NMB Reading corner
Dobrodošli na forum NMB Reading corner koji je ogranak New Moon Balkan foruma. Ovde možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.


Forum ogranak New Moon Balkan foruma na kom možete čitati sva ostvarenja Stefani Majer.
 
HomeNMB ForumBlogCalendarFAQSearchMemberlistUsergroupsRegisterLog in

Share | 
 

 23. Istina

Go down 
AuthorMessage
Edward's honey
Glavni Administrator
Glavni Administrator
avatar

Posts : 56
Join date : 2010-06-26
Age : 24
Location : Tree Hill ^^

PostSubject: 23. Istina   Sat Jun 26, 2010 7:43 am

Imala sam dojam da sam vrlo dugo spavala – tijelo mi
se ukočilo, kao da se nijedanput u cijelom tom vremenu
nisam ni pomaknula. Svijest mi je bila ošamućena i spora;
čudni, šaroliki snovi – snovi i more – omamljujuće su
mi se vrtjeli kroz glavu. Bili su tako živopisni. Grozote
i divote, smiješane u bizaran kovitlac. Bilo je tu oštre
nestrpljivosti i straha, poteklih iz onog nesnosnog sna u
kojemu ti noge ne uspijevaju biti dovoljno brze... A bilo
je i pregršt nemani, crvenookih zlotvora još užasnijih
zbog svoje uljuđene pristojnosti. San je još bio snažan –
sjećala sam se čak i imena. Ali najsnažniji, najjasniji dio
sna nije bio užas. Anđeo mi je bio najbistriji.
Bilo mi je teško napustiti ga i probuditi se. Ovaj se
san nije dao strpati u trezor onih snova kojima se odbijam
vratiti. Borila sam se s njim dok mi je svijest postajala
sve budnija, sve više u javi. Nisam se mogla sjetiti
koji je dan u tjednu, ali bila sam sigurna da me Jacob,
462 ili škola, ili posao, ili nešto već čeka. Duboko sam udahnula,
pitajući se kako da se suočim s još jednim danom.
Nešto hladno i neopisivo meko dotaknulo mi je čelo.
Još sam čvršće zažmirila. Spavam i dalje, čini se, a dojam
je nevjerojatno stvaran. Tako sam blizu buđenju...
još trenutak-dva, i toga će nestati.
Ali shvatila sam da je dojam odviše stvaran, toliko
stvaran da to nije moglo biti zdravo. Kamene ruke koje
sam zamišljala kako me grle bile su nemoguće stvarne.
Dopustim li da ovo još potraje, zažalit ću kada prođe.
Rezignirano sam uzdahnula i silom otvorila kapke, da
raspršim iluziju.
“Oh!” Zgranula sam se i brzo šakama prekrila oči.
Pa, očito sam pretjerala; pogriješila sam kad sam dopustila
mašti da se tako razulari. U redu, ne bih smjela
reći “dopustila”. Prisilila sam je da se razulari – praktički
sam opsjedala svoje halucinacije – i sad mi je um pukao.
Trebalo mi je manje od pola sekunde da shvatim
kako bih, kad sam sad već istinski sišla s uma, baš i mogla
uživati u obmanama dok su još ugodne.
Opet sam otvorila oči – a Edwardovo savršeno lice
još uvijek je bilo samo na pedalj od mojega.
“Jesam li te prestrašio?” Rekao je to tiho i brižno.
Što se obmana tiče, ova je stvarno bila vrlo dobra.
Lice, glas, miris, sve skupa – bilo je mnogo bolje nego
pri utapljanju. Prekrasna utvara iz moje mašte zabrinuto
je promatrala kako mijenjam izraze lica. Šarenice su mu
bile posve crne, s podočnjacima boje modrica. To me
iznenadilo; moji Edwardi iz halucinacija obično su bili
uhranjeniji.
Dvaput sam trepnula, očajnički se pokušavajući sjetiti
zadnjeg događaja koji je sigurno bio stvaran. Sanjala
463
sam i Alice, pa sam se upitala je li se ona doista uopće
vratila, ili je to tek bio uvod. Mislila sam da se vratila
onoga dana kad sam se gotovo utopila...
“O, kvragu”, zakreštala sam. Grlo mi je još bilo stegnuto
od spavanja.
“Što je bilo, Bella?”
Nesretno sam se namrštila prema njemu. Lice mu je
bilo još zabrinutije nego prije.
“Mrtva sam, je l’ tako?”, prostenjala sam. “Zbilja sam
se utopila. Kvragu, kvragu, kvragu! Charlieja će to satrti.”
I Edward se namrštio. “Nisi mrtva.”
“Pa zašto se onda ne mogu probuditi?”, otpovrnula
sam mu, podižući obrve.
“Budna si, Bella.”
Odmahnula sam glavom. “Jasno, jasno. Ti bi htio da
ja tako mislim. A onda će mi samo biti gore kad se zaista
probudim. Ako se probudim, što neću, jer sam mrtva.
Ovo je grozno. Siroti Charlie. I Renée i Jake...” Ušutjela
sam, užasnuta onime što sam učinila.
“Shvaćam zašto bi me mogla pobrkati s noćnom morom.”
Uputio mi je kratkotrajan, mračan osmijeh. “Ali
ne mogu pojmiti što si to mogla učiniti da završiš u paklu.
Jesi li počinila mnogo umorstava dok me nije bilo?”
Složila sam grimasu. “Očito nisam. Da sam u paklu,
ti ne bi bio sa mnom.”
Uzdahnuo je.
U glavi mi se razbistravalo. Na sekundu sam – nevoljko
– odmaknula pogled od njegova lica, prema
mračnom, otvorenom prozoru, a onda opet pogledala
u njega. Počela sam se prisjećati pojedinosti... i osjetila
kako mi blago, nepoznato rumenilo grije kožu na jago464
dicama, kad sam polako shvatila da je Edward doista,
zaista ovdje sa mnom, a ja gubim vrijeme na idiotsko
ponašanje.
“Znači, onda se sve to zbilja dogodilo?” Bilo mi je
gotovo nemoguće iznova protumačiti moj san kao stvarnost.
Takvo poimanje nije mi išlo u glavu.
“Ovisi.” Edwardov je osmijeh i dalje bio tvrd. “Ako
me pitaš jesmo li gotovo bili izmasakrirani u Italiji,
onda, da.”
“Baš čudno”, zamišljeno sam rekla. “Zaista sam bila
u Italiji. A znaš da nikada dosad nisam putovala dalje na
istok od Albuquerquea?”
Zakolutao je očima. “Možda bi bilo bolje da još malo
spavaš. Nesuvisla si.”
“Nisam više umorna.” Sad mi se sve razbistravalo.
“Koliko je sati? Koliko sam dugo spavala?”
“Upravo je prošlo jedan u noći. Dakle, oko četrnaest
sati.”
Protegnula sam se dok je to govorio. Kako sam bila
ukočena.
“Charlie?”, upitala sam ga.
Edward se namrštio. “Spava. Vjerojatno bih ti trebao
reći da upravo kršim pravila. Dobro, ne u tehničkom
smislu, jer mi je rekao da više nikad ne smijem ući na
njegova vrata, a ušao sam na prozor... Ali, svejedno, bilo
je jasno što time misli.”
“Charlie ti je zabranio da ulaziš u kuću?”, upitala sam
ga, dok mi je nevjerica brzo prelazila u bijes.
Oči su mu bile tužne. “Jesi li očekivala išta drugo?”
Moje su oči pak bile ljute. Popričat ću ja sa svojim
ocem – možda je dobra prilika da ga podsjetim kako
sam sada zakonski punoljetna osoba. To, jasno, nije na465
ročito bitno, osim u načelnom pogledu. A uskoro neće
ni biti razloga za zabranu. Potjerala sam misli manje bolnim
smjerom.
“Koja mi je priča?”, upitala sam ga, istinski znatiželjna,
ali također očajnički nastojeći zadržati opušten ton
razgovora, zadržati čvrstu kontrolu nad samom sobom,
da ga ne prestrašim i ne otjeram ovom žestokom, neutaživom
potrebom što bjesni u meni.
“Kako to misliš?”
“Što ću reći Charlieju? Koji mi je izgovor zato što
sam nestala na... koliko me uopće nije bilo?” Pokušala
sam prebrojati sate u glavi.
“Samo tri dana.” Čvršće me pogledao, ali ovaj put se
prirodnije nasmiješio. “Zapravo, nadao sam se da ćeš ti
možda imati dobro objašnjenje. Meni ništa ne pada na
pamet.”
Prostenjala sam. “Divota.”
“Pa, možda Alice nešto smisli”, predložio je, ne bi li
me utješio.
I utješio me. Koga briga s čime ću se poslije morati
nositi? Svaka sekunda dok je on tu – tako blizu, dok to
lice bez mane sja pri mutnom svjetlu brojki moje budilice
– dragocjena je, i neću je potratiti.
“Onda”, progovorila sam, izabirući najmanje bitno
– premda svejedno životno zanimljivo – pitanje za početak.
Sigurno me vratio kući, pa bi svaki čas mogao
odlučiti da ode. Moram ga natjerati da priča i priča. Uostalom,
ovaj privremeni raj nije bio posve cjelovit bez
zvuka njegova glasa. “Čime si se ti to bavio, sve do prije
tri dana?”
Lice mu je u tren oka postalo sumnjičavo. “Ničim
pretjerano uzbudljivim.”
466 “Ma naravno”, promrsila sam.
“Zašto si se tako skiselila?”
“Pa...” Naškubila sam usne i razmislila. “Da si ti ipak
samo san, kazao bi upravo tako nešto. Mašta mi je očito
na izmaku snaga.”
Uzdahnuo je. “Ako ti kažem, hoćeš li napokon povjerovati
da ovo nije tvoja noćna mora?”
“Noćna mora!”, ponovila sam s prezirom. Čekao je
da mu odgovorim. “Možda”, rekla sam mu nakon sekunde
promišljanja. “Ako mi kažeš.”
“Bio sam u... lovu.”
“Stvarno ne možeš bolje?”, prekorila sam ga. “To mi
definitivno neće dokazati da sam budna.”
Malo je oklijevao, a onda progovorio polako, pažljivo
birajući riječi. “Nisam bio u lovu na hranu... Zapravo,
okušavao sam se u... praćenju. Ne ide mi baš od ruke.”
“Što si to pratio?”, upitala sam ga zaintrigirano.
“Ništa pretjerano bitno.” Riječi mu se nisu poklapale
s izrazom lica; bio je uzrujan, pun nelagode.
“Ne shvaćam.”
Oklijevao je; njegovo je lice, obasjano čudnom zelenom
nijansom brojčanika, bilo na mukama.
“Ja ti – ” Duboko je udahnuo. “Ja ti dugujem ispriku.
Ne, naravno, dugujem ti mnogo, mnogo više od toga.
Ali moraš znati” – riječi su mu počele teći tako brzo,
kako sam se sjećala da katkad govori dok je uzbuđen,
da sam se morala stvarno usredotočiti da ih sve pohvatam
– “da pojma nisam imao. Nisam shvaćao koliko nevolja
ostavljam za sobom. Mislio sam da ćeš tu biti na
sigurnom. Itekako na sigurnom. Pojma nisam imao da
će Victoria” – usne su mu se zadigle dok je izgovarao
to ime – “vratiti. Priznajem, kad sam je ono jedanput
467
vidio, mnogo sam više pažnje posvećivao Jamesovim
mislima. Ali naprosto nisam uvidio da je ona u stanju
ovako reagirati. Da ona uopće ima takvu sponu s njim.
Mislim da sada shvaćam zašto mi se to dogodilo – bila
je tako sigurna u njega da joj ni na kraj pameti nije bila
mogućnost da on doživi neuspjeh. To pretjerano pouzdavanje
prikrilo mi je njezinu naklonost prema njemu
– zato nisam vidio koliko duboko seže njihova vezanost.
Ne kažem da ima isprike za ono čemu sam te prepustio.
Kad sam čuo što si rekla Alice – što je ona sama
vidjela – kad sam shvatio da si morala povjeriti svoj život
na čuvanje vukodlacima, nezrelim, nepouzdanim, najgorim
što postoje izuzev same Victorije” – stresao se, a
bujica riječi zaustavila se na trenutak. “Molim te, znaj
da pojma nisam imao ni o čemu od toga. Muka mi je, iz
dna duše, čak i sada, kad te vidim i osjećam, sigurnu u
mom naručju. Ja sam najbjednija bijeda od – ”
“Prekini”, upala sam mu u riječ. Pogledao me izmučenim
očima, a ja sam pokušala naći prave riječi – riječi
koje će ga osloboditi te izmišljene dužnosti koja mu je
donijela toliko boli. Vrlo mi je bilo teško izgovoriti te riječi.
Nisam znala mogu li ih izreći a da se ne slomim. Ali
morala sam pokušati izvesti to kako treba. Nisam htjela
biti izvor kajanja i grižnje savjesti u njegovu životu. On
treba biti sretan, bez obzira na cijenu kojom ću ja to
platiti.
Stvarno sam se bila nadala odgoditi ovu temu za naš
posljednji razgovor. Ovako će se sve okončati mnogo
prije.
Smogla sam iskustvo svih mjeseci prakse u normalnom
držanju pred Charliejem, i uspjela zadržati smiren
izraz lica.
468 “Edwarde”, rekla sam. Njegovo me ime pritom malo
zapeklo u grlu. Osjetila sam kako mi utvarni ostatak
rupe samo čeka da se opet široko rastrga čim on ode.
Nisam baš shvaćala kako ću to ovaj put preživjeti. “Ovo
mora smjesta prestati. Ne možeš tako gledati na stvari.
Ne možeš dopustiti da ti ova... ova grižnja savjesti...
upravlja životom. Ne možeš preuzimati odgovornost za
ono što se meni ovdje događa. Ni za što od toga nisi ti
kriv, moj život je naprosto takav. Znači, ako se spotaknem
i padnem pod autobus, ili što god to već idući put
bude bilo, moraš shvatiti da nisi dužan preuzimati krivnju.
Ne možeš samo tako pobjeći u Italiju jer ti je teško
što me nisi spasio. Čak i da sam skočila s one stijene da
se ubijem, to bi bio moj izbor, za koji ti ne bi bio kriv.
Znam da ti je u... u prirodi da preuzimaš krivnju za sve,
ali stvarno ne možeš dopustiti da te to otjera u takve ekstreme!
To je vrlo neodgovorno – moraš misliti na Esme
i Carlislea i – ”
Još mi je tek malo bilo trebalo da ne puknem. Zastala
sam da duboko udahnem, nadajući se da ću se time smiriti.
Morala sam ga osloboditi. Morala sam zajamčiti da
se to nikad više neće dogoditi.
“Isabella Marie Swan”, šapnuo mi je, a licem mu je
prešao krajnje čudan izraz. Gotovo da je izgledao bijesno.
“Zar ti vjeruješ da sam tražio od Voltura da me ubiju
jer me grizla savjest?”
Osjetila sam da ga gledam s tupim neshvaćanjem.
“Zar te nije?”
“Grizla savjest? Izuzetno. Više nego što možeš shvatiti.”
“Onda... što želiš reći? Ne razumijem.”
“Bella, otišao sam Volturima jer sam mislio da si mrtva”,
rekao je, blagog glasa, žestokih očiju. “Čak i da
469
nisam imao udjela u tvojoj smrti” – stresao se kad je
prošaptao tu posljednju riječ – “čak i da nisam bio kriv
za nju, bio bih otišao u Italiju. Očito, trebao sam biti
oprezniji – trebao sam se obratiti izravno Alice, umjesto
da prihvatim vijest posredno, preko Rosalie. Ali, stvarno,
što sam trebao pomisliti kad je dečko rekao da je
Charlie na pogrebu? Koji su izgledi za to bili?
Izgledi...”, opet je promrmljao, ponesen nekom drugom
mišlju. Progovorio je tako tiho da nisam bila sigurna
čujem li ga tačno. “Izgledi nam nikad nisu nimalo
naklonjeni. Greška za greškom. Nikad više neću kritizirati
Romea.”
“Ali meni i dalje nije jasno”, rekla sam. “Upravo sam
to i htjela reći. Pa što onda?”
“Oprosti?”
“Pa što onda i da jesam poginula?”
Dugo je u nevjerici buljio u mene prije nego što će
mi odgovoriti. “Zar se ne sjećaš ničega što sam ti prije
rekao?”
“Sjećam se svega što si mi rekao.” Uključujući i riječi
kojima je pogazio sve prethodne.
Prešao mi je vrškom hladnoga prsta po donjoj usni.
“Bella, sve mi se čini da si u zabludi.” Sklopio je oči i počeo
odmahivati glavom, s poluosmijehom na predivnom
licu. Nije to bio sretan osmijeh. “Mislio sam da sam ti
to prije jasno objasnio. Bella, ne mogu živjeti u svijetu u
kom ti ne postojiš.”
“Ja sam...” U glavi mi se mutilo dok sam tražila prikladnu
riječ. “Zbunjena.” To je odgovaralo istini. Nikako
mi nije išlo u glavu to što mi on govori.
Zagledao mi se duboko u oči, iskreno i otvoreno. “Ja
dobro znam lagati, Bella, jer moram.”
470 Skamenila sam se. Mišići su mi se stegnuli kao da
očekuju udarac. Slaba tačka u mojim grudima protresla
se; zaboljela me tako da sam ostala bez daha.
Protresao mi je rame, nastojeći mi razdrmati ukočenost.
“Dopusti da završim! Dobro znam lagati, ali svejedno,
to što si mi tako brzo povjerovala...” Lecnuo se.
“To mi je bilo... nesnosno.”
Čekala sam, još uvijek skamenjena.
“Kad smo bili u šumi, kad sam se opraštao s tobom – ”
Nisam sebi dopustila da se toga sjetim. Silom sam se
održavala isključivo u sadašnjoj sekundi.
“Nisi htjela odustati”, prošaptao je. “To sam jasno
vidio. Nisam to htio učiniti – činilo mi se kao da bi me
to ubilo – ali znao sam da ako te ne budem uspio uvjeriti
da te više ne volim, trebat će ti utoliko duže da nastaviš
živjeti svoj život. Nadao sam se da ćeš, budeš li uvjerena
da sam ja to ostavio iza sebe, i ti to učiniti.”
“Čisti prekid”, prošaptala sam kroz nepomične usne.
“Upravo tako. Ali nisam ni slutio da bi to moglo biti
tako lako! Mislio sam da će biti praktički nemoguće –
jer ćeš biti tako sigurna u istinu da ću morati lagati iz
petnih žila da makar posijem sjeme sumnje u tvoju glavu.
Lagao sam ti, i strašno mi je žao – žao zbog toga što
sam te povrijedio, žao zbog toga što mi je pokušaj bio
uzaludan. Žao zbog toga što te nisam mogao zaštititi
od onoga što jesam. Lagao sam ti da te spasim, i nisam
uspio u tome. Žao mi je.
Ali, kako si mi uopće mogla vjerovati? Nakon što sam
ti toliko tisuća puta kazao da te volim, kako si mogla
dopustiti da ti jedna riječ uništi povjerenje u mene?”
Nisam mu odgovorila. Bila sam previše ošamućena
da sročim racionalan odgovor.
471
“Vidio sam ti u očima da iskreno vjeruješ u to da
te više ne želim. U nešto najapsurdnije, najbesmislenije
– kao da bih ja ikako mogao postojati a da ne trebam
tebe!”
I dalje sam bila skamenjena. Riječi su mu bile neshvatljive,
jer su bile nemoguće.
Opet mi je prodrmao rame, ne snažno, ali dovoljno
da mi zubi pomalo zacvokoću.
“Bella”, uzdahnuo je. “Stvarno, pa što si mislila!”
I tako sam se rasplakala. Suze su mi navrle na oči i
onda mi se jadno stale slijevati niz obraze.
“Znala sam”, zajecala sam. “Znala sam da sanjam.”
“Kako si ti nemoguća”, rekao je, i kratko se nasmijao
– smijehom tvrdim od nemoći. “Kako da ti to kažem a
da mi povjeruješ? Ne spavaš, i nisi mrtva. Tu sam, i volim
te. Oduvijek te volim, i zauvijek ću te voljeti. Mislio
sam na tebe, gledao ti lice u mislima, svake sekunde dok
me nije bilo. Kad sam ti rekao da te ne želim, to je bilo
najcrnje moguće svetogrđe.”
Odmahivala sam glavom, dok su mi suze samo i dalje
curile iz kutova očiju.
“Ne vjeruješ mi, zar ne?”, prošaptao je, lica bljeđeg nego inače – to sam vidjela čak i u polumraku. “Zbog
čega možeš vjerovati u laž, a ne u istinu?”
“Nikad nije imalo smisla da me voliš”, objasnila sam
mu, a glas mi je pritom dvaput pukao. “Uvijek sam to
znala.”
Suzio je oči, stisnuo čeljust.
“Dokazat ću ti da si budna”, obećao je.
Uhvatio mi je lice u željezni stisak, ne hajući što sam
mu se oduprla i pokušala okrenuti glavu.
“Molim te, nemoj”, prošaptala sam.
472 Zadržao je usne samo na centimetar od mojih.
“Zašto ne?”, upitao me. Puhnuo mi je dah u lice,
tako da mi se u glavi zavrtjelo.
“Kad se probudim” – otvorio je usta da prigovori,
pa sam preradila uvod – “okej, zaboravi – kad me opet
ostaviš, bit će mi već dovoljno teško i bez ovoga.”
Malčice se odmaknuo i zagledao mi se u lice.
“Jučer, kad sam te htio dodirnuti, bila si tako... suzdržana,
tako oprezna, a opet posve ista. Moram znati zašto.
Je li zato što sam zakasnio? Zato što sam te previše povrijedio?
Zato što me jesi ostavila iza sebe, kao što sam i htio?
To bi bilo... posve fer. Neću proturječiti tvojoj odluci.
Zato mi nemoj pokušavati poštedjeti osjećaje, molim te –
samo mi sada reci možeš li me ili ne možeš i dalje voljeti,
nakon svega što sam ti učinio. Možeš li?”, prošaptao je.
“Kakvo ti je sad to idiotsko pitanje?”
“Samo mi odgovori. Molim te.”
Mračno sam zurila u njega jedan dugi trenutak.
“Moji osjećaji prema tebi nikad se neće promijeniti. Naravno
da te volim – i ti tu ništa ne možeš promijeniti!”
“Samo sam to htio čuti.”
Usta su mu se tada našla na mojima, a ja mu se nisam
više mogla opirati. Ne zato što je bio mnogo tisuća puta
snažniji od mene, već zato što mi se volja pretvorila u pepeo
istog trena kad su nam se usne dotaknule. Poljubac
nije bio onako oprezan kao neki drugi koje sam pamtila,
što mi je sasvim odgovaralo. Ako ću se već dodatno osakatiti,
barem neka zauzvrat dobijem što više mogu.
I tako sam i ja poljubila njega, dok mi je srce tuklo
neskladnim rastrojenim ritmom, dok mi se disanje pretvaralo
u dahtanje, a prsti mi počinjali halapljivo hvatati
njegovo lice. Osjećala sam mu mramorno tijelo uz svaki
473
obris mojega, i bilo mi je drago što me nije poslušao –
nema te boli na svijetu koja bi opravdala propuštanje
ovoga. Rukama mi je pamtio lice, jednako kao što sam i
ja opipavala njegovo, a u kratkim sekundama kad su mu
usne bile slobodne, šaputao je moje ime.
Kad mi se počelo vrtjeti u glavi, odmaknuo se, ali
smjesta je položio uho na moje srce.
Samo sam ošamućeno ležala i čekala da mi se dahtanje
smiri i stiša.
“Usput”, rekao je, onako usput. “Neću te ostaviti.”
Ništa nisam rekla na to, a on je nekako čuo sumnjičavost
u mojoj šutnji.
Pogledao me u oči. “Nikamo više ne idem. Ne bez
tebe”, dodao je ozbiljnije. “Bio sam otišao samo zato što
sam htio da stekneš priliku za normalan, sretan, ljudski
život. Vidio sam kako to djeluje na tebe – kako te stalno
držim na rubu opasnosti, odvlačim od svijeta u koji
pripadaš, stavljam ti glavu na kocku svakog trena dok si
sa mnom. Zato sam morao pokušati. Morao sam nešto
učiniti, a imao sam dojam da je odlazak jedino rješenje.
Da nisam mislio kako će to biti bolje za tebe, nikada
se ne bih mogao natjerati da odem. Previše sam sebičan
za to. Samo si ti mogla biti bitnija od onoga što ja
želim... što ja trebam. A želim i trebam biti s tobom, i
znam da nikad neću biti dovoljno jak da opet odem od
tebe. Imam previše izlika za ostanak – hvala nebesima na
tome! Izgleda da ti ne možeš biti na sigurnom ma koliko
kilometara stajalo između nas.”
“Ništa mi ne obećavaj”, prošaptala sam. Da sebi dopustim
nadu, a ona se izjalovi... to bi me ubilo. Dok
svim onim bešćutnim vampirima nije uspjelo da me dokrajče,
nada bi to lako obavila.
474 Ljutnja mu je metalno ljesnula u crnim očima. “Misliš
da ja to tebi sada lažem?”
“Ne – ne da lažeš.” Odmahnula sam glavom, nastojeći
si to suvislo složiti u glavi. Ispitati hipotezu da me
on doista voli, u isti mah ostajući klinički objektivna, da
ne upadnem u zamku nadanja. “Ti bi to mogao ozbiljno
misliti... sada. Ali što će biti sutra, kad se sjetiš svih onih
razloga zbog kojih si uopće otišao? Ili za mjesec dana,
kad Jasper škljocne zubima prema meni?”
Lecnuo se.
Prisjetila sam se onih posljednjih dana svoga života
prije nego što me ostavio, pokušala ih sagledati kroz prizmu
onoga što mi sada govori. S tog motrišta, s pojmom
da me ostavio dok me volio, da me ostavio zbog mene
same, njegova zamišljenost i hladne šutnje poprimile su
drugačije značenje. “Nije baš da nisi bio dobro razmislio o
onoj prvoj odluci, zar ne?”, pretpostavila sam. “Na koncu
ćeš opet postupiti onako kako misliš da je ispravno.”
“Nemam ja takvu snagu kakvu mi pripisuješ”, rekao
je. “Ispravno i pogrešno više mi ne znače mnogo; ionako
sam se bio odlučio vratiti. Prije nego što mi je Rosalie
prenijela vijest, već sam bio raskrstio s pokušajima da
preživim iz tjedna u tjedan, čak i iz dana u dan. Borio
sam se da ostanem na životu jedan jedini sat. Bilo je
samo pitanje vremena – i to ne dugog – prije nego što
ću ti doći na prozor i početi te preklinjati da me opet
primiš. Rado ću te sada preklinjati, ako ti se tako sviđa.”
Složila sam grimasu. “Daj, molim te. Budi ozbiljan.”
“O, ozbiljan sam ja”, uporno je kazao, oštro me pogledavši.
“Hoćeš li, molim te, pokušati čuti što ti govorim?
Hoćeš li mi dopustiti da ti nekako objasnim što mi
značiš?”
475
Dok je to govorio, proučavao mi je lice da se uvjeri
kako ga doista slušam. Zatim je pričekao.
“Prije tebe, Bella, život mi je bio poput noći bez mjesečine.
Vrlo mračan, ali bilo je zvijezda – tačaka svjetlosti
i razložnosti... A onda si ti proparala moje nebo kao meteor.
Odjednom mi je sve planulo; nastao je bljesak, nastala
je ljepota. Dok te nije bilo, nakon što je meteor pao za
obzorje, sve mi se smrknulo. Ništa se nije promijenilo, ali
oči su mi ostale slijepe od onoga sjaja. Više nisam mogao
vidjeti zvijezde. I više nije bilo razloga ni za što.”
Htjela sam mu vjerovati. Ali on je to opisao moj život
bez njega, a ne obrnuto.
“Oči će ti se priviknuti”, promrmljala sam.
“U tome i jest problem – ne mogu se priviknuti.”
“A što je s tvojim razonodama?”
Nasmijao se bez tračka veselja. “To je samo bio dio
laži, ljubavi. Nema te razonode koja me mogla odvratiti
od... od agonije. Srce mi već gotovo devedeset godina ne
kuca, ali ovo je bilo drugačije. Kao da više nisam imao
srca – kao da sam bio šupalj. Kao da sam sve iz sebe
ostavio tu, uz tebe.”
“Baš smiješno”, promrmljala sam.
Podigao je savršenu obrvu. “Smiješno?”
“Htjela sam reći čudno – mislila sam da je samo meni
tako. I iz mene je koješta nestalo. Tako dugo nisam mogla
pošteno udahnuti.” Ispunila sam pluća zrakom, naslađujući
se tim osjećajem. “I moje srce. Ono se definitivno
izgubilo.”
Sklopio je oči i ponovno prislonio uho na moje srce.
Pustila sam da mi se obraz nasloni na njegovu kosu,
osjećajući njezine vlasi na svojoj koži, upijajući taj slasni
miris njega.
476 “Potraga ti, znači, nije pružila razonodu?”, upitala
sam ga iz znatiželje, a i iz potrebe da sebi nađem nešto
što će mi odvratiti misli. Prijetila mi je velika opasnost
nadanja. Neću se moći dugo suzdržavati. Srce mi je bujalo,
pjevalo u grudima.
“Nije.” Uzdahnuo je. “To mi nikad nije bila razonoda.
Bila mi je to dužnost.”
“Što ti to znači?”
“Znači to da, premda nikad nisam očekivao da Victoria
bude bilo kakva prijetnja, nisam joj htio dopustiti
da prođe nekažnjeno zbog... Pa, kao što sam rekao, nije
mi baš išlo od ruke. Uspio sam je slijediti sve do Teksasa,
ali zatim sam otišao lažnim tragom sve do Brazila – dok
je ona zapravo došla ovamo.” Prostenjao je. “Nisam čak
bio ni na pravom kontinentu! A cijelo vrijeme, gore od
mojih najgorih strahovanja – ”
“Ti si to lovio Victoriju?”, napola sam kriknula čim sam
uspjela doći do glasa, naglo ga uzdigavši kroz dvije oktave.
Charliejevo daleko hrkanje štucnulo je, a zatim se
vratilo u ustaljen ritam.
“Ne s uspjehom”, odgovorio mi je Edward, zbunjeno
proučavajući moje zgroženo lice. “Ali ovaj put ću biti
bolji u tome. Neće ona još dugo kvariti savršeno dobar
zrak svojim disanjem.”
“To... ne dolazi u obzir”, uspjela sam nekako procijediti.
Suludo. Čak i kad bi mu pomogao Emmett ili
Jasper. Čak i kad bi mu pomogli i Emmett i Jasper. Bilo
je to gore od ostalog što sam zamišljala: Jacoba Blacka
kako stoji na maloj razdaljini od Victorijine opake, mačkaste
prilike. Nisam mogla podnijeti da tako zamislim
Edwarda, sve i ako je on uvelike otporniji od mog poluljudskog
najboljeg prijatelja.
477
“Za nju je prekasno. Možda sam joj i mogao pustiti
ono prvo, ali ne sada, ne nakon što je – ”
Opet sam mu upala u riječ, nastojeći zvučati smireno.
“Zar mi nisi upravo obećao da nećeš otići?”, upitala
sam ga, opirući se tim riječima dok sam ih izgovarala,
ne dopuštajući im da mi se usade u srce. “To baš ne ide
skupa s dugim tragačkim putovanjem, zar ne?”
Namrgodio se. Potmulo režanje počelo mu se stvarati
u prsima. “Održat ću obećanje, Bella. Ali Victoria će” –
režanje se pojačalo – “platiti glavom. I to brzo.”
“Čemu žurba”, rekla sam, nastojeći prikriti paniku u
sebi. “Možda se više neće vratiti. Jakeov čopor ju je vjerojatno
preplašio i otjerao. Stvarno nema razloga da je ideš
tražiti. Uostalom, imam ja i većih problema od Victorije.”
Edward je stisnuo oči, ali kimnuo je glavom. “To je
tačno. Vukodlaci su doista problem.”
Frknula sam. “Nisam mislila na Jacoba. Moji problemi
su daleko gori od šačice vukova u pubertetu koji se
uvaljuju u nevolje.”
Edward je izgledao kao da se sprema nešto reći, a
onda se predomislio. Stisnuo je zube i progovorio kroz
njih. “Zaista?”, upitao me. “Pa što bi onda bio tvoj najveći
problem? U usporedbi s kojim bi Victorijin povratak
tebi izgledao kao neka tako nebitna stvar?”
“Hoćeš čuti koji mi je drugi po redu?”, otpovrnula
sam mu suzdržano.
“Pa dobro”, složio se sumnjičavo.
Zastala sam. Nisam bila sigurna mogu li izreći to
ime. “Ima i drugih koji će me doći potražiti”, podsjetila
sam ga prigušenim šapatom.
Uzdahnuo je, ali reakcija mu nije bila toliko jaka
kako bih očekivala nakon odgovora na Victoriju.
478 “Volturi su ti tek drugi po redu?”
“Ne izgledaš mi kao da te to naročito brine”, zamijetila
sam.
“Pa, imamo pregršt vremena da razmislimo što ćemo.
Vrijeme njima znači nešto posve drugo nego tebi, ili čak
meni. Oni broje godine onako kako ti brojiš dane. Ne
bih se iznenadio da ti bude već trideset godina prije nego
što im opet padneš na pamet”, dodao je s podsmijehom.
Prožeo me užas.
Trideset godina.
Znači, njegova obećanja na koncu ništa ne znače.
Ako ću jednoga dana imati trideset godina, onda on ne
može namjeravati dugo ostati. Od oštre boli zbog te spoznaje
shvatila sam da sam se već zapravo počela nadati,
premda sebi nisam to bila dopustila.
“Ne moraš se bojati”, rekao je, zabrinuto gledajući
kako mi se kutovi očiju opet rose. “Neću im dopustiti
da ti naude.”
“Dok si tu.” Makar me nije bilo briga što će biti sa
mnom kada on ode.
Obuhvatio mi je lice kamenim rukama i čvrsto ga
uhvatio, dok su mu ponoćne oči oštro gledale u moje
privlačnom silom crne rupe. “Nikad te više neću ostaviti.”
“Ali rekao si trideset godina”, prošaptala sam. Suze su
mi se prelile preko ruba. “Što je? Ostat ćeš, ali svejedno
ćeš dopustiti da sva ostarim? Baš.”
Pogled mu se smekšao, a usta stvrdnula. “Upravo ću
to učiniti. Kakvog izbora imam? Ne mogu biti bez tebe,
ali neću uništiti tvoju dušu.”
“Je li to stvarni...” Pokušala sam govoriti smireno, ali
pitanje je bilo preteško. Sjetila sam se njegova lica kad ga
479
je Aro praktički preklinjao da razmisli o mogućnosti da
mi podari besmrtnost. Onog zgađenog izraza. Potječe li
ta fiks-ideja o zadržavanju moje ljudske prirode zaista iz
brige za moju dušu, ili tek zato što nije siguran da će me
tako dugo htjeti uza se?
“Da?”, priupitao me, čekajući na moje pitanje.
Postavila sam mu jedno novo. Gotovo jednako teško
– ali ne posve.
“Ali što kada toliko ostarim da ljudi budu mislili da
sam ti majka? Da sam ti baka?” Glas mi je bio blijed od
odvratnosti – opet sam ugledala bakino lice u zrcalu iz
sna.Cijelo mu je lice sada bilo meko. Usnama mi je otro
suze s obraza. “Meni to ništa ne znači”, dahnuo mi je
u kožu. “Uvijek ćeš biti ono najljepše u mom svijetu.
Naravno...” Nevoljko je zastao, blago se lecnuvši. “Kad
bi ti mene nadrasla – kad bi željela nešto više – shvatio
bih to, Bella. Obećavam ti da ti neću stajati na putu ako
me poželiš ostaviti.”
Oči su mu bile poput tekućeg oniksa i krajnje iskrene.
Govorio je kao da je u taj svoj debilni plan uložio
beskonačnu količinu razmišljanja.
“Tebi je jasno da ću jednog dana umrijeti, je l’ tako?”,
strogo sam ga upitala.
I o tome je razmišljao, nego što. “Poći ću za tobom
najbrže što mogu.”
“Ruku na srce, to je istinski...” Potražila sam pravu
riječ. “Bolesno.”“Bella, to je jedini pravi put koji nam preostaje – ”
“Daj da te podsjetim na nešto”, rekla sam; od ljutnje
mi je bilo mnogo lakše govoriti jasno, odlučno. “Sjećaš
se Voltura, dobro? Ne mogu zauvijek ostati čovjek, jer
480 će me ubiti. Čak i ako me se ne sjete sve do moje tridesete”
– prosiktala sam tu riječ – “zar stvarno misliš da će
me zaboraviti?”
“Ne”, polako mi je odgovorio, odmahujući glavom.
“Neće te zaboraviti. Ali...”
“Ali?”
Široko se osmjehnuo dok sam ga oprezno gledala.
Možda nisam ja tu jedina luda.
“Imam pokoji plan.”
“A ti tvoji planovi...”, rekla sam, govoreći jetkije iz
riječi u riječ. “Svi ti tvoji planovi zasnivaju se na tome da
ja ostanem čovjek.”
Svojim sam stavom samo očvrsnula njegovo držanje.
“Pa jasno.” Rekao je to nabusitim tonom, s bahatim
izrazom na svom božanskom licu.
Jedan dugi trenutak samo smo se strijeljali pogledima.
Zatim sam duboko udahnula, isprsila se i odgurnula
mu ruke, da mogu sjesti u krevetu.
“Želiš da odem?”, upitao me, a meni je srce zatreptalo
kad sam opazila da ga je taj pojam pogodio, premda
je nastojao to ne pokazati.
“Ne”, rekla sam mu. “Ja idem.”
Sumnjičavo me gledao dok sam silazila s kreveta i
stala tražiti cipele posvuda po mračnoj sobi.
“Smijem li te pitati kamo ćeš?”, upitao me.
“Idem u tvoju kuću”, kazala sam mu, i dalje pipajući
naslijepo.
Ustao je i prišao mi. “Evo ti cipela. Kako si namjeravala
doći onamo?”
“Kamionetom.”
“To će vjerojatno probuditi Charlieja”, izjavio je, kao
kontraargument.
481
Uzdahnula sam. “Znam. Ali, budimo realni, ionako
tjednima neću smjeti iz kuće. Može li mi uopće još povisiti
kaznu?”
“Neće. Svalit će krivnju na mene, ne na tebe.”
“Ako imaš bolji prijedlog, samo reci.”
“Ostani ovdje”, predložio mi je, ali vidjelo se da ne
polaže nadu u to.
“Ne bi išlo. Ali, samo izvoli, osjećaj se kao kod svoje
kuće”, predložila sam mu, iznenadivši se koliko mi prirodno
zvuči to zafrkavanje, i krenula prema vratima.
Stigao je do njih prije mene i prepriječio mi put.
Namrštila sam se i okrenula prema prozoru. Nije baš
bio tako visoko iznad zemlje, a pod njim je uglavnom
rasla trava...
“Okej”, uzdahnuo je. “Ponijet ću te.”
Slegnula sam ramenima. “Kako god. Ali i ti bi vjerojatno
trebao biti prisutan.”
“A zbog čega to?”
“Zbog toga što si izuzetno svojeglav, pa ćeš sigurno
htjeti priliku za iznošenje svojih stavova.”
“Svojih stavova o čemu?” Upitao me to kroz stisnute
zube.
“Ne radi se tu više samo o tebi. Ne vrti se cijeli svemir
oko tebe, znaš.” Moj osobni svemir je, jasno, potpuno
druga priča. “Ako ćeš nam navući Volture na vrat zbog
nečega tako glupog kao što je zadržavanje moje ljudske
prirode, onda bi tu i tvoja obitelj trebala reći svoje.”
“Reći svoje o čemu?”, upitao me, izgovarajući svaku
riječ za sebe.
“O mojoj smrtnosti. Dajem je na glasanje.”

_________________
"Ja, duša zvana Lutalica, volim tebe, ljudsko biće Ijana. I to se nikad neće promeniti, bez obzira na to šta ću možda postati."

Back to top Go down
View user profile http://newmoon-balkan.forumotion.net
 
23. Istina
Back to top 
Page 1 of 1

Permissions in this forum:You cannot reply to topics in this forum
NMB Reading corner :: Knjige :: New Moon-
Jump to: