NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 19. Sebičnost

Go down 
AuthorMessage
MoOn Girl
Administrator
Administrator
avatar

Posts : 98
Join date : 2010-06-26

PostSubject: 19. Sebičnost    Sat Jun 26, 2010 7:43 am

Edward me odnio kući u naručju, očekujući da se neću moći sama držati. Putem sam zacijelo zaspala.
Kad
sam se probudila, bila sam u svom krevetu, a mutna dnevna svjetlost
dopirala mi je kroz prozore pod neobičnim kutom. Gotovo kao da je već
prošlo podne.
Zijevnula sam i protegnula se. Potražila sam ga prstima, ali nisam ga uspjela napipati.
“Edwarde?”, promumljala sam.
Vršci prstiju naišli su mi na nešto hladno i glatko. Na njegov dlan.
“Ovaj put si stvarno budna?”, šapnuo mi je.
“Mmm”, potvrdno sam uzdahnula. “Zar sam često stvarala lažne uzbune?”
“Bila si vrlo nemirna – cijeli dan si pričala.”
“Cijeli dan?” Zatreptala sam i opet pogledala u prozore.
“Cijelu noć si bila budna”, rekao mi je umirujućim tonom. “Zaslužila si provesti dan u krevetu.”
Sjela sam u krevetu, a u glavi mi se zavrtjelo. Svjetlo mi je padalo kroz prozor sa zapada. “Opa.”
“Gladna?”, pretpostavio je. “Hoćeš doručak u krevetu?”
“Sama ću”, prostenjala sam i opet se protegnula.
“Moram ustati i malo prošetati po kući.”
Držao
me za ruku dok smo išli u kuhinju i pažljivo držao na oku, kao da bih
svaki čas mogla pasti. Ili je možda mislio da ja to hodam u snu.
Nisam komplicirala, samo sam bacila par Pop-Tartsa u toster. Opazila sam svoj odraz u sjajnom kromu.
“Ajoj, kako izgledam.”
“Cijelu noć si bila budna”, ponovio je. “Trebala si ostati ovdje i naspavati se.”
“Baš! Pa da sve propustim. Znaš, trebao bi polako prihvatiti činjenicu da sada pripadam obitelji.”
Osmjehnuo se. “Vjerojatno bih se mogao naviknuti na takvo stanje stvari.”
Sjela sam za stol s doručkom, a on je sjeo do mene.
Kad
sam uzela Pop-Tart da odgrizem prvi zalogaj, opazila sam da me gleda u
ruku. Pogledala sam je i sama, i opazila da na njoj još nosim dar koji
mi je Jacob dao na tulumu.
“Smijem?”, upitao me i ispružio ruku prema malenom drvenom vuku.
Glasno sam progutala slinu. “Ovaj, samo naprijed.”
Stavio
je ruku pod hamajliju na narukvici i smjestio figuricu na svoj snježni
dlan. Na trenutak me obuzeo strah. Već bi je najmanjim stiskom svojih
prstiju mogao zdrobiti u iverje.
Ali, naravno, Edward to ne bi
učinio. Postidjela sam se što sam to uopće pomislila. Samo je načas
odvagnuo vuka na dlanu, a onda ga pustio da padne. Lagano mi se
zanjihao sa zapešća.
Pokušala sam protumačiti izraz njegovih očiju.
Vidjela sam samo zamišljenost; prikrivao je sve ostalo, ako je tu uopće
bilo još nečega.
“Jacob Black ti smije davati poklone.”
To nije
bilo pitanje, a ni prijekor. Samo činjenična izjava. Ali znala sam da
misli na moj prethodni rođendan i scenu koju sam napravila zbog
poklona, koje nipošto nisam htjela, pogotovo ne od Edwarda. To nije
bilo posve logično, a svi su ionako zanemarili moj zahtjev, naravno...
“I ti si mi dao poklone”, podsjetila sam ga. “Znaš da mi se sviđaju kad su ručni rad.”
Na trenutak je stisnuo usne. “A što je s darovima iz druge ruke? Jesu li i oni prihvatljivi?”
“Kako to misliš?”
“Ova narukvica.” Prstom mi je ocrtao krug oko zapešća.
“Često ćeš je nositi?”
Slegnula sam ramenima.
“Jer ga ne bi htjela uvrijediti”, iznio je promućurnu pretpostavku.
“Jasno, valjda.”
“Pa
zar onda ne misliš da bi bilo fer”, upitao me, pogledavši mi pritom u
ruku; okrenuo mi je dlan naviše i prešao mi prstom preko žilica na
zapešću, “kad bih i ja bio nekako zastupljen?”
“Zastupljen?”
“Hamajlijom – nečim zbog čega ćeš mene imati na umu.”
“Ti si u svakoj misli koju imam. Ne treba mi podsjetnik.”
“Kad bih ti nešto dao, bi li to nosila?”, ostao je uporan.“
Nešto iz druge ruke?”, provjerila sam.
“Da, nešto što imam već neko vrijeme.” Uputio mi je onaj svoj anđeoski osmijeh.
Ako će mu to biti jedina reakcija na Jacobov dar, rado ću je prihvatiti. “Jasno, ako će te to radovati."
“Zapažaš li neravnopravnost?”, upitao me, a u glasu mu se začula optužba. “Jer ja je svakako zapažam.”
“Kakvu neravnopravnost?”
Stisnuo
je oči. “Svi drugi ti smiju davati poklone. Svi osim mene. Žarko sam ti
želio dati maturalni dar, ali nisam. Znao sam da bi te uzrujao više od
ijednog tuđeg. To nipošto nije fer. Kako to opravdavaš?”
“Lako.”
Slegnula sam ramenima. “Ti si mi važniji od bilo koga tuđeg. I dao si
mi sebe. To je već više nego što zaslužujem, pa bi sve što mi dadeš
povrh toga samo još više povećalo naš nesrazmjer.”
Porazmislio je o tome, a onda prevrnuo očima. “Apsurdno, kako ti gledaš na mene.”
Smireno sam žvakala doručak. Znala sam da me neće slušati ako mu kažem da je to naopako shvatio.
Edwardu je uto zavibrirao mobitel.
Pogledao je broj prije nego što će ga rasklopiti. “Što je, Alice?”
Saslušao
je, a ja sam iščekivala njegovu reakciju, odjednom sva napeta. Ali nije
ga iznenadilo to što mu je rekla. Nekoliko puta je uzdahnuo.
“Recimo da sam to i pretpostavio”, kazao joj je, gledajući me s negodovanjem. “Govorila je u snu.”
Porumenjela sam. Što sam sad rekla?
“Pobrinut ću se za to”, obećao joj je.
Strogo me pogledao dok je zaklapao mobitel. “Želiš li mi možda nešto povjeriti?”
Premišljala
sam se na trenutak. Imajući u vidu sinoćnje Alicino upozorenje, mogla
sam pretpostaviti zašto je nazvala. A onda, kad sam se sjetila mučnih
snova koje sam sanjala dok sam spavala danas preko dana – snova u
kojima sam trčala za Jasperom, nastojeći ga slijediti i naći čistinu u
labirintu drveća, znajući da ću ondje zateći Edwarda... Edwarda, kao i
nemani koje me žele ubiti, ali ne hajući za njih jer sam već donijela
odluku – mogla sam pretpostaviti i što je to Edward čuo da govorim u
snu.Načas sam stisnula usne, ne posve spremna pogledati ga u oči. Pričekao je.
“Sviđa mi se Jasperova ideja”, napokon sam rekla.
Prostenjao je.
“Htjela bih vam pomoći. Moram nešto učiniti”, ostala sam uporna.
“Nećeš nam pomoći ako se nađeš u opasnosti.”
“Jasper misli da bih mogla. A on je stručnjak za te stvari.”
Edward me prostrijelio pogledom.
“Ne možeš me otjerati”, zaprijetila sam mu. “Neću se skrivati u šumi dok svi vi riskirate zbog mene.”
Odjednom
je počeo susprezati smiješak. “Alice te ne vidi na čistini, Bella. Vidi
te kako izgubljena lutaš šumama. Nećeš nas moći naći; zbog toga će mi
samo trebati više vremena da te poslije pronađem.”
Pokušala sam
ostati smirena kao i on. “To je zato što Alice nije uračunala Setha
Clearwatera”, pristojno sam rekla. “Jer, naravno, u tom slučaju ne bi
vidjela baš ništa. Ali meni se čini da bi Seth htio biti tamo u istoj
mjeri kao i ja. Ne bi mi trebalo biti preteško da ga nagovorim da mi
pokaže put.”
Bijes mu je zatitrao na licu, a onda je duboko udahnuo i sabrao se. “To bi možda upalilo... da mi nisi rekla.
Sada
ću samo zatražiti od Sama da izda Sethu određene naredbe. Ma koliko on
to možda želio, Seth neće moći zanemariti takvu zapovijed.”
Zadržala
sam pristojan smiješak na licu. “Ali zašto bi Sam izdao te naredbe? Ako
mu kažem kako bi pomoglo da se nađem ondje? Kladim se da bi Sam radije
izašao u susret meni nego tebi.”
Opet se morao sabrati. “Možda si u pravu. Ali siguran sam da bi Jacob jedva čekao da izda te naredbe.”
Namrštila sam se. “Jacob?”
“Jacob je drugi u zapovjednom lancu. Zar ti to nikad nije rekao? I njegove se naredbe moraju slušati.”
Nadigrao
me, a to je i znao, sudeći po tome kako se smješkao. Čelo mi se
naboralo. Jacob će biti na njegovoj strani – bar u ovom slučaju – u to
nisam sumnjala. I Jacob mi doista to nikada nije rekao.
Edward je iskoristio činjenicu da sam se načas smela, i nastavio sumnjivo mekim, umilnim glasom.
“Sinoć
sam stekao čudesan uvid u um čopora. Bilo je bolje od sapunice. Nisam
pojma imao koliko je složena dinamika tako brojnog čopora. Natezanje
individualne i skupne psihe... Apsolutno čudesno.”
Očito je nastojao promijeniti temu. Strogo sam ga pogledala.
“Jacob očito čuva brojne tajne”, rekao je i iscerio se.
Nisam mu odgovorila, samo sam buljila u njega, držeći se svoje strane u raspravi i čekajući priliku.
“Na primjer, jesi li sinoć tamo primijetila jednog manjeg, sivog vuka?”
Odsječno sam kimnula glavom.
Zahihotao se. “Tako ozbiljno shvaćaju sve te legende. Ispada da ih priče nisu pripremile na neke stvari.”
Uzdahnula sam. “Okej, popustit ću. O čemu ti to?”
“Uvijek su prešutno prihvaćali da samo izravni praunuci prvotnog vuka imaju moć preobrazbe.”
“Znači, promijenio se i neko ko nije izravan potomak?”
“Ne. Ona je izravan potomak, nego što.”
Trepnula sam, razrogačivši oči. “Ona?”
Kimnuo je glavom. “Poznaje te. Zove se Leah Clearwater.”
“Leah je vukodlak!”, ciknula sam. “Što? Koliko već dugo? Zašto mi Jacob to nije rekao?”
“Ima
stvari koje ti nije smio povjeriti – njihov broj, primjerice. Kao što
sam već rekao, kada Sam nešto naredi, čopor to jednostavno ne može
zanemariti. Jacob je dobro pazio da misli o nečemu drugom dok je bio u
mojoj blizini. Naravno, ništa od toga više ne vrijedi nakon onoga što
se sinoć dogodilo.”
“Ne mogu vjerovati. Leah Clearwater!” Odjednom
sam se sjetila kako se Jacob, dok je govorio o Lei i Samu, ponio kao da
je rekao previše – nakon što je spomenuo da Sam mora svaki dan gledati
Leu u oči i znati da je prekršio sva obećanja koja joj je dao...
Sjetila sam se kako je Leah pustila suzu na litici kad je stari Quil
spomenuo teret i žrtvu koje nose sinovi Quileutea... I kako je Billy
provodio vrijeme uz Sue jer je imala problema s djecom... a problem je
zapravo bio u tome što su oboje postali vukodlaci!
Nisam često
mislila na Leu Clearwater, osim iz sućuti kad je Harry preminuo, te
opet iz samilosti, kad mi je Jacob ispričao kako je čudno utiskivanje
Sama i njezine sestrične Emily slomilo Lei srce.
A ona je sada postala dio Samova čopora, gdje mu je slušala misli... i nije mogla sakriti vlastite.
To je nešto što mrzim, rekao mi je tada Jacob. Sve čega se stidiš izloženo je svima na dlanu.
“Sirota Leah”, prošaptala sam.
Edward je frknuo. “Uz nju je ostalima život sve nesnosniji. Ne znam baš zaslužuje li da je žališ.”
“Kako to misliš?”
“Već
im je dovoljno teško što moraju dijeliti sve svoje misli. Većina
nastoji surađivati, ne bi li im bilo lakše. Kad je jedan član namjerno
pakostan, to svima teško pada.”
“Ima ona dovoljno razloga za to”, promumljala sam, i dalje na njezinoj strani.
“O,
znam”, rekao je. “Poriv utiskivanja spada u najčudnije stvari koje sam
vidio u životu, a čudnih sam se stvari nagledao.” Odmahnuo je glavom u
čudu. “Nemoguće je opisati kako je Sam spojen sa svojom Emily – ili,
bolje rečeno, ona uz svojega Sama. Sam doista nije imao izbora. To me
podsjeća na San ivanjske noći i sav kaos koji tamo stvaraju vilinske
ljubavne čini... kao da je čarolija.”
Osmjehnuo se. “Osjećaj je doista gotovo jednako snažan kao i onaj koji gajim prema tebi.”
“Sirota Leah”, ponovila sam. “Ali, kako to misliš, pakostan?”
“Neprestano se prisjeća stvari o kojima oni radije ne bi mislili”, objasnio je. “Embryja, na primjer.”
“Što je s Embryjem?”, iznenađeno sam ga upitala.
“Njegova
se majka doselila s rezervata Makaha prije sedamnaest godina, dok ga je
nosila. Ona nije Quileute. Pretpostavljalo se da je Embryjev otac ostao
s Makahima. Ali onda se on priključio čoporu.”
“Pa?”
“Pa, glavni
kandidati za njegovog oca su Quil Ateara stariji, Joshua Uley ili možda
Billy Black. Svi su oni u to vrijeme bili u braku, naravno.”
“Ne!”, zgranula sam se. Edward je bio u pravu – ovo je bilo tačno kao u sapunici.
“Sada
se Sam, Jacob i Quil pitaju koji od njih ima polubrata. Svi bi voljeli
da to bude Sam, jer njegov otac nikada nije bio naročit otac. Ali
sumnja uvijek ostaje. Jacob nikad nije mogao pitati Billyja za to.”
“Opa. Kako si uspio toliko toga pohvatati u jednoj noći?”
“Um čopora te opčini. Svi misle zajedno, a u isti mah i zasebno. Toliko se toga tu može iščitati!”
Zvučao je nezadovoljno, kao da je morao odložiti dobru knjigu taman prije vrhunca. Nasmijala sam se.
“Čopor je čudesan”, složila sam se. “Čudesan gotovo kao i ti dok mi pokušavaš odvratiti pozornost.”
Lice mu je opet poprimilo pristojan izraz – savršeno pokeraški.
“Moram biti na toj čistini, Edwarde.”
“Ne”, rekao je tonom koji nije trpio daljnju raspravu.
U tom mi je trenutku sinula izvjesna mogućnost.
Nije bila stvar toliko u tome da moram biti na čistini.
Samo bih morala biti tamo gdje je i Edward.
Okrutno, optužila sam sebe. Sebično, sebično, sebično!
Nemoj!
Zanemarila
sam svoje zdravije nagone. Ipak, nisam ga mogla gledati kad sam
progovorila. Oči su mi se od grižnje savjesti zalijepile za stol.
“Okej,
čuj, Edwarde”, prošaptala sam. “Evo u čemu je stvar... Već sam jedanput
bila poludjela. Znam gdje su moje granice. I neću moći podnijeti da me
opet ostaviš.”
Nisam ga pogledala da vidim kako će reagirati, bojeći
se saznati koliku mu bol nanosim. Ipak, čula sam kako je naglo udahnuo
i potom ušutio. Piljila sam u tamnu drvenu površinu stola, želeći da
mogu nekako povući te riječi. Ali znajući da ih vjerojatno ne bih
povukla. Ne
ako se pokažu uspješnima.
Odjednom me zagrlio i počeo milovati po licu i rukama.
On je tješio mene. Grižnja savjesti rasplamsala se u meni. Ali prevagnuo je nagon za preživljavanjem.
Edward je nesumnjivo bio ključ mojega opstanka.
“Znaš da nije tako, Bella”, promrmljao je. “Neću biti daleko, a sve će to brzo završiti.”
“Ne
mogu to podnijeti”, ostala sam uporna, ne dižući pogled. “Da ne znam
hoćeš li se vratiti ili ne. Kako da to preživim, bez obzira na to
koliko brzo završilo?”
Uzdahnuo je. “Bit će lako, Bella. Nema razloga za takva strahovanja.”
“Baš nikakvih?”
“Nikakvih.”
“I svi će dobro proći?”
“Svi”, obećao mi je.
“Znači, nema baš nikakve potrebe da budem na čistini?”
“Naravno da nema. Alice mi upravo kaže da ih je preostalo tek devetnaest. Lako ćemo mi to riješiti.”
“Tako
je – rekao si da će biti tako lako da bi neko mogao prosjediti cijelu
bitku”, ponovila sam njegove sinoćnje riječi. “Jesi li to stvarno tako
mislio?”
“Jesam.”
Imala sam dojam da mi prejednostavno ide – sigurno shvaća što se sprema.
“Tako lako da bi je ti mogao prosjediti?”
Nakon dugog trenutka šutnje, napokon sam ga pogledala da vidim kakav izraz ima.
Pokeraško se lice vratilo.
Duboko
sam udahnula. “Znači, tačno je ili jedno ili drugo. Ili je opasnost
veća nego što želiš da znam, a u tom slučaju bi bilo u redu da dođem
tamo i pomognem koliko mogu. Ili... bit će tako lako da će se oni snaći
i bez tebe. Onda, što je od toga tačno?”
Nije mi odgovorio.
Znala sam na što misli – na isto što i ja. Na Carlislea.
Esme. Emmetta. Rosalie. Jaspera. I... prisilila sam se da pomislim na posljednje ime. Na Alice.
Upitala sam se jesam li neman. Ne onakva kakvom on sebe smatra, već prava. Onakva kakva nanosi bol ljudima.
Onakva kakva ne poznaje granice kad je u pitanju nešto što sama želi.
A
željela sam ga zadržati na sigurnom, na sigurnom uza se. Jesam li
pritom imala granice onoga što bih bila u stanju učiniti, što bih bila
u stanju žrtvovati? Nisam baš bila sigurna.
“Ti to tražiš od mene da ih pustim da se bore bez moje pomoći?”, tiho me upitao.
“Da.”
Iznenadila sam se što mu uspijevam smireno odgovoriti, uza sav jad u
sebi. “Ili da me pustiš da budem ondje. Bilo kako, samo da nas dvoje
budemo zajedno.”
Duboko je udahnuo i polako izdahnuo. Obujmio mi je
lice dlanovima, tjerajući me da ga pogledam u oči. Dugo me samo
promatrao. Upitala sam se što on traži u mom licu, i što to u njemu
nalazi. Je li grižnja savjesti ondje jednako jaka kao i u mome želucu –
tako da mi je muka?
Oči su mu se stisnule od neke meni nejasne emocije, pa je spustio jednu ruku i opet izvadio mobitel.
“Alice”,
uzdahnuo je. “Možeš li doći da nakratko budeš dadilja Belli?” Podigao
je obrvu, izazivajući me da prigovorim toj riječi. “Morao bih
porazgovarati s Jasperom.”
Očito je pristala. Spremio je mobitel i vratio se zurenju u moje lice.
“Što ćeš reći Jasperu?”, prošaptala sam.
“Namjeravam raspraviti o tome da... prosjedim bitku.”
Na licu mu se jasno vidjelo koliko mu je teško izgovoriti te riječi.
“Žao mi je.”
I
bilo mi je žao. Bilo mi je grozno što ga tjeram na ovo. Ali ne dovoljno
da složim hinjeni osmijeh na licu i kažem mu da samo krene bez mene.
Definitivno ne toliko.
“Ne ispričavaj se”, rekao mi je, osmjehnuvši
se vrlo blago. “Nikad se nemoj bojati da mi povjeriš svoje osjećaje,
Bella. Ako tebi to treba...” Slegnuo je ramenima.
“Ti si mi najbitnija.”
“Nisam to tako mislila – kao da moraš stati na moju stranu nasuprot svoje obitelji.”
“Znam
ja to. Uostalom, to nisi ni tražila. Dala si mi dvije alternative koje
su ti prihvatljive, a ja sam odabrao onu koja je meni prihvatljiva.
Tako bi kompromisi i trebali funkcionirati.”
Nagnula sam se i oslonila čelo na njegova prsa. “Hvala ti”, prošaptala sam.
“Uvijek”, odgovorio mi je i poljubio me u kosu. “Kad god zatreba.”
Dugi
se trenutak nismo pomicali. I dalje sam skrivala lice uz njegovu
košulju. Dva su se glasa nadmetala u meni. Jedan koji je htio biti
dobar i hrabar, i drugi koji je govorio dobrome da samo šuti.
“Ko je treća supruga?”, odjednom me upitao.
“A?”, rekla sam, da dobijem na vremenu. Nisam se sjećala da sam opet sanjala taj san.
“Sinoć si mrmljala nešto o ‘trećoj supruzi’. Ostalo je pomalo imalo smisla, ali to više nisam shvaćao.”
“O.
Ovaj, da. To je iz jedne priče koju sam čula kraj krijesa one večeri.”
Slegnula sam ramenima. “Očito mi se zadržala u glavi.”
Edward se odmaknuo od mene i nakrivio glavu, vjerojatno zbunjen tračkom nelagode u mome glasu.
Prije nego što me stigao upitati, Alice se pojavila na vratima kuhinje, kisela lica.
“Propustit ćeš cijelo veselje”, prigovorila je.
“Bok, Alice”, pozdravio ju je. Stavio mi je prst pod bradu i podigao mi lice da me poljubi za rastanak.
“Vratit ću se kasnije večeras”, obećao mi je. “Idem to riješiti s ostalima, preraspodijeliti obaveze.”
“Okej.”
“Nemaš baš što preraspodijeliti”, rekla je Alice. “Već sam im rekla. Emmettu je drago.”
Edward je uzdahnuo. “Nego što.”
Izašao je iz kuće, ostavljajući me licem u lice s Alice. Strogo se zabuljila u mene.
“Žao mi je”, opet sam se ispričala. “Misliš da će vam zbog ovoga opasnost biti veća?”
Frknula je. “Previše se brineš, Bella. Prerano ćeš osijedjeti.”
“Pa što te onda uzrujava?”
“Edward je tako čangrizav kad ne bude po njegovom.
Samo
razmišljam kako će mi izgledati život uz njega u idućih nekoliko
mjeseci.” Složila je facu. “Ako zbog toga ostaneš pri sebi, neće mi
biti žao. Ali voljela bih da možeš obuzdati taj pesimizam, Bella. Tako
je nepotreban.”
“Bi li ti pustila da Jasper ode bez tebe?”, otpovrnula sam joj.
Alice je napravila grimasu. “To nije isto.”
“Ma jasno da nije.”
“Idi,
sredi se”, naredila mi je. “Charlie se vraća kući za petnaest minuta, a
budeš li izgledala ovoliko odrpano, neće te htjeti opet pustiti van.”
Opa,
stvarno sam izgubila cijeli dan. To mi se činilo kao silna šteta. Bilo
mi je drago što neću zauvijek biti prisiljena tratiti vrijeme na
spavanje.
Izgledala sam posve pristojno kad se Charlie vratio kući –
odjevena i lijepo počešljana, služila sam mu večeru u kuhinji. Alice je
sjedila na Edwardovom uobičajenom mjestu, što je Charlieja oduševilo.
“Pa gdje si ti, Alice! Što ima, srce?”
“Sve je u redu, Charlie, hvala.”
“Vidim
da si se napokon izvukla iz kreveta, spavalice”, rekao mi je kad sam
sjela kraj njega, a onda se opet obratio Alice. “Svi pričaju o tom
tulumu koji su sinoć priredili tvoji. Kladim se da ćeš imati pune ruke
posla oko spremanja.”
Alice je slegnula ramenima. Znajući nju, sve je već bilo spremljeno.
“Nije mi krivo”, rekla je. “Tulum je bio izvanredan.”
“Gdje je Edward?”, upitao ju je Charlie, pomalo preko volje. “Pomaže oko spremanja?”
Alice je uzdahnula, a lice joj se ispunilo tragedijom.
Vjerojatno
se pretvarala, ali to je izvodila tako savršeno da nisam mogla biti
sigurna. “Ne. Otišao je isplanirati vikend s Emmettom i Carlisleom.”
“Opet će planinariti?”
Alice
je kimnula, odjednom sva ojađena. “Da. Svi idu osim mene. Uvijek odemo
planinariti na kraju školske godine, da to, recimo, proslavimo, ali ja
sam ove godine odlučila da bih radije otišla u kupovinu nego u brda, a
niko od njih nije htio ostati sa mnom. Napuštena sam.”
Lice joj se
stisnulo, poprimivši tako zdvojan izraz da se Charlie automatski nagnuo
prema njoj ispružene ruke, ne bi li joj kako pomogao. Sumnjičavo sam se
zagledala u nju. Pa što to ona radi?
“Alice, srce, pa dođi nama”, ponudio joj je Charlie.
“Bilo bi ti sigurno grozno samoj u toj velikoj kući.”
Uzdahnula je. Nešto mi je zgnječilo stopalo pod stolom.
“Au!”, pobunila sam se.
Charlie se okrenuo prema meni. “Što je?”
Alice me načas zgroženo pogledala. Bilo mi je jasno da večeras smatra da vrlo sporo kopčam.
“Nabila sam nožni palac”, promrsila sam.
“O.” Opet je pogledao Alice. “Onda, što kažeš na to?”
Opet mi je nagazila na nogu, ali ovaj put ne baš onoliko jako.
“Eh, tata, znaš, uvjeti nam zbilja nisu najbolji. Kladim se da Alice ne bi htjela spavati na mom podu...”
Charlie je stisnuo usne. Alice je opet složila onu zdvojnu facu.
“Možda bi Bella trebala spavati tamo gore s tobom”, predložio je. “Čisto dok se tvoji ne vrate.”
“O, bi li htjela, Bella?” Alice mi se žarko osmjehnula.
“Neće ti smetati kupovina sa mnom, je l’ tako?”
“Jasno”, složila sam se. “Kupovina. U redu.”
“Kada odlaze?”, upitao ju je Charlie.
Alice je opet složila facu. “Sutra.”
“Kad hoćeš da ti dođem?”, upitala sam je.
“Nakon
večere, valjda”, rekla je, a onda zamišljeno stavila prst na bradu.
“Nemaš nikakvih planova za subotu, je li? Htjela bih otići u kupovinu
izvan grada, a na to će mi otići cijeli dan.”
“Ne u Seattle”, ubacio se Charlie, mršteći se.
“Naravno da ne”, smjesta se složila Alice, premda smo obje znale da će Seattle biti itekako siguran u subotu.
“Mislila sam otići u Olympiju, možda...”
“To će ti se svidjeti, Bella.” Charlie se razdragao od olakšanja. “Da se nasitiš velikoga grada.”
“Aha, tata. Bit će baš super.”
I tako je Alice jednim nehajnim razgovorom raščistila moju satnicu za bitku.
Edward
se vratio nedugo potom. Bez iznenađenja je prihvatio Charliejeve želje
za ugodnim izletom. Izjavio je da odlaze već u zoru i oprostio se
ranije nego inače.
Alice je otišla s njim.
“Pa nisi valjda već pospana”, pobunio se Charlie.
“Malo”, slagala sam.
“Nije čudo da voliš propuštati tulume”, promrsio je.
“Tako ti dugo treba da se oporaviš.”
Gore, na katu, Edward je ležao na mom krevetu.
“Kada se sastajemo s vukovima?”, promrmljala sam dok sam išla leći do njega.
“Za sat vremena.”
“Drago mi je. Jake i njegovi prijatelji moraju se naspavati.”
“Ne moraju toliko kao ti”, spomenuo mi je.
Prešla
sam na drugu temu, pretpostavivši da me namjeravao nagovoriti da
ostanem kod kuće. “Je li ti Alice rekla da me opet namjerava oteti?”
Iscerio se. “Da ti pravo kažem, nije.”
Zagledala sam se zbunjeno u njega, a on se tiho nasmijao izrazu mog lica.
“Ja
te jedini smijem držati kao taoca, sjećaš se?”, rekao je. “Alice ide u
lov s ostalima.” Uzdahnuo je. “Ja očito sada ne moram.”
“Ti ćeš me oteti?”
Kimnuo je glavom.
Načas
sam razmislila o tome. Bez Charlieja koji osluškuje iz prizemlja i
svako toliko provjerava. I bez pune kuće budnih vampira s nelagodno
osjetljivim sluhom...
Samo on i ja – zaista sami.
“Slažeš se s tim?”, upitao me, zabrinut mojom šutnjom.
“Pa... svakako, izuzev jedne stvari.”
“Koje
stvari?” Vidjela sam mu strepnju u očima. Nije mi to išlo u glavu, ali
on nekako i dalje nije bio siguran u svoju moć nada mnom. Možda bih se
trebala jasnije izraziti.
“Zašto Alice nije rekla Charlieju da odlazite večeras?”, upitala sam ga.
Nasmijao se od olakšanja.Put do čistine prijao mi je više nego sinoć. Još me pekla savjest, još sam se bojala, ali više nisam bila prestravljena.
Mogla
sam funkcionirati. Mogla sam gledati dalje od onoga što stiže, i gotovo
vjerovati da će možda sve doista proći kako treba. Edwardu očito nije
smetalo to što će propustiti bitku... a ja mu zbog toga vrlo teško
nisam mogla vjerovati kad je rekao da će im biti lako. Ne bi on
napustio svoju obitelj da i sâm u to ne vjeruje. Možda je Alice imala
pravo. Možda sam se stvarno previše brinula.
Stigli smo zadnji na čistinu.
Jasper
i Emmett već su se hrvali – samo za zagrijavanje, sudeći prema njihovom
smijehu. Alice i Rosalie ležale su na tvrdom tlu i promatrale ih. Esme
i Carlisle razgovarali su nekoliko metara dalje, približenih glava,
isprepletenih prstiju, ne hajući za ostale.
Noćas je bilo mnogo
vedrije. Mjesec je sjao kroz tanke oblake, pa sam lako vidjela tri vuka
što sjede uz rub prostora za vježbu, široko razmješteni da mogu motriti
iz različitih kutova.
Također sam lako prepoznala Jacoba; bila bih
smjesta razabrala koji je on, čak i da nije podigao glavu i pogledao
prema nama na zvuk našeg nailaska.
“Gdje su ostali vukovi?”, upitala sam se.
“Ne
moraju svi biti tu. Jedan bi dostajao, ali Sam nije imao dovoljno
pouzdanja u nas da pošalje samo Jacoba, iako je Jacob to htio. Quil i
Embry su mu uobičajeni... zamjenici, ti bi ih valjda tako nazvala.”
“Jacob ima pouzdanja u vas.”
Edward je kimnuo glavom. “Pouzdaje se u to da ga nećemo ubiti. Premda je to više-manje sve.”
“Sudjelovat ćeš večeras?”, upitala sam ga, oklijevajući.
Znala sam da bi to njemu palo gotovo jednako teško kao što bi meni palo da me ostavi po strani. Možda još i teže.
“Pomoći
ću Jasperu kad mu zatreba. Želi ih iskušati u neravnopravnim okršajima,
naučiti ih kako da izađu na kraj s većim brojem napadača u isti mah.”
Slegnuo je ramenima.
A svjež nalet panike raspršio je moj kratkotrajni osjećaj sigurnosti.
Usprkos svemu, i dalje su malobrojniji. A ja to samo pogoršavam.
Zagledala sam se u polje, nastojeći prikriti svoju reakciju.
Nisam
smjela tamo pogledati, jer sam se već ionako trudila lagati sebi,
uvjeriti se da će sve ispasti kako bih ja to htjela. Jer, kad sam silom
odmaknula pogled od Cullenovih – od prizora njihove borbene igre koja
će za samo nekoliko dana postati stvarna i smrtonosna – Jacob mi je
ulovio pogled i osmjehnuo se.
Opet se iscerio onako vučije kao prije, stisnuvši oči na isti način kao u svojemu ljudskom obličju.
Bilo mi je teško vjerovati da su mi vukodlaci još nedavno bili strašni – da su me budile more o njima.
Bez
pitanja sam znala koji je od druge dvojice Embry, a koji Quil. Jer
Embry je očito bio mršaviji sivi vuk s tamnim mrljama na leđima koji je
tako strpljivo sjedio i gledao, dok se Quil – zagasito smeđe, čokoladne
boje, svjetlije na licu – neprestano trzao, izgledajući kao da umire od
želje da se priključi vježbanju okršaja. Čak ni ovakvi, nisu bili
nemani. Bili su prijatelji.
Prijatelji koji nisu izgledali ni
izdaleka tako neuništivo kao Emmett i Jasper, brži od napada kobre dok
im se mjesečina ljeska s granitno tvrde kože. Prijatelji koji očito ne
shvaćaju opasnost koja se tu krije. Prijatelji koji su i dalje donekle
smrtni, prijatelji koji mogu krvariti, prijatelji koji mogu poginuti...
Smirivalo
me Edwardovo samopouzdanje, jer je bilo bjelodano da nije istinski
zabrinut za svoju obitelj. Ali, bi li ga povrijedilo da vukovi
nastradaju? Ima li razloga da strepi ako mu ta mogućnost ne smeta?
Edwardovo samopouzdanje vrijedilo je samo za jedan skup mojih
strahovanja.
Pokušala sam se osmjehnuti Jacobu, progutavši knedlu u grlu. Očito mi nije baš uspjelo.
Jacob
je skočio na noge, nepojmljivo okretno u odnosu na svoju čistu masu, i
laganim koracima prišao Edwardu i meni na rubu zbivanja.
“Jacobe”, pristojno ga je pozdravio Edward.
Jacob ga je prečuo, gledajući tamnim očima u mene.
Spustio je glavu na moju razinu, kao i jučer, i nakrivio je u stranu. Tiho tuljenje otelo mu se iz njuške.
“Dobro sam”, odgovorila sam mu i bez prijevoda na koji se Edward spremao. “Samo se brinem, znaš.”
Jacob je i dalje samo gledao u mene.
“Zanima ga zašto”, promrmljao je Edward.
Jacob je zarežao – ne prijeteći, prije srdito – a Edwardu su se usne trznule.
“Što je?”, upitala sam ga.
“Smatra da su moji prijevodi nepotpuni. Njegova je puna misao glasila: ‘Baš glupo. Zbog čega se imaš brinuti?’
Skratio sam je, jer sam je smatrao nepristojnom.”
Blijedo
sam se osmjehnula, jer mi od strepnje nije zaista bilo smiješno. “Ima
obilje razloga za brigu”, rekla sam Jacobu. “Na primjer, hrpetina
stvarno glupih vukova mogla bi ozbiljno nastradati.”
Jacob se nasmijao onim kašljucavim lavežom.
Edward je uzdahnuo. “Jasperu bi trebala pomoć. Hoćeš li se snaći bez prevoditelja?”
“Nekako.”
Edward
me čeznutljivo pogledao na trenutak, s izrazom koji sam teško mogla
protumačiti, a onda se okrenuo od mene i prošetao do mjesta gdje ga je
čekao Jasper.
Sjela sam tamo gdje sam bila. Zemlja je bila hladna i neudobna.
Jacob
mi je prišao za korak, a onda me pogledao i tiho, grleno zacvilio.
Prišao mi je još malo bliže “Samo ti idi bez mene”, kazala sam mu. “Ne
želim ih gledati.”
Jacob je opet na trenutak nakrivio glavu, a onda potmulo uzdahnuo i legao na zemlju pokraj mene.
“Stvarno, samo ti idi”, ponovila sam mu. Nije mi odvratio, samo je spustio glavu na šape.
Pogledala
sam uvis, u sjajne srebrne oblake, jer nisam željela gledati borbu.
Mašta mi je ionako imala i više nego dovoljno goriva. Povjetarac je
puhnuo čistinom, i stresla sam se.
Jacob se pomaknuo bliže meni i prislonio mi svoje toplo krzno uz lijevi bok.
“Ovaj, hvala”, promrmljala sam.
Nakon nekoliko minuta naslonila sam se na njegovo široko rame. Tako mi je bilo mnogo udobnije.
Oblaci
su se polako kretali nebom, tamneći i svijetleći kako su gusti dijelovi
prelazili preko Mjeseca. Zamišljeno sam počela provlačiti prste kroz
krzno na njegovom vratu. Ono isto čudno brujanje koje je jučer ispuštao
doprlo mu je iz grla. Zvučalo je nekako nostalgično.
Grublje, neobuzdanije nego kad mačka prede, ali odisalo je istim osjećajem spokoja.
“Znaš, nikad nisam imala psa”, tiho sam mu rekla.
“Oduvijek sam ga htjela, ali Renée je alergična.”
Jacob se nasmijao; njegovo se tijelo zatreslo poda mnom.
“Zar se baš nimalo ne brineš zbog subote?”, upitala sam ga.
Okrenuo je divovsku glavu prema meni, da vidim kako će prevrnuti jednim okom.
“Da bar ja mogu biti tako sigurna.”
Oslonio mi je glavu na nogu i opet počeo brujati. A meni je od toga doista malčice laknulo.
“Onda, sutra je pred nama poprilično pješačenje, je li.”
Grmnuo je; zvučalo je kao da jedva čeka.
“Možda ćemo dugo pješačiti”, upozorila sam ga.
“Edward ne prosuđuje razdaljine kao normalni ljudi.”
Jacob se opet nasmijao lavežom.
Smjestila sam se dublje u njegovo toplo krzno, oslonivši glavu na njegov vrat.
Bilo
mi je neobično. Premda je bio u tom bizarnom bličju, ovo mi je
djelovalo sličnije odnosu koji smo Jake i ja nekada imali – lakom,
nimalo napornom prijateljstvu, prirodnom poput udisanja i izdisanja –
nego proteklih nekoliko prilika koje sam provela uz Jacoba
u
njegovom ljudskom obličju. Čudno što sam to opet pronašla ovdje, kad
sam mislila da sam to izgubila baš zato što se pretvorio u vuka.
Ubitačne igre nastavile su se na čistini, a ja sam samo gledala kroz izmaglicu u Mjesec.
Back to top Go down
View user profile http://www.newmoon-balkan.com/portal.htm
 
19. Sebičnost
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: Eclipse-
Jump to: