Počeo se smiješiti, sklapajući oči.
Zamahnula sam rukom i pustila da mi izleti, tako da sam ga opalila u usta punom snagom svoga tijela.
Začulo se krckanje.
“Au! AU!”, vrisnula sam i počela mahnito poskakivati u agoniji, privijajući šaku uz prsa. Slomila se, to sam jasno osjećala.
Jacob me zgranuto pogledao. “Jesi li dobro?”
“Nisam, kvragu! Slomio si mi ruku!”
“Bella, sama si sebi slomila ruku. Daj sad prestani plesati i daj mi da ti je pogledam.”
“Ne diraj me! Ovaj čas idem kući!”
“Idem ja po auto”, rekao je smireno. Nije čak ni trljao bradu, kao na filmu. Kako sam jadna ispala.
“Neka,
hvala”, oštro sam prošaptala. “Radije idem pješice.” Krenula sam prema
cesti. Do granice je bilo tek nekoliko kilometara. Čim se udaljim od
njega, Alice će me opaziti i poslati nekoga po mene.
“Daj da te odvezem kući”, ostao je uporan Jacob. Za divno čudo, imao je petlje obgrliti me oko struka.
Otrgnula sam se od njega.
“Pa
dobro!”, zarežala sam. “Vozi me! Jedva čekam da vidim što će ti Edward
napraviti! Nadam se da će ti zavrnuti šiju, bezobrazni, prepotentni,
debilni PSU!”
Jacob je zakolutao očima. Ispratio me do suvozačke
strane svog auta i pomogao mi da uđem. Kad je sjeo za upravljač,
zviždukao je.“Pa zar te nisam bar malo ozlijedila?”, upitala sam ga, bijesna i iživcirana.
“Ti
se to šališ? Da nisi počela vrištati, možda ne bih ni primijetio da si
me pokušala udariti. Možda nisam sazdan od kamena, ali nisam tako mek.”
“Mrzim te, Jacobe Black.”
“Tako treba. Mržnja je strastvena emocija.”
“Dat ću ti ja strastveno”, promrsila sam sebi u bradu.
“Umorstvo, najveći zločin iz strasti.”
“Ma daj”, rekao je, sav vedar, izgledajući kao da se sprema opet zazviždati. “Sigurno ti je bilo bolje od ljubljenja s kamenom.”
“Ni blizu”, kazala sam mu hladno.
Napućio je usne. “Možda ti to samo tako kažeš.”
“Ali nije tako.”
To ga je načas vidno pogodilo, ali onda je živnuo.
“Stvarno si luda. Nemam nikakvih osobnih iskustava s takvim stvarima, ali meni je stvarno bilo baš nevjerojatno.”
“Gah”, prostenjala sam.
“Razmišljat ćeš večeras o tome. Kad bude mislio da spavaš, ti ćeš razmišljati o izboru koji imaš.”
“Ako se večeras uopće sjetim tebe, to će biti samo zato što proživljavam noćnu moru.”
Posve
je usporio auto i pogledao me iskreno i otvoreno tamnim očima. “Samo
pomisli na to kako bi ti moglo biti, Bella”, zamolio me blagim,
srdačnim tonom. “Za mene ne bi morala ništa promijeniti. Znaš da bi
Charlieju bilo drago da se odlučiš za mene. Mogao bih te štititi
jednako
dobro kao i tvoj vampir – možda i bolje. I bila bi sretna uz mene,
Bella. Toliko ti toga mogu dati što on ne može. Kladim se da te on nije
u stanju ni poljubiti onako – jer bi ti tada naudio. Ja ti nikad, nikad
ne bih naudio, Bella.”
Pokazala sam mu svoju povrijeđenu šaku.
Uzdahnuo je. “Nisam ja za to bio kriv. Trebala si biti pametnija.”
“Jacobe, ja ne mogu biti sretna bez njega.”
“Nikad
nisi ni pokušala”, usprotivio se. “Kad je otišao, svu si energiju
trošila na to da ga zadržiš u sebi. Mogla bi biti sretna kad bi ga se
riješila u svojoj glavi. Mogla bi biti sretna sa mnom.”
“Ne želim biti sretna ni sa kim osim s njim”, ustrajala sam.
“Nikad nećeš moći biti sigurna u njega kao u mene.
Jedanput te ostavio. Možda to ponovi.”
“Ne,
neće”, rekla sam kroz zube. Bol te uspomene zasjekla me poput udarca
bičem. Nagnala me da i ja njega povrijedim. “Ti si mene jedanput
ostavio”, podsjetila sam ga, misleći na tjedne dok se skrivao od mene,
na riječi koje mi je rekao u šumi pokraj svoje kuće...
“Nikad
nisam”, gorljivo mi je uzvratio. “Kazali su mi da ti ne smijem reći –
da ne bi bilo sigurno za tebe ako budemo zajedno. Ali nikad te nisam
ostavio, nikad! Tada sam trčao oko tvoje kuće noću – kao i sada. Samo
da bih bio siguran da je s tobom sve u redu.”
Nisam mu namjeravala dopustiti da me natjera da se sada sažalim nad njime.
“Vozi me kući. Boli me ruka.”
Uzdahnuo je i počeo voziti normalnom brzinom, gledajući u cestu.
“Samo razmisli o tome, Bella.”
“Neću”, rekla sam tvrdoglavo.
“Hoćeš. Večeras. A ja ću misliti o tebi dok ti budeš mislila o meni.”
“Kao što kažem, u noćnoj mori.”
Iscerio se prema meni. “Uzvratila si mi poljubac.”
Zgranula sam se i nehotice ponovno stisnula šake, te prosiktala kad me zaboljela slomljena ruka.
“Jesi li dobro?”, upitao me.
“Nisam ti uzvratila.”
“Mislim da mogu procijeniti razliku.”
“Očito ne možeš – to nije bilo uzvraćanje poljupca, nego pokušaj da te otjeram što dalje, kretenu.”
Nasmijao se duboko i grleno. “Osjetljiva si. Gotovo pretjeruješ u opravdavanju, rekao bih.”
Duboko
sam udahnula. Nije imalo smisla raspravljati s njim; preokrenut će sve
što mu kažem. Posvetila sam se svojoj ruci, nastojeći protegnuti prste,
da vidim gdje mi se sve slomila. Oštri bolovi sijevnuli su mi kroz
zglobove.
Prostenjala sam.
“Stvarno mi je žao zbog tvoje šake”,
rekao je Jacob, zvučao je gotovo iskreno. “Kad me idući put poželiš
udariti, zamahni policom za bejzbol ili pajserom, okej?”
Nisam shvatila kamo to idemo sve dok se nismo našli u mojoj ulici.
“Zašto me vodiš ovamo?”, oštro sam ga upitala.
Blijedo me pogledao. “Pa zar nisi rekla da ideš kući?”
“Gah.
Valjda me i ne možeš odvesti Edwardovoj kući, zar ne?” Zaškrgutala sam
zubima od nemoći. Bol mu je iskrivila cijelo lice, i bilo mi je jasno
da ga je to pogodilo više od svega što sam dotad rekla.
“Ovo je tvoj dom, Bella”, tiho je rekao.
“Da, ali živi li tu neki liječnik?”, upitala sam ga i opet mu pokazala šaku.
“O.” Malo je razmislio o tome. “Odvest ću te u bolnicu. Ili te može odvesti Charlie.”
“Ne želim u bolnicu. To bi bilo neugodno i nepotrebno.”
Stavio je golf u ler pred kućom, premišljajući nesigurna lica. Charliejev automobil stajalo je na prilazu.
Uzdahnula sam. “Idi kući, Jacobe.”
Nespretno sam izašla iz auta i krenula prema kući.
Motor se ugasio iza mene, i manje sam se iznenadila nego naljutila kad sam zatekla Jacoba ponovno kraj sebe.
“Što ćeš učiniti?”, upitao me.
“Stavit
ću led na šaku, a onda ću nazvati Edwarda i reći mu da dođe po mene i
odveze me Carlisleu da mi se pobrine za šaku. A onda, ako još budeš tu,
krećem u potragu za pajserom.”
Nije mi odgovorio. Otvorio je ulazna vrata i pridržao mi ih.
Šutke smo prošli kraj dnevne sobe, gdje je Charlie ležao na kauču.
“Hej, djeco”, rekao je i uspravio se. “Drago mi je što te ovdje vidim, Jake.”
“Hej, Charlie”, odgovorio mu je opušteno Jacob, zastavši.
Ja sam šmugnula u kuhinju.
“Što je s njom?”, upitao ga je Charlie.
“Misli da je možda slomila šaku”, čula sam kako mu Jacob kaže. Otišla sam do zamrzivača i izvukla posudicu s kockama leda.
“Kako je to uspjela?” Smatrala sam da bi Charlie, kao moj otac, trebao zvučati malo manje posprdno i malo zabrinutije za mene.
Jacob se nasmijao. “Udarila me.”
I
Charlie se nasmijao, a ja sam se mrštila dok sam lupala posudicom o rub
sudopera. Led se raštrkao po unutrašnjosti, pa sam nagrabila kocke
zdravom rukom i umotala ih u krpu na radnoj plohi.
“Zašto te udarila?”
“Zato što sam je poljubio”, rekao je Jacob, bestidno.
“Svaka čast, momče”, čestitao mu je Charlie.
Zaškrgutala sam zubima i otišla do telefona. Nazvala sam Edwarda na mobitel.
“Bella?”, odgovorio mi je nakon prvog zvona. Zvučao je ne samo kao da mu je laknulo – bio je oduševljen.
Čula
sam motor volvoa u pozadini; već je bio u autu – što je bilo dobro.
“Ostavila si mobitel... Žao mi je, je li te Jacob dovezao kući?”
“Jest”, progunđala sam. “Hoćeš li doći po mene, molim te?”
“Stižem”, smjesta je rekao. “Što je bilo?”
“Htjela bih da mi Carlisle pogleda šaku. Mislim da sam je slomila.”
U
dnevnoj sobi se sve stišalo, pa sam se upitala kada će Jacob klisnuti.
Mračno sam se osmjehnula, zamišljajući kako mu je sada neugodno.
“Što se dogodilo?”, ustrajao je Edward, a glas mu je zadrhtao.
“Udarila sam Jacoba”, priznala sam mu.
“Tako treba”, sumorno je rekao Edward. “Premda mi je žao što si se ozlijedila.”
Kratko sam se nasmijala, jer mu je bilo jednako drago kao i maloprije Charlieju.
“Da sam bar ozlijedila njega”, ozlojeđeno sam uzdahnula.
“Nisam mu nanijela ni najmanju povredu.”
“Mogu ja to riješiti”, ponudio se.
“Nadala sam se da ćeš to reći.”
Načas je zastao. “To ne zvuči slično tebi”, rekao je, postajući oprezan. “Pa što ti je učinio?”
“Poljubio me”, zarežala sam.
S druge strane linije čula sam samo zvuk ubrzavanja automobila.
U susjednoj sobi, Charlie je opet progovorio. “Možda bi bilo bolje da odeš, Jake”, predložio mu je.
“Mislim da ću ostati ovdje, ako nemaš ništa protiv.”
“Sâm sebi kopaš grob”, promrmljao je Charlie.
“Je li pas još tamo?”, napokon je opet progovorio Edward.
“Da.”
“Iza ugla sam”, rekao je mračno i prekinuo vezu.
Kad sam spustila slušalicu, smješkajući se, začula sam kako njegov automobil punom brzinom dolazi niz ulicu.
Kočnice su glasno zaškripale kad se naglo zaustavio pred kućom. Otišla sam otvoriti vrata.
“Kako ruka?”, upitao me Charlie dok sam prolazila.
Charlie mi je djelovao kao da mu je neugodno. Jacob se baškario kraj njega na kauču, savršeno opušten.
Podigla sam led sa šake da mu je pokažem. “Otiče.”
“Možda bi ti bilo bolje da se tučeš sa sebi ravnima”, predložio mi je Charlie.
“Možda”, složila sam se. Produžila sam do vrata i otvorila ih. Edward me čekao.
“Da vidim”, šapnuo mi je.
Pažljivo
mi je pregledao šaku, tako brižno da me nije ni najmanje zaboljela.
Ruke su mu bile hladne gotovo koliko i led, i prijao mi je njihov dodir.
“Mislim da imaš pravo, slomljena je”, rekao je. “Ponosim se tobom. Očito si prilično snažno udarila.”
“Iz sve snage.” Uzdahnula sam. “Što očito nije bilo dovoljno.”
Nježno mi je poljubio šaku. “Pobrinut ću se za to”, obećao mi je. A zatim je pozvao: “Jacobe”, i dalje tihim i smirenim glasom.
“Daj, daj”, upozorio ga je Charlie.
Čula
sam kako se Charlie s mukom diže s kauča. Jacob je prvi stigao u
predvorje, a i mnogo tiše, ali Charlie nije bio daleko iza njega. Jacob
se držao pozorno i spremno.
“Neću nikakvu svađu, je li jasno?”,
Charlie je pogledao samo u Edwarda kad je to rekao. “Odmah ću staviti
značku, ako ti nije jasno da je to službeni zahtjev.”
“Neće biti potrebno”, rekao je Edward suzdržanim glasom.
“A da radije uhitiš mene, tata?”, predložila sam mu.
“Ja sam ta koja se tuče.”
Charlie je podigao obrvu. “Želiš li podnijeti prijavu, Jake?”
“Ne.” Jacob se iscerio kao nepopravljivi fakin. “Radije bih osobno poravnao račune, kad god želi.”
Edward je napravio grimasu.
“Tata, zar ti ono nemaš palicu za bejzbol negdje u svojoj sobi? Htjela bih je posuditi na minutu.”
Charlie me mirno pogledao. “Bilo bi dosta, Bella.”
“Idemo da ti Carlisle pogleda šaku dok nisi završila iza rešetaka”, rekao je Edward. Obrglio me i poveo prema vratima.
“Pa dobro”, rekla sam i naslonila se na njega. Nisam više bila jako ljuta, sad kad se Edward našao uz mene.
Smirio me, a čak me ni šaka više nije tako smetala.
Stigli smo do pločnika kad sam začula Charliejev zabrinuti šapat iza sebe.
“Što ti to radiš? Jesi li poludio?”
“Samo trenutak, Charlie”, odgovorio mu je Jacob.
“Ne brini, odmah se vraćam.”
Osvrnula
sam se i opazila da je Jacob pošao za nama, zastavši da zatvori ulazna
vrata pred Charliejevim iznenađenim licem, punim nelagode.
Edward ga je isprva zanemario, vodeći me do auta.
Pomogao mi je da uđem i zatvorio vrata, a onda se okrenuo da se suoči s Jacobom na pločniku.
Zabrinuto sam se nagnula kroz otvoreni prozor. Vidjela sam Charlieja u kući, gdje viri kroz zavjese u dnevnoj sobi.
Jacob se držao opušteno, ruku prekriženih na prsima, ali mišići donje vilice bili su mu napeti.
Edward
mu se obratio tako smireno i blago da su mu riječi, začudo, odisale još
većom prijetnjom. “Neću te sada ubiti, jer bi to pogodilo Bellu.”
“Hmf ”, progunđala sam.
Edward se malo okrenuo i uputio mi kratak osmijeh.
Lice mu je još bilo mirno. “Pogodilo bi te ujutro”, rekao je i prešao mi prstima preko obraza.
Zatim
se opet obratio Jacobu. “Ali ako mi je ikada više vratiš ozlijeđenu – i
ne zanima me ko je kriv; ne zanima me je li se samo spotaknula, ili joj
je meteorit pao s neba na glavu – ako mi je vratiš manje savršenu nego
što je bila kad sam ti je predao, ubuduće ćeš trčati na tri noge. Je li
to jasno, pseto?”
Jacob je prevrnuo očima.
“Ko se vraća?”, promrsila sam.
Edward
je nastavio kao da me nije čuo. “A ako je ikada više poljubiš, ja ću ti
u njezino ime slomiti čeljust”, obećao mu je, i dalje govoreći blago, i
baršunasto, i smrtonosno.
“Što ako to sama bude željela?”, bahato je rekao Jacob, rastežući riječi.
“Ha!”, frknula sam.
“Bude
li to željela, neću se buniti.” Edward je slegnuo ramenima, nimalo
zabrinut. “Možda bi ti bilo pametnije da pričekaš da ti to sama
otvoreno kaže, umjesto da se oslanjaš na svoje tumačenje njezinog
držanja – ali, čuj, o tvojoj se čeljusti radi.”
Jacob se iscerio.“Ma nadaj se”, progunđala sam.
“Da, nada se”, promrmljao je Edward.
“Pa,
ako si gotov s kopanjem po mojoj glavi”, rekao je Jacob glasom teškim
od ozlojeđenosti, “a da se možda kreneš pobrinuti za njezinu ruku?”
“Samo
još nešto”, polako je rekao Edward. “Borit ću se za nju, također. Imaj
to na umu. Ništa ne uzimam zdravo za gotovo, a borit ću se dvostruko
upornije nego ti.”
“Baš dobro”, zarežao je Jacob. “Nije neka fora potući nekoga ko vara.”
“Moja je.” Edwardov tihi glas odjednom je postao mračan, ne onako pribran kao prije. “Nisam rekao da ću se boriti pošteno.”
“Nisam ni ja.”
“Sretno ti bilo.”
Jacob je kimnuo glavom. “Da, neka bolji čovjek pobijedi.”
“To zvuči otprilike tačno... štene jedno.”
Jacob
je načas napravio grimasu, a zatim je primirio lice, nagnuo se preko
Edwarda i osmjehnuo mi se. Ošinula sam ga pogledom, zauzvrat.
“Nadam se da će ti ruka brzo ozdraviti. Stvarno mi je žao što si se ozlijedila.”
Djetinjasto sam okrenula glavu od njega.
Nisam
više dizala pogled dok je Edward obilazio auto i sjedao za upravljač,
tako da nisam znala je li se Jacob vratio u kuću, ili je nastavio samo
stajati i gledati me.
“Kako se osjećaš?”, upitao me Edward kad smo pošli.
“Iživcirano.”
Zahihotao se. “Pitam te za ruku.”
Slegnula sam ramenima. “Doživjela sam ja i gore.”
“To je tačno”, složio se, te namrštio.
Edward
je obišao kuću i dovezao nas do garaže. Tamo su bili Emmett i Rosalie;
njezine savršene noge, prepoznatljive čak i u trapericama, virile su
ispod Emmettova golemog džipa. Emmett je sjedio pokraj nje, jedne ruke
ispružene ispod džipa prema njoj. Nisam smjesta shvatila da joj služi
kao dizalica.
Emmett nas je radoznalo gledao dok mi je Edward
pažljivo pomagao da izađem iz automobila. Oči je uperio u šaku koju sam
privijala uz prsa.
Emmett se iscerio. “Opet si pala, Bella?”
Prostrijelila sam ga žestokim pogledom. “Ne, Emmette. Opalila sam vukodlaka u njušku.”
Emmett je trepnuo, a onda prasnuo u gromoglasan smijeh.
Dok me Edward vodio kraj njih, Rosalie se javila ispod auta.
“Jasper će dobiti okladu”, rekla je zločesto.
Emmett se smjesta prestao cerekati i počeo me pažljivo odmjeravati pogledom.
“Kakvu okladu?”, smjesta sam je upitala, zastavši.
“Daj, idemo do Carlislea”, požurivao me Edward.
Značajno je gledao u Emmetta. Jedva primjetno odmahnuo je glavom.
“Kakvu okladu?”, uporno sam ponovila, okrenuvši se prema njemu.
“Baš ti hvala, Rosalie”, promrsio je, čvršće me uhvatio oko struka i poveo prema kući.
“Edwarde...”, progunđala sam.
“Djetinjarija”, slegnuo je ramenima. “Emmett i Jasper vole se kockati.”
“Emmett će mi kazati.” Pokušala sam se okrenuti, ali držao me željeznim stiskom.
Uzdahnuo je. “Kladili su se u to koliko će ti se puta... omaknuti u prvih godinu dana.”
“O.”
Složila sam grimasu, ne bih li prikrila užas koji me obuzeo čim sam
shvatila što je htio reći. “Kladili su se u to koliko ću ljudi ubiti?”
“Da”, nevoljko mi je priznao. “Rosalie smatra da će tvoja prijeka ćud dati bolje izglede Jasperu.”
Obuzeo me blagi ushit. “Jasper se kladio na mnogo.”
“Bit će mu draže ako tebi bude teško da se navikneš. Dojadilo mu je biti najslabija karika.”
“Jasno.
Naravno da će mu biti. Pa, valjda bih mogla tu i tamo počiniti koje
umorstvo viška, ako će to usrećiti Jaspera. Zašto da ne?” Brbljala sam
bez veze, tupim, monotonim glasom.
U glavi sam vidjela novinske naslove, popise imena...
Uhvatio me čvršće. “Ne moraš se sada zabrinjavati zbog toga. Zapravo, ne moraš se nikada zabrinjavati zbog toga, ako ne želiš.”
Prostenjala sam, a Edward me brže poveo prema kući, misleći da mi to smeta bol u šaci.
Šaka
mi je bila slomljena, ali ne ozbiljno – jedan mi je zglob tek malčice
napuknuo. Nisam htjela u gips, a Carlisle je rekao da će mi udlaga biti
dovoljna ako obećam da ću je nositi. Obećala sam.
Edward je opazio da su mi misli daleko dok mi je
Carlisle
pažljivo stavljao udlagu oko šake. Nekoliko puta me zabrinuto upitao
boli li me, ali svaki put sam ga smirila, kazavši mu da nije stvar u
tome.
Kao da mi je trebao još jedan razlog za brigu – čak i kad bih uopće imala mjesta za njega.
Sve
Jasperove priče o novostvorenim vampirima kolale su mi po glavi otkako
je opisao svoju prošlost. Sada su mi se te priče posve razbistrile pred
očima na vijest o okladi koju je sklopio s Emmettom. Onako usput,
upitala sam se u što su se kladili. Koja te nagrada motivira kad već
imaš sve?
Oduvijek sam znala da ću biti drugačija. Nadala sam se da
ću biti jaka kao što je Edward rekao. Jaka i brza i nadasve lijepa.
Neko ko može stati pokraj Edwarda i osjećati se kao da ondje pripada.
Nastojala
sam da ne mislim previše o svemu ostalom što ću biti. Divlja.
Krvožedna. Možda se neću moći suzdržati od ubijanja ljudi. Neznanaca,
ljudi koji mi kad nisu učinili ništa loše. Ljudi poput sve većeg broja
žrtava u Seattleu, koji su imali obitelji i prijatelje i budućnost.
Ljudi koji su imali svoje živote. A ja bih mogla biti neman koja će im sve to oduzeti.
Ali,
ruku na srce, smatrala sam da bih s tim izašla na kraj – jer sam
vjerovala, apsolutno vjerovala da će me Edward spriječiti da učinim
išta što bih mogla zažaliti.
Znala sam da bi me odveo u lov na
pingvine na Antarktiku ako ga zamolim. A ja ću učiniti sve da budem
dobra osoba. Dobra vampirica. Zahihotala bih se na tu pomisao, da nije
bilo ove nove brige.
Jer, kad bih doista nekako ispala takva – poput
novorođenih u grozomornim slikama koje mi je Jasper usadio u glavu – da
li bih ikako mogla i dalje ostati ja? A budem li jedino željela ubijati
ljude, što će biti sa svime onim što želim sada?
Edward je bio tako
opsjednut potrebom da ništa ne propustim dokle sam god ljudska. To mi
se obično činilo pomalo blesavim. Nije bilo mnogo ljudskih iskustava
koje sam se bojala da ću propustiti. Dokle god budem u prilici biti uz
Edwarda, što bih još mogla tražiti?
Promatrala sam mu lice dok je
gledao kako mi Carlisle zbrinjava šaku. Nije bilo toga na svijetu što
sam željela više od njega. Hoće li se to, može li se to promijeniti?
Postoji li uopće neko ljudsko iskustvo kojega se neću htjeti odreći?

Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
15. Opklada
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Eclipse-
Jump to: