NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 20. Voltera

Go down 
AuthorMessage
Edward's honey
Glavni Administrator
Glavni Administrator
avatar

Posts : 56
Join date : 2010-06-26
Age : 25
Location : Tree Hill ^^

PostSubject: 20. Voltera   Sat Jun 26, 2010 7:45 am

Krenule smo u strm uspon, a na cesti je nastajala sve
veća gužva. Dok smo se vozile serpentinama, vozila su se
tako natisnula da ih Alice više nije mogla suludo preticati.
Počele smo militi iza malog, svijetlosmeđeg pežoa.
“Alice”, prostenjala sam. Sat na upravljačkoj ploči
kao da je otkucavao sve brže.
“Ovo je jedini pristup gradu”, pokušala me utješiti,
ali glas joj je bio previše napet da me smiri.
Vozila su nastavila napredovati mic po mic, uskom,
jednotračnom cestom. Sunce je blistavo sjalo. Činilo se
da je već u zenitu.
Vozila su se vukla jedno po jedno prema gradu. Kad
smo mu se približile, vidjela sam automobile parkirane
kraj ceste i ljude koji izlaze iz njih da ostatak puta prijeđu
pješice. Isprva sam pomislila da su samo nestrpljivi
– što sam lako mogla shvatiti. Ali onda smo obišli novu
serpentinu, i ugledala sam prepuno parkiralište pred
409
gradskim zidinama i gomile ljudi koje prolaze kroz gradske
dveri. Nikome nije bio dopušten ulazak vozilom.
“Alice”, upozorila sam je šapatom.
“Znam”, rekla je. Lice joj je bilo isklesano od leda.
Sad kad sam počela gledati, a miljele smo dovoljno
sporo da se to vidi, opazila sam da je vrlo vjetrovito. Ljudi
koji su se tiskali prema dverima držali su se za kape i
micali kosu s lica. Odjeća se nadimala oko njih. Također
sam opazila da je crvena boja posvuda. Crvene košulje,
crvene kape, crvene zastave obješene kao duge vrpce kraj
dveri, sve je to vijorilo – spazila sam kako intenzivno
grimiznu maramu kojom je jedna žena povezala kosu
odnosi nagli nalet vjetra. Podigla se u zrak iznad nje,
izvijajući se kao da je živa. Ispružila je ruke i poskočila za
njom, ali marama je samo lepetala sve više, poput krvave
mrlje spram zagasitih, drevnih zidova.
“Bella.” Alice je brzo progovorila žestokim, prigušenim
glasom. “Ne vidim što će sada odlučiti ovaj stražar
ovdje – ako ne upali, morat ćeš krenuti sama. Morat ćeš
trčati. Samo stalno pitaj gdje je Palazzo dei Priori, i trči
kamo ti pokažu. Nemoj se izgubiti.”
“Palazzo dei Priori, Palazzo dei Priori”, počela sam
ponavljati to ime, ne bih li ga upamtila.
“Ili ‘zvonik’, ako znaju engleski. Ja ću otići s druge
strane, da pokušam negdje iza grada naći neko skriveno
mjesto gdje mogu prijeći zidine.”
Kimnula sam glavom. “Palazzo dei Priori.”
“Edward će biti pod zvonikom, sjeverno od trga. S
desne strane je uska uličica, a on će stajati tamo, u sjeni.
Morat ćeš mu privući pažnju prije nego što stigne iskoračiti
na sunce.”
Grozničavo sam kimnula.
410 Alice je bila pri kraju reda. Čovjek u mornarički plavoj
uniformi upravljao je prometom, vraćajući vozila s
punog parkirališta. Okretala su se i išla naći mjesto uz
cestu. Zatim je Alice došla na red.
Uniformirani joj je lijeno mahnuo, ne obraćajući pažnju.
Alice je ubrzala, obišla ga i krenula prema dverima.
Viknuo je nešto za nama, ali nije otišao s mjesta, mahnito
mašući sljedećem autu da se ne usudi izvesti istu
fintu kao i mi.
Čovjek na ulazu u grad nosio je istu takvu uniformu.
Kad smo mu prišle, okružila nas je vreva turista. Tiskali
su se po pločnicima i znatiželjno buljili u nametljivi,
razmetljivi porše.
Stražar je iskoračio nasred ulice. Alice je pažljivo
okrenula auto pod kutom i zaustavila ga. Sunce je tuklo
u moj prozor, a ona je bila u sjeni. Brzo je dohvatila torbicu
iza sjedala i izvadila nešto iz nje.
Stražar je ozlojeđeno prišao njezinom prozoru i ljutito
pokucao na njega.
Spustila je prozor do polovice, a ja sam vidjela kako
se naglo zaprepastio kad je opazio lice iza tamnog stakla.
“Žao mi je, danas u grad smiju samo turistički autobusi,
šinjora”, rekao je na engleskom, s jakom primjesom
talijanskoga. Kao da mu je sada bilo krivo što nema
boljih vijesti za ovoliku ljepoticu.
“Na privatnoj smo turi”, rekla je Alice i zabljesnula
ga zamamnim osmijehom. Ispružila je ruku kroz prozor,
na sunce. Ukočila sam se, a tek onda shvatila da nosi
rukavicu boje kože sve do iznad lakta. Uhvatila ga je
za ruku, i dalje podignutu nakon kucanja na prozor, i
uvukla je u auto. Stavila mu je nešto u dlan i presavila
mu prste oko toga.
411
Ošamućeno je blenuo kad je izvukao ruku iz automobila
i ugledao debeli svežanj novca koji mu se sada
nalazio u njoj. Vanjska je novčanica bila ona od tisuću
dolara.
“To je neka šala?”, promumljao je.
Alice mu se blistavo osmjehnula. “Samo ako je to
vama smiješno.”
Pogledao ju je razrogačenim očima. Nervozno sam
bacila pogled na sat na upravljačkoj ploči. Ako se Edward
drži prvotnog plana, ostalo nam je samo još pet minuta.
“Malčice mi se žuri”, natuknula mu je, osmjehujući
se i dalje.
Stražar je dvaput trepnuo, a onda tutnuo novac u prsluk.
Odmaknuo se od prozora i mahnuo nam da prođemo.
Niko od prolaznika izgleda da nije opazio tu tihu
razmjenu. Alice je ušla automobilom u grad, i obje smo
uzdahnule od olakšanja.
Ulica je bila vrlo uska, potaracana pločama boje jednake
cimetno smeđim kućama koje su zavijale ulice u
debelu sjenu. Kao da smo se našle u nekom prilazu. Crvene
zastave, međusobno razmaknute tek nekoliko metara,
resile su zidove i vijorile na vjetru koji je fijukao
uskom uličicom.
Bila je gužva, a pješaci su nas usporavali.
“Samo još malo”, ohrabrila me Alice; čvrsto sam držala
kvaku, spremna iskočiti na ulicu čim kaže.
Vozila je u brzim pokretima i naglim zastajanjima, a
ljudi u mnoštvu mahali su šakama i ljutito joj govorili
svašta što na svu sreću nisam razumjela. Skrenula je na
puteljak koji nije mogao biti namijenjen za vozila; ljudi
su se zgranuto morali tiskati u vrata dok smo se provlačile
onuda. Na suprotnom kraju naišle smo na još jednu
412 ulicu. Kuće su tu bile više; naginjale su se jedne prema
drugima, tako da sunce nije doticalo pločnik – crvene
zastave s obje strane gotovo su se doticale pri lamatanju.
Gužva je tu bila gušća nego igdje dosad. Alice je zaustavila
auto. Otvorila sam vrata prije nego što smo potpuno
stale.
Pokazala mi je prema mjestu gdje je ulica izlazila u
svjetliji prostor. “Eno ga – na južnom smo dijelu trga.
Trči ravno na suprotnu stranu, desno od zvonika. Ja ću
nekako doći unaokolo – ”
Odjednom je ostala bez daha, a kad je opet progovorila,
siktala je. “Posvuda ih ima!”
Ukočila sam se u mjestu, ali ona me izgurala iz auta.
“Pusti sad njih. Imaš još dvije minute. Trči, Bella, trči!”,
viknula je dok je i sama izlazila iz automobila.
Nisam stala da vidim kako se Alice stapa sa sjenama.
Nisam zastala da zalupim vrata za sobom. Odgurnula
sam neku krupnu ženu s puta i potrčala iz sve snage,
spuštene glave, slabo mareći za bilo što osim neravnih
kamenih ploča pod svojim nogama.
Na izlasku iz sjenovite uličice zaslijepilo me jarko
sunce što je tuklo na glavni trg. Vjetar me hučno udario,
bacajući mi kosu u oči, zasljepljujući me još jače. Nije
bilo čudo što sam opazila zid tjelesa tek kad sam se zaletjela
u njega.
Između tih natisnutih ljudi nije bilo ni prolaza ni procjepa.
Silovito sam ih počela gurati, opirući se rukama
koje su odgurivale mene. Čula sam ozlojeđene, pa čak i
bolne povike dok sam se probijala kroz njih, ali nijedan
na meni razumljivom jeziku. Lica su bila kovitlac ljutnje
i iznenađenosti, okružen sveprisutnim crvenilom. Jedna
mi se plavuša namrštila, a crvena marama koju je omo413
tala oko vrata izgledala mi je kao grozna rana. Dijete
koje je majka podigla na ramena da vidi preko svjetine
osmjehnulo mi se odozgor, šireći usne preko plastičnog
vampirskog zubala.
Mnoštvo se tiskalo oko mene, vrteći me u pogrešnom
smjeru. Bilo mi je drago što je zvonik tako upadljiv, inače
nikako ne bih ostala na pravom smjeru. Ali obje kazaljke
sad su pokazivale uvis, u neumoljivo sunce, a premda
sam se iz sve snage gurala kroz gomilu, znala sam da sam
zakasnila. Nisam još ni na pola puta. Neću stići. Glupa
sam i spora i ljudska, i svi ćemo stradati zbog toga.
Ponadala sam se da će se Alice izvući. Ponadala sam
se da će me vidjeti iz neke tamne sjene i saznati da sam
doživjela neuspjeh, pa da se može vratiti kući, Jasperu.
Ćulila sam uši, nastojeći kroz bijesne povike čuti
zvuk otkrivanja: zgranuti uzvik, možda vrisak, nekoga
ko će prvi ugledati Edwarda.
Ali u gužvi se našao otvor – spazila sam prazninu pred
sobom. Žurno sam se počela gurati onamo, shvativši tek
kad sam cjevanicama udarila o cigle da to široka, četvrtasta
fontana stoji nasred trga.
Gotovo sam zaplakala od olakšanja kad sam prebacila
nogu preko ruba i potrčala kroz vodu do koljena. Prštala
je svuda oko mene dok sam gazila kroz bazen. Čak i na
suncu, vjetar je puhao ledenjački hladno, a od vlage je ta
hladnoća postala doslovce bolna. Ali fontana je bila vrlo
široka; omogućila mi je da prijeđem sredinu trga, pa i
više, za samo nekoliko sekundi. Nisam zastala na suprotnom
kraju – odrazila sam se sa zidića i bacila se u gomilu.
Sad su me spremnije propuštali, izbjegavajući ledenu
vodu koja mi je prskala s mokre odjeće pri trku. Opet
sam bacila pogled na sat na zvoniku.
414 Duboko, prodorno zvono odjeknulo je trgom. Kamene
ploče pod mojim nogama zabridjele su. Djeca su
jauknula i prekrila si uši. A ja sam počela vrištati u trku.
“Edwarde!”, vrisnula sam, znajući da neće biti koristi
od toga. Svjetina je bila prebučna, a ja od napora nisam
mogla doći do daha. Ali nisam mogla prestati vrištati.
Opet je odzvonilo. Protrčala sam pokraj djeteta u
majčinom naručju – kosa mu je bila gotovo bijela na
zasljepljujućem suncu. Krug visokih muškaraca, odjevenih
u crvene blejzere, glasno me upozorio dok sam se
probijala kroz njih. Opet je odzvonilo.
Na drugoj strani ljudi u blejzerima nalazio se procjep
u svjetini, prostor između znatiželjnika koji su se besciljno
motali oko mene. Pogledom sam počela pretraživati
sjenoviti, uski prolaz s desne strane širokog, četvrtastog
zdanja pod zvonikom. Nisam vidjela razinu ulice – još
uvijek mi je smetalo previše ljudi. Opet je odzvonilo.
Sad sam već teško gledala. Kako me gomila nije više
zaklanjala od vjetra, šibao mi je lice i pekao oči. Nisam
bila sigurna teku li mi suze zbog toga, ili plačem zbog
poraza kad je opet odzvonilo.
Mala četveročlana obitelj stajala je najbliže početku
uličice. Djevojčice su na sebi imale grimizne haljinice,
tamne kose povezane vrpcama iste boje. Otac im nije bio
visok. Učinilo mi se da vidim nešto sjajno u sjeni, odmah
preko njegova ramena. Pohrlila sam prema njima,
nastojeći nešto vidjeti kroz suze što me peku. Odzvonilo
je, a mlađa je djevojčica čvrsto pritisnula uši dlanovima.
Starija, visoka majci tek do struka, zagrlila je majčinu
nogu i zagledala se u sjene iza njih. Vidjela sam kako
cima majku za lakat i pokazuje joj u tamu. Odzvonilo
je, a sad sam se našla tako blizu.
415
Bila sam dovoljno blizu da joj čujem piskutavi glas.
Njezin me otac iznenađeno pogledao kad sam naletjela
na njih, promuklo ponavljajući i ponavljajući Edwardovo
ime.
Starija djevojčica veselo se zahihotala i kazala nešto
majci, opet nestrpljivo pokazavši u sjene.
Zaobišla sam oca u trku – zgrabio je malenu, mičući
mi je s puta – i potrčala koliko me noge nose prema
sumračnom otvoru iza njih, dok mi je odzvanjalo iznad
glave.
“Edwarde, ne!”, vrisnula sam, ali glas mi se izgubio u
tutnjavi zvona.
Sad sam ga vidjela. I vidjela sam da on mene ne vidi.
To je doista bio on – ovaj put nije bilo halucinacija.
I shvatila sam da su moje obmane bile manjkavije nego
što sam mislila; nijedanput mu nisu bile ravne.
Edward je stajao nepomično kao kip na korak-dva od
početka uličice. Oči su mu bile sklopljene, obrubljene
zagasitoljubičastim kolobarima, ruke opušteno ispružene
uz bok, dlanova okrenutih prema van. Lice mu je bilo
vrlo smireno, kao da snatri o nečemu ugodnom. Mramorna
prsa bila su mu gola – pod nogama mu je ležala
hrpica bijele tkanine. Odražena svjetlost s ploča na trgu
mutno mu se ljeskala s njegove kože.
Nikad nisam vidjela ništa ljepše – čak i u trku, dok
sam dahtala i vrištala, to sam jasno vidjela. I proteklih
sedam mjeseci nije mi ništa značilo. I njegove riječi u
šumi nisu mi ništa značile. I nije mi bilo bitno što me on
ne želi. Ja nikad neću željeti ništa osim njega, ma koliko
još poživjela.
Opet je odzvonilo, a on je dugim korakom pošao
prema svjetlu.
416 “Ne!”, vrisnula sam. “Edwarde, pogledaj me!”
Nije me slušao. Vrlo se blago osmjehnuo. Podigao je
nogu da izvede korak kojim će se naći ravno na udaru
sunčevih zraka.
Sudarila sam se s njim tako snažno da bi me silina
sraza svalila na zemlju da me njegove ruke nisu ščepale.
Naglo me zadržao, tako da sam ostala bez daha, a glava
mi je poletjela unatrag.
Polako je otvorio tamne oči kad je sa zvonika opet
odzvonilo.
Pogledao je u mene, tiho iznenađen.
“Čudesno”, rekao je onim svojim predivnim glasom,
punim nevjerice, s tračkom podsmijeha. “Carlisle je
imao pravo.”
“Edwarde”, pokušala sam nekako izgovoriti, ali glasnice
mi nisu stvarale zvuk. “Moraš se vratiti u sjenu.
Moraš se maknuti odavde!”
Njemu je to samo bilo smiješno. Dlanom mi je meko
prešao preko obraza. Kao da nije ni primijetio da ga nastojim
odgurati. Koliko sam uspjeha u tome imala, mogla
sam jednako tako gurati i zidove u uličici. Opet je
odzvonilo, ali on nije reagirao.
Bilo je to vrlo čudno, jer znala sam da smo oboje u
smrtnoj opasnosti. Ipak, u tom trenutku osjetila sam se
dobro. Cijelo. Osjećala sam kako mi srce tuče u grudima,
kako mi krv opet vruće i brzo kola žilama. Pluća su
mi se duboko ispunila slatkom aromom njegove kože.
Bilo mi je kao da nikad nisam imala rupu u grudima.
Bila sam savršena – ne iscijeljena, već kao da sam oduvijek
bila cijela.
“Ne mogu vjerovati kako se to brzo zbilo. Ništa nisam
osjetio – vrlo su dobri”, zamišljeno je rekao, opet
417
zažmirio i pritisnuo mi usne na kosu. Glas mu je bio
poput meda i baršuna. “Smrt je isisala med iz tvoga daha,
ali nije zadobila moći nad tvojom ljepotom”, promrmljao
je, a ja sam prepoznala rečenicu koju Romeo izgovara u
grobnici. Sa zvonika je zadnji put odzvonilo. “Mirišeš
upravo isto kao i uvijek”, nastavio je. “Pa neka je onda
ovo pakao. Baš me briga. Prihvaćam ga.”
“Nisam mrtva”, upala sam mu u riječ. “A nisi ni ti!
Molim te, Edwarde, moramo odavde. Sigurno sad nisu
daleko!”
Počela sam se koprcati u njegovu naručju, a njemu se
čelo zbunjeno naboralo.
“Kako, molim?”, pristojno me upitao.
“Nismo mrtvi, bar ne još! Ali moramo smjesta odavde
prije nego što Volturi – ”
Shvaćanje mu je svanulo na licu dok sam to govorila.Prije nego što sam stigla sve reći, odjednom me odmaknuo
od ruba sjene, okrenuvši me bez napora i čvrsto
prislonio leđima o cigleni zid, te se sam okrenuo od
mene i pogledao prema uličici. Široko je, zaštitnički raširio
ruke preda mnom.
Provirila sam ispod njegove ruke i opazila kako se dva
tamna lika odvajaju od tmine.
“Pozdrav, gospodo.” Edwardov glas bio je smiren i
ugodan, na površini. “Mislim da mi vaše usluge danas
ipak neće trebati. Bio bih vam izuzetno zahvalan, doduše,
kad biste svojim gospodarima prenijeli moju zahvalu.”
“Da preselimo ovaj razgovor u prikladniji prostor?”,
prijeteći je prošaptao profinjen glas.
“Držim da to neće biti nužno.” Edwardov glas postao
je oštriji. “Znam kakve su ti upute, Felixe. Nisam prekršio
nijedno pravilo.”
418 “Felix je samo htio ukazati na blizinu sunca”, kazala
je druga sjenka umirujućim tonom. Obojicu su zakrivali
dimno sivi ogrtači, dugi do zemlje, što su se nadimali na
vjetru. “Potražimo bolji zaklon.”
“Doći ću za vama”, rekao je suho Edward. “Bella, a
da se vratiš na trg i pogledaš festival?”
“Ne, povedi djevojku”, kazala je prva sjenka, uspijevajući
nekako zvučati kao da se ceri.
“Neće ići.” Nestalo je hinjene uljudnosti. Edwardov
glas postao je plošan i leden. Neopazivo je premjestio
težište, i bilo mi je jasno da se sprema na borbu.
“Ne.” Nijemo sam izgovorila tu riječ.
“Psst”, promrmljao je, samo za mene.
“Felixe”, opomenula je druga, razboritija sjenka.
“Ne ovdje.” Obratio se Edwardu. “Aro bi jednostavno
htio ponovno s tobom razgovarati, ako si odlučio da
nas ipak ne prisiliš na djelovanje.”
“Svakako”, složio se Edward. “Ali djevojka može slobodno
otići.”
“Bojim se da to neće biti moguće”, rekla je sažalno
uljudna sjenka. “Moramo se držati pravila.”
“Onda se ja bojim da neću moći prihvatiti Arov poziv,
Demetri.”
“Nemam ništa protiv.” Felix je zvučao kao da prede.
Oči su mi se privikavale na duboku sjenku, i sad sam
vidjela da je Felix vrlo krupan, visok i plećat. Veličinom
me podsjećao na Emmetta.
“Aru to neće biti drago”, uzdahnuo je Demetri.
“Siguran sam da će preživjeti to razočaranje”, odvratio
mu je Edward.
Felix i Demetri prikrali su se bliže početku uličice,
blago se razmičući da mogu nasrnuti na Edwarda s dvije
419
strane. Namjeravali su ga natjerati dublje u uličicu, da
izbjegnu scenu. Do njihove kože nije dopirao odraz svjetlosti;
bili su sigurni u svojim ogrtačima.
Edward se nije pomaknuo ni za pedalj. Potpisivao je
smrtnu presudu time što me štiti.
Odjednom, Edward je naglo okrenuo glavu prema mraku
zavojite uličice, a to su učinili i Demetri i Felix, reagirajući
na neki zvuk ili pokret koji moja osjetila nisu uspjela opaziti.
“Budimo pristojni, dobro?”, predložio je pjevan glasić.
“Ima dama u društvu.”
Alice je lagano priskočila uz Edwarda i zauzela opušten
stav. Nije bilo ni traga nekoj prikrivenoj napetosti.
Izgledala je tako sitna, tako krhka. Njihala je ručice kao
malo dijete.
No i Demetri i Felix smjesta su se uspravili, a ogrtači
su im se blago zavijorili kad je nalet vjetra prohujao uličicom.
Felixovo se lice skiselilo. Očito im se nije sviđala
ravnopravna brojnost.
“Nismo sami”, podsjetila ih je.
Demetri se načas osvrnuo. Nekoliko metara dalje, na
trgu, promatrala nas je ona mala obitelj s djevojčicama u
crvenim haljinicama. Majka je nešto žurno objašnjavala
mužu, gledajući nas petoro. Pogledala je u stranu kad je
vidjela da je Demetri gleda. Muž je otišao nekoliko metara
dalje na trg i potapšao po ramenu jednog od onih
muškaraca u crvenim blejzerima.
Demetri je odmahnuo glavom. “Molim te, Edwarde,
budimo razumni”, rekao je.
“Budimo”, složio se Edward. “Pa ćemo sada u miru
otići, a da niko ništa neće znati.”
Demetri je ozlojeđeno uzdahnuo. “Dopusti da barem
porazgovaramo o ovome nasamo.”
420 Šestorica u crvenom sad su se pridružila obitelji, i svi
su nas stali zabrinuto gledati. Bila sam itekako svjesna
Edwardovog zaštitničkog stava preda mnom – sigurna
da ih je upravo to uzbunilo. Htjela sam im punim grlom
viknuti da bježe.
Edward je glasno škljocnuo zubima. “Ne.”
Felix se osmjehnuo.
“Dosta.”
Glas je bio visok i vrskav, i dopro je odostraga.
Provirila sam ispod Edwardove druge ruke i ugledala
malu, tamnu priliku kako nam prilazi. Prema nadimanju
skuta, znala sam da je to još neko od njihovih. A
čijih drugih?
Isprva sam pomislila da je to mladi dječak. Novopridošlica
je bila sitna poput Alice, kratko ošišane ravne,
svijetlosmeđe kose. Tijelo pod ogrtačem – koji je bio tamniji,
gotovo crn – bilo je vitko i androgino. Ali lice je
bilo prelijepo za dječaka. Naspram toga lica krupnih očiju
i punih usana Botticellijev bi anđeo izgledao kao demon.
Čak i ako se u obzir uzmu tamne, grimizne šarenice.
Veličinom je djelovala tako beznačajno da me zbunila
reakcija na njezin dolazak. Felix i Demetri smjesta su se
opustili iz položaja za napad i opet stopili sa sjenama
nadvijenih zidova.
Edward je spustio ruke i također opustio držanje – ali
kao znak poraza.
“Jane”, uzdahnuo je kad ju je prepoznao, pomiren s
onim što slijedi.
Alice je suzdržano prekrižila ruke.
“Pođite za mnom”, opet se oglasila Jane, monotono
govoreći svojim dječijim glasom. Okrenula nam je leđa i
nečujno se izgubila u mraku.
421
Felix nam je pokazao da pođemo prvi, cereći se.
Alice je smjesta krenula za malom Jane. Edward me
obrglio oko struka i poveo pokraj nje. Uličica se blago
spuštala i ujedno sužavala. Gledala sam u njega očima
punim grozničavih pitanja, ali on je samo odmahnuo
glavom. Iako nisam čula ostale iza nas, bila sam sigurna
da nas slijede.
“Onda, Alice”, rekao je Edward onako usput pri
hodu. “Valjda me ne bi trebalo čuditi što te vidim.”
“To je bila moja greška”, odgovorila mu je Alice jednakim
tonom. “Na meni je bilo da je ispravim.”
“Što se dogodilo?” Govorio je pristojno, kao da ga to
praktički i ne zanima. Pretpostavljala sam da su tomu
razlog naćuljene uši iza nas.
“Duga je to priča.” Alice je načas pogledala prema
meni. “Ukratko, ona je doista skočila s litice, ali ne u
pokušaju da se ubije. Bella ti je danas velika poklonica
ekstremnih sportova.”
Pocrvenila sam i uprla pogled ravno preda se, gledajući
za tamnom sjenom koju više nisam mogla vidjeti.
Mogla sam zamisliti što on sada sluša iz Alicinih misli.
Gotovo se udavila, vrebaju je vampiri, druži se s vukodlacima...
“Hm”, šturo je rekao Edward, a glas mu više nije bio
nimalo opušten.
Uličica je blago zavijala, i dalje se spuštajući, tako
da nisam vidjela da se put naglo prekida sve dok nismo
došli do ravnog ciglenog zida bez prozora. Onoj malenoj
po imenu Jane nije bilo ni traga.
Alice nije oklijevala, nije usporila korak dok je prilazila
zidu. Zatim je, lako i elegantno, spuznula niz otvorenu
rupu u ulici.
422 Izgledala je kao slivnik smješten na najnižoj tački
kolnika. Nisam to primijetila sve dok Alice nije nestala
kroz nju, ali rešetka je bila napola odmaknuta. Rupa je
bila uska i crna.
Ustuknula sam.
“U redu je, Bella”, rekao je Edward tiho. “Alice će te
uhvatiti.”
Sumnjičavo sam odmjerila rupu. Pretpostavljam da
bi on ušao u nju prvi da iza nas nisu, samodopadno i
šutke, čekali Demetri i Felix.
Čučnula sam i prebacila noge u uski procjep.
“Alice?”, prošaptala sam drhtavim glasom.
“Tu sam, Bella”, potvrdila mi je. Glas joj je dopro iz
prevelike dubine da se zbog toga osjetim bolje.
Edward me uhvatio za zapešća – ruke su mu bile studene
kao stijene u zimi – i spustio u mrak.
“Spremna?”, upitao je.
“Pusti je”, dobacila mu je Alice.
Sklopila sam oči da ne vidim tamu, čvrsto zažmirivši
od straha, čvrsto stisnuvši usta da ne vrisnem. Edward
me ispustio.
Pad je bio bešuman i kratak. Zrak je samo pola sekunde
fijukao oko mene, a onda sam naglo izdahnula
kad su me Alicine ruke spremno dočekale.
Imat ću modrice; ruke su joj bile vrlo tvrde. Postavila
me na noge.
Na dnu je bilo tmurno, ali ne i posve mračno. Slabašna
svjetlost iz rupe nad nama vlažno se ljeskala s kamena
pod mojim nogama. Svjetla je na sekundu nestalo, a
onda se Edward našao kraj mene kao blijedi, bijeli odsjaj.
Obgrlio me, privio čvrsto uza se i počeo brzo vući
dalje. Objeručke sam ga zagrlila oko hladnog struka, te
423
počela posrtati i spoticati se po neravnoj kamenoj površini.
Teška se rešetka navukla preko slivnika iza nas i
metalno jeknula, teško se zatvorivši.
Mutni sjaj s ulice brzo se izgubio u tmini. Teturavi
su mi koraci ječali mračnim prostorom; zvučao je prostrano,
ali nisam mogla odrediti koliko je širok. Čulo
se samo grozničavo kucanje moga srca i moje koračanje
mokrim kamenovima – osim jedanput, kad je nestrpljivi
uzdah šapatom dopro straga.
Edward me čvrsto držao. Slobodnu je ruku ispružio
preko tijela i uhvatio me i za lice, prelazeći mi mekim
palcem preko usana. Tu i tamo, osjetila bih kako mi licem
pritišće kosu. Shvatila sam da je ovo jedini ponovni
susret koji ćemo ikada imati, i privila se čvršće uz njega.
Zasad je izgledalo kao da me on želi, što mi je bilo
dovoljno da ne marim za užas podzemnog tunela i vampira
što vrebaju iza nas. Vjerojatno se nije radilo ni o
čemu bitnijem od grižnje savjesti – iste one grižnje savjesti
zbog koje se, dok je vjerovao da je tako, smatrao
dužnim doći ovamo i platiti glavom moje samoubojstvo.
Ali osjećala sam kako mi blago prislanja usne o čelo, i
nije me bilo briga što ga na to potiče. Barem mogu prije
smrti biti opet s njim. Bolje to, nego dug život.
Poželjela sam da ga mogu upitati što će se tačno sada dogoditi.
Očajnički me zanimalo kako će nas usmrtiti – kao da
bi mi bilo lakše ako to saznam unaprijed. Ali nisam mogla
ništa reći, čak ni šapatom, u onakvom okružju. Ostali su sve
mogli čuti – svaki moj dah, svaki otkucaj mog srca.
Put pod našim nogama nastavio se polako spuštati,
vodeći nas sve dublje pod zemlju. Osjećala sam klaustrofobiju.
Samo zato što mi je Edwardova ruka blago
milovala lice nisam glasno vrištala.
424 Nisam mogla odrediti odakle sada dopire svjetlost, ali polako
je postalo tamnosivo, a ne više crno. Našli smo se u niskom,
nadsvođenom tunelu. Duge pruge vlage boje ebanovine
slijevale su se niz sive kamenove, kao da krvare tintom.
Drhtala sam, a mislila sam da je to od straha. Tek kad
su mi zubi počeli cvokotati shvatila sam da se smrzavam.
Odjeća mi je i dalje bila mokra, a pod gradom je vladala
zimska temperatura. Edwardova koža nije bila ništa toplija.
Shvatio je to u isti mah kad i ja, pa me prestao grliti
i uhvatio samo za ruku.
“N-n-ne”, zacvokotala sam i bacila mu se oko vrata.
Bilo me baš briga hoću li se smrznuti. Ko zna koliko
nam je još preostalo?
Počeo me hladnim dlanom trljati po nadlanici, ne bi
li me ugrijao trenjem.
Požurili smo tunelom, ili se bar meni to činilo kao da
žurimo. Polaganim sam napredovanjem nekome – pretpostavljam
Felixu – išla na živce, pa sam čula kako tu i
tamo teško uzdiše.
Na kraju tunela stajala je rešetkasta pregrada – željezne
šipke bile su zahrđale, ali debele kao moja ruka.
Mala vrata, izrađena od tanjih, isprepletenih šipki stajala
su otvorena. Edward se provukao kroz njih i brzo otišao
do šire, svjetlije kamene prostorije. Rešetkasta vrata resko
su se zalupila, a zatim se začulo okretanje ključa u
bravi. Nisam se usuđivala osvrnuti.
Na suprotnoj strani duge prostorije stajala su niska
vrata od masivnog drveta. Bila su vrlo debela – što sam
znala zato što su i ona stajala otvorena.
Prošli smo kroz vrata, a ja sam iznenađeno pogledala
oko sebe i automatski se opustila. Kraj mene, Edward se
napeo i čvrsto stisnuo čeljust.

_________________
"Ja, duša zvana Lutalica, volim tebe, ljudsko biće Ijana. I to se nikad neće promeniti, bez obzira na to šta ću možda postati."

Back to top Go down
View user profile http://newmoon-balkan.forumotion.net
 
20. Voltera
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: New Moon-
Jump to: